U vreme kada se pojavio roman Schindlerov lift (2018), Darko Cvijetić bio je autor sa tek donekle zaokruženom recepcijom, specifičnog opusa na granici pesničkog i eksperimentalnog rada, ali takođe i autor čija je književnost vredna istraživanja. Pozitivne reakcije na njegov rad umnožile su se nakon tog romana i dostigle sledeći stepen narednim, Što na podu spavaš (2020), a novim delom dvostrukog naslova, Previše mi to. Osam djevojčica, autor zaokružuje trilogiju istovremeno spajajući sva tri romana i dodatno ih individualizujući načinom na koji je ovaj poslednji tekst oblikovan i postavljen u odnosu na činjenične okolnosti iz naše kolektivne prošlosti i sadašnjosti.
Istinitost u romanu
Pre svega, trebalo bi pojasniti neuobičajenu dvostruku prirodu naslova: centralna ličnost narativa je osuđivani ratni zločinac znamenitog imena, Filip Latinović, koji se, poput svog imenjaka iz Krležinog romana, vraća kući. Međutim, zora za njega ne sviće dok se stiže na kolodvor, već se njegov život odvija u mraku, u moralnom porazu zbog zlodela koja je počinio i čijih je implikacija više nego svestan. Za razliku od većine onih koji su harali ratištima, kako u književnosti, tako i u zbilji, Cvijetićev protagonista zna da je zgrešio, a zna i u čemu, jer godinama u sebi nosi spisak svojih nečoveštava i svih čije je živote, posredno ili ne, okončao. Od slučajnih žrtava, preko pripadnika druge vojske, sve do sopstvene porodice koja se raspala upravo zbog bremena njegovih odluka, Latinović na rukama nosi krv nebrojenih pojedinaca, te on, nakon što se pokajao, preobratio i odležao robiju, shvata da je to njegova nova stvarnost. Ipak, nova stvarnost rodnog grada u Bosni u koji se vraća potpuno je drugačija: „No, kod kuće se ništa nije promijenilo – i on je heroj!“ Umesto da potone u svoje pokajanje i naseli rubni prostor svog okruženja, on je stavljen na pijedestal samo zato što i dalje postoje oni koji veruju u ispravnost njegovih odluka i naredbi svih onih koji su bili iznad njega.
No Cvijetić nije jedan od takvih. On se u svim svojim delima buni protiv zla prošlosti i kolektivne traume koja i dalje utiče na nove generacije koje, premda na odložen način, postaju žrtve ratova devedesetih. Iako su se rodili deceniju ili dve kasnije, novi naraštaji još uvek proživljavaju bezdan tog perioda jer kao društvo nismo u stanju da ga racionalizujmo, izborimo se sa njim i objasnimo ga, prvo sebi, a onda svim ostalima. Tu kolektivnu traumu autor iznova i iznova ponavlja, a nakon što je u Schindlerovom liftu kataloški predstavio sve ratne i poratne žrtve jednog ograničenog prostora – njegov soliter raste u mikro-repliku ne samo Bosne i Hercegovine ili SFRJ, već celog sveta, jer su u njemu zbijeni ljudi koji su prinuđeni da žive zajedno, bez obzira na godine, veroispovest, društveno i finansijsko stanje – a u romanu Što na podu spavaš odveo priču u novu dimenziju ličnog, performativnog i identitetski nestabilnog, sada pronalazi junaka koji postaje epitom svih ratnih zločinaca, bez obzira na uniformu koju su nosili i broj žrtava koji je ostao iza njih. On se sve vreme poigrava sa istorijski utemeljenim okvirima, ne pokušavajući ipak da ode u domen eseja ili pamfleta, već priznajući da ovu utemeljenost i istinitost „ne treba tražiti u romanu, nego u onome što je u nama pokrenuo“ – a pokrenuo je, opet, svest o fenomenologiji zla i njegovom „prokletom udelu“, kako to imenuje Žorž Bataj. Da bi se to Zlo shvatilo krajnje ozbiljno i da bi svakog čitaoca pokrenulo na kritičko mišljenje i odbijanje da učestvuje u zlu, neophodno je pronaći otelotvorenje zla, i to na više nivoa. Filip Latinović, pored toga što nas vraća u međuratni period, kada su traume Prvog svetskog rata itekako žive, u isti mah je i jedan od onih protiv kojih Cvijetić govori svojim ranijim romanima, ali i još nešto: on je autorov specifični alter-ego i najava naredne generacije zla.
Pre svega, trebalo bi pojasniti neuobičajenu dvostruku prirodu naslova: centralna ličnost narativa je osuđivani ratni zločinac znamenitog imena, Filip Latinović, koji se, poput svog imenjaka iz Krležinog romana, vraća kući. Međutim, zora za njega ne sviće dok se stiže na kolodvor, već se njegov život odvija u mraku, u moralnom porazu zbog zlodela koja je počinio i čijih je implikacija više nego svestan. Za razliku od većine onih koji su harali ratištima, kako u književnosti, tako i u zbilji, Cvijetićev protagonista zna da je zgrešio, a zna i u čemu, jer godinama u sebi nosi spisak svojih nečoveštava i svih čije je živote, posredno ili ne, okončao
Upozorenje da su svi žrtve
Latinović ovog romana školski je prijatelj drugog njegovog protagoniste koji sa autorom deli ime i fiktivnu biografiju, i tako se dolazi do novog sukoba stvarnosti i fikcije u kojoj bi – kada bi to, a ne uživanje u napisanom, bilo primarno – teško bilo odrediti gde „pravi“ Cvijetić završava, a u kom trenutku „književni“ Cvijetić počinje. No, ako sve prihvatimo kao tekst, onda možemo da pretpostavimo da je jedna od namera ovakve postavke da se istakne razlika između dva pola istog generacijskog, nacionalnog i društvenog nasleđa. Ovi junaci poznaju se iz detinjstva, a po povratku zločinca kući i njegovog pokušaja da nastavi život što mirnije, prirodno je da on gravitira ka figuri koja simbolizuje spokoj. Njihovi identiteti nekada se preklapaju, prožimaju i sukobljavaju, ali kao dve krajnosti, oni reflektuju upravo ono šta onaj drugi predstavlja, a što autor ne želi da eksplicitno istakne. Tako Latinović ovim prijateljstvom dobija dozu humanosti, dok njegova sećanja na rat dobijaju dodatni kontekst i razumevanje pozivanjem na dva ranija Cvijetićeva dela.
No da se autor zaustavio na tome, roman Previše mi to. Osam djevojčica bio bi potpuno drugačiji. U jednom od mnogobrojnih kratkih poglavlja – u kojima se citira čitav dijapazon domaće i svetske literature, pominju ratni zločini, mirnodopske tragedije, logori, silovanja, ubistva, oprost, pokajanje, pozorišne predstave, identiteti, autoriteti, grane sa granata, klaonice, kladionice, kadionice, i još mnogo, mnogo toga – pažnja se premešta na slučaj masovnog ubistva u beogradskoj osnovnoj školi maja 2023. godine, kada je trinaestogodišnji učenik usmrtio devetoro vršnjaka i radnika obezbeđenja. Ovaj slučaj i dalje je svež u svesti svih nas, a ovo je prvo romaneskno delo koje ga otvoreno tematizuje, i tu dolazimo do osnovog problema ovog postupka: da li je on u potpunosti opravdan? Sa jedne strane, neophodno je što češće i glasnije govoriti o zločinima koji se dešavaju oko nas, isticati njihov neljudski karakter i nadati se da će se iz svih tih vapaja roditi stav da oni moraju da prestanu. Sa druge, međutim, da li je previše rano za ovakav roman? Previše nepažljivo, prema žrtvama, njihovim porodicama, prijateljima, svedocima, celom društvu? Jasno je šta autor radi i zbog čega – u jednom segmentu njegov autobiografski junak ističe: „Moji su romani upravo upozorenje da su svi žrtve ili da su sve žrtve svačije, da su sve žrtve naše, i mi ćemo uskoro biti samo njihovi.“ – i on obrađuje ovu temu na obazriv i književno relevantan način – štaviše, čini to veoma pažljivo i stajući na stranu stradalih, dižući im ovom prilikom svojevrstan spomenik od reči – ali spisateljska intervencija u kojoj on povezuje dečaka iz stvarnosti sa svojim zamišljenim Filipom Latinovićem koji se ispostavlja da je zapravo njegov deda, a da je unuk posledica njegove prošlosti, njegova moderna reinkarnacija i nastavljač njegovih zlodela, u najmanju ruku je problematična. I pored poznatog Bodrijarevog stava da je Zlo oko svih nas i da se nastavlja u nedogled, postaviti vezu na osnovu DNK između nekadašnjeg i sadašnjeg ubice nameće se kao književno nepromišljeno, naročito zbog uplitanja Andersa Brejvika kao čoveka sa kojim Latinović deli zatvorsku ćeliju i aludirane paralele između njega i njegovog unuka. Autor ulazi u psihu tog problematičnog osnovnoškolca, pojašnjava korake koje poduzima pre, tokom i nakon masakra, očekivano ne uspevajući da dođe do bilo kakvog zaključka sem onog koji se tiče njegove lične reakcije – „Previše mi to.“ – koja, zajedno sa informacijom da je među žrtvama školske egzekucije upravo osam devojčica, daje i odgovor na kriptični naslov romana.
„Moji su romani upravo upozorenje da su svi žrtve ili da su sve žrtve svačije, da su sve žrtve naše, i mi ćemo uskoro biti samo njihovi.“
Svatko bi trebao nositi kosti onoga koga je ubio
Namera Darka Cvijetića u romanu Previše mi to. Osam djevojčica je jasna i može se dovesti u vezu sa filozofijom da se zlo ne može uništiti, već da se neprestano obnavlja, i zato on stalno nalazi nove primere u kojima se pominje broj od osam devojčica koje su žrtve, aktivni svedoci ili nemi posmatrači različitih kriznih situacija. Odluka da se okrene iskustvu maloletnog ubice je, mada neočekivana, ipak nedovoljno zaokružena, zbog čega će recepcija ovog romana sigurno biti različita od prethodnih. Bez tog drugog dela narativa, koji, nažalost, nije uzgrednog, nego ključnog karaktera u tekstu kao celini, iskustvo Filipa Latinovića, koji pri povratku u domovinu sa sobom do smrti nosi „kosti onoga koga je ubio“, bilo bi sasvim adekvatno za upečatljiv roman koji bi, posvećen samo toj dimenziji, bio uspešniji i kvalitetniji nego što je u svom publikovanom obliku.