Rekli su: kad izbrojiš deset zvijezda na vedrom noćnom nebu, možeš sjesti u auto i vratiti se doma. Poslušala sam ih, ali ipak se nisam uspjela vratiti onakva kakva sam bila prije sumraka. Ukratko, moj suprug Brane i ja odlučili smo volontirati i obići nekoliko kamenoloma kako bismo izvidjeli gnijezde li se velike ušare na njima ili ne. Zadatak je bio jednostavan: pola sata prije sumraka trebali bismo doći na zadanu lokaciju, auto parkirati negdje neprimjetno, onda se primiriti i krišom slušati glasanje mužjaka koji se javlja ženki. Ako bismo čuli sove, popunili bismo upitnik, ako ne – morali bismo se ponovno vratiti na isto mjesto da potvrdimo jesmo li prvi put bili u pravu.
Radovali smo se izletu u prirodu. Otišli smo čak tri sata ranije da prošećemo brdovitom okolicom. Brane se odmah izgubio među drvećem, išao je tražiti sivu žunu koja se tugaljivo javljala iz guste šume, dok sam ja hodala po kamenolomu i fotografirala hrpe šljunka. Ne znam što me privuklo toj gomili usitnjenog kamenja, ali umjesto šetnje prirodom, sve sam korake potrošila na kaljužu koju je napravio čovjek. Bila je nedjelja i površinski je kop bio prazan. Ljudi nije bilo, ali čuli su se škanjac, žuna i pokoji kos. Vidjela sam krajičkom oka par velikih sjenica. Muž se ubrzo vratio i krenuo u drugom smjeru, niz puteljak koji je vodio do velike padine. S druge strane obronka bilo je veliko odlagalište smeća. Stajala sam zagledana u hrpe neprepoznatljivog materijala. Radnici su na smetlištu ostavili nepokretan bager: fotografirala sam dugu koja se pružala točno iznad njega. Ljudi su iz tla izvlačili sirovine da ih oplemene, a onda su ti plemeniti materijali završavali na par koraka ispod kopa. Nije mi bilo jasno zašto se velike ušare gnijezde baš tu, kraj tolike prljavštine. Možda je u njima bilo nečeg ljudskog.
Mobitel mi je zazvonio u rukama. Brane je rekao:
– Dođi. Naišao sam na napuštenu kuću. Izgleda dosta jezivo.
Htjela sam pišati, činilo se da je ta lokacija s koje me nazvao dovoljno izolirana. Put je bio blatnjav i mjestimice smrznut. Na njemu su izbile prve visibabe. Pazila sam da ih ne nagazim.
– Gle!, rekao je čim sam stigla. Tamo u krošnji leprša vatroglavi kraljić.
Gledala sam jednog, ugledala drugog.
– Dva su, rekla sam.
U proljeće je sve dolazilo u paru. Ptice pogotovo. Muž i ja smo to prihvatili kao najprirodniju stvar.
Osmotrila sam kuću. Bila je lijepa. Pored nje nalazila se mala česma, ali nije radila. Brane je nastavio gledati ptice, ja sam čučnula, pomokrila se i razmišljala o životu. Dovoljan je bio trenutak nepažnje da mi misli odlutaju na stvari koje nisu imale nikakve veze s prirodom: htjela sam imati kuću. Ne neku koju bih držala praznu. Jednu manju, sklonjenu od pogleda, smještenu uz rub šume iz koje bi se ptice uvijek glasale tužnije nego ja. U blizini se čuo potok. Ptice su u međuvremenu sasvim utihnule, kao da sam ih rastjerala teškim mislima.
Pola sata prije nego se smrknulo, Brane i ja sakrili smo se iza hrpe šljunka i čekali. Prošlo je petnaest minuta, pola sata. Ništa. Bilo mi je hladno po nogama, ali nisam smjela pocupkivati jer bi to proizvelo zvuk. Sunce nikad nije zašlo sporije. Prvu sam zvijezdu ugledala jer je pored nje proletio avion. Suprug i ja stajali smo u tišini. Čuli smo kosove, ali od velikih ušara nije bilo ni traga ni glasa. Dva, tri, četiri. Peta je zvijezda zasjala najjače. Čekala sam sljedećih pet. Bila sam uvjerena da vidim dio Malog medvjeda, ali bilo mi je hladno i nisam bila sigurna gledam li u zvijezde ili u šljunak. Bila sam dezorijentirana. Noć prije, radila sam na priči koju nikako nisam uspijevala dovršiti. Mučila sam se viškom koji sam htjela izbaciti van, a nisam mogla. Što sam imala manje novca, to sam gomilala više riječi. Na svaku sam imenicu dodavala još po nekoliko pridjeva, rečenice su postajale sve dulje i dulje. U jednom sam trenutku počela umjesto točke stavljati zareze, pa dvotočke. U priči je bilo više interpunkcija nego zvijezda na nebu. Davila sam se u njima. Bilo je samo pitanje vremena kad ću sve početi završavati trotočkama, uhvaćena u jednoj te istoj misli o nezadovoljstvu koje nikako da skonča.
Šesta je zvijezda zatitrala pomalo čudno, kao da nije bila posve tu. Izgledala je prozirno, kao voda u potoku. Sedma i osma pojavile su se istovremeno. Deveta je oklijevala. A onda, kao u inat, desete nije bilo kao ni velikih ušara. Sad sam već počela nervozno kružiti oko muža. Povremeno bih ga zagrlila da se ugrijem. Čekala sam tren koji su obećali: deset zvijezda i mogu sjesti u auto, vratiti se doma. Otvorila bih odmah laptop i požalila se na društvenim mrežama da je izlet prošao neuspješno, ali da je uvijek lijepo otići na čist zrak, daleko od gradske vreve. Uljepšala bih, naravno, opise kamenoloma i ne bih spomenula da sam se popišala na tuđe imanje, žudeći za vlastitom kućom i česmom iz koje teče najhladnija voda. Izgubljena u vlastitim mislima, nisam isprva čula kotrljanje šljunka niz kop, ali onda je kotrljanje prešlo u bučan slap. Trznula sam se i okrenula. Muža nije bilo pored mene. Krenuo je prema zaleđenoj lokvi u kojoj se nešto sjajilo. Pošla sam za njim. Deseta zvijezda nije zasjala na nebu, već se spustila u kaljužu. Kao da je u vodu netko bacio užaren novčić.
– Ovo se računa?, pitala sam.
Bilo me strah i htjela sam razgovor okrenuti na šalu. Brane nije rekao ništa, samo se okrenuo i uputio prema vozilu. Pogledala sam ponovno vodu. Tamo više nije bilo ničega.
Odbijala sam razmišljati o tome da ćemo se morati vratiti na isti kamenolom. Za vrijeme vožnje suprug je rekao da ne bismo trebali pričati o tome što smo vidjeli. Složila sam se da će izlet na površinski kop biti naša mala tajna. Nisam znala zašto.
Ujutro sam, krmeljavih očiju, polu-budna ušla u kupaonu i zatekla muža kako nag čuči pored kade. Okrenuo se naglo i vidjela sam da je prije toga gledao u svoje dlanove. Nije imao ništa u rukama.
– Što to radiš?, pitala sam ga.
– Tuširao sam se. Štapić za uši pao je ispod veš mašine.
Brane nikad nije koristio štapiće za uši jer ih se bojao. Uši je čistio mekanim komadićima vate. Gledala sam ga zbunjeno. Trljala sam oči hladnom vodom da se razbudim. On je međutim i dalje čučao. Nije imao namjeru ustati. Prije nego sam stigla reći da se vrati u krevet, primijetila sam da kraj noge ima zgužvanu maramicu. Stopalom ju je lagano odgurnuo ispod police s deterdžentom, uvjeren valjda da je neću primijetiti. Onda se napokon protegnuo i vratio u spavaću sobu. Nisam zatvorila vrata kupaone da ne bude sumnjičav. Izvukla sam papirnu maramicu: bila je to ista ona maramica kojom sam se obrisala jučer u šumi, nakon što sam se pomokrila po smrznutoj travi. Nisam mogla vjerovati da ju je ponio sa sobom.
– Dođi!, čula sam muža.
Nisam se mogla pomaknuti s mjesta. Znali smo se godinama, uvijek je bio opsjednut higijenom: pomisao da mora očistiti klozet, baviti se tuđim izlučevinama bila je njegova najgora noćna mora. Bila sam zbunjena. Mislila sam da poznajem razinu prljavštine koju Brane može podnijeti.
Kad sam se vratila u krevet, nisam više znala zbog čega sam uopće iz njega izašla. Čim mi je glava dotaknula jastuk, ponovno sam zaspala. Probudila sam se u sumrak. Bilo mi je hladno. Rukom sam potražila deku, ali umjesto meke tkanine, osjetila sam oštar šljunak. Ležala sam na hrpi kamenja. U njegovom podnožju čučao je Brane. Gledao je u istu onu baru u kojoj smo prethodne noći ugledali svjetlo nalik dalekoj zvijezdi. Nisam bila sigurna sanjam li. Cvokotala sam. Hladnoća je bila stvarna i to me preplašilo. Uzela sam kamenčić i njime muža pogodila u leđa. Nije se osvrnuo, ali njegova se glava okrenula poput sovine. Gledao me žutim očima. Smrad deponije bio je zapanjujuće jak. Kao da je na njemu trulilo čitavo čovječanstvo.
– Gdje smo?, pitala sam.
Muž nije rekao ništa, samo se krenuo hitro uspinjati uz šljunak i vrisnula sam. Prije nego me dohvatio, ponovno smo bili u krevetu.
– Ružno si sanjala, rekao je.
Nisam sanjala. U ruci sam stiskala drugi kamenčić koji sam u strahu zgrabila s kamenoloma. Htjela sam ga njime pogoditi u čelo, ali glava mu je ponovo izgledala ljudski i nisam se usudila.
– Javio sam se Bilji, rekao je. Napisao sam joj da nećemo stići volontirati ove godine.
– Zašto si lagao?, pitala sam. Ne moramo reći da smo već išli, ali možemo obići neku drugu lokaciju.
– Ne, rekao je muž. Vidjeli smo dovoljno.
Gledala sam ga kako jede hrpicu piletine za ručak. Rižu nije ni dotaknuo. Dok je jeo, stalno je dodavao meso na moj tanjur. Dodirivao me nogom ispod stola. Kasnije je hodao gologuz po sobi, iako su mu od hladnoće bile nakostriješene sve dlačice na tijelu. Prije nije podnosio vlastitu golotinju. U dva se dana njegov karakter promijenio do neprepoznatljivosti. Čak je i izgledao drugačije. Lice mu se lagano zaoblilo, oči su postale veće. Gledala sam u njegove uši, i one su se izmijenile: postale su izduženije. Vrhovi ušiju izbijali su mu van iz kose.
– Ličiš na ušaru, rekla sam.
Brane se nasmijao. Glas mu je bio dublji. Nisam znala zašto se nisam promijenila zajedno s njim. Deseta me zvijezda izgleda drugačije obasjala.
Navečer sam ostala budna. Bilo me strah ponovno zaspati. Izbrisala sam cijelu priču i krenula iz početka. Pisala sam o zlatnoj jabuci i devet paunica. To mi je u djetinjstvu bila najdraža bajka. Mladi princ čuva stablo zlatne jabuke. U noći osam paunica sleti na krošnju, deveta mladiću u naručje gdje se pretvori u djevojku. U svitanje mu sve uzme, ostavi samo dvije jabuke i ode sa sestrama.
Možda me, za razliku od muža, u ljudskoj koži držao novac? To je bila ozbiljna mogućnost jer sam stalno razmišljala o preživljavanju, o nekretninama, registraciji za auto. Mehanizam ljudskog preživljavanja postao je toliko kompliciran da nije više bilo mjesta za slobodne asocijacije koje nisu imale veze s njim: plaćanje računa bilo je jednako važno kao i pranje zuba.
Velika bi ušara sletjela na goli kamen ili u krošnju i tamo provodila slobodno vrijeme. Znali smo da se javlja u sumrak, znali smo kad i gdje se točno gnijezdi. Imala je satnicu koje se uvijek pažljivo držala. Nije imala nikakvih troškova. Moj je život pak bio neuredan i nesiguran. Jedina sličnost s ušarom bila je ta što sam ustajala u gluho doba noći a spavala danju: bila sam noćna ptica.
Na pola sam rečenice zaspala, glava mi je klonula na tipkovnicu. Probudila sam se u sumrak, na istoj onoj hrpi kamenja. Gledala sam okolo. Braneta nigdje nije bilo. Više mi nije bilo toliko hladno. Na nebu i dalje nije bilo desete zvijezde. Kad god bih pogledala, izbrojala bih devet, iako je bilo vedro. Zrak je bio drugačiji. Tijelo mi je bilo laganije, kao da me gravitacijsko polje pretvorilo u dječji balon. Nisam osjećala težinu u nogama. Kralježnica me uopće nije boljela.
Ljudsku sam fizionomiju nakon puberteta počela uzimati zdravo za gotovo. Tijelo je takvo kakvo je, o njemu se ne raspravlja osim u bolesti. No nisu li se svi ljudi u jednom trenutku kolektivno razboljeli? Autoimune bolesti, kronični bolovi i anksioznost haraju po svim kontinentima. Virusi neprestano mutiraju. Led se topi. Zemlja kakva je bila u vrijeme bajke o zlatnoj jabuci i devet paunica više ne postoji. Atmosfera je izbušena karbonskim emisijama. Sunce nas miluje drugačije: izgledamo staro i umorno. Čak i djeca izgledaju starmalo i naborano. Zaboravim na trenutak da mi doista jesmo deponija na koju, zajedno s hrpama smeća, bacamo i ideju normalnog života, pa čak i ideju budućnosti.
– Što je ustvari zlatna jabuka?, pitala sam se često naglas.
Pitala sam to i Braneta dok još nismo bili u braku. Bilo je to moje trik pitanje kojim sam provjeravala kvalitetu nečije nutrine.
– Zlatna jabuka ne postoji, rekao je on lakonski, ali glad za njom je stvarna.
Mogla je biti vječni život, mogla je biti bračna sreća, blagostanje bilo koje vrste, ali on ju je ispravno imenovao: jabuka je bila glad u svom najjednostavnijem obliku.
Pojesti zlatnu jabuku, napisala sam u priči koju nikako nisam uspijevala dovršiti jer je bila autobiografska, znači natrpati želudac kamenjem i nikad više ne osjetiti glad.
Za kamenje u trbuhu čula sam prvi put od dide: svakog je jutra pričao mojoj sestri i meni bajku u kojoj bi vuka, koji je pojeo baku i htio pojesti Crvenkapicu, lovac rasporio i u njega natrpao teško kamenje. Bacio bi zatim životinju u bunar gdje bi se ona utopila. Dok je bio u partizanima, nacisti su didu dva puta ozbiljno ranili. Na ruci je imao prostrijelnu ranu od metka koja se pomicala poput malenih usta: kad je pričao bajke, sestra i ja gledale smo u nju. Pitala sam se je li moguće zlatnu jabuku zagristi tim drugim, malim ustima.
Dida je uvijek jeo kao da mu je svaki obrok posljednji. Odavao se alkoholu kao da je već umro, pa iznosi svoje truplo na bolničkim nosilima s prve linije. Kad je mrtav pijan teturao po stanu bio je istovremeno primjer ljudske snage i slabosti: pokopao je već samog sebe u mladosti, pa je prekomjerno i hedonistički uživao u ostatku života. Dok je živio, pripovijedao je najčudnije stvari, ali istina je uvijek zvučala tako.
Pod vedrim nebom na kamenjaru, čekala sam da se oglasi moj muž. Umjesto mobitelom, dozvao me glasom. Išla sam polako. Korak mi je bio lak i skoro da nisam dodirivala tlo. Kad sam ga ugledala, nasmijao se. Oči su mu bile ogromne. Izgledale su kao jabuke koje mogu čovjeka nahraniti svojim sjajem.
– Našao sam savršeno mjesto. Kuća je napuštena.
Mislila sam da će me odvesti do prazne vikendice, ali krenuo je na drugu stranu. Pentrao se uz kamenjar. Verala sam se za njim. Kad smo došli na najvišu etažu, rekao je:
– Čitava je zgrada naša.
– Kakva zgrada?, pitala sam. Ovo je površinski kop.
Bio je uhvaćen između životinjskog i ljudskog načina razmišljanja. Pitala sam se koja će polutka njegove osobnosti do jutra prevagnuti.
– Ako ostanemo ovdje, ne moramo više plaćati stanarinu.
– Ne možemo stanovati u vlastitoj glavi, rekla sam. Nećemo preživjeti.
Brane je sjeo na kamenu plohu. Ljudski je život bio kompliciran, ali dok smo gledali deponij koji je u mraku gubio jasne obrise, razumjeli smo koliko su naše životne potrebe zapravo bile jednostavne. Razilazili smo se s vlastitim željama, znala sam to, ali pokušala sam biti đavolji advokat.
– Istina je da bi bilo lijepo ostati ovdje, rekla sam, ali to ne bi bilo praktično.
– Zašto?, pitao je muž.
– Treba nam toplije sklonište.
– Ljudi su živjeli u špiljama.
– Jesu, odgovorila sam, ali postoji razlog zašto su ih napustili.
– Progres?, pitao je Brane.
Zvučao je zajedljivo.
– Da, napredak. Vidi kako smo daleko dogurali.
Trebala sam ipak izabrati primjerenije riječi: gledali smo ravno u hrpu smeća.
– Ti živiš u fikciji, rekao je Brane, ali ja plaćam račune.
Bio je u pravu. Mogla sam samo šutjeti.
– Ne mogu više, rekao je. Ne spavam dobro. Posao me ubija.
Bježali smo u prirodu jer smo bježali od društva. Nisam to mogla poreći, pa ipak nisam željela biti sova koja živi na golom kamenu. Morala sam ga nekako urazumiti, ali i uvjeriti samu sebe da ipak postoje prednosti ljudske fizionomije u odnosu na ptičju.
– Kad si pogledao u onu lokvu, što si točno vidio?, pitala sam.
– Vlastiti odraz, rekao je Brane. A ti?
– Novac.
– Bujna mašta može svašta, osim onoga što je neophodno.
Muž je čak i mudrovao kao sova.
–Promijenio si se.
– Naravno, rekao je. Dolazi proljeće.
– Zašto se ja nisam promijenila?
– Jesi.
– Nisam.
– Jesi, rekao je.
Htjela sam promijeniti temu.
– Rekli su deset zvijezda, nije li čudno što se deseta nikad nije ukazala?, pitala sam.
– Pojavila se, samo si ti prestala brojati nakon devete. Čitavo je nebo bilo prepuno zvijezda. Jednostavno, nisi se željela vratiti u garsonijeru.
Najgore laži su one koje govorimo sami sebi. Napipala sam svoje uši. Na vrhu sam osjetila dlačice. Pitala sam se kako ćemo voziti ovako izmijenjeni.
– Automobil nam je registriran još do kraja listopada, rekla sam.
– Pusti sad auto, odgovorio je Brane. Pogledaj!
Po smrdljivom se smetlištu vrzmala krupna životinja. Osjetila sam užasnu navalu gladi. Netko mi je pred nosom mahao zlatnom jabukom. Umislila sam si na trenutak da sam jedna od devet paunica, a da je deponij na koji ću sletjeti – moj princ. Čekala me romantična večera. Najbolje od svega, nisam je bila dužna platiti.
*Tekst je dio temata „Ekoknjiževnost“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektorničkih medija Agencije za elektroničke medije.
