posvećeno Mladenu Iličkoviću
1.
Što je tu još ostalo?
Ó álom, áldás, szívdobogtató
tünderi titkok tükre, tiszta tó,
tünderi tó!
(1910.)
Bistro jezero – zrcalo sna, blaženstva,
Uzbudljivog vilinskog tajanstva.
Vilinsko jezero.
(1986.)
Iz pjesme Dezsőa Kosztolányija „Mi van meg itt?“
Prijevod s mađarskog jezika – Lazar Merković
2.
Šetao sam polako i sumorno u osvit dana obalom jezera. Poput ishlapjelog psa vjerovao sam samo svome njuhu, napredovao usprkos odbojnoj snazi organske truleži. Tragao sam za područjem gdje je smrad jezerskog mulja najreskiji.
I tek kada sam došao do parkirališta s bagerima, do blatnog brda i kaljuže u kojoj kao da se valjalo krdo bivola, podigao sam pogled. Sunce se pomaljalo na obzoru i jezero je sve glasnije i očitije počelo kipjeti. Zapahnuo me je miris od koga mi se izvrnula utroba.
Nisam imao vremena za mučninu: usred proključale jezerske vode, u središtu polja pucketavih mjehurića, napela se vodena površina. Ispupčila se poput konveksnog zrcala, poput čudovišnog ribljeg oka.
3.
Dan prije, parkirao sam svoju polovnu Škodu pokraj jezera. Moj dvojac za monitoring sve je prihvaćao s odobravanjem; iz automobila izašli smo žustro, spremni za akciju.
Iako nije bio s nama, moj brat, koga su svi zvali Babuška, bio je kao i uvijek neumoljiv oko nadzora; ovoga puta poklopilo se to s mojom ogorčenošću koja je bila tolika da sam morao nešto napraviti. Pozvao sam ih, Željka i Lazu, kolege sa sveučilišta iz našeg glavnog grada, jer sam svih ovih godina na njih uvijek mogao računati. Znao sam da će mi odgovoriti istim geslom: „Kad braća Eterovići zovu, nema vrdanja!“ Formirali smo „tim za odgovor na ekološke incidente“ i preko veza u lokalnoj upravi, koje je spremno povukao moj brat, izašli na teren.
Kada smo nas trojica izvukli aktovke i tehničku opremu iz automobila, Sunce je već izravnalo vodenu površinu. Jezero se sada blago svjetlucalo, nevino tvoreći ono isto idilično raspoloženje zbog koga je stotinama godina prije, dok je cijeli ovaj svijet bio stvar austro-ugarskog aranžmana, bilo okupirano sa svim ovim kejovima, kupalištima, secesijskim hotelima, terasama i vilama.
A ja sam obožavao samo one goleme topole na obali. U mojim beskonačnim noćnim šetnjama snažno su drhtale, trepereći srebrno u mraku.
Na prvi pogled, netko bi mogao pomisliti da je sve ostalo isto. Ali ako se oko može zavarati, njuh ne može.
Željko ni Lazo nisu prvi put ovdje, dapače, i oni su kao brat i ja još kao djeca dolazili na jezero. Uostalom, zbog tih su se uspomena i odazvali na moj poziv. Znali smo svi, dakle, čeka nas smrad, ali jedino moj brat mogao je znati da je upravo u lipanjsko jutro najjači.
Ovako bih to mogao opisati: kraj je lipnja, nema ni daška vjetra. Poput otrovnog, sluzavog lišća smrad se lijepi za nas. Ali mi smo znanstvenici na zadatku, ekološki tim za monitoring, pa uglas dijagnosticiramo: „trula jaja!“ (Željko), „kuhani kupus!“ (Lazo), „pokvareno meso!“ (moj vegetarijanski doprinos).
Da, to je sumporovodik.
Odveo sam ih sada i do izvora smrada, objasnio zašto sam tu parkirao: iako je cijelo jezero bazdilo, najsnažniji valovi neprijatnog mirisa dolazili su iz blizine, iz brdašca sivkastog mulja koje je iz jezera vadila gradska tvrtka zadužena za upravljanje prirodnim dobrima.
„Drage kolege“, obratio sam im se profesorskim tonom, „ovdje možete osjetiti još oštriji smrad. Iako bazdi kao da smo na tvorničkoj deponiji, ovo nema veze s industrijskim otpadom, amonijak se u ovom mulju razvio na prirodan način. Ako o prirodi više uopće ima smisla govoriti.“
No, morali smo se oduprijeti svim ovim olfaktivnim „guštima“. Čekali su nas u obližnjem ZOO vrtu, na mjestu zločina, pardon, „ekološkog incidenta“.
Nismo mi baš bili često inspektori u životu, nismo uživali u toj ulozi, nelagoda je rasla kako smo išli uz ogradu zoološkog vrta, osjećao sam to.
Pokušao sam opustiti kolege s pričom kako u vrijeme velikih vrućina jezerska voda svaki izlazak Sunca pozdravlja tako što zakipi od mjehurića. Kozmička strast: o, kako se naše jezero pali na ružoprstu zoru!
No, Željko je sve povezao: „Eteroviću sve to, to kipljenje, sav taj smrad, sve to ti ide iz onog mulja do koga si nas doveo, mogu samo zamisliti kolika mu je debljina na dnu jezera. Znaš i sam, u njemu nema kisika, bakterije razgrađuju organske tvari i stvaraju se gasovi. A ti mjehurići, e to bih baš volio vidjeti, to ti radi metan, on ne miriše, ali tjera sve te gasne loptice na površinu. Da prostiš, metan gura i upravlja svime – kao Babuška, tvoj brat!“
Svi smo se počeli smijati. Da, imao je pravo, ne znam kad sam vidio svoga brata, nit’ smrdi nit’ miriše, ali zato zove, telefonira iz dana u dan i uzbunjuje narod.
Malo oraspoloženi, došli smo do ulaza u ZOO vrt, gdje nas je uljudno pozdravio jedan od čuvara i poveo prema upravi, odnosno, kako je rekao, do direktora koji nas već čeka. Nosio je sivkastu zelenu majicu s logotipom ZOO vrta i gumene rukavice. Nije se rukovao s nama.
Iako smo znali da su sve životinje zatvorene po kavezima ili makar u žicom ograđenim prostorima, usred te rastresenosti od vlage i smrada, okruženi tihom pratnjom magličastih pramenova, zastali smo ustrašeni pred divovskom pticom koja se stvorila nad nama.
Bili smo već u ovom zoološkom vrtu, nebrojeno puta, poznavali njegovu širinu i botaničko blago, ali nitko od nas nije bio ovdje izjutra, pogotovo ne u ulozi „isljednika“. Lazo je uskliknuo od zapanjenosti: ta se kokoš, veća od kuće, nadvila nad našim glavama i njezine savršeno okrugle crne oči zurile su ravno u nas.
„Dajte, ljudi“, obrecnuo se čuvar na nas, „to je vrtna skulptura, ta niste prvi put ovdje, nemojte me zasmijavati!“ Posramljeni, ubrzali smo pokraj monstruma. Ipak, uspio sam opaziti: ništa na toj skulpturi nije bilo ni cvjetno ni veselo, pokazivala je ta konstrukcija samo različite znakove zapuštenosti. Bezbojne mrlje sasušenih latica i listova stapale su se u jednoličnu masu. Vonj truleži izbijao je iz srca te nakaradne ptice.
Savršeno okrugle crne oči direktora Čovića dočekale su nas u multimedijalnoj učionici. Očito je spremio predavanje u svoju obranu: projektor je bio uključen, na platnu projiciran logotip ZOO vrta.
„Dobro jutro, gospodo! Znam ja dobro čiji ste vi, Eterovićevi, ali nas, vrli znanstvenici, nećete uvaljati u govna! Ovdje je sve čisto, bistro i jasno kao suza!“
Znakovito je zašutio, omogućio nam da se poslužimo kavom i keksom na stolu. A onda je prešao na stvar: „Idemo Eteroviću, reci što znaš i što kaže Babuška, pa da ti ja kažem ono što ne znate!“
„Počnimo od toga“, odgovorio sam mu bez zadrške, „da imamo informaciju kako je s farme obližnjeg zatvora ilegalno proveden životinjski otpad u jezero. Previše je tamo svinja i ovaca, nemaju gdje s fekalijama, pa je uprava zatvora tajno naručila od državnih organa iskopavanje kanala do jezera, zaobilazeći septičke jame. Dakako, nakon određenog vremena, došlo je do pomora riba o čemu – gle čuda – nitko nije pisao.“
„A ti Eteroviću, očekuješ da netko piše, danas, o bilo čemu? U kojem ti vremenu živiš? Uostalom kakve veze mi imamo sa zatvorom, osim što smo i mi, kako bi Babuška rekao, zatvor za životinje!?“
Uslijedio je ciničan smijeh, koji se proširio učionicom. Nismo ni primijetili da su nam se pridružili i drugi čuvari, koji su se sada svi glasno smijali. Nitko od njih nije sjeo među nas, stajali su iza, uza zid, svi s gumenim rukavicama na rukama.
„Gospodine Čoviću, ne pravite se ludi. Svi znaju da se Vaše životinje hrane ribama iz jezera!“ iznervirano se digao Željko.
Čović se osvrnuo po prostoriji kao da čuje glas neke nemušte ptice. Prišao mi je na korak razdaljine. „Eteroviću, nisi mi jasan. Danas smo tebi i tvojim kolegama pripremili edukacijski film o prehrani naših štićenika. Dakako, svi znaju da se neke naše životinje hrane ribama iz jezera, ali o tome kako se hrane, vi ne znate ništa, a sada ćete to naučiti! Pogledajte film i raziđimo se u miru.“
„Ne pravi se lud, Čoviću“, ponovio sam Željkove riječi. Dojadila mi je ova diplomacija. „Tvoji kavezi za orlove, pelikane, vidre, tvoji bazeni za medvjede i foke su prazni. Sve su te životinje postale sada hrana za ribe, vidjeli su ljudi ove tvoje vojnike kako ih usred noći bacate u jezero.“
Svi smo sada šutjeli. Minuta šutnje za preminule.
A onda je Čović, prasnuo u smijeh. Vojnici su oponašali direktora, poput hijena.
„Dobro, ako su to vidjeli ljudi. A što vi sada hoćete?“
„Da pregledamo sve ispražnjene kaveze.“
„Ohoho, pa što odmah ne kažeš? Pravimo tu nepotrebne scene.“
Smijeh odobravanja proletio je među čuvarima.
Čović je uzeo daljinski i pokrenuo projekciju. Naslov filma: „Kako se u našem Zoološkom vrtu koristi riblja hrana iz jezera“.
Čuvari su spustili zastore, a Čović je krenuo prema vratima.
„Zbogom, gospodo. Pogledajte film, a onda obiđite sve kaveze, ako baš želite. Čeka vas na kraju onaj najljepši: s tri gladna lava. Dalmacija u mom srcu! Uživajte i pozdravite Babušku!“
4.
Tjedan dana prije, usred noći, nazvao me je brat na mobitel. Govorio je prigušeno, uzbuđeno.
„Slušaj, gledam ih. To su njegovi čuvari, njegova vojska, prepoznajem ih po tim golemim gumenim rukavicama, gumenim čizmama. Tovare otrovana tijela u čamce. To su sada iskasapljeni komadi: glave, noge, krila, kljunovi… Ništa se ne da prepoznati. Nitko, pa ni ja, ne može reći: nose medvjeda, nose vidru, nose orla. Sve će to ribe razgrabiti, sve će potonuti u mulj. Sve će to taj pakleni mulj rastaliti, sve će nestati bez traga. Nikome ništa, osim ako ti nešto ne napraviš. Daj, zovi Željka, zovi Lazu, sjebite Čovića. Nabavit ću vam ja papire u gradu.“
Šutjeli smo jedno vrijeme, a onda sam samo udahnuo i izdahnuo: „Dobro. Dobro Babuška, hoću. Samo se smiri sad.“
„Pale motore na čamcima, idu do sredine jezera, sve će pobacati u vodu. Prošlo je samo nekoliko dana kako su izvadili pola tone potrovanog karasa, ali neuništive su to ribe, sigurno ih ima i dalje na tone, začas će razgrabiti plijen. Ništa ih neće uništiti, može ih Čović sada ponovno potrovati, sa svojim medvjedima, ali sitan je to zalogaj za te ribe, mačji kašalj. Mislim, kakve su gadarije pustili iz zatvora s farme, ništa ovi iz grada ne znaju što ima radi država za leđima, ispod guzice. Kakve kanale su napravili od zatvorske farme do jezera, koliko je tu posla bilo i nitko ništa, neka ribe crkavaju, neka jezero smrdi, neka turisti piju svoje pivo i zamišljaju da su nekakvo habsburško plemstvo, ugarski plemići, gizdavi veleposjednici smeća, blata, gomile govana… gomila govana…“
Udaljio sam malo mobitel od uha, stišao zvuk, sve dok se nije čulo samo jednolično mumljanje.
U bratovom glasu čuo sam sada samo ravnodušno zapljuskivanje crne vode.
Zamišljao sam kako se gase motori na sredini jezera, kako u gluhoj noći odjekuje pljusak za pljuskom, sve dok čamce ne isprazne od životinjskih ostataka.
I onda, srebrno vrenje u mraku: karas dolazi po svoju hranu.
5.
Godinu dana prije, brat me je pozvao na večeru, na roštilj. Prilično me je iznenadio taj poziv, nismo se baš viđali, budući da sam još od studija ostao živjeti u Berlinu, a on je ostao u našem gradu. Uostalom i kada bih dolazio nakratko u svoj zavičaj, nije me zvao doma, preferirao je zajedničke šetnje jezerom. Ili bi se sve svelo na dugi, noćni telefonski razgovor.
Živio je u blizini jezera, u oronuloj kući koju je kupio za male novce kada nam je otac preminuo, a on – zbog svog predugog jezika – ostao bez činovničkog posla u gradu. Kuću ne samo što nije obnavljao, nego je njegovo useljenje samo ubrzalo njeno propadanje.
Dovezao sam se svojom polovnom Škodom i parkirao ispred njegove kapije. Bila je to posebna prilika, barem za mene, ponio sam bocu pošipa, koju sam dugo čuvao za ovaj susret.
Zvona nije bilo, niti je zelena limena kapija – izrešetana mrljama hrđe – bila zatvorena: trebalo ju je samo snažnije pogurati, pa da se uz škripu otvori prolaz za čovjeka. Čim sam zakoračio u dvorište, tri su me jazavčara dočekala razdraganim lavežom, mašući repom od veselja. Krv nije voda, ako me i ne viđaju često, poznaju miris Eterovića. Bili su boje čokolade, sjajne, glatke dlake.
Njihova blistavost i skakutavo veselje u potpunosti su odudarali od onoga što sam mogao vidjeti oko sebe dok sam se probijao prema mirisu roštilja: iz nepreglednih hrpa rastavljenih bicikala, okvira bez kotača, kotača bez guma i guma bez kotača, virile su razbijene košnice, ćupovi puni zemlje, pijeska i korova, gramofonske ploče, zidni satovi i, dakako, pecaljke, kante, mreže, najlonske strune i šatorska krila.
„Ovamo, ovamo!“ začuo sam bratov glas iza kuće, u blizini poljskog WC-a, sklepanog od letava. Podigao se i mahnuo mi. „Samo naprijed!“
Eh, mogao sam mu prići na sve načine, samo ne idući naprijed. Probijao sam se kroz labirint stareži, bez komentara. U ovom pograničnom području brat je bio samo jedan od cijele vojske sitnih trgovaca i preprodavača, jednostavno je živio na takav način, obilazio je buvljake i deponije, poznavao je cijelu mrežu ljudi preko koje bi saznao kad se neka kuća iseljava ili prazni. Sve mu je bilo zanimljivo, sve je za njega imalo vrijednost, pa je bez puno lažne retorike tu vrijednost znao i prodati, tek toliko da živi od te razlike između nabavne i prodajne cijene – razlike koju je nesvjesno stvarao.
I evo ga sada, nema vremena da mi pruži ruku, nema mjesta za zagrljaj, na tri garava tostera peku se ribe i tikvice. „Uzmi kruh, tamo ti je u vrećici, nareži pa baci malo na vatru kad se riba završi. Imat će savršen okus.“
Tako izgleda, dakle, taj bajni roštilj! Rastureni tosteri! Što sam drugo i mogao očekivati od svog brata.
Pokazao sam mu pošip, pogledao me je s iskrenim čuđenjem, suze su mu krenule na oči. „Pošip iz Stine? Ti nisi normalan. Ah, taj dim, trebao sam oprati tostere prije. Ali, što mi radiš brate, dalmatinski pošip, otkud pošip? Sve ima tamo kod vas u Berlinu, je li tako? Oh, već si ga ohladio, na sve ti misliš, znaš s kim imaš posla… A ja ti svaki dan pijem samo te naše domaće blatne cuvée (zagrcne se od smijeha)… bijele bućkuriše!“
Dok se on još bavio „roštiljem“, spazio sam stol na trijemu. Očistio sam ga i postavio tanjure i pribor za našu večeru, našao sam čak i vinske čaše.
*
Pošip se nije stigao ohladiti. Nakon posljednje kapi, načeli smo odmah još jednu bocu domaćeg bijelog vina. Brat je sve presolio, no, drugačije se ova riba ni nije mogla jesti.
„I sad si naš, jeo si karasa.“
„Znao sam da je neki trik, čim me ti zoveš na roštilj, a znaš da sam vegetarijanac.“
„Pa bilo je i tikvica!“ nasmijao se ironično, dobro raspoložen.
Ispred nas na stolu bila je sada lijepa hrpica sitnih ribljih kostiju, glava i zagorjelih repova. Iako nikada u životu nisam mislio da ću jesti srebrnog karasa, pojeo sam samo jednog da ne uvrijedim brata. Iskreno, napravio sam to prije svega iz znanstvenih razloga. Iznenadio me je blagi, slatkasti okus, vjerojatno bi mi prijalo to meso da mi na kraju na nepcu nije ostao onaj mučni okus mulja, koji sam neuspješno pokušao sprati kiselim vinom.
A da na govorim koliko sam se namučio boreći se sa svim tim sitnim kostima.
„Sad si iniciran, vratio si se kući“, nastavio me je zadirkivati brat.
„Nikad se ja neću vratiti kući, uz sve te tvoje rituale… Berlin je moj grad.“
„Da, postao si pravi pruski šaran!“
„A ti Babuška, uznik s Istoka!“
Napokon smo se smijali zajedno, u sav glas.
*
Pala je noć i komarci su postali nesnošljivi. Kako nam je ponestalo i vina, brat je predložio da uđemo unutra.
„Ionako sam ti htio pokazati neke snimke, smjesti se dok ne donesem novu bocu iz podruma.“
Nije bilo velike razlike između dvorišta i unutarnjih prostorija u kući. Na gomili, po svim uglovima, stajala su razbijena računala, monitori, kasetofoni, gramofoni, zvučnici, veliki i mali.
U spavaćoj sobi, uvalio sam se u fotelju pokraj kauča, nasuprot monitora koji je bio jedini izvor svjetla. Bio je to neki pretpotopni katodni monitor goleme veličine, treperio je srebrno u mraku.
„Evo našeg vinca“, napuni mi brat odmah čašu do vrha.
Dok je petljao nešto po kompjuteru, govorio mi je, okrenut leđima: „Nadživjet će sve nas, moj brate, srebrni karas, naša riba, naša babuška. Zezamo se mi, mislimo da je sve to samo zafrkancija i sprdačina, ali ja ti kažem, ta je riba naš gospodar.“
Ovo je bio tek uvod, to je bratovljeva mantra, svatko je to čuo već nebrojeno puta, zato ga i zovu Babuška. „Dok se ti baviš ekologijom u svom zelenom Berlinu, naša država nas u suradnji s jezerom sve prehranjuje. Natjerali su Čovića da im ustupi zemljište zoološkog vrata najbliže jezeru i podigli pogon za preradu ribe. U brašno! Da bude još smješnije, od Europe – od tebe – dobili su novce za izlov srebrnog karasa na tone, u cilju ‘zaštite biodiverziteta i poboljšanje kvaliteta vode’. Moš’ mislit.“
„Prvi put čujem za sve to, nije baš da pratim vašu eko-scenu“, uzvratio sam mu. „Ali dobro, što radi točno taj pogon, netko valjda pazi na toksine i teške metale u ribi?“
„Netko pazi? Jedino da se ti vratiš, pa da netko pazi. Jedino ti možeš postaviti takvo pitanje. Oni ti imaju posebne drobilice kojom tone karasa odmah pretvore u masu, to onda iskuhavaju (možeš zamisliti kako to tek smrdi), čvrsti ostatak odvoje pa prešaju, kako kažu, rade ‘pogače’. Narodna kuhinja! Onda te pogače suše sve dok ne budu spremne za mljevenje u prah. Tako dobiju brašno kojim onda hrane piliće i svinje koje svi mi jedemo. A ostane i za tvoje vegetarijance: to je ono famozno organsko gnojivo za vrtlare. Tko zna, možda to tvoji uvoze, a da ti to ni ne znaš!“
Dok je drobio svoje babuške, brat je uspio pokrenuti snimku. Netko je vozio bicikl pokraj jezera, snimao kamerom iz ruke i govorio. Em je monitor treperio, em mi se činilo mi se da je snimak prilično star, vjerojatno je korišten digitalni kamkorder, kvaliteta slike bila je slaba.
„Evo sada se približavamo, vidite čamce, jedva se probijaju, opći pomor“, čulo se, uz zvuk okretanja pedala, iz monitora.
„Što je ovo?“
„To ti je dragi moj, opći pomor ribe, uglavnom babuški, prije pet godina, sredinom lipnja.“
„Sad se približavamo, pogledajte, sve je srebrno, sve sam karas, plutaju uginule ribe po cijeloj površini“, snimatelj se zaustavio i zumirao. Ljudi u čamcima su posvuda samo stajali. Nije se vidio kraj ovoj katastrofi.
Brat je duboko uzdahnuo.
„Na tone ih je izginulo. Sve odjednom. Svi su, ja pogotovo, optuživali industriju. Ali ispalo je, a danas i ja mislim tako, da se ovoga puta nije radilo o trovanju. Zamisli, ovo je jedini snimak koji ja imam, a da nije dokaz za ekološke marifetluke. Ali svejedno je strašno. Bila je to neka virusna infekcija koja pogađa samo babušku. Poklopilo se, naglo su došle vrućine tog lipnja, podigla se temperatura, čak je i za karasa bilo premalo kisika u vodi.“
„Da, stvarno čudno, srebrni karas se zato i raširio po svim jezerima, ne samo kod vas, može dugo izdržati s minimalno kisika, jede sve, ne smeta mu ni tvoja industrija, krcat je toksinima, a i dalje živi… A i sve su to ženke, znaš?“
„Kako to misliš?“ okrenuo se napokon brat prema meni i pogledao me u lice. „Pravi si pruski šaran, cijelo vrijeme se praviš kao da ništa ne znaš, a znaš više od mene?“
„Nitko ne zna više od tebe, Babuška, smiri se“, rekao sam tužno. Previše se moj brat opterećivao svim tim pričama, nikako nisam znao izaći na kraj s tim njegovim fanatizmom. „To ti je spermni parazitizam, to što rade babuške, zato ih ima toliko, one nemaju potrebe za parenjem, ne trebaju im mužjaci. Odnosno, one se koriste spermom drugih riba u jezeru, ali ne dolazi do genetskih promjena, nema prijenosa genetskog materijala, njima sperma služi samo za aktivaciju njihovih jajašaca. Babuške uvijek ostaju babuške, kako god se oplodile.“
Sjedili smo jedno vrijeme u tišini. Nije se više čuo ni komentar nepoznatog snimatelja pomora, samo je monotono pulsirao njegov zoom. Približavanje zoomom pokazivalo je da jezerom plutaju uginule babuške, kada bi se pak slika vratila na udaljenost pogleda s obale, činilo se kao da je jezerska površina tek promijenila sjaj.
„Žene vladaju svijetom, kažeš brate, mi im više ne trebamo.“
„Očigledno ne“, odgovorio sam mu, prihvaćajući igru. „Ni ti ni ja im po svemu sudeći više ne trebamo.“
„I izumre tako loza Eterovića“, reče brat, nasmije se, zaustavi snimak.
Dolije mi još vina.
„Može neka dalmatinska muzika, što kažeš? Nešto od našeg Olivera?“
„Da, ajde, ubij me do kraja!“
6.
Pet godina prije, preminuo je naš otac, Albert, neki su ga zvali Berto, neki Albe, kako god bilo, bio je jedan od vodećih ljudi razvoja mesne industrije u našem gradu u vrijeme socijalizma.
Dvije godine prije njegove smrti, naša majka Ilona razvela se od njega, a zatim ubrzo umrla sama u garsonijeri koju je kupila u centru grada. Našla je mir koji u braku s našim ocem nije mogla naći.
Naš otac bio je građanin koji je dao poseban doprinos lokalnoj zajednici. Zbog toga je moj brat ostao u vječnoj oporbi spram iste te zajednice, a ja sam je napustio zauvijek. Završio sam studij na Slobodnom sveučilištu u Berlinu, a zatim postao istraživač u ekološkim znanostima – na Leibnizovom institutu u istom gradu.
Ali ubrzo je lokalna zajednica odbacila i moga oca, Berto je bio tvrdi komunistički kadar, nije se snašao u tranziciji, karta nacionalizma učinila bi ga ugroženom manjinom, a on nije mogao tvrditi da je ono što nije. Postao je staro gunđalo, a to ga je – gle čuda – približilo Babuški. Posljednju godinu njegovog života bili su nerazdvojni, barem je tako tvrdio moj brat.
I moje pomirenje s Bertom organizirao je brat. Molio me je da se te godine, početkom ljeta, vratim u naš grad: „Otac umire, bit će ti žao da ga ne vidiš barem još jedared“.
Opsovao sam u sebi i prihvatio poziv.
*
Našli smo se na jezeru. Sjedili su na klupi pokraj secesijske vile, koju je zakupio neki novopečeni poduzetnik i napravio od nje golemog papagaja. Pokraj klupe bila su invalidska kolica.
Berto je sjedio u kupaćim gaćama. Nasmijao se kao kreten kada me je vidio. Suze su mi krenule na oči.
Brat je bio nemilosrdan: „Imaš i ti kupaće sa sobom?“
„Imam, Babuška, ali nisi mi jasan, nije li kupanje u jezeru odavno zabranjeno zbog cijanotoksina?“
„Pitaj, oca svog…“
„Zdravo, Berto, kako si?“ sjeo sam, ne znajući što drugo, pokraj njega na klupu.
„Hvala ti sine, što si došao“, rekao je umjesto odgovora i pomilovao mi lice desnom rukom.
„Tata se želi okupati još jednom u životu, da znaš. Moramo ga dobro držati, on više ne može na noge.“
„Ovo je moje jezero“, rekao je Berto i pokušao se dignuti s klupe.
Vidio sam tek tada da je i Babuška u kupaćim gaćama i da jedva čeka da sve obavimo. Brzo sam se svukao. Uhvatili smo oca pod miške, podigli ga i poveli do vode.
Površina vode bila je sva tirkizna od sluzavog tepiha procvjetalih algi. Zagazili smo u duboki jezerski mulj. Otac je ubrzano disao od uzbuđenja.
Voda nam je bila do pojasa kad je tražio da ga pustimo. Počeo sam negodovati, ali brat me je strogo pogledao. Na njegov znak, pustili smo ga u isti mah.
Berto je nestao ispod površine. Gledao sam u brata i čekao novi znak. Šutio je i zurio u mene, kao da testira moje strpljenje.
Dakako, pobijedio je: „Na gut, genug der Komödie!“ prosiktao sam na njemačkom, impulzivno. „Vadimo ga!“
*
Budući da nijedan tuš nije radio u blizini, morali smo otići kući da bismo sprali alge sa sebe.
Zbog svađe s ocem, nisam bio u toj kući godinama. Kada smo došli do naše kapije, činilo mi se kako sve ovo nije realno, kao da je sve to jedan od mojih berlinskih snova.
Zabrana kupanja u jezeru nije bila tek preventivna formalnost: iako su svi govorili da je jezero prekriveno algama, to su ustvari bile bakterije, točnije cijanobakterije, koje proizvode hepatotoksine i mogu biti opasne po jetru. Sad, Berto je progutao što je progutao, ionako neće živjeti dugo, ali bilo je bitno da i brat i ja speremo sve s kože.
Otišli smo u kupaonu. Dobro sam se sjećao te naše kade velike kao brod u kojoj smo se brat i ja kupali kao djeca i gađali grudama od sapunice.
Sada smo svukli oca do gola i ušli sva trojica u kadu. Zelene i plave niti bile su posvuda po našoj koži.
„Najgore je ako ostanu u dodiru sa sluznicom, moramo sve dobro isprati… i testise i anus…“ govorio sam Babuški. Otac je ionako bio u svome svijetu, sve što radimo doživljavao je kao nastavak igre kupanja. „Ali moramo to napraviti i jedan drugom“, dodao sam i pokazao prstom na njegove kupaće gaće.
„Ne…“ promrmljao je brat.
„Da, da, skidaj gaće, Babuška!“ nasmijao sam se, skidajući svoje gaće. „Ajde, ajde“, bodrio sam ga. „Nećemo mjeriti tko ima većeg!“
Brat je skinuo gaće i dodao ironično: „Nema ni potrebe, zna se tko ima najvećeg“, rekao je i pokazao nosom na tatu.
Berto je uživao u šamponu i trljanju, ali očigledno najviše u tome što smo nas dvojica zajedno s njim u kadi. Okretao se oko svoje osi kao balerina, prepuštao našim dodirima, pokoravao našim naredbama.
Babuška bi povremeno skrenuo mlaz tuša prema meni i prskao me, gađajući među noge.
7.
Deset godina prije: Freie Universität Berlin. Sve sam napravio da bih studirao tamo, sve da bih otišao odavde. Sve je to, iako se nijednom riječi nije htio izdati, znao i moj otac. Mogao je svima govoriti o genetici, štoviše o (svojim) dobrim genima, ali u suštini znao je da je to moj konačni odlazak, pokušaj konačnog napuštanja ovog grada, ove kuće i prije svega njegove preuzvišenosti, direktora i prehrambenog tehnologa prve klase.
Otac je moj budući studij biodiverziteta, evolucije i ekologije možda u trenucima krajnjeg samopropitivanja mogao doživjeti kao napad na sve ono što je u životu napravio za ovu sredinu kao jedan od vodećih ljudi nesputanog razvoja mesne industrije u našem gradu, ali meni do toga sada više nije bilo stalo. Uostalom, i sve ono što je on napravio i ovako je već zaboravljeno, sve je propalo, rasprodano ili pokradeno. Ostala je samo nenadoknadiva šteta: maksimalno zagađeno jezero.
Kolovoz se bližio kraju, ali vrućine nisu jenjavale. Brojao sam dane kad ću sjesti u vlak i krenuti preko granice iz ove uklete palanke. Noć prije nisam više mogao ostati u svojoj sobi, ugasio sam ventilator, zatvorio prozor, izvadio bicikl iz garaže i kao uvijek kada nisam mogao zaspati – krenuo prema jezeru.
Bila je već prošla ponoć i ako bi se koji automobil i pojavio, ubrzo bi nestao s vidika. Vozio sam uz vojne poligone zarasle u korov, napuštena industrijska skladišta, sklepane trgovačke centre koji su svojim konfuznim osvjetljenjem slabašno potiskivali zagušljivi mrak nepreglednih polja i oranica.
Do jezera sam vozio alejom, koju su divovske topole i platane već pokrile suhim lišćem. Vjetar je pojačao, sve je šuštalo, limene kapije udarale su svoj potmuli ritam.
Kada sam izbio na jezero, nastavio sam okretati pedale sve dok noćna svjetla sa šetališta, parkinga, restorana i hotela nisu ostala iza mene. Zaustavio sam se tek kada sam osjetio prve znake istinskog umora. Sjeo sam na drvenu klupu pokraj obale.
Uživao sam u zapasima vlažne hladnoće koja je dolazila s jezera, u mraku, u tišini. Mislio sam da ću na ovom mjestu još jednom razmisliti o svemu, još jednom proslaviti svoj uspjeh, svoj odlazak.
Umjesto toga, prepustio sam se letimičnim senzacijama, sitnim uspomenama koje sam čim bi oživjele pokušavao otjerati, kao dosadne komarce. Uhvatila me je neka površna letargija koju sam pokušao odagnati gledanjem u vodu, osluškivanjem valova koji su zapljuskivali obalu tako tiho da sam počeo pomišljati da ni ne dolaze do nje.
Ova voda, ovo crno jezero nije imalo kraja.
Privukao mi je zatim pozornost zvuk bicikla koji se približavao iz daljine. Škripao je od starosti, ali mu je far bacao snop prilično jakog svjetla na obalu, na vodu.
U jednom trenutku, taj je snop zapalio iskricu u jezeru i ono se pretvorilo u golemo tamno oko koje je gledalo u mene. Bio sam hipnotiziran, dirnut i zastrašen.
Znao sam da će me taj pogled uvijek pratiti, s čežnjom i brigom.
I znao sam da će me tihi poziv s jezera, zapljuskivanje valova, buditi usred noći – gdje god da se budem našao.
Tekst je dio serijala „Ekoknjiževnost” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije. Druge tekstove iz serijala pročitajte na sljedećoj poveznici.
