Na arktičkim Farskim otocima lívsandin znači „dah života“. Borimo se za dah dok se arktički led topi, a nebo zamračuju oblaci dima sve žešćih požara, dok toksini iz industrijskog zagađenja i emisije iz prometa povećavaju količinu ugljičnog dioksida u atmosferi, a ljeta postaju sve toplija i surovija.
Navedeni poziv, fragment, uredništvo časopisa Coreopsis Journal of Myth and Theatre na temu biofilije iznimno je spojilo u stvaralačko protupitanje zbog čega unatoč sve širem znanju nismo uspjeli napraviti promjene u ponašanju i politici kako bismo izbjegli nadolazeću ekološku katastrofu, prema Elizabeth Kolbert šesto izumiranje? I nadalje ističu kako je Erich Fromm ponudio odgovore na ta pitanja terminom „biofilija“ kojim je osmislio uvjerljivu teoriju o našim psihoemocionalnim paradoksima mnogo prije nego što je „klimatska psihologija“ postala popularna riječ. Ovdje se možemo nadovezati na Vernadskog koji je prvi popularizirao koncept noosfere i produbio ideju biosfere. Naime, riječ „biosfera“ uvodi austrijski geolog Eduard Suess, kojega je Vernadskij upoznao 1911. godine. U Vernadskijevoj teoriji razvoja Zemlje, noosfera je pak treća faza, nakon geosfere (nežive materije) i biosfere (biološkog života). Baš kao što je pojava života temeljno transformirala geosferu, pojava ljudske spoznaje temeljno će transformirati biosferu. U ovoj teoriji, principi života i spoznaje bitne su značajke Zemljine evolucije, a nadopunjuje teoriju prirodne selekcije Charlesa Darwina. Ukratko, Vernadskij je opisao noosferu kao sljedeću evolucijsku fazu, u kojoj ljudski intelekt (ne hladan razum sklon dihotomijama) postaje geološka sila na Zemlji. To je poziv na kolektivnu odgovornost, utemeljenu na znanosti i etici, koja oblikuje planetarnu svijest kroz promišljeno djelovanje.
Gledanje svijeta njihovim očima
Ovaj bioesej pišem na tragu svojih prethodnih knjiga Cetera animantia (2022) i Zooživoti (2024), i one koja (nadam se iskreno) nadolazi Zelena čitanja: biosfera i glasovi drugih Zemljana (2026), a i nekih drugih zbornika radova koje sam suuredila s kolegama_icama, a dokumentira naš odnos prema životinjama, našim najbližim Drugima, kako životinje (ne-ljude) određuju primatolozi, koji se nalazi u trajnoj vrtešci između simbolizacije i eksploatacije, kako njihov životni put u našoj antropocentričnoj kulturi označava zooetičar Nikola Visković. Kao što sam zajedno s Jericom Ziherl istaknula (pa sada i uvodim autocitat) povodom izložbe Živjele životinje! …a što bi životinje rekle o nama? (Poreč, 2024), pored (1.) tematskoga i simboličkoga iščitavanja životinja, nadalje, (2.) ekokritičke prosudbe – a riječ je o interdisciplinarnom suodnosu umjetnosti i životne sredine, naglasak je postavljen na (3.) praksu koja proizlazi iz etičke perspektive prava, tj. oslobođenja životinja, odnosno da je specizam temelj za bilo koju vrstu diskriminacije ili, kako to navodi politički filozof John Sanbonmatsu, u uvodniku zbornika radova Critical Theory and Animal Liberation, o tome da, ako specizam (diskriminacija na osnovi vrste) nije oblik fašizma, onda je zasigurno njegova paradigmatska i primarna forma. John Sanbonmatsu nastoji postaviti čvrst okvir odnosa između naše, ljudske, preveč ljudske, opresije prema drugim životinjama (ili, kao što bi rekao Shaun Monson u dokumentarnom filmu Earthlings, prema Drugim Zemljanima) i lijevoga političkoga mišljenja koje je ipak ostalo ravnodušno prema pitanju specizma. Pritom Nikola Visković, začetnik kulturne animalistike u domaćim okvirima, u Sumornim godinama ističe detekciju da neprestanim opsesivnim bavljenjem dnevnom politikom i tzv. političkim elitama = idiotima u odnosu na zelena čitanja, „mi zapravo gubimo distancu od njih (životinja), taj svijet (politička elita) nas mentalno zarobljava i prijeti nam da postajemo neka vrsta sekundarnih kretena“. Gledanje svijeta njihovim očima srž je suvremene etike prava životinja.
Istina, naslov ovoga, možemo ga slobodno tako odrediti, bioeseja s utopijskom tendencijom može se učiniti paradoksalnim, jer dok, s jedne strane, otvaram utopijski zahtjev za globalnim protestom protiv Geocida, s druge strane, očito je da je globalni protest – odnosno ono što su nekoć činile revolucije, a danas tek mirne, obojane revolucije (uz tektonske ratove), u sadašnjim sivim i crnim uvjetima neoliberalnoga kapitalizma, u kojemu novo sveto Trojstvo čini International Monetary Fund (IMF), Svjetska banka i World Trade Organisation (WTO), kako to u svojim knjigama ističe Dražen Šimleša – apsolutno neostvariv. Podsjetimo na jedan od brojnih paradoksa: SAD koji je načelno u dokumentima za očuvanje klime, ipak ne želi poduzeti ništa da bi to i u praksi dokazao. Naime, već na sastanku u Potsdamu, održanom 16. i 17. ožujka 2007, dakle, daleko prije Trumpa, gdje su se sastali ministri za zaštitu prirode/ okoliša iz skupine zemalja G8, utvrđeno je SAD blokira napredak u dvama ključnim pitanjima vezanima uz zaštitu prirode/ okoliša u svijetu. Delegat iz SAD-a izjavio je kako SAD ne smije smanjiti emisiju ugljika u atmosferu i također se usprotivio prijedlogu prema kojemu bi bogate zemlje financijski nagrađivale zemlje u razvoju za čuvanje kišnih šuma.
Rosi Braidotti u svojoj knjizi Posthumano tvrdi da antropocentričnoj perspektivi humanizma koji pretpostavlja kolonijalizam, rasizam i imperijalizam, u kojoj je čovjek mjerilo vrijednosti svih živih bića, dolazi kraj, nastupa era posthumanizma, „nehumane humanistike“. Antihumanizam je tu kao jedna preteča stvaranja pojma posthumanizma.
Nikola Visković, začetnik kulturne animalistike u domaćim okvirima, u Sumornim godinama ističe detekciju da neprestanim opsesivnim bavljenjem dnevnom politikom i tzv. političkim elitama = idiotima u odnosu na zelena čitanja, mi zapravo gubimo distancu od njih (životinja), taj svijet (politička elita) nas mentalno zarobljava i prijeti nam da postajemo neka vrsta sekundarnih kretena
Paradoks književne animalistike
Pogledajmo jedan od specističkih kretenizama u humanizmu na djelu. Kao što je to pokazala književnoanimalistička teoretičarka Susan McHugh u članku „One or Several Literary Animal Studies?“, zbog uglavnom prešutnoga dogovora da se životinje smatraju nevažnima za književnost i ostale tradicionalno humanističke subjekte, književna animalistika, odnosno studiji književnih životinja, književni životinjski studiji (engl. literary animal studies) strukturirani su paradoksom – životinja ima u obilju u književnosti u svim dobama i kulturama, ali rijetko su bile središnjom točkom sustavnih književnih studija. Dakle, navedeno vrijedi i za povijest proučavanja životinja u književnim djelima naših autora_ica, gdje se književna animalistika, u smislu znanstvenoga proučavanja, uglavnom ograničavala na književnost za djecu i mlade. Istina, bilo je sporadičnih primjera što se tiče znanstvenih članaka i zoo-esejističkih razmatranja, a nezaobilazna su u tome pojedina poglavlja o literarnim životinjama u sada već kultnoj knjizi Životinja i čovjek Nikole Viskovića iz 1996. godine ili pak, primjerice, studija Mačka u Hrvatâ literatâ (1997) Gige Gračan, koja identificira – mahom pjesničke – prinose hrvatskoj mačkoknjiževnosti. Dakle, tako je bilo do knjige Zlate Šundalić, Životinja i Vidra. O životinjskome svijetu u djelu Marina Držića Vidre, objavljene 2009. godine. No, pritom, kao što je pokazao N. Visković, književna animalistika mora biti uokvirena zooetičkom perspektivom, na tragu vizualne kulture i eseja Johna Bergera “Zašto gledati u životinje?” (1980.), kao i u kontekstu proučavanja ljudi i životinja Kari Weil (“Thinking Animals: Why Animal Studies Now?”, 2012.), gdje se stavlja naglasak na primjenu (nove) zooetičke paradigme u kontekstu životinjskog obrata ili pak više-od-ljudskog obrata.
Književna animalistika, odnosno studiji književnih životinja, književni životinjski studiji (engl. literary animal studies) strukturirani su paradoksom – životinja ima u obilju u književnosti u svim dobama i kulturama, ali rijetko su bile središnjom točkom sustavnih književnih studija
Prepreka za divlje životinje
Danas, kada se sve više podižu metalni i mentalni bedemi, možemo podsjetiti na granični zid između SAD-a i Meksika koji je barijera namijenjena sprečavanju ljudskih migranata kako bi prešli, no to je jednako tako i prepreka za divlje životinje. Granični zid, središnji dio agende Donalda Trumpa (pretpovijest gluposti: 2006. godine George Bush potpisao je odluku o podizanju zida na 1125 kilometara dugoj granici), probija se kroz jedinstveni ekosustav koji je dom stotinama autohtonih vrsta, od jaguara i puma do crnih medvjeda i jelena. Ove se životinje kao nomadi moraju kretati kako bi preživjele, kako bi pronašle izvor vode ili partnera. Za istraživanje njihovih migracija koje su sada spriječene podizanjem ovoga blokatora, ekolog i glavni autor Ganesh Marín, istraživač National Geographica i znanstvenik u neprofitnoj organizaciji Conservation Science Partners, postavio je 85 kamera za detekciju pokreta u sjeveroistočnoj Sonori u Meksiku, uz i južno od američke granice u Arizoni i Novom Meksiku. Tijekom otprilike dvije godine, od 2020. do 2022., kamere su snimile stotine sati materijala, uključujući više od 21 000 videozapisa sa sisavcima. Marín je otkrio da veliki sisavci, poput crnih medvjeda i jelena, kao i neki manji biljojedi, provode manje vremena u blizini granice nego u drugim, udaljenijim dijelovima područja njegovog istraživanja. Navedeno sugerira da životinje izbjegavaju graničnu infrastrukturu kao prostore ne-mjesta. Jednako tako izraelski separacijski zid (novogovorom nazvana „Izraelska sigurnosna ograda“) na Zapadnoj obali, dug više od 700 kilometara, a osam metara visok, čija je izgradnja počela 2002. godine, ističući kao razlog obranu od terorista, ne predstavlja samo političku i humanitarnu kontroverzu, već i ozbiljan ekološki problem, o čemu se nažalost manje govori, jer su životinje, Priroda uvijek svedeni na krajnju Drugost. Zid i prateća infrastruktura (betonske barijere, ograde, rovovi, ceste za ophodnju, kontrolne stanice, reflektori, žilet-žice), kako ističe npr. izraelski ekolog Ron Frumkin, otežavaju ili potpuno onemogućuju migraciju tzv. divljih životinja, kao uostalom i svi separacijski i izolacijski bedemi koji se podižu. Već od 2010-ih počeli su se raditi u Zidu prolazi za manje životinje o čemu svjedoče dokumentarne fotografije Rona Frumkina. No jedna fotografija (foto: Imad Atrash)[1] svjedoči da daman (Procavia capensis) bespomoćno sjedi ispred separacijskoga zida. Isto tako Imad Atrash, direktor Palestinskog društva za divlje životinje, upozorava da su životinje poput crvene lisice i gazela, vukova i krtica kao i neke ptice, poput ćukavice (lat. Burhinus oedicnemus), jarebica čukara (istočna jarebica) i sve vrste ševa, zbog tog separacijskog bedema pod prijetnjom izumiranja.Kao što navodi nezavisni novinar Nikola Budanović, „Životinjama nisu poznate administrativne granice koje su postavili ljudi kako bi razdvojili zemlje jedne od drugih. Migriraju kroz goleme šume, i pritom dakako nisu svjesne da se sele iz jedne države u drugu. No, tijekom Hladnog rata čak su i jeleni znali za podjelu između Istoka i Zapada.” U jeku humanitarne krize 2018. godine Budanović je upozoravao kako je još uvijek jedan dio Željezne zavjese, njezinih 200 metara, funkcionirao kao dio granične obrane u Češkoj. I pritom se Željezna zavjesa promatrala samo u kontekstu političke zavjese, zaboravljajući da su time bile ugrožene migracije brojnih životinja čije su žrtve u političkim kolapsima uvijek zanemarene, zaboravljene i izbrisane. Naime, nedaleko češkoga grada Harrachova jeleni i nadalje nailaze na Željeznu zavjesu u vidu električne bodljikave žice, istina, sada bez struje, no s bodljama i vidljivom ogradom-preprekom, i ne mogu nastaviti slobodno kretanje, u zoološkom, životnom smislu – prirodne migracije. I dok je Željezna zavjesa, koja je nastojala izolirati tzv. komunistički svijet od onoga kapitalističkoga, a kojemu su se ironijom sudbine sve te crvene zemlje devedesetih priklonile, danas je nažalost ta Željezna zavjesa još uvijek djelotvorna na(d) šumskim životinjama, onemogućujući im slobodu kretanja, temeljno pravo na život. I danas o tim jelenima brinu samo istraživači Nacionalnoga parka Šumava koji je od 1990. godine zaštićeni biosferni rezervat UNESCO-a.
Veliki sisavci, poput crnih medvjeda i jelena, kao i neki manji biljojedi, provode manje vremena u blizini granice nego u drugim, udaljenijim dijelovima područja njegovog istraživanja. Navedeno sugerira da životinje izbjegavaju graničnu infrastrukturu kao prostore ne-mjesta
Overview efekt
Završno navodim prisjećanje na predavanje, informans Dragana Živadinova povodom Dana antifašističke borbe 2025. godine kada nas je sve prisutne toga subotnjega prijepodneva u Paviljonu na Nazorovom šetalištu u Zagrebu upozorio na efekt pogleda na Zemlju iz svemira (engl. overview efekt). Riječ je o kognitivnom pomaku koji su prijavili neki astronauti dok su promatrali Zemlju iz svemira. To je psihološki fenomen koji doživljavaju astronauti kada iz svemira po prvi put vide Zemlju u cijelosti, bez političkih granica, ratova i podjela. Taj pogled često izaziva duboko emocionalno i duhovno iskustvo – osjećaj jedinstva, povećan osjećaj povezanosti s drugim ljudima i Zemljom u cjelini. Istraživači su efekt okarakterizirali kao “stanje strahopoštovanja sa samotranscendentnim kvalitetama, izazvano posebno upečatljivim vizualnim podražajem”. Efekt, koji proizlazi iz stanja viđenja plutanja, kliženja nad Zemljom, može uzrokovati promjene u samospoznaji i sustavu vrijednosti promatrača. Ključni su osjećaji overview efekta sljedeći: Zemlja izgleda mala i krhka, kao plava lopta koja lebdi u crnom svemiru. Nakon lansiranja prvih umjetnih satelita 1957. godine, iz svemira smo dobili novi pogled na Zemlju koji pokazuje da je naš jedini planet u povezanosti s većom cjelinom Sunčevog sustava, i to opet na rubu galaktike koja je samo jedna o milijardi galaktika u svemiru. Nestanak granica – iz svemira ne postoje države, samo jedan zajednički dom, iz navedene perspektive postoje samo Zemljani. Neki astronauti svjedoče da im je to iskustvo zauvijek promijenilo vrijednosti i način razmišljanja. “Kada se gleda s Mjeseca, međunarodna politika izgleda smiješno i beznačajno.” Edgar Mitchell, astronaut Apolla 14
Svijet što ga sazda vjernik (vjernički duh) zove se
crkva,
svijet što ga čovjek (ljudski ili humani duh) sazda
zove se
država. To, međutim, nije moj svijet.
Max Stirner
[1] Vanessa O’Brien. 2012. „Animal Migration“. https://www.dw.com/en/israeli-army-opens-west-bank-barrier-for-animals/a-16351700
Tekst je dio serijala „Ekoknjiževnost“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.
Druge tekstove iz serijala pročitajte na sljedećoj poveznici.
