Portal za književnost i kritiku

Narkokritika u četiri teze

ZAŠTO NE PIŠEM KRITIKU: Ispovijest propalog dilera

Neka ovaj tekst bude posveta umirućem umijeću dilanja književnih kritika. Umjesto teksta o tome zašto ne pišem književnu kritiku, drugim riječima, evo teksta o tome kako književna kritika izgleda s one strane ogledala, iz perspektive urednika
Slika: privođenje dilera
Foto: Wikipedia

Već desetljećima se najavljuje smrt književne kritike, o srozavanju njenog statusa i gubitku utjecaja kruže različita objašnjenja i teorije. U serijalu tekstova “Zašto ne pišem kritiku” zato smo se odlučili informirati iz prve ruke: ugošćujemo bivše kritičarke i bivše kritičare koji će podijeliti vlastite razloge zbog kojih više ne pišu kritičke tekstove, ili barem to ne čine redovno.

U gadnom sam se problemu našao kada sam sjeo da napišem tekst za rubriku Zašto ne pišem kritiku. Ne zato što bi takav tekst bio potpuno besmislen: književna kritika, kažu upućeniji, nepovratno nestaje, nitko to više ionako ne čita, vrijeme je za karmine, teorija književnosti odavno je najavila dolazak doba „postkritike“… A tko da o smrti kritike posvjedoči bolje od onih koji su je nekada pisali pa zatim prestali? Ja sam je, eto, pisao, pa sam i prestao: u redu. Problem je, međutim, bio složeniji. Već sam, naime, napisao i tekst o tome kako sam kritiku pisao, pa zatim prestao. Ako nekoga zanima, može kroz njega, pod naslovom „Ispovijest liječenog kritičara“, proskrolati ovdje. Kome se ne da, evo kraćeg recapa. Tužna je to priča o naivnom mladiću koji izlazi sa studija književnosti željan da se posveti književnoj kritici, ali onda upada u klopku okorjelih dilera, urednika kulturnih rubrika i novina, koji ga uvlače sve dublje u vrtlog ovisnosti, e da bi se, nadljudskim naporima, spasio tek mnogo kasnije, izliječivši se od književne kritike, pa sada svoja traumatična iskustva dijeli s mladima…

I što se tako potresnoj pripovijesti uopće može dodati? Ima li je smisla opet ispričati? I koliko puta? Kakva je to ustvari, zapitao sam se, poremećena ideja: ne samo što sam već pisao o tome da više ne pišem, što je samo po sebi problematično, nego sada istu stvar planiram napisati ponovo. Čemu to? Gdje je kraj? Ako isti tekst napišem po drugi put, tko garantira da neću i treći? Pa četvrti, peti? Pretvaram li se ja to u prvog pravog postkritičara u povijesti književnosti? Postajem li netko tko redovno piše isključivo o tome da više ne piše? I ako više ne pišem, zašto opet pišem? A kad već pišem, zašto bi to bilo tko čitao? Ako one koji pišu kritiku ionako nitko ne čita, tko će čitati nekoga tko je niti nije napisao? U gadnom sam se, kažem, problemu našao. Umjesto da tekst započnem po pravilima žanra – uvod, teza, mala anegdota iz kritičarskog života – već sam se pogubio po zbrkanim metarazinama, nepovratno zalutao u autoreferencijalnim petljama, dezorijentiran u dvorani ogledala… A onda mi je sinulo.

Ne piše nam se dobro

Ogledala, naravno. U jednom od njih ugledao sam svoj lik: ono što sam vidio nije mi se svidjelo. Nisam ja naime, shvatio sam na vlastiti užas, nikakav liječeni ovisnik. Nego nešto mnogo gore: ja sam, božemiprosti, urednik. Tu sam sitnicu, eto, u prethodnom tekstu lukavo sakrio i od naivne publike i od još naivnijeg samog sebe: nakon što sam se sam uspješno skinuo s pisanja, nastavio sam s uredničkih pozicija nekim novim naivcima dilati recenzentske primjerke knjiga pa im za sitne honorare objavljivati kritičke radove, znajući da će se sigurno vratiti po još. Naći ćete me pokraj Filozofskog fakulteta, gdje iz mračnog kutka dozivam friško diplomirane komparatiste – psst, dvije kartice, rok u ponedjeljak – prepoznat ćete me dok težim slučajevima u prolazu uvaljujem dvotomne knjižurine. Vidjet ćete kako dižem pare na tuđoj nevolji. Sumnjam da će vam se prizor dopasti.

U moju obranu: nije ni nama, dilerima književne kritike, danas sasvim lako. Posao se sve manje isplati. Najbolje punktove oko fakulteta zauzeli su STEM-ovci pa vabe klince da pišu scenarije za videoigrice: njihova je roba bolja. Tržište su preplavili sintetički PR-ikazi, tripoidne reklamne preporuke, sav taj marketinški tekstazi na kojem baš svaka stranica baš svake knjige vodi u euforiju: njihova je roba lošija, ali jače udara. Napokon, tu su i kućni laboratoriji, čitava dobro povezana zajednica youtubera, booktokera i bookfluencera: njihova je roba najjeftinija, svima lako dostupna. Piše se sve više, piše se sve umreženije, piše se sve oduševljenije. Ili, kako mi dileri volimo reći: ne piše nam se dobro. Neka ovaj tekst zato bude posveta umirućem umijeću dilanja književnih kritika. Nešto kao ispovijest propalog dilera. Umjesto teksta o tome zašto ne pišem književnu kritiku, drugim riječima, evo teksta o tome kako književna kritika izgleda s one strane ogledala, iz perspektive urednika.

Naći ćete me pokraj Filozofskog fakulteta, gdje iz mračnog kutka dozivam friško diplomirane komparatiste – psst, dvije kartice, rok u ponedjeljak – prepoznat ćete me dok težim slučajevima u prolazu uvaljujem dvotomne knjižurine. Vidjet ćete kako dižem pare na tuđoj nevolji. Sumnjam da će vam se prizor dopasti

Foto: Wikipedia

Teza prva: piše se neredovito

Rubriku kritike, osim na ovom portalu, uređujem u tjedniku Novosti. Ondje o knjigama, filmovima, predstavama i izložbama, uz povremene goste, piše sedmero stalnih suradnica i suradnika. Neki su pisali kada sam u Novosti došao, druge sam sam pozvao. Neki pišu češće, drugi rjeđe. Neki su oštriji, drugi znaju biti blaži. Ali svi pišu prepoznatljivo, upućeno i dosljedno, što je valjda presudno. Ovoga ljeta, međutim, jedna po jedna kritičarka, jedan po jedan kritičar prestali su mi slati svoje tekstove. Na kraju – otprilike kao u onom romanu Agathe Christie – ostalo je samo dvoje malih kritičara. Nije to bio baš tako veliki misterij, saznao sam čim sam sam locirao nestale: nekome se dogodio važan životni zaokret, netko se posvetio knjizi koju odavno želi završiti, ovaj već priprema novi tekst, onaj se planira uskoro vratiti… Razlozi su razni, ali u zbroju daju nešto nalik na statistički uzorak. A uzorak kaže da kritičarima – uz rijetke iznimke – kritike nisu i ne mogu biti pri vrhu liste prioriteta. Biti kritičarka ili kritičar većini je danas samo jedna od uloga koje igraju u kulturnom polju: uz onu kustosice ili predavačice, uz onu promotora ili autora. Za bilo što više od toga neophodna bi bila ambiciozna kulturna politika, koja će osigurati medijski prostor i materijalne uvjete za redovno pisanje kritike, a od nečega takvog nismo samo vrlo daleko, nego smo svakim danom sve dalje i dalje. Polako tako nestaju figure kritičarke i kritičara koji bi u stalnom ritmu, na isturenoj medijskoj osmatračnici, funkcionirali kao neka vrsta orijentira u književnoj produkciji. Ili, da vam stvar približim iz perspektive propalog dilera. Sjećate se kako su devedesetih dr. Slavko Sakoman i časna sestra Bernardica tumačili pravocrtni put u pakao droge? Danas zapališ cigaretu, već sutra motaš džoint; sutra si pripalio džoint, prekosutra, eto te na igli. E pa u kritici je danas obratno: mnogi koji su počeli kao teški ovisnici brzo su se pretvorili u vikend narkose, a još brojniji davno su se skinuli.

Za publiku, to je gubitak. Za one koje vode kulturnu politiku, to je svejedno. Za dilera, to je porazno.

Biti kritičarka ili kritičar većini je danas samo jedna od uloga koje igraju u kulturnom polju: uz onu kustosice ili predavačice, uz onu promotora ili autora. Za bilo što više od toga neophodna bi bila ambiciozna kulturna politika, koja će osigurati medijski prostor i materijalne uvjete za redovno pisanje kritike

Teza druga: ne piše se negativno

Ovo je vezano uz prethodnu natuknicu: sve je više autorica i autora koji požele napisati kritiku, ali kao da se boje izreći negativan stav. Valjda zato što se već sutra mogu na književnoj sceni susresti s ljudima o čijim su knjigama pisali, ali ovog puta u nešto drukčijem rasporedu uloga. Atmosfera tada, u boljem slučaju, zna biti nelagodna. Postoje i polovična rješenja: pozitivno intonirana kritika s proračunato instaliranim sitnim prigovorom, obično pri kraju teksta, čisto da se fingira kritička distanca. Takva su rješenja najgora. Urednik pritom, naravno, nikada i nipošto ne smije utjecati na ocjenu koju kritičar daje. A opet, inflacija pozitivnih kritika tolika je da smo se u uredništvu ovoga portala ozbiljno bavili idejom da buduće suradnice i suradnike unaprijed upozorimo kako ponekad, eto, valja napisati i nešto negativno. Koristim zato priliku da im to prenesem. Ne može, naprosto, sve biti dobro. Nešto mora biti osrednje. Nešto i loše. Slušajte svoga dilera: jednom kada probate, nije tako loše.

Postoje i polovična rješenja: pozitivno intonirana kritika s proračunato instaliranim sitnim prigovorom, obično pri kraju teksta, čisto da se fingira kritička distanca. Takva su rješenja najgora

Teza treća: kritika se ne čita

Dobro, ajde, nije da kritiku baš nitko ne čita, ali nije ni daleko od istine. Kada su je, prije dvadeset i kusur godina, urednici mainstream novina trijebili sa svojih stranica, činili su to u ime diktata čitanosti na sve komercijalnijem medijskom igralištu. Danas, kada svaki urednik ima direktan uvid u klikanost i čitanost tekstova na svom portalu, može se brzo uvjeriti da su njegovi prethodnici bili u pravu: kritika je zaista, u konkurenciji raznih kulturno-novinarskih žanrova, među klikalabilnijima. Tek poneki kritički tekst odskoči čitanošću, ali za to najčešće nisu krivi sami tekstovi, nego njihovi povodi: ako je kritika posvećena romanu nove zvijezde književne scene ili filmu koji polarizira stavove, onda može računati na malo više šeranja i komentara po društvenim mrežama. Pravo pitanje, međutim, uopće ne mora glasiti zašto kritika nije čitana. Nego obratno: što to među kulturno-novinarskim žanrovima i formama, za razliku od kritike, čitano jeste?

I tu je situacija prilično jasna: čitane su čitulje. Zanemarimo li periodične skandale, daleko najbolje prolaze in memoriami. Na jednom našem komercijalnom portalu, recimo – sve dok nedavno nije odlučio uljepšati svoj imidž malo ambicioznijim kulturnim prilozima – kulturna se rubrika godinama nije razlikovala od novinske stranice s osmrtnicama. U kulturnoj rubrici koju uređujem sam, unaprijed znam: kritičar danas može napisati odličnu kritiku koju će pročitati malo tko, ali ako sutra umre ova poznata književnica ili onaj slavni režiser, njegov će in memoriam danima biti među najpopularnijim tekstovima. Možda zvuči morbidno, a opet je normalno: svi se imamo potrebu oprostiti od autorica i autora koji su nam nešto značili.

Problem nastaje kada se iz slabe čitanosti kritike povlače razlozi za njezino gašenje. Vidjevši da mu prolaze samo tekstovi o mrtvim ljudima, naime, ražalovani kritičar će prije ili kasnije doći na ideju da neke od živućih kulturnih aktera eliminira sam. Kad već in memoriami tako dobro prolaze – zapitat će se s razlogom – zašto malo ne ubrzati produkciju? I zašto bismo tako često govorili o smrti književne kritike – logično zaključuje – ako možemo još češće govoriti o smrti književnih autora? Nije li ono još Roland Barthes objasnio da se iz smrti autora rađa čitanost, čitatelj, kako je to već išlo? Čovjek je očito bio u pravu. Samo što iz svoje teorije nije povukao odgovarajuće konzekvence. A čim povučemo konzekvence, povući ćemo i okidače, i književna se scena u trenu pretvara u društvo mrtvih pjesnika.

Slušajte opet svoga dilera: to nam ne treba. Nasilje je loše za posao. „Ne volim nasilje, Tome, ja sam biznismen“, davno je Virgil Sollozzo u „Kumu“ rastumačio Tomu Hagenu: „Krvoproliće je veliki trošak.“ Ne opterećujte zato kritičare podacima o slaboj čitanosti njihovih tekstova. Pustite ljude da rade na miru; bolje i to nego da vam rade o glavi.

Problem nastaje kada se iz slabe čitanosti kritike povlače razlozi za njezino gašenje. Vidjevši da mu prolaze samo tekstovi o mrtvim ljudima, naime, ražalovani kritičar će prije ili kasnije nadoći na ideju da neke od živućih kulturnih aktera eliminira sam

Foto: Wikipedia

Teza četvrta: ali stvarno, kritika se ne čita

Ponekad, neočekivano, čak i u ovako nesretnim okolnostima, neka književna kritika medijski eksplodira: zakotrlja se polemička lavina, vuku se repovi komentara i sukoba. Posljednji poznati primjer datira u prošlo ljeto, kada je portal Jutarnjeg lista objavio kritiku Jadranke Pintarić posvećenu autobiografsko-memoarskoj knjizi Velimira Viskovića O drugima, o sebi, na što je autor, iznerviran time što se u tekstu – mada u sasvim benignom kontekstu – spominje njegova kći, krenuo na svome Facebook profilu rovati po kritičarkinoj utrobi kako bi svima objavio da dotična nikada nije rodila dijete, praćen ovacijama društvenomrežnih adorantica i adoranata. Osim što – pardon – portal Jutarnjeg ustvari nije objavio kritiku, nego samo kratki isječak iz nje, sakrivši ostatak teksta iza paywalla. I osim što – isprike – Visković zapravo nije reagirao na skriveni tekst, jer ga po vlastitom priznanju nije ni pročitao, nego je reagirao na tabloidno tupoglavu klikbejt opremu književne kritike. I osim što se – sorry – nije zadržao samo na komentaru prokreacijskih preferenci književne kritičarke, nego je usput seksistički izvrijeđao još poneku Facebook-komentatoricu, poručivši jednoj da „bude i dalje lijepa“ jer je „u tome najbolja“ i ne izdržavši a da na kraju ne spomene famozne „ženske falange“, izravno se tako upisujući u najsvjetliju tradiciju suvremene seksističko-kritičke misli.

A sada da sumiramo, na primjeru uvjerljivo najutjecajnije ovogodišnje kritike, kako točno izgleda svijet psihodeličnog apsurda koji se od milja naziva hrvatskom kulturno-medijskom scenom. Za početak, tabloidni portal stavlja klikbejt opremu na književnu kritiku. Već ova rečenica obećava ludu vožnju. Zatim, klikbejt oprema, koja služi da publiku navuče na čitanje, većinu čitatelja ne vodi nikamo jer na portalu ustvari nema obećane kritike, osim za rijetke pretplatnike. U skladu s tim, ugledni bivši književni kritičar napada autoricu teksta koji ona jeste napisala, ali ga on nije pročitao, optužujući je zbog naslova koji on jeste pročitao, ali ga ona nije stavila. Da ukloni bilo kakav nesporazum, nekadašnji kritičar u svojim Facebook-istupima više puta ponavlja kako kritiku koja ga je razbjesnila ne samo što nije pročitao, nego niti ne namjerava. Ohrabrena primjerom uglednog bivšeg književnog kritičara, uskoro se čitava književna scena svađa i sukobljava oko teksta koji, po svemu sudeći, velika većina posvađanih nikada nije vidjela. Dobar dio ih se svrstava uz ugroženog bivšeg književnog kritičara, spominju se „ženski lobiji“ i strepi se pred strašnom kulturom otkazivanja: niti dva i pol mjeseca kasnije, eno knjige uglednog kritičara u izlozima svih knjižara, eno i njega kako je spokojno promovira, eno ga, uostalom, i dalje na poziciji potpredsjednika Hrvatskog društva pisaca, izdavača ovog portala. Sve to, da ne bude zabune, zapisujem sasvim usputno: čisto da ne promakne kako točno izgleda kulturna scena koja kolektivno strepi od kulture otkazivanja, a kako na njoj istovremeno prolaze oni kojima se priviđaju ženske falange dok prebrojavaju rodilje i ženama poručuju da ostanu lijepe jer su u tome najbolje.

A evo kako još izgleda: kritičari koji bjesne na klikbejt naslove, klikbejt naslovi koji nikamo ne vode, nepročitani tekstovi koji pokreću skandale, skandali koji nikoga ne pokreću na čitanje…

Shvaćate sada što pokušavam reći.

Paranoja, priviđenja, loši tripovi: na takvoj sceni, dileri su suvišni.

Boris Postnikov (1979.) je urednik kulture u tjedniku Novosti, kolumnist i esejist. Autor je knjige Postjugoslavenska književnost.

Danas

Natječaj za izbor tri nova dramska teksta: Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi

Zagrebačko kazalište mladih, Hrvatska, Slovensko narodno kazalište Maribor - Festival Boršnikovo srečanje, Slovenija, i Beogradsko dramsko kazalište, Srbija, kao partneri i producenti raspisuju: natječaj za izbor tri nova / neobjavljena dramska teksta u okviru kazališnog projekta Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi. Rok predaje je 18. siječnja 2023. godine!

Natječaji Goethe instituta: prevođenje i književnost

Goethe-Institut promovira umjetnost i kulturu u svim područjima. Podržavaju profesionalce, ali i mlade i amatere u realizaciji projekata u zemlji i inozemstvu. To se odnosi i na grupe i na pojedince. Osim financiranja projekata i prijevoda, nude i stipendije, nagrade te istraživačke stipendije. Kriteriji financiranja, rok prijave i vrsta financiranja ovise o pojedinom natječaju, a trenutno otvorene natječaje iz područja književnosti možete naći dalje u tekstu

Objavljen javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske raspisalo je Javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022. godinu, na koji se mogu prijaviti autori s novim dramskim djelima na hrvatskom jeziku, a koja do objave odluke Stručnoga povjerenstva, nisu izvedena ni objavljena u bilo kojem obliku. Svaki autor može prijaviti jedno djelo neovisno o vrsti i tematici djela. Rok za slanje je 45 dana od objave poziva u Narodnim novinama

28. Sa(n)jam knjige u Istri

Dvadeset osmi Sa(n)jam knjige u Istri održava se od 25. studenog do 4. prosinca 2022. godine te će ugostiti inozemne goste, nagrađivane spisateljice, imati premijere s domaće i regionalne scene kao i program za djecu. Dalje o programu možete pročitati u nastavku

Izdvojeno

  • O(ko) književnosti
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

Skip to content