Zoki je poginuo dva dana prije dočeka Nove ’92. Granata je pala na ugao parka u centru grada. Rasula se među stablima. Manji geler prošvercao se do Zokijevog mini morrisa koji je taman prolazio kroz raskrižje. Jedina rupa nalazila se uz kvaku na vozačevim vratima. Veličine lješnjaka. Rana je bila tik do lijevog pazuha. Dobio je ravno u srce. Vozio je neke konzerve i dva velika pladnja svinjskog pečenja. Moja mu je mama složila kolače na tacnu. Dan prije. Mi, naravno, Božić nismo slavili. Ona je govorila kako samo ne želi da joj djeca zaviruju u tuđi tanjur. Bilo je i nekoliko šteka sarajevskog marlbora. Moglo ga se još naći po samoposlugama. Govorio je: Idem dečkima na liniju. Nekolicinu je znao iz osnovne škole. Radi poštede, pred njima se osjećao dužan. Njega nisu dizali zbog tog staklenog oka. Dvojica pripitih Zagrepčana, mlađih dobrovoljaca, psovali su ga i prijetili mu. Ispočetka, dok je dolazio. Zbog imena, mislili su da je Srbin.
Kroz život je i sam zaboravio kako je, ustvari, Zorislav. Svi su ga ionako zvali, Zoki. Njegov susjed, Lazić, zaprijetio im je kako će obojicu ispaliti iz haubice. Direkt među četnike! Pa se tamo kurčite! Otad su prestali. Lazić nije bio nešto visok niti debeo. Jednostavno je djelovao krupno. Kao da je za dva do tri broja uvećan. Obožavao je ubacivati granate u njihovu stodvadeseticu. Ajde da napunimo Snašu. Molio sam Zokija da mi donese jednu čahuru. Jebo te Isus, šta će ti to?! Stalno je psovao Isusa.
Odmalena je išao u crkvu. Ne često. Samo kad mu dođe. U zadnje vrijeme ne ide. Rijetki su trenuci kad tamo može biti nasamo. A to mu onda nije to. Kasnije sam ga žicao da mi donese ispucanu Zolju. Nemoj da te ja zveknem u tu krvnu žilu! Zezao me stalno za taj izraz. Na moj osmi rođendan, s društvom iz ulice, gledao sam U zmajevom gnijezdu. Prepričavao sam poslije toga Zokiju kako je Bruce Lee ubio Hana kad ga je pogodio u krvnu žilu. Kad su nam nedavno došli u pretres, djedu Vladi, očuhovom ocu, uzeli su stari pištolj. To mu je jedino ostalo od brata koji je poginuo u partizanima. Muzejski primjerak revolvera, van svake funkcije. Znao je Zoki da Zolja, makar i ispucana, nikako nije pametna igračka za mene. Donio mi je kapu sa šiltom. Maskirnu, s metalnom šahovnicom. Imala je isti navoj kao ujakova stakleno-metalna crvena petokraka koju sam našao u njegovoj ladici prije koju godinu. Stajala je tamo još od povratka s vojnog roka. Ako gardisti opet budu dolazili, bolje je da nađu kapu s hrvatskim grbom. Mama je neutješno plakala cijelo popodne. Bio joj je puno više od kolege s posla. Brat kojeg je za tu ulogu odabrala. U malom dućanu elektroopreme, u kojem su radili, Zoki je improvizirao malu kuhinju. Uz prolaz prema skladištu. Kad nema kupaca, mama je kuhala. Na ručak im je često svratio direktor poduzeća u sklopu kojeg je bio dućan. Direktore, ‘oćete vina? Ovaj je uzvratio kako mu se ništa ne pije. Gledajući u etiketu boce, Zoki mu naglasi, Al’ to vam je suho vino. Mama, direktor i poslovođa Štefo, prvo su se pogledali. Graknuli su u smijeh dok je Zoki gledao ledeno ozbiljan. Očuh i ja sjedili smo za starim stolom na dvorištu. Ispred ulaza u podrum. Ako opet zapuca. Šutjeli smo obojica. On je ponekad samo pogledao prema unutra. Kad bi mama glasnije zajecala. Znao je da joj sad ne treba prilaziti. Buljio sam u mrežasti metalni poklopac šahtice u koju se inače slijevala kišnica iz oluka. S obje ruke savijao sam plastičnu slamku. Prvi put sam takve slamke vidio prije dvije i pol godine kad me Zoki odveo u birtiju. Pio je tuborg, a ja coca-colu. S ledom. Bila je žega vani. Čudio sam se novim slamkama koje imaju taj harmonika-vrat kako bi se mogle savijati. Zoki je konobaru rekao da mi donese još par komada. Požurili smo jer dućan u kojem rade, subotom se zatvarao u pola dva. Mama je sigurno već zaključila blagajnu i čekala.
Spustili smo oba prozora na miniju. Zoki je imao original kasetu Brucea Springsteena. Tad sam bio zaljubljen u Michelle Phillips iz Mamas & Papas. Rekao je da nam iz pretinca izvadim sunčane naočale. Uzeo sam si one koje imaju stakla poput ogledala. S vanjske strane. Držao sam snop slamki u rukama. Pazio sam da mi se ne raspu. Neke su se malo spljoštile. Sviralo je Glory days. Svaki put kad kupimo colu, pijem s takvom slamkom. Poslije je operem i spremim u ladicu s escajgom. Za drugi put. Ostale su mi, možda, još tri. Tacnu s kolačima mama je prekrila aluminijskom folijom. Nije ih ostalo puno i sve ih je dala Zokiju da ponese. Svejedno nam pravi još jednu turu za Novu godinu. Ma nosim ovo sve sutra dečkima na liniju. Odložio je tacnu na zadnji sic kod pladnjeva. Pazi. Vidiš da fijuče i gruva, malo-malo. Gledala ga je kiselim izrazom lica.
Ma, ako na njoj piše Zoki… Nasmiješio se i slegnuo ramenima te zalupio vrata auta. Mama je stajala i gledala za njim. Malo se gegala u mjestu kao da je tjera na WC. Mini morris je nestao niz našu strmu ulicu.
Zbirka će biti predstavljena na FALIŠ-u u Šibeniku, u četvrtak, 08.09. od 18:00 h u Gradskoj knjižnici „Juraj Šižgorić“; sudjeluju: Nataša Govedarica, Tanja Mravak; moderator: Kruno Lokotar
Tekstovi iz serijala Kako je meni počeo rat dostupni su na sljedećim poveznicama:
Srđan Srdić, Oni više nisu stajali
Lamija Begagić, Jutro kada je pao Doboj
Tanja Stupar Trifunović, Niko nam nije rekao da je počeo rat
