Kao i većina hrvatske javnosti, s likom i djelom Borisa Jokića upoznao sam se prije desetak godina kada je s nekolicinom kolega i kolegica iz obrazovnog sektora pokušao provesti ambiciozan projekt cjelovite kurikularne reforme. Premda je pokušaj bio neuspješan i rezultirao tek uspostavom tzv. škole za život, afirmirao je Jokića kao osobu od javnog značaja koja se u svrhu modernizacije školstva ne libi ući u verbalni duel s konzervativcima poput Slobodana Prosperova Novaka i čija su odmjerenost, artikuliranost i pristojnost dobrodošao dah svježine u ustajalom zraku medijskog prostora.
Objava „glazbene lektire“ 60 otkucaja, nesumnjivo inspirirana Jokićevim radom u Glazbenom kurikulumu radija Yammat, pokazuje da autorove pedagoške aspiracije nadilaze institucionalni registar u kojem uglavnom radi te zalaze i u onaj publicistički. Posrijedi je izuzetno zanimljiva i bogata zbirka tekstova posvećenih suvremenoj glazbi u kojoj autor vješto spaja istraživanje univerzalnih ljudskih stanja i emocija poput zaljubljenosti, straha i sumnje s numerama koje ih tematiziraju te im daje uvjerljiv i nepretenciozan interpretativni obol. Istodobno, svaki je tekst popraćen sažetkom života i stvaralaštva izvođača čija se pjesma razmatra te slikama koje su, ponukani zvučnim predlošcima, naslikali učenici i učenice zagrebačke Škole primijenjene umjetnosti i dizajna. Ovi umjetnički dodaci naročito obogaćuju djelo i omogućuju mu da bude upravo onakva pohvala mladosti i suvremenosti kakvu je autor zamislio.
Kako čitati pjesmu?
Malo koja doskočica onoliko iritira svojom intelektualnom lijenošću koliko ona koja tvrdi da je „pisati o glazbi kao plesati o arhitekturi“. Srećom, Jokić uz nju ne pristaje te svojom zbirkom pokazuje na koji način pjesmama koje nas dodiruju možemo i trebamo pristupiti analitički. Taj postupak nije pokrenut s namjerom da se pjesme rastavi na njihove elementarne čestice iz puke znatiželje ili dokonosti, već da se pronikne u ono zbog čega pjesme doista utječu na njihove slušatelje.
Jedna od najuzornijih interpretacija u ovom ključu nalazi se već na početku zbirke u sekciji koja analizira Nightswimming R.E.M.-a. Interpretirajući glavnu temu pjesme – prisjećanje na mladost u zrelijoj životnoj dobi – Jokić govori idiomom same numere koja uspostavlja paralelizam između svoje glavne teme i plivanja. („’Nightswimming’ govori o iskustvima mladosti koja u retrovizoru sjećanja dobivaju još snažnije obrise. One koje možemo razumjeti samo mi i oni s kojima smo, nekad davno, potpuno goli i slobodni plivali.“) Slobodan, ranjiv i pomalo nedoličan čin golog plivanja noću u tekstu je, kao i u pjesmi, doveden u vezu s prisjećanjem na nešto što ostaje daleko, a u svojoj daljini opet tako blisko. Ovime se Jokić potvrđuje kao uzoran slušatelj i pažljiv tumač koji slijedi put koji je utabala sama pjesma, no istodobno proširuje njen diskurs jezikom proze te nadopunjuje ograničenja stihovanog i/ili rimovanog govora većine vokalno-instrumentalnih skladbi.
Sličan slučaj je i s Where Is My Mind? bostonskih Pixiesa. Autor lucidno zapaža kako pjesma, premda govori o ronjenju i razgovoru s ribom, zapravo tematizira „spoznaju da smo uvijek na rubu ‚normalnosti’“, „točno u onom trenutku u kojem ćemo ili pobjeći od vala ili mu se zauvijek prepustiti“. Taj je uvid potom uključen u širu destigmatizaciju govora o mentalnim poremećajima i izazovima nošenja s njima, a što je majstorski povezao s tiho-glasno-tiho-glasnom dinamikom karakterističnom za bend: „Ako se i dalje bojite ili ako vas ne čuju, probajte sljedeće… prvo tiho, pa glasno, pa tiho, pa glasno… baš kao pjesme Pixiesa.“
Premda uglavnom afirmativan spram pjesama koje analizira, Jokić ne zazire od kritičkog stava spram onih poruka koje mu se čine suspektne ili podložne protuargumentima. Jedna od takvih je ona u pjesmi Praslovan Lačnog Franza obilježenoj lamentacijama frontmena Zorana Predina nad „teškom kuglom slavenske i balkanske sudbine“ kojima autor odgovara karakterističnim optimizmom: „Problem nije Praslaven koji je znao plivati, već činjenica da ne znamo kritički i realistično prepoznati svoje kvalitete i iskoristiti ih da umanjimo utjecaj mana.“ Momenti kritičke distance, premda malobrojni, zbirci daju dodatnu dubinu ilustrirajući Jokićevo nadilaženje razine pukog interpretatora.
Interpretativni okvir zbirke nadopunjen je onim pedagoškim te njihov paralelizam tvori osnovicu čitavog djela. Jokićeva je zbirka zamišljena kao svojevrstan udžbenik za dvije skupine čitatelja; s jedne strane za mlade ljude koji su još u odgojno-obrazovnom sustavu te se izokola tek počinju upoznavati sa suvremenom glazbom, a s druge strane za osobe kojima glazba ne predstavlja ništa naročito u životu i služi uglavnom kao zvučna pozadina pri obavljanju svakodnevnih zadataka. U svjetlu te ciljane publike autor je uspješno izveo dva veoma zahtjevna pedagoška zadatka. Kao prvo, izborom pjesama koje analizira uspio je odoljeti iskušenju da govori samo o radijskim uspješnicama te je ponudio širok spektar izvođača. Pripadnici i pripadnice obaju grupa kojima se Jokić u knjizi obraća bi na pitanje tko su Miladin Šobić, Woody Guthrie ili The National najvjerojatnije odgovorili tek ispitljivim pogledom, slijeganjem ramenima ili skrušenim priznanjem vlastitog neznanja, te je stoga opravdano reći da autorov izbor pjesama nadilazi ziheraške tendencije i ima mogućnost proširiti glazbeno znanje svoje ciljane publike. Drugi zadatak, također uspješno izveden, bilo je proširenje razmotrenog kanona izvan granica novovalno-rokističkih okvira tipičnih za Jokićevu generaciju. Analize bendova i izvođača poput Public Enemya, Sergea Gainsbourga te Paola Contea, koji ni po čemu ne pristaju uz estetičke standarde kojih se drže brojni pripadnici generacije X, svjedoče o autorovom nastojanju da kroz šezdeset odabranih pjesama zakorači izvan uskih žanrovskih gabarita, a prisutnost Tome Zdravkovića, Idola te Šarle Akrobata na Jokićevoj playlisti naznaka je stidljivog, ali svakako uočljivog pokušaja nadilaženja nacionalnih okvira pri uspostavi glazbenog kanona.
Jokićeva je zbirka zamišljena kao svojevrstan udžbenik za dvije skupine čitatelja; s jedne strane za mlade ljude koji su još u odgojno-obrazovnom sustavu te se izokola tek počinju upoznavati sa suvremenom glazbom, a s druge strane za osobe kojima glazba ne predstavlja ništa naročito u životu i služi uglavnom kao zvučna pozadina pri obavljanju svakodnevnih zadataka
Granice uzornog tumačenja
Svaki pokušaj izgradnje kanona opsjedaju pitanja u čijem temelju stoje određene pretpostavke i vrijednosni sudovi. Zašto da mladi čitaju/slušaju upravo to djelo, a ne neko drugo? Kakvu poruku mogu izvući iz onoga što čitaju ili slušaju? Je li prikladno da ih se izlaže takvim porukama?, neka su od pitanja koja neminovno određuju putanju rasprava oko djela koja bi se mladima trebala dati u ruke – ili, u ovom slučaju, uši – u obrazovnom sustavu. Jokićeva zbirka svojim analizama nastoji sama sebi odgovoriti na ta pitanja, no njeni su odgovori obilježeni određenim pretpostavkama koje valja kritički razmotriti.
Temeljna pretpostavka kojom se ova glazbena lektira vodi jest liberalni humanizam; glazba nam može pomoći da budemo bolji ljudi, a pridjev „bolji“ označava mnogošto, od povećanog stupnja kritičke svijesti do suspenzije naših individualnih predrasuda u svrhu stvaranja tolerantnog i uključivog društva. Plemenitost pokušaja da se ovo vjerovanje dokaže sama je po sebi jasna i pohvalna, no Jokić se ne libi manje uzorno tumačiti numere čiji su mu autori očigledno dobro poznati ako politički stavovi tih autora drmaju temelje njegovog povjerenja u institucije i prakse liberalne demokracije.
Jedan od primjera Jokićevih neprikladnih tumačenja je tekst u kojem razmatra Killing in the Name kalifornijskih Rage Against the Machine. Premda uočava revolucionarno raspoloženje benda i nužnost otpora sistemskom nasilju o kojem pjevaju, tekst ne odstupa od temeljnog povjerenja u institucionalne intervencije, tvrdeći kako je „najbolje (reagirati na nepravdu, iskorištavanje i laž) djelovanjem putem demokratskih institucija i prakse“. Istina je da u nastavku iste rečenice Jokić piše kako „kada (institucionalne prakse) zakažu, i kada se sustavi i režimi podrede interesima nekolicine i idejama uništenja i ubijanja, treba izaći na ulice“, no ključna riječ ovdje je „kada“ koja služi kao indikator prešutne pretpostavke da su za institucionalno nasilje na izvjestan način krivi neodgovorni i nekompetentni pojedinci koji upravljaju institucijama, a ne same institucije. Prenijeti takvu logiku na institucije koje su same po sebi izrabljivačke i nasilne, poput primjerice zatvorsko-industrijskog kompleksa u Americi – koji je, usput budi rečeno, također jedna od tema RATM-ovog stvaralaštva (vidi pjesmu Freedom, također s prvijenca) – znači ispustiti iz vida mogućnost kritike postojanja samih institucija i institucionalnih mehanizama kao takvih, neovisno o tome tko je na njihovom čelu.
Uz „Killing in the Name“, postoje još dva primjera zamagljujućeg utjecaja Jokićevog liberalizma na njegova inače doista uzorna tumačenja. Prvi je Firma Hladnog piva u kojem autor povlači nedvosmisleni znak jednakosti između socijalističke nacionalizacije i ortačko-kapitalističke privatizacije u jeku Domovinskog rata, dok je drugi Dan Republike Zabranjenog pušenja u kojem Jokić s dozom nekarakterističnog ex cathedra autoriteta tvrdi kako je „sve što ste trebali znati o Jugoslaviji krajem 1980-ih vješto izrečeno u tih nekoliko minuta“. Uzevši u obzir ulogu koju politika i povijest igraju u javnim nastupima spomenutih bendova te stavove samih izvođača – dovoljno je spomenuti alegorijsku Yugo 45 te Svi smo ga mi voljeli – postavlja se pitanje zašto je autor, svoj svojoj širokogrudnosti unatoč, neraspoložen za nijansirani prikaz jugoslavenskog nasljeđa te se zadovoljava time da ironične portrete svakodnevice proglasi pandanom službenim povijesnim izvorima. Mišljenja sam da je pedagoški učinak ove nevoljkosti u najgorem slučaju reprodukcija istog nacionalističkog refleksa kakav proizvodi tradicionalni kurikulum, a u najboljem slučaju dovođenje mladih u situaciju u kojoj, kao pristojni i ozbiljni ljudi, mogu samo slegnuti ramenima i jednako spremno izjednačiti danas i jučer kao što to čini i autor ove zbirke, sužujući time prostor njihovog mišljenja i horizont mogućih budućnosti koje nadilaze već dobrano potrošene liberalne paradigme.
Uz „Killing in the Name“, postoje još dva primjera zamagljujućeg utjecaja Jokićevog liberalizma na njegova inače doista uzorna tumačenja. Prvi je „Firma“ Hladnog piva u kojem autor povlači nedvosmisleni znak jednakosti između socijalističke nacionalizacije i ortačko-kapitalističke privatizacije u jeku Domovinskog rata, dok je drugi „Dan Republike“ Zabranjenog pušenja
Obračun s konformizmom
Iako je najveći dio zbirke posvećen analizi pjesama s naglaskom na opća psihička i emotivna stanja koja tematiziraju, Jokić je u djelo ubacio i govor o vlastitom životu te životu ljudi koji su na njega utjecali. Neki od tih momenata, poput onog u kojem autor prikazuje životni put i ljubav svojih roditelja u prikazu pjesme Ča je život vengo fantažija, naročito su ganutljivi, dok je u drugima vidljiv pomalo patetičan ton koji emotivno ogoljuje autora. Takva je primjerice primjena I See a Darkness, pjesme o ustrajnosti depresije i unutarnjeg mraka, na životnu situaciju Jokićevog prijatelja koji propada uslijed ovisnosti o kokainu („Znam i da sam bio kukavica i neznalica jer tu tamu, zamaskiranu licem prekrasnog i voljenog prijatelja, nisam prepoznao. Sve bih dao da se sretnemo i da mu mogu reći – volim te i borimo se protiv zvijeri zajedno!“).
Refleksivni odgovor na ovakav ton bio bi opisati ga kao cringe, no prišiti mu takvu oznaku u pokušaju da ga se diskvalificira značilo bi prijeći preko činjenice da se spomenuti pridjev izmjestio iz kontrakulturnog, internetskog diskursa u kojem je nastao te postao oruđe uspostave sveopćeg konformizma među mlađom populacijom. Cringem se danas proglašava bilo kakva zagriženost, dublji analitički interes, ili strastveni angažman u bilo čemu, a ne samo pokušaji nečijih roditelja „bumera“ da prate novogovor s TikToka. Posljedica takve široke upotrebe cringea s jedne je strane bujanje konformističkih obrazaca ponašanja uslijed straha od ismijavanja, s druge smanjenje empatije i emocionalnog angažmana spram drugih ljudi, a s treće ograničavanje i potiskivanje individualnih težnji koje nisu razumljive, zanimljive ili profitabilne za okolinu. Sva tri aspekta doprinose osiromašenju i sužavanju životnog i emocionalnog horizonta (mladih) ljudi.
Jokićeva je zbirka, između ostalog, pokušaj obračuna upravo s takvim ušutkavajućim, nazovi-subverzivnim obrazacima reprodukcije konformističke logike. Analize koje najbolje o tome svjedoče su one Talasne dužine Leba i Soli („Teško je ostati svoj. (…) U tim ludim ritmovima današnjeg života, informacijama koje nas okružuju i prstima koji mahnito lete po ekranima, dobro je ponekad zapitati se koje su naše ‘talasne dužine’ i ‘prosječne brzine’ te ih usporediti s onim nametnutima kroz ideale ljepote, glazbe, seksepila, humora, političke korektnosti.“) te pjesme Time (The Revelator) Gillian Welch u kojoj se kritički secira pitanje tzv. gatekeepinga, ispitivanja tko jest ili nije dovoljno autentičan da progovara o određenom aspektu života. Zbog takvih i sličnih analiza držim da Jokićev povremeni patos ne treba uzimati za zlo. Jedino priznavanje „cringe“ karaktera vlastitih interesa, strasti i osjećaja, te posljedični obračun s konformizmom, mogu doprinijeti obogaćenju kako unutarnjeg, tako i vanjskog života.
60 otkucaja po mnogočemu je originalno i zrelo djelo vrijedno pažnje. Prva glazbena lektira na hrvatskoj književnoj sceni prikupila je mnogo sjajnih analiza koje mogu poslužiti kao udžbenik kako onima neupućenima koji tek počinju otkrivati suvremenu glazbu, tako i onima potkovanijima koji i sami imaju potrebu štogod reći o pjesmama koje im nešto znače. Povremeno probijanje autorovih etičko-političkih pristranosti i njihovo preuzimanje primata u odnosu na pjesme i izvođače najprimjetniji su problemi koje će, siguran sam, neki drugi čitatelji manje zamjeriti ovoj knjizi. Na kraju valja reći da je Boris Jokić ovom knjigom uspio širokoj publici ponuditi vrijedan dokument koji služi kao svjedočanstvo o moći glazbe i važnosti njezina pozornog slušanja koje sve one koji podese svoje uši može učiniti boljim i potpunijim ljudima.
