Portal za književnost i kritiku

Svjetske putospisateljice

Taran N. Khan: Žena koja je prehodala Kabul

U novom prilogu iz serije „Svjetske putospisateljice“ Lora Tomaš razgovara s indijskom spisateljicom Taran N. Khan o njezinoj iznimnoj knjizi o Kabulu koja donosi razgovore s lokalnim stanovništvom, ekscentričnim filmašima, knjižarima i arheolozima te opisuje krugove života na bazarima i posvuda raštrkanim grobljima i koja se mjestimice čita kao poezija
Taran Khan, snimio Johnatan Page
Taran Khan, snimio Johnatan Page
“Fascinira me činjenica da se tako malo raspravlja o tome kako izvještavati o ratu, kako opisivati posljedice sukoba, iako su se metode ratovanja toliko promijenile u suvremeno doba. Ako želimo govoriti o preko četiri desetljeća dugom ratu u Afganistanu, znamo li gdje su točno prve crte tog bojišta? Milijuni krhotina tog nasilja na toliko su se mnogo načina urezali u živote običnih Afganistanaca, a tragovi rata u svakodnevnom životu posvuda su u Kabulu. Bilo mi je ključno to dokumentirati”

„Moje sjećanje počinje na mjestu s kojega gotovo sigurno nisam krenula, pa ipak sam nekako onamo dospjela. Ali prvo čega se sjećam hodanje je tržnicom imena Mandayi, na južnoj strani rijeke Kabul“, piše Taran N. Khan u uvodu svoje knjige Shadow City: A Woman Walks Kabul (2019), tekstu koji se temelji na dugim razdobljima koja je ova indijska novinarka, od 2006. do 2013. godine, provela u Kabulu, hodajući i zapisujući njegovu svakodnevnicu.

Khan je odrasla u Aligarhu, školovala se u Delhiju i Londonu, a trenutno živi u Mumbaiju. Članci su joj objavljivani u Indiji i izvan nje, u publikacijama kao što su Guernica, Al Jazeera, The Caravan i Himal Southasian. Dobitnica je različitih stipendija i rezidencija, među ostalim švicarskih fondacija Jan Michalski i Pro Helvetia. U Kabul je stigla pet godina nakon što su Amerikanci i njihovi saveznici svrgnuli talibane.

Knjiga Shadow City nije samo iscrpan izvještaj s terena, iz grada dramatično okruženog planinama i, zbog svoga strateškog položaja i afganistanskih prirodnih resursa, vječito na sjecištu svačijih interesa, nego i povijesno-teoretski potkovan tekst s nekoliko stranica bilješki i bibliografijom na kraju, tekst kojim je svejedno rasuta i perzijska poezija. Bacimo li pogled na sadržaj, uvod i sedam naslovljenih poglavlja, vidjet ćemo da je to grad koji jest i nije, zastrt velom, grad kao niz pokretnih slika i grad satkan od odsustava, ali grad u koji se ipak možeš vratiti, više puta. Naslovi tih poglavlja, kao i sâm naslov knjige, pružaju nam uvid u autoričinu poetiku, otkrivaju njezinu namjeru da prenese priče koje se inače ne čuju, ili se ne čuju dovoljno glasno, potisnute propagandom i/ili površnosti mainstream medija.

Khan svoje kabulske priče gradi i na senzornim podražajima, mjeri gradacije svjetla, pokušava razlikovati mirise na tržnici, sjeća se što je sviralo na radiju i kakav je bio osjećaj tla pod nogama. Pristupom temi i sugovornicima srodna je autoricama poput Svetlane Aleksijevič ili Anne Badkhen, kojima se i divi; u njezinoj se knjizi može očitati isto strpljenje i suosjećajnost, ali i želja da se na površinu izvuku teške istine. Katkad joj se ipak čini da je možda najistinskiji oblik reportaže poezija, rekla mi je Khan u nedavnom razgovoru, koji smo vodile putem e-maila. I doista, njezina se podacima gusto premrežena knjiga, koja nam donosi razgovore s lokalnim stanovništvom, ekscentričnim filmašima, knjižarima i arheolozima dok opisuje krugove živopisnim bazarima i posvuda raštrkanim grobljima, mjestimice čita kao poezija. Podsjeća nas da se unutar grada uvijek kriju gradovi.

Povratak u Kabul i priče iz sjene

Khan je u Kabul stigla poslom, da bi podučavala videoprodukciju grupu tamošnjih medijskih radnika, a zbog svih priča koje je o tom gradu tijekom života slušala od djeda, taj joj se prvi susret učinio kao povratak. Stigla je onamo s mužem i prijateljem, i grad im se toliko svidio da su iznalazili razloge da mu se narednih godina vraćaju koliko god su mogli. „U to je vrijeme afganistanski medijski sektor bio u porastu i bilo je uzbudljivo gledati kako ti ljudi pričaju vlastite priče, ostvaruju suradnje i aktivno istražuju grad“, rekla mi je Khan. „Bio je to dobar dio razloga zbog kojeg mi se Kabul učinio fascinantnim: istraživala sam ga u društvu Kabuljana koji su sa mnom dijelili svoje priče i živote.“

Khan je novinarka iz regije, paštunskih korijena, ali nije sigurna bi li to nazvala prednošću, rekla mi je, jer svatko ima svoje, drugačije iskustvo Kabula. Ona je naišla na prihvaćanje i toplinu, i mnoga pitanja o životu u Mumbaiju, poznatim filmovima i indijskoj popularnoj kulturi, jer su žene za talibanskog režima, kad nisu smjele nikamo, u zamračenim sobama gledale bolivudske filmove. Khan je oduvijek gajila osjećaj naklonosti prema tom gradu, rekla mi je, i možda su joj ga zato Kabuljani tako spremno otkrivali.

No iako je već tad u različitim publikacijama objavljivala pojedine reportaže iz Kabula, morala je dosta toga izostaviti, često upravo ono što komplicira monolitne i jednoznačne narative. „Kao indijskoj novinarki koja piše za međunarodnu publiku, poznati su mi zahtjevi da se priča pojednostavi“, rekla mi je Khan. „Prilično je to česta pojava diljem medijskog prostora, ali svejedno frustrirajuća. Nije Kabul pretjerano poseban slučaj, ali mislim da je želja za pojednostavljivanjem priča iz Afganistana doista intenzivna. Sjetite se svih onih članaka koji su talibansko osvajanje Kabula objašnjavali pozivajući se na bitke iz kolonijalnog doba, kao da stoljeća u međuvremenu nisu ništa promijenila.

Pisala sam o Kabulu, nailazila na nevjerojatne priče koje sam htjela dalje istražiti, bez obzira na to što je bilo teško naći adekvatnu publikaciju za takve članke. Na primjer, bila je ta jedna priča o Naheedi, mladoj ženi koju je tijekom građanskog rata do smrti ganjala milicija u njezinu vlastitom susjedstvu. Ili ona o mladom arheologu koji je pokušavao spasiti kompleks budističkih hramova u srcu jednog od najvećih kabulskih groblja. Radila sam na tim pričama dok nisam shvatila da su više od anegdota, da su dobar način da se predstavi neko drugo lice grada.“ Na kraju su one izrasle u knjigu koju su, kao i te prve reportaže, isprva odbijali urednici i izdavači. Ponajviše zato što su htjeli da to bude memoarska proza.

„O novinarima u Kabulu objavljene su mnoge knjige, koje su na kraju poprimile formu memoarske proze, ali mene nije zanimalo da napišem još jednu“, rekla mi je. „Za mene je grad bio srce knjige, a moje prisustvo potrebno samo toliko da osvijetlim neku njegovu novu stranu, ili da uspostavim neku poveznicu koja bi mogla biti zanimljiva – s Aligarhom, mojim djedom, ili nekim drugim sjećanjem. Dugo sam radila na strukturi. Htjela sam da bude dovoljno otvorena da čitatelji mogu pronaći vlastite poveznice. Da ostavi dovoljno prostora za lutanje, za ispunjavanje tišina čitateljskim promišljanjima. Jedna mi je čitateljica nedavno rekla da je, dok je ovako čitala o Kabulu, imala osjećaj da poznaje taj grad. Tad sam osjetila da sam uspjela u tom naumu.“

„Kao indijskoj novinarki koja piše za međunarodnu publiku, poznati su mi zahtjevi da se priča pojednostavi. Prilično je to česta pojava diljem medijskog prostora, ali svejedno frustrirajuća. Nije Kabul pretjerano poseban slučaj, ali mislim da je želja za pojednostavljivanjem priča iz Afganistana doista intenzivna”

Dvonožna arheologija

Khan je, kaže u knjizi, odrasla u intelektualnoj i konzervativno-liberalnoj muslimanskoj obitelji. Kao tinejdžerki u Aligarhu, svijet s one strane kućnih vrata bio joj je „jednako dalek kao i udaljeni kontinent“; za razliku od svojih rođaka, u njega bi izlazila samo kao turistkinja pod nadzorom. Kad je tek stigla u Kabul, upozorili su je da ne hoda. Ali ona je hodala. Hodala je „gradom koji pati od amnezije“, kako piše, gradom za koji zaboravljamo da je postojao i prije 3 000 godina, da je nekada bio kozmopolitski. Slojevi su se u Kabulu nataložili jedni na druge, toliko da se čini da Kabul nema povijest. Khan je hodanjem otkopavala tu povijest, fragment po fragment, piše, nazivajući to „svojevrsnom dvonožnom arheologijom“, što je prilično riskantna zanimacija ako uzmemo u obzir da je Kabul jedno od najgušće miniranih područja na svijetu, gdje su opasni dijelovi označeni crvenim kamenčićima, a očišćeni bijelim.

Autor: Scott Clarkson

„Katkada mi se čini da je hodanje jedini pravi jezik kojim se može opisati neko mjesto. Osjećaj vlastitih stopala na tlu, položaji koje zauzimaš dok se krećeš kroz različite terene, male prilagodbe u stavu dok komuniciraš s različitim ljudima, sjećanja na druga mjesta koja nosiš u svom tijelu dok dolaziš u novi prostor. Hodanje je zaista cjelovito i sveobuhvatno. Kad sam započinjala ovu knjigu, zamislila sam je kao knjigu šetnji, jer je odnos tijela i prostora i ranije bio važan u mom radu. Čak su i ograničenja tog odnosa dio priče. Sjećam se, na primjer, svih onih priča koje su se pripovijedale u unutarnjem dvorištu mog doma iz djetinjstva, jer se od žena očekivalo da večeri provode kod kuće. Sva ta iskustva i sjećanja utjecala su na to kako sam se kretala Kabulom. Ondje sam shvatila da je ideja rizika fluidna, rizik se ne nalazi uvijek ondje gdje ga očekuješ.“

Khan je hodala i intuitivno. Smatra da karte i vodiči pokušavaju nametnuti autoritet, dati ti popis lokacija ili zdanja koja onda moraš označiti kvačicom. Poziva se i na Rebeccu Solnit i njezin klasik A Field Guide to Getting Lost (2005), jedan od rijetkih naslova koje sam ostavila na svojim policama nakon nedavnoga velikog svođenja stvari na najmanju mjeru. „Visoko u Himalaji mogu se naći fosili morskih školjaka; ono što je bilo i ono što jest su različite stvari“, piše Solnit.

„Svaki se grad mijenja, neki brže od drugih, i nikada se nije moguće vratiti na isto“, rekla mi je Khan. „Prošlost Kabula zakopana je pod novijom povijesti nasilja. Pokazao mi je to moj cimer, dr. Shah, koji je odrastao u Kabulu, a potom većinu života proveo vani. Kad se vratio, otkrio je da su sjećanja na grad njegove mladosti zatrpana u žurbi da se grad obnovi nakon 2001. godine. Kao da nikada nije postojao, kao da ni njegova sjećanja na njega nisu stvarna. Ali u Kabulu se toliko mjesta, koja se na prvu čine prozaičnima, može iščitati kao svojevrsne spomenike. Pisala sam o razorenim kućama na Jada-e-Maiwandu, bulevaru u srcu grada. Ili slikama nestalih rođaka na zidovima, u albumima tolikih kabulskih obitelji. Komplicirana je to prošlost koja uvijek iznova bukne u krajoliku i imaginaciji, iako je pretpostavka da ona uopće ne postoji toliko snažna da nam se često čini da je jedina prošlost Kabula tih zadnjih 40 godina rata.“

„Katkada mi se čini da je hodanje jedini pravi jezik kojim se može opisati neko mjesto. Osjećaj vlastitih stopala na tlu, položaji koje zauzimaš dok se krećeš kroz različite terene, male prilagodbe u stavu dok komuniciraš s različitim ljudima, sjećanja na druga mjesta koja nosiš u svom tijelu dok dolaziš u novi prostor. Hodanje je zaista cjelovito i sveobuhvatno.”

Hod kroz tekst

Na kraju krajeva, što je to što nas smješta u neki grad, u neki prostor – tijelo ili jezik/tekst? Za Khan je, osim ljudi koje je srela kroz posao, koji su joj postali prijatelji i postepeno joj otkrivali grad, ulogu vodiča kroz Kabul odigrao i njezin djed (kojeg je uvijek zvala baba), iako sâm nikada nije ondje bio. „Godine 2006., kad sam se prvi put vratila iz Afganistana, za svaku priču koju bih mu ispričala, on bi imao ponešto za dodati, nešto što bi mi razotkrilo grad na neki nov, zanimljiv način. Činio je to i za druga mjesta, na primjer London, ili Budimpeštu, mjesta koja su bila urezana u njegovu maštu. U slučaju Kabula, činilo se da se s velikom lakoćom snalazi u njegovoj prošlosti i njegovim običajima, bio je upućen u kulturne veze uspostavljene u našoj regiji. Primjerice, ispričao mi je o čuvenim putovanjima urdskog pjesnika Muhammada Iqbala Afganistanom, o ljubavnoj priči u perzijskom epu Šahnami, o Rudabi, princezi Kabula. Istovremeno su me male ljubaznosti i geste koje sam zamijetila u Kabulu podsjetile na njegovu svakodnevnu rutinu. Navodila sam se njegovim pričama tijekom lutanja Kabulom, slijedila njegov trag, postavljala njegova pitanja. Zahvaljujući njemu, shvatila sam da je moguće lutati gradom na ovaj bogati, slojeviti način: kroz sjećanja i pripovijesti, poeziju i jezične mostove koji vode na neka druga mjesta. Možda je neke ideje sada lakše shvatiti, nakon prisilnog mirovanja tijekom pandemije, kad su mnogi od nas naučili lutati i istraživati svijet na nove načine, kroz slojeve sjećanja, mitologije, poezije. Tako danas gledam na Kabul, kad se čini da se još više povukao u tišinu.“

Autoričino je iskustvo Kabula posredovano i kroz druge tekstove i poglede, uglavnom zapadnjačke i muške, ali njezina je knjiga svjestan odmak od njih – ona na svjetlo dana iznosi ono previđeno i prešućeno, jer je i sama autorica, mogli bismo reći, bolje opremljena za razumijevanje afganistanskih kodova: jezičnih, kulturoloških i društvenih. „Pretpostavljam da sam htjela aludirati na činjenicu da je Kabul gusto ispisan teren. Ali dok sam istraživala i skupljala materijal za svoju knjigu, brzo sam shvatila da su teme za koje sam zainteresirana, ili prostori u koje sam htjela zaviriti, prilično različiti od već uspostavljenog i obrađenog terena. Svi ti prethodno objavljeni tekstovi gotovo su u potpunosti definirali općeprihvaćeni diskurs o Afganistanu, i kao takvi imaju svoje mjesto, ali shvatila sam da ima mjesta i za ono što sam ja htjela reći, o čemu sam ja htjela progovoriti. Znala sam da ima smisla pisati o malim, svakodnevnim zbivanjima koja mi se učine zanimljivima; priče na koje sam nailazila bile su vrijedne toga da budu zapisane, itekako vrijedne toga da ih se čuje. Poput onih o piknicima petkom popodne, odlascima u salone ljepote ili kod krojača. Pa čak i priče o mentalnim oboljenjima i traumama od kojih su patile žene s kojima sam se svakodnevno susretala. Sve su to bili glasovi koje je trebalo zabilježiti, koji su mi pružili raznolikiju, složeniju sliku grada. Smatram da upravo te nijanse odražavaju realnost sukoba ili onog što nazivamo politikom. Fascinira me činjenica da se tako malo raspravlja o tome kako izvještavati o ratu, kako opisivati posljedice sukoba, iako su se metode ratovanja toliko promijenile u suvremeno doba. Ako želimo govoriti o preko četiri desetljeća dugom ratu u Afganistanu, znamo li gdje su točno prve crte tog bojišta? Milijuni krhotina tog nasilja na toliko su se mnogo načina tijekom generacija urezali u živote običnih Afganistanaca, a tragovi rata u svakodnevnom životu posvuda su u Kabulu. Bilo mi je ključno to dokumentirati. Saznati, primjerice, koju cijenu plaćaju mladi Afganistanci za zlouporabu droge i proizvodnju opijuma, možemo li i to uračunati u cijenu rata?“

Pitala sam je nestaje li Kabul sada, zbog recentnih političkih promjena u Afganistanu (prošlogodišnje ponovne uspostave talibanskog režima) i drugih globalnih fokusa, iz naše (književne) imaginacije, iz publikacija i izvještavanja? „Da i ne“, rekla mi je Khan, „ovisno o tome koga slušate. Teže je naći spomen Kabula u mainstream medijima, naravno. Ali ne mislim da to znači da izostaju glasovi o Kabulu, ili oni iz Kabula. Ti su glasovi bili s nama neko vrijeme – po mom mišljenju, priča o afganistanskim slobodnim medijima jedna je od malog broja istinskih uspjeha nakon intervencije 2001. godine. Ti su glasovi također veoma složeni: ne govore svi Afganistanci na iste načine i ne žele svi iste stvari. Postoje razlike u mišljenjima između onih koji žive u Afganistanu i dijaspore. Ali mainstream žudnja za pojednostavljivanjem znači da su te esencijalne dijaloge i neslaganja preuzeli ‘stručnjaci’ koji možda ne mogu ponuditi ništa novo. Ta tišina i to brisanje duboko su problematični za sve Afganistance, muškarce i žene.“

Žene, rizik i ideja nesretnih završetaka

Ranije u ovom razgovoru, Khan je spomenula da rizik nije uvijek lako predvidjeti, da nas opasnost katkada čeka ondje gdje je ne bismo očekivale, dok drugdje sasvim izostaje. Pitala sam je odvlači li se žene od rizika, ako nikako drugačije, onda tako što ih se proglašava nepromišljenima, naivnima, neodgovornima. I što misli o sve neprohodnijim diskursima sigurnosti? „Ono na što sam ja naišla uklapanje je rizika u prostore koje žene nastanjuju“, rekla mi je Khan. „Da, smatra se riskantnim da žene lutaju, da budu vani bez svrhe, na ulicama vlastitoga grada, bez ikakva razloga. I uvijek nam se iznova serviraju priče o tome kako su odvažne žene skupo ‘platile’ za rizike koje su poduzele. Nema sretnih završetaka za žene koje izađu u svijet bez dopuštenja, koliki god bio razmjer toga svijeta. Moraju se suočiti s posljedicama. Kao pripovjedačice, kao novinarke, smatram da se moramo oduprijeti tomu, ispitati ideju takvih završetaka i takvih moralnih univerzuma. Dopustiti ženama da same biraju kako vide vlastite završetke, koji često uopće ni nisu mjesta na kojima njihova priča prestaje, već samo dio prijeđenog puta.“  

Tekstovi Lore Tomaš iz serije Svjetske putospisateljice: počeci, konteksti i suvremene iteracije napisani su uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.

Druge tekstove iz serije “Svjetske putospisateljice” pročitajte na sljedećim linkovima: prvi tekst o putopisanju i produkciji znanja i drugi tekst o spisateljici Jhumpa Lahiri.

Lora Tomaš (1981) je indologinja, prevoditeljica i urednica, autorica romana "Slani mrak".

Danas

Natječaj za izbor tri nova dramska teksta: Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi

Zagrebačko kazalište mladih, Hrvatska, Slovensko narodno kazalište Maribor - Festival Boršnikovo srečanje, Slovenija, i Beogradsko dramsko kazalište, Srbija, kao partneri i producenti raspisuju: natječaj za izbor tri nova / neobjavljena dramska teksta u okviru kazališnog projekta Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi. Rok predaje je 18. siječnja 2023. godine!

Natječaji Goethe instituta: prevođenje i književnost

Goethe-Institut promovira umjetnost i kulturu u svim područjima. Podržavaju profesionalce, ali i mlade i amatere u realizaciji projekata u zemlji i inozemstvu. To se odnosi i na grupe i na pojedince. Osim financiranja projekata i prijevoda, nude i stipendije, nagrade te istraživačke stipendije. Kriteriji financiranja, rok prijave i vrsta financiranja ovise o pojedinom natječaju, a trenutno otvorene natječaje iz područja književnosti možete naći dalje u tekstu

Objavljen javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske raspisalo je Javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022. godinu, na koji se mogu prijaviti autori s novim dramskim djelima na hrvatskom jeziku, a koja do objave odluke Stručnoga povjerenstva, nisu izvedena ni objavljena u bilo kojem obliku. Svaki autor može prijaviti jedno djelo neovisno o vrsti i tematici djela. Rok za slanje je 45 dana od objave poziva u Narodnim novinama

28. Sa(n)jam knjige u Istri

Dvadeset osmi Sa(n)jam knjige u Istri održava se od 25. studenog do 4. prosinca 2022. godine te će ugostiti inozemne goste, nagrađivane spisateljice, imati premijere s domaće i regionalne scene kao i program za djecu. Dalje o programu možete pročitati u nastavku

Izdvojeno

  • O(ko) književnosti
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

Skip to content