Na Via della Scrofi, u Rimu ovog proljeća, sjetila sam se da je američka spisateljica i novinarka Barbara Grizzuti Harrison – autorica jednog od najsofisticiranijih putopisa koji sam ikad čitala, Italian Days (1989), pomalo dikensovski intoniranog i detaljiziranog, hedonističkog i produhovljenog – u delikatesnoj trgovini koja još uvijek radi na broju 32, legendarnom Volpettiju, kupovala pohane cvjetove tikvice, mozzarellu i inćune za van, a kad sam malo kasnije ušla u obližnji Panteon (šok, svaki put, zatim olakšanje), i njezinih riječi kako bi voljela ondje umrijeti na jedan sasvim običan dan. Harrison se putovanjem u Italiju vratila u zemlju odakle su joj kalabrijski preci svojedobno otplovili za SAD. Njezin tekst, koji kultivira određeni homerski element bez da je njime prezasićen, odličan je primjer ženske epike ako se držimo tradicionalnog značenja pojma. Ulazak u Volpetti i uzimanje pohanih cvjetova tikvice za van a potom šetnja među svim tim odlučnim linijama nekadašnjega Carstva i muškim pinapom u kamenu bilo bi ponavljanje ženskoga mitskog obrasca. U Panteonu je vladala prevelika gužva za lijepu smrt.
Radikalna tranzicija
U kratkoj priči „Zamjena“, prvoj koju je američka književnica Jhumpa Lahiri (1967) napisala na talijanskom jeziku, koji je počela ozbiljnije učiti tek kasnije u životu i zbog kojega je čitavu svoju obitelj (muža i dvoje djece) na tri godine preselila u Rim (2012-2015), protagonistica ne želi zapravo umrijeti, ali ne želi ni nastaviti živjeti istim životom – žudi za potpunom preobrazbom, želi biti neka druga. Zato rasproda sve što posjeduje i sama se preseli u nepoznati grad. Ona je prevoditeljica koja u tome novom gradu izgubi svoj crni džemper (simbol za jezik), a priča je autobiografska, objavljena u knjizi Drugim riječima / In altre parole (2015), također prvoj koju je Lahiri napisala na talijanskom i uglavnom sačinjenoj od eseja o procesu izražavanja na drugom jeziku. Pa iako sam za jezični eksperiment Jhumpe Lahiri znala već neko vrijeme i povremeno je pratila bespućima Interneta da vidim što će se sljedeće dogoditi, Bloomsburyjevo dvojezično izdanje te knjige pronašla sam sasvim slučajno jedno jutro, nakon trećeg doručka u Trastevereu, vidljivo izloženo u malenoj knjižari nedaleko bazilike svete Marije.
U Hrvatskoj, kao i drugdje u svijetu, Lahiri je prvenstveno poznata po psihološki nijansiranim kratkim pričama i romanima koji tematiziranju indijsko imigrantsko iskustvo i indijske političke realitete. Njezina debitantska zbirka priča Tumač bolesti (2003) osvojila je Pulitzera, a po njezinu prvom romanu, Imenjak (2003), snimljen je istoimeni film redateljice Mire Nair. Roman Ravnica (2013) našao se u užem izboru za nagradu Man Booker. Uz već spomenuti, u nakladi izdavačke kuće Guanda iz Milana izlaze i njezini drugi talijanski naslovi (ovdje samo informativno prevedeni): Il vestito dei libri / Odijelo za knjige (2016), esej o dizajnu naslovnica; roman Dove mi trovo / Gdje se nalazim (2018); antologija Racconti Italiani / Talijanske pripovijetke (2019), koju potpisuje samo kao urednica, te zbirka poezije Il quaderno di Nerina / Nerinina bilježnica (2021). Lahiri s talijanskoga i prevodi, a ove joj je godine Sveučilište Princeton (gdje trenutno predaje kreativno pisanje) objavilo zbirku eseja o (samo)prevođenju, Translating Myself and Others, kao svojevrsni nastavak knjige In altre parole, koju Lahiri naziva debitantskom, iako joj je ustvari peta; unutarnjim putopisom, više nego geografskim.
Knjiga je to o raskorijenjivanju i umjetno izazvanoj dezorijentaciji. Obiluje metaforama: talijanski je opsesija koja se rodila davne 1994., prilikom autoričina prvog posjeta Italiji, strast odnjegovana na privatnim satovima jezika u SAD-u, afera u koju se konačno upustila jer si više nije mogla pomoći. Eseji su lucidni i pitki, a kratke priče i snoviti ulomci kao da dolaze iz nekog međusvijeta, podsjećaju na to da je proces još u tijeku, da ništa nema stabilne noge a svejedno se kreće, posrće naprijed, pretačući se jedno u drugo kao u grčkim mitovima o metamorfozama na koje se autorica voli pozivati. Njezina radikalna tranzicija ili lingvističko hodočašće, kako ga zove, koje je više od svega pipavo utvrđivanje naizgled sitnih razlika između bliskoznačnica, onih ključnih, koje ih u konačnici sasvim odvajaju, uvelike su omogućili drugi ljudi: svojim savjetima, prijedlozima i brojnim ispravcima. Lahiri je svjesna da su to tekstovi izvojevani od malih pobjeda, da njezin talijanski ostaje približan. Pisati na novom jeziku za nju znači uništenje, i novi početak. Ono što je htjela.
Lingvistička autobiografija
In altre parole je i „svojevrsna lingvistička autobiografija“, njezina prva autobiografska proza, najintimnija i najotvorenija knjiga do sada, piše Lahiri, iako su mnogi njezine kratke priče i romane pogrešno smatrali autofikcijom. Za neku koja je kod kuće smjela govoriti jedino bengalski (jer joj roditelji u svojoj glavi nisu nikada uistinu napustili Indiju), a izvan kuće jedina je valuta bio engleski, talijanski je prvi jezik uz koji je ne veže nikakva obveza, jezik bez prošlosti, možda i bez budućnosti, ali jezik koji je sama odabrala i na kojemu se odvažila reći nešto o sebi.
Lahiri je prije zazirala od autobiografskoga, smatrala ga je književno manje vrijednim i pomalo narcisoidnim, i nije bila usamljena u tim razmišljanjima; mnogim se autoricama čini da nije pitanje samo osobne, već i državne sigurnosti evakuirati se iz vlastitih tekstova, pa i govora o njima, što potpunije tim bolje. (Ostani mirna i čekaj daljnje upute, odzvanja bestjelesni glas nad ispražnjenim književnim trgovima.) Sada kad je ona sama protagonistica, a lice prvo, omogućeno tim dramatičnim odmakom, preseljenjem u novi grad i novi jezik, Lahiri je shvatila koliko je zahtjevno izmisliti likove koji se moraju doimati stvarnima, bez obzira što joj je to očito polazilo za rukom. Autobiografija sa sobom donosi druge vrste ograničenja, ali ona koja mogu biti preduvjet za ulazak u dubinu, za višedimenzionalnost i paradoks koji ne mora biti konstruiran, samo očitan.
Za Lahiri koja je kod kuće smjela govoriti jedino bengalski (jer joj roditelji u svojoj glavi nisu nikada uistinu napustili Indiju), a izvan kuće jedina je valuta bio engleski, talijanski je prvi jezik uz koji je ne veže nikakva obveza, jezik bez prošlosti, možda i bez budućnosti, ali jezik koji je sama odabrala i na kojemu se odvažila reći nešto o sebi
Što je autorica bez autoriteta?
Lahiri je objavila knjigu na jeziku kojim ne vlada u potpunosti i na tome se ispričava u jednom eseju. Objašnjava da je to učinila zato što sve u životu istinski doživljava tek kroz pisanje – na talijanskom piše da bi ga naučila, to je njezin način interakcije sa svijetom, sa sobom. Ali boji se da je to lažna knjiga, ponavlja na posljednjim stranicama, da je frivolna i pretenciozna, iako se njome i ponosi jer se namučila za svaku riječ. Kad kaže da je zbog nje mnogi pisci sumnjičavo gledaju, toliko da „poželi izbrisati svaku riječ“, postaje nam jasno da je to internalizirani sram, da gotovo uvijek jest.
Lahiri se ispričava na tome što je svojevoljno napustila svoj dominantni jezik (nešto što se ne preporuča), jezik na kojemu je izgradila zavidnu književnu karijeru, na kojemu je mogla osvojiti još brojne nagrade, ali zbog kojih je, kako sama kaže, izgubila anonimnost i zamijenila je lažnom sigurnosti – i manjkom kreativne slobodne. Kad se odrekla engleskog jezika, piše, odrekla se svog autoriteta. No može li se nazivati autoricom, ako se ne osjeća autoritativno, pita se Lahiri.
„Pišem na marginama jer oduvijek i živim na marginama – zemalja, kultura“, kaže Lahiri, a eksperiment s talijanskim samo je još jedan u nizu rubnih pothvata, jezična odiseja, kako je nazivaju neki kritičari, kojoj središte uvijek izmiče. Ali oslobođena poznate gramatike i sintakse, Lahiri je uspjela povratiti svoju kreativnost i točnije prevesti osobne sadržaje, svjesne i nesvjesne, iako je sâm jezik manjkav i nesiguran, ogoljen. Neke je tekstove, poput one priče o prevoditeljici s početka, napisala gotovo bez razmišljanja, u naletu inspiracije. Moglo bi se reći da su prije zapisani, nego napisani, i da su se kao takvi provukli ispod radara unutarnjeg cenzora. Ono što je pokreće na talijanskom mogućnost je da bude nesavršena. Onog časa kad bi talijanski savršeno svladala, priznaje, prestala bi pisati na njemu.
„Pišem na marginama jer oduvijek i živim na marginama – zemalja, kultura“, kaže Lahiri, a eksperiment s talijanskim samo je još jedan u nizu rubnih pothvata, jezična odiseja
Goli fakti uma umjesto osobnih detalja
Na talijanskom, Lahiri je drugačija autorica; zanima je intimniji teren, ali izraz je apstraktniji, priznaje. U romanu Dove mi trovo, koji neki kritičari temom i fokusom na zreli ženski lik uspoređuju s prošlogodišnjim romanom Rachel Cusk, Second Place, osamljenost protagonistice akcentirana je svakodnevnim ritualima i susretima. Grad bi po svoj prilici mogao biti Rim, i jest Rim, otkriva nam autorica, iako roman ne nudi specifične toponime, samo locira radnju generičkim naslovima kratkih poglavlja od kojih je sazdan: „Na pločniku“, „Na ulici“, „U tratoriji“, „U krevetu“ itd., eventualno i vremenski određuje, poput onog „U zoru“.
Lahiri se zapravo kreće prema mitskom štofu, onom što je Maya Deren, američka avangardna filmska redateljica, plesačica i etnografkinja ukrajinskog porijekla, definirala kao „fakte uma uobličene u fikciji materije“, realnost lišenu vremensko-prostornih markera. Time je Lahiri preskočila onaj zaista skliski autobiografski teren na kojemu se Cusk našla sa svojim memoarskim prozama koje su prethodile inovativnoj autofikcijskoj trilogiji Oris (čiji je prvi dio objavljen 2014.). Cusk je, priznaje u intervjuima, umalo bila posve ušutkana kritikama koje se nisu toliko bavile njezinim tekstom (uvijek briljantnim), koliko životnim izborima. Potom je u Orisu otkrila kako sakriti lice protagonistice, a time i svoje vlastito, jer o njoj saznajemo gotovo isključivo kroz priče sugovornika, preko njezinih reakcija i pokojeg komentara. No za razliku od talijanskih tekstova Jhumpe Lahiri, njezini i dalje vrve detaljima.
Zaključana na ulicu
Je li možda upravo autobiografsko, bilo ono apstraktno ili ne, to na čemu se Lahiri zapravo ispričava? Ili jednostavno kombinacija svega toga – raspredanje, katkada sricanje, o sebi na drugom jeziku, ukoričeno i ponuđeno na tržištu? Naravno, uvijek postoji mogućnost da je posrijedi stilski manevar, inačica anakronične moje malenkosti, možda čak i provokacija. Ali nisam sigurna da Lahiri želi provocirati. Vraćam se zato na početak, kad je tek bila stigla u Rim, nekoliko dana prije Ferragosta. Grad je bio ispražnjen i vreo, zapisala je, unajmili su stan na Via Giuliji, koja se proteže uz lijevu obalu Tibera. Kad su se druge noći iz grada vratili kući, nisu mogli otvoriti vrata. Ključ jednostavno nije radio, a nisu imali koga pitati za pomoć. Zgrada je bila prazna, stanodavci na odmoru u Kalabriji, telefoni također izvan funkcije. Nisu znali što bi pa su potražili pomoć na recepciji obližnjeg hotela; bravar je naposljetku spasio stvar, za dvjesto eura bez računa, ali za Lahiri i čitavu njezinu obitelj bilo je to traumatično iskustvo, uvertira u niz sitnih i većih frustracija, sporo i komplicirano prilagođavanje na novi grad.
Janus je isključivo rimski bog, zaštitnik grada na kojega će Lahiri kasnije posvuda nailaziti. Bog pragova i brava, prozora i vrata, početka i kraja, zapisat će referirajući se na ovaj incident. Na blogu američke bravarske tvrtke Anderson Lock, s dugogodišnjom tradicijom, u svome sam rimskom hotelu jednu večer pročitala nešto slično: Janus je bog kapija i vrata, ali ne nužno onih stvarnih, nego metaforičnih, vrata između „onog što je bilo i što će biti – liminalnog prostora prelaska iz jednoga vremenskog perioda u nešto novo“. Pisanjem na talijanskom, Lahiri sugerira da želi nastaviti stvarati iz neke manje opterećene i manje komodificirane pozicije, da želi nanovo sve ispitati. Isprika je tu zbog toga što je time postala nekakva bodlerovska figura koja se, posredstvom drugog jezika zabrazdivši u autobiografsko, našla zaključana na ulicu, natrag u tijelu.
Prvi tekst iz serije Svjetske putospisateljice pročitajte na ovoj poveznici.
Tekstovi Lore Tomaš iz serije Svjetske putospisateljice: počeci, konteksti i suvremene iteracije napisani su uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.
