U fokusu moga izlaganja bit će raznovrsni šavovi koji spajaju autoricu i njezino djelo – bit će to šavovi između pisanja i djelovanja Dubravke Ugrešić, njezinih estetičkih postignuća i etičke dosljednosti. Također, bit će to i razni drugi šavovi koji u njezinu djelu i djelovanju ukazuju na teme autorstva, prvenstveno autorstva žena, i njegove recepcije kao i emancipacije na književnom polju.

Premda ću u rastvaranju tih šavova koristiti znanja iz teorije književnog krojenja i šivanja, moje izlaganje, odmah upozoravam, neće biti akademski uzorno. Štoviše, ono će se odmicati od standarda u znanstvenom pa i književno-kritičkom miljeu, približavati događajnoj povijesti, autobiografskom i anegdotalnom. Ono će biti organizirano na način da poveže ono što se, po mome sudu, često umjetno razdvaja: život i literaturu, kontekst (ovdašnji, historijski kontekst) i tekst. Odabir takvog akademski rubnog diskursa višestruko je opravdan – prvo, on odgovara razgovoru o literarnosti Dubravke Ugrešić i njezinom shvaćanju književnosti (stvaralaštva, književne i akademske industrije), njezinoj optici i poziciji u nacionalnoj književnosti i transnacionalnoj književnoj republici. Odgovara njezinom diskursu u kojem je autobiografsko i anegdotalno ušiveno u patchwork književnog teksta. Drugo, takav diskurs odgovara temama o kojima želim govoriti: temama ženskog autorstva, diskriminacije unutar književne profesije i premrežavanja društvenog/političkog i literarnoga. Treće, takav diskurs odgovara mojoj osobnoj optici i poziciji iz kojih čitam književnost – a njih određuje pripadnost književnoj ulici s koje povremeno, kao sada, zalazim u akademske institucije te mojoj sklonosti miješanju znanstvenih i literarnih registara.  

Rupa u recepciji

Prvi šav otvorit ću s tri primjera, tri istinita slučaja. Oni će nas uvesti u temu i ukazati na ključne aporije, rupe u recepciji autorstva Dubravke Ugrešić kojih bismo kao istraživači trebali biti svjesni i trebali bismo ih pokušati zakrpati. Primjeri su recentni, datiraju iz posljednjih desetak godina, nakon što je proveden kolektivni ostracizam nad Dubravkom Ugrešić, nakon što je prošla afera Vještice iz Ria i nakon što su pročitani njezini eseji poput „Čistog hrvatskog zraka“, nakon što je dala otkaz na ovom fakultetu… Dakle, primjeri datiraju iz post-vremena u kojem su egzil i pozicija ne-pripadanja postali za nju trajnim stanjem, ali i u kojem je ona već napisala svoje najvažnije knjige i postala priznata autorica u „svjetskoj književnoj republici“. Tim primjerima želim, za početak, vratiti govor o književnosti u historijski kontekst, usidriti ga u našem „ovdje i sada“, što je posebno važno upravo kada govorimo o autoricama.

Primjer prvi: travanj 2022. godine. Na portalu Kritika-hdp (koji uređujem) objavljujemo istraživački tekst naslova: „Tko su naše književne majke, bake, prethodnice?“ autorice Ane Fazekaš. U njemu neke od najboljih domaćih spisateljica mlađe i srednje generacije govore o svojim književnim uzorima, ženama koje su čitale i važnosti koje su one imale u osnaživanju njihova autorskog glasa. Prilog je rezultat stalnog nastojanja redakcije da proširimo književni kanon, na drukčije načine i u skladu s drukčijim književnim kriterijima iscrtamo ovdašnju književnu geografiju, deprovincijaliziramo književnu scenu i demontiramo nacionalistička i konzervativna naslijeđa 1990-ih. Među imenima koje spominju Olja Savičević Ivančević, Marija Andrijašević, Nora Verde i druge autorice ponavlja se ime Dubravke Ugrešić – sve one Dubravku prepoznaju kao jednu od svojih književnih prethodnica. Od nje su učile kako se piše književnost, kako se ženska iskustva i optike transponiraju u književni tekst, kako zvuči autentičan književni glas i kako se živi svoj spisateljski identitet. Ona im je važna zbog Štefice, Lisice, Babe Jage, tih punokrvnih književnih junakinja, zbog sjajnih eseja i romana, zbog ironizacije književnih svetinja, humora i promišljanja ženskog habitusa na javnoj sceni. Kako je rekla Nora Verde: „Za mene je vjerojatno najvažnija domaća spisateljica bila Dubravka Ugrešić. Njezini romani Štefica Cvek u raljama života, Forsiranje romana reke i Muzej bezuvjetne predaje obilježili su mi 1990-e godine i na mene izvršili važan utjecaj u čitanju, mišljenju i pisanju“.

Primjer drugi: kasno proljeće 2018. godine. Dubravka Ugrešić dobiva nagradu Tportala za roman Lisica, kao najbolji roman objavljen 2017. godine. Prva je to nagrada koja joj je dodijeljena u Hrvatskoj od početka 1990-ih godina. Svi članovi žirija, a među njima i ja, jako smo uzbuđeni; osjećamo da smo donijeli važnu odluku. Svjesni smo da ona ne može ispraviti nepravde koje su autorici nanesene, ali vjerujemo da će pokazati da ima čitatelja, kritičara, žirija koji prepoznaju visoku literarnu vrijednost njezina djela. Odlukom želimo i pokazati da nismo svi isti, da nismo svi puhali u lomaču na kojoj je ona trebala gorjeti, da nismo pristalice „poetike dodvoravanja“ (kako je ona jednom nazvala mentalitet našeg kulturnog establišmenta). Pravila nagrade su takva da se ime dobitnika/ice obznanjuje na ceremoniji dodijele. U jeku uzbuđenja, dan prije dodijele, u moj inbox slijeće poruka jedne poznate spisateljice, navodno tolerantnih, liberalnih uvjerenja koja sebe vidi kao predstavnicu „ženskog pisma“. Internim kanalima doznala je ranije da je Dubravka nagrađena, i šalje mi zloban, ciničan komentar te odluke. Komentar se ticao ne toliko Lisice, koliko njezine autorice i njezine navodno, „deformirane optike“; isticala je njezin nemoral i nedostatak solidarnosti s ovdašnjim piscima. Da ne povjeruješ, više od 20 godina nakon što se Ugrešić željelo spaliti na lomači i nakon što je se de facto otjeralo iz zemlje, uz glasni aplauz ovdašnje književne klike, optužuje ju se iznova za manjak solidarnosti!

Među imenima koje spominju Olja Savičević Ivančević, Marija Andrijašević, Nora Verde i druge autorice ponavlja se ime Dubravke Ugrešić – sve one Dubravku prepoznaju kao jednu od svojih književnih prethodnica. Od nje su učile kako se piše književnost, kako se ženska iskustva i optike transponiraju u književni tekst, kako zvuči autentičan književni glas i kako se živi svoj spisateljski identitet. Ona im je važna zbog Štefice, Lisice, Babe Jage, tih punokrvnih književnih junakinja, zbog sjajnih eseja i romana, zbog ironizacije književnih svetinja, humora i promišljanja ženskog habitusa na javnoj sceni

Nekoliko dana nakon dodjele Tportalove nagrade vodim tribinu s Dubravkom Ugrešić u Booksi, mjestu na kojem je ona svih ranijih godina bila dobrodošla. Prije tribine prelistavam novine i tragam za kritikama Lisice i komentarima koji bi, nakon nagrade, dalje reafirmirali njezino djelo. Izuzev informativnog teksta HINE i ironično intonirane vjestice u Jutarnjem listu, nema ničega. Raniji masovni ostracizam zamijenila je masovna šutnja. Medijska scena je u nelagodi: ne zna što s nagradom, što s Dubravkom? Kao da čeka signal „odozgo“ da vidi je li zbilja došlo vrijeme rehabilitacije i kako tu rehabilitaciju sad provesti? Umjesto kritika, intervjua, komentara, bilo kakve tekstualne katarze, recepcijski trag nalazim u neočekivanoj novinskoj rubrici, daleko od politike i kulture. Na zadnjoj stranici Novog lista, tog 24.6.2018., objavljena je križaljka, u njoj Dubravkina slika. Vodoravno treba upisati ime: „Laureatkinje 11. književne nagrade Tportala za najbolji roman na slici“. Na tribini u Booksi gorko se smijemo kanonizaciji iz križaljke. Dubravka to naziva: „kulturnom re-integracijom na djelu“.

Primjer treći: najrecentniji, iz prošlog tjedna. Pripremam ovo izlaganje u čitaonici Društvene-humanistike u NSK. Prebirem po policama otvorenog pristupa u odjeljku hrvatske književnosti, tražim Dubravkine knjige. Ne nalazim niti jednu. S nevjericom, provjeravam sve njezine naslove u elektronskom katalogu, i potvrđuje mi se: niti jedna knjiga naše najbolje spisateljice nije dostupna u otvorenom pristupu, na policama na dohvatu korisnicima knjižnice. Jasno, knjižnica ima veći broj Dubravkinih naslova, ali svi su, gle čuda, na sigurnom, u zatvorenom spremištu. Dostupan je tek jedan njezin tekst, u antologiji Hrvatski esej iz 1991. (izdanje Trećeg programa radija) koja je na policama. Tko je i po kojim kriterijima odabrao knjige za otvoreni pristup ne znam; ali znam da kriteriji po kojima je to učinjeno ne mogu biti književna vrijednost, čitanost i referentnost građe – jer da jesu onda na tim policama ne bi bili nanizani gotovo svi Araličini romani i eseji.

Sličnih primjera šizofrene recepcije djela i autorstva Dubravke Ugrešić i njezina stalnog polutanskog statusa u nacionalnoj književnosti našlo bi se mnogo. No, i ova tri primjera ukazuju na recepcijske dominante, na veliku rupu koja zjapi između recepcije djela i autorstva Dubravke Ugrešić kod dijela mlađih spisateljica, književne kritike i samih čitatelja te recepcije iste autorice u književnom mainstreamu i institucijama. Pri tome, ne mislim samo na knjižnice, već još i više na akademske institucije i recepciju njezina djela u krugu etabliranih stručnjaka nacionalističko-konzervativne orijentacije koji u osnovi, što god mi rekli, i dalje imaju monopol u poslovima kanoniziranja i valoriziranja. Podsjećam tu na načine na koje se njezino djelo demoniziralo i marginaliziralo, snižavalo i svodilo na tračersku književnost, ili pak ispiralo od svih političkih subverzivnih elemenata u interpretacijama Dubravka Jelčića, Prosperova Novaka ili Krešimira Nemeca; u polemikama Antuna Šoljana, Viktora Žmegača, Nedjeljka Fabrija i dr.

Rupe nisu male i nisu nastale slučajno; nisu niti proizašle iz dobrodošlih razlika u interpretiranjima njezina djela, preferencijama i konceptualizaciji književnih vrijednosti. Naime, marginalizacija i omalovažavanje dio su uobičajenih strategija naše (palanačke?) književne scene (znanosti, kritike i kulturnog života) u susretu s književnim vrijednostima koje nadilaze domaće okvire. Također, depolitizacija i komodifikacija djela Dubravke Ugrešić – koje se mjestimično prepoznaju u posthumnim diskursima o njoj – ne doprinose njezinoj afirmaciji, već učvršćuju stari poredak na književnom polju.

U slučaju Ugrešić (i još nekih pisaca) pokazuje se tako nerazmjer između življene kulture i zabilježene kulture, između dinamike književnog života i interpretiranja tog života u mainstreamu. Nerazmjer je uvjetovan politikom selektiranja književnosti u institucijama, znanosti i kritici kojom i dalje rukovodi šačica rigidnih autoriteta koji žele preko vlastitog književnog ukusa legitimirati svoju odanost grupacijama koje imaju političku vlast.

Rupe nisu male i nisu nastale slučajno; nisu niti proizašle iz dobrodošlih razlika u interpretiranjima njezina djela, preferencijama i konceptualizaciji književnih vrijednosti. Naime, marginalizacija i omalovažavanje dio su uobičajenih strategija naše (palanačke?) književne scene (znanosti, kritike i kulturnog života) u susretu s književnim vrijednostima koje nadilaze domaće okvire

Ukratko, ostracističke prakse iz 1990-ih imaju „dugo trajanje“; one su dio strukture ovdašnje književnosti i kulture. Stigma utisnuta u Dubravku Ugrešić i dalje se održava zahvaljujući mikropolitikama moći raznih političkih i književnih institucija, kao i malicioznih pojedinaca. Autorice mlađe i srednje generacije koje vide Dubravku Ugrešić kao svoju sestru i pretkinju, čitatelji koji s radošću čitaju njezine knjige i stručnjaci koji inzistiraju na njezinoj književnoj vrijednosti – nisu još dovoljno brojni da skinu stare stražare koji bdiju nad književnim pamćenjem.

Kratka digresija: sociolog Erving Goffman u svojoj studiji o Stigmi, društvenom konstruiranju nepoželjnih identiteta i načinu na koji se kolektiv prema njima odnosi, ističe upravo trajnost stigmatizacija. Goffman piše: „Društvo uspostavlja kategorizacije ličnosti i određuje grupu karakteristika koje se smatraju uobičajenim i prirodnim za svakoga“, pri tome „nisu sporne sve nepoželjne karakteristike, već samo one koje su suprotne našem stereotipu o tome što bi određeni tip osobe trebao da bude“. Ukratko: „Mi stvaramo teoriju stigme, ideologiju kojom objašnjavamo inferiornost ili devijantnost neke osobe i stupanj opasnosti koji ona nosi“. U tim praksama stigmatiziranja važno je primijetiti da čak i kad se situacija popravi, upozorava Goffman, kad stigmatizirana osoba nešto promijeni ili se društvene okolnosti promjene, stigma ostaje. Izliječeni alkoholičar živi tako sa stigmom bivšeg alkoholičara; izliječeni narkoman sa stigmom bivšeg narkomana. Analogno: spisateljica jednom stigmatizirana kao vještica i izdajica naroda i dalje u društvu nosi stigmu bivše spisateljice-vještice, ili barem, neprilagodljive književne zvjerčice. Tako stigma živi dugo, sve dok se društveni okoliš i društvena energija dubinski ne promijene. I zato, da bi se s Dubravke Ugrešić danas skinula stigma vještice-i-izdajnice-domovine ili stigma bivše-vještice-i-izdajice-domovine, potrebno je da mi koji dolazimo iza nje uložimo veliki interpretacijski – i znanstveni i aktivistički – trud.

Žensko autorstvo – anksioznost stvaranja

Prelazim na idući šav koji upućuje na teme ženskog autorstva i diskriminacije unutar književne profesije koje su iznimno važne za djelo i djelovanje Dubravke Ugrešić. Upravo zbog načina na koji je ona pisala o tim temama i načina na koji ih je živjela i, ako hoćete, ukazivala na njihovu političnost, ranije spomenute spisateljice i čitateljice odabiru Ugrešić kao svoju prethodnicu. Uostalom, zbog svih tih atribucija koje nosi njezino autorstvo i sama sam u tekstu in memoriama napisala da mi se čini da smo sve mi izašle iz Dubravkine krojačnice.

Znamo, početkom 1990-ih Ugrešić je stigmatizirana zbog svoje kritike nacionalizma i ironizacije nacionalnih svetinja kao i zbog odbijanja da bude poslušna ovčica u intelektualnom krdu koje je tada masovno skretalo u desno. Stigma je bila tim snažnija što je kritike izricala jedna žena, znači što se u javne poslove – poslove osnivanja države, ostvarenja tisućljetnog sna, ratovanja i konstruiranja nacionalnog identiteta – upletala jedna žena. Vrijedi podsjetiti: mizoginija je ucijepljena u svaki nacionalizam. Govor o narodu uvijek podrazumijeva dogme o rodu; o naravi, mjestu i funkciji žene unutar nacionalne obitelji. Nacionalizam je tradicionalizam i podrazumijeva oblike domestifikacije žena.

Gdje je tu kultura, književnost? Pošteno rečeno, unatoč tome što su žene po svim istraživanjima češće čitateljice nego muškarci, pitanja poetike, spisateljskog zanata, književne tradicije i književnih vrijednosti i dalje se dominantno kristaliziraju unutar muškog književnog kluba.

Početkom 1990-ih Ugrešić je stigmatizirana zbog svoje kritike nacionalizma i ironizacije nacionalnih svetinja kao i zbog odbijanja da bude poslušna ovčica u intelektualnom krdu koje je tada masovno skretalo u desno. Stigma je bila tim snažnija što je kritike izricala jedna žena, znači što se u javne poslove – poslove osnivanja države, ostvarenja tisućljetnog sna, ratovanja i konstruiranja nacionalnog identiteta – upletala jedna žena. Vrijedi podsjetiti: mizoginija je ucijepljena u svaki nacionalizam

Iz teorije znamo da je još od imaginarne Shakespearove sestre, koja nije dobila šansu pisati (o kojoj piše Virginia Woolf), „bitka za feminizam primarno bitka za autorstvo“. Dubravka Ugrešić pisala je o tome i često vodila upravo bitku za autorstvo, za ostvarenje prava na autorski identitet, bitku protiv „trajne i sistemske profesionalne diskriminacije žena“. Pri tome je pronalazila različite – mahom literarno izvanredne, ironične, duhovite, melankolične – duktuse i forme u kojima je pisala o ženskom autorstvu, ženskim junakinjama, iskustvima i pozicijama u književnoj povijesti i javnom životu. O odnosu muškog i ženskog autorstva ona npr. piše u divnom eseju „Žene, pušenje i književnost“ iz 1997. godine. Evo njegova početka:

„U starom sovjetskom filmu Četrdeset i prvi, snimljenom prema istoimenu romanu B. Lavrenjeva, postoji jedna scena. Priča govori o mladoj, hrabroj crvenoarmejki koja je zarobila neprijatelja, naočitog bjelogardijskog oficira. Njih dvoje provode vrijeme u pustinjskoj kolibi čekajući da naiđe njezina jedinica. Crvenoarmejka širokog i nedogmatičnog srca zaljubljuje se u svoga naočitog ideološkog neprijatelja. U jednom času njezinu zarobljeniku ponestane cigaretnog papira. Ona velikodušno nudi zarobljeniku jedinu dragocjenost koju posjeduje, skromnu bilježnicu sa svojim stihovima. Bijeli oficir zamata duhan u crvenoarmejkine stihove i naočigled svekolikog filmskog gledateljstva drsko puši, sve dok ne popuši i posljednji stih.“

Problemu autorstva posvetila je i esej „Od čega se sastoji autor?“ iz 2012. u kojem sintetizira ključne točke autorstva: atribucije nečijeg imena, spol, pripadnost nacionalnoj književnosti. Referirajući se duhovito na glasovite tekstove Rolanda Barthesa „Smrt autora“ i Michela Foucaulta „Što je autor?“ koji brišu autora u ime diktature teksta ili ga depersonaliziraju, Ugrešić u posve drukčijem tonu, s dubokom svijesti o tome da autoru treba vratiti autentičnost: lice i glas, piše o problemima s kojima se i sama susreće. Ona piše o „nelagodi autorstva“, „anksioznosti autorstva“ koju osjećaju žene koje pišu, o njihovoj nesigurnosti jer nema kanona na koji bi se mogle osloniti i jer im čitava književna povijest pokazuje da su zagazile na muški teren. Zbog toga se, piše Ugrešić, „svaka od nas na profesionalnom književnom polju osjeća sama, usamljena poput samuraja“. A „za razliku od većine žena, većina muškaraca u književnosti osjeća se komotno. Književnost je njihov teritorij, u književnosti su ‘doma’, tu je njihova fotelja, njihove papuče, njihova lula. Povijest književnosti to su pjesnici, prozaici, dramatičari, esejisti, mislioci i filozofi; to su prijatelji i drugari, sugovornici i suigrači, idoli i inspiratori. Književnost je brojna muška porodica.“

Znajući koliko je anksioznost autorstva prisutna kod svake žene koja piše i iskusivši sama stigmatizaciju zbog toga što je žena koja piše i misli svojoj glavom, Ugrešić je u brojnim tekstovima posljednjih godina nastojala ohrabriti mlade autorice da pišu, da se izbore za svoj glas, ne pristanu na uloge mučenica i žrtava, da ne dozvole da On s užitkom popuši njihove stihove. I tu poruku, mislim, da su mnoge od tih autorica itekako prepoznale.

Gubitnica uzdignuta repa

Treći, posljednji šav otvara temu cijene autoričina leta i njezina upravljanja vlastitim spisateljskim identitetom. Naime, Ugrešić je dubinski razumjela mehanizme koji pokreću književni život, književnu akademsku industriju, pisanje koje se, kako lucidno upozorava, danas naziva „proizvodnjom sadržaja“. Ona je razumjela da je stigma koja joj je ovdje utisnuta početkom 1990-ih – a ne treba zaboraviti da su joj stigmu utisnuli mahom građanski, liberalni intelektualci, a ne isključivo nacionalisti – teško izbrisiva. A i čemu je brisati? Ona nije mučenica, nije žrtva; ona je žena koja je izborila svoje pravo da misli i piše – ona je vještica.

Spustit ću se sada iznova na književne ulice, u sam književni život, kako bi vam ispričala za kraj još jedan istinit slučaj. Čin prvi: zima je 2018. ili 2017. godine. Sastanak upravnog tijela jedne organizacije na kojem se predlažu kandidati za najvišu državnu nagradu za književnost Vladimir Nazor. Kao jedna od tri-četiri žene među desetak muškaraca predlažem Dubravku Ugrešić – nekoliko kolega se pravi da me ne čuje, ali i neke kolegice starije generacije također ne čuju (da, o izostanku sestrinske solidarnosti također je pisala Dubravka). Kolega do mene, koji se redovito javno outa kao ljevičar, feminist i borac protiv tuđmanizma govori mi u pola glasa: „Nemojte Katarina, nije vrijeme!“ Bunim se: „Kako nije vrijeme! Baš zato što su fašisti opet na vratima, vrijeme je! Mi predložimo, neka Odbor za dodjelu nagrade vidi da je to naš prijedlog!“ Kolega me sažaljivo gleda, kao neku Alicu iz zemlje čudesa, naivnu revolucionarku izgubljenu u svijetu odraslih, svijetu visoke kulturne politike.

Čin drugi: ožujak je 2022. godine. Sastanak istog tijela, iznova tema nominacija za Nagradu Vladimir Nazor. Iznova predlažem Dubravku Ugrešić za životno djelo. Društvene konstelacije sada su drukčije, radikalni nacionalizam je privremeno odstupio, a i sastav tijela u kojem sjedim bitno je izmijenjen. Prijedlog se sada prihvaća, a kolega, samodeklarirani ljevičar, feminist i borac protiv tuđmanizma, prihvaća prijedlog o Ugrešić naglašavajući da svi čuju kako „iznimno cijeni njezin rad i da ju je uvijek podržavao“. Ostaje još da pitamo Dubravku prihvaća li našu nominaciju. A ona, svjesna pravila igre na našem književnom terenu, kandidaturu odbija. Naravno, njoj je odmah bilo jasno ono što meni nije bilo jasno – a to je da bi pristajanjem na nominaciju kao i mogućim dodjeljivanjem te nagrade samo dala priliku kulturnom nacionalističko-seksističkom mainstreamu da se iskupi, da ispere savjest velikodušno nagrađujući svoju izopćenicu i da bi se time i na kulturnom polju realizirala ona ista politika pomirenja – miješanja ustaša, domobrana i partizana; progonitelja i progonjenih u jednom te istom kazanu – koja je bila na djelu 1990-ih godina.

Dopisujem se tada s Dubravkom, pokušavam joj objasniti da nama, nekolicini mojih kolega i meni, nije na umu bila nikakva pomirba, da su naše namjere možda naivno entuzijastičke, ali da se želimo tu gdje živimo boriti za književne vrijednosti, za deprovincijalizaciju, denacionalizaciju, prestanak diskriminacije u književnosti. Dubravka mi odgovara dužim, toplim mailom, čiji sadržaj neću citirati, prvenstveno zato što poštujem privatnost naše komunikacije i činjenicu da ona to što je napisala nije napisala da bude javno objavljeno nakon njezine smrti niti da ja skupljam poene na njezinim riječima. Umjesto da citiram njezine riječi, reći ću dvije stvari: prvo, to da su me one pogodile u pleksus. Riječi iz toga maila, koji i danas čuvam, sjetila sam se nebrojeno puta kasnije, i one su mi jedna od dragocjenih uputa o tome koliko je važno truditi se da živiš to što pišeš, da su tvoja etika i estetika uzemljene u stvarnosti.

Njoj je odmah bilo jasno ono što meni nije bilo jasno – a to je da bi pristajanjem na nominaciju kao i mogućim dodjeljivanjem te nagrade samo dala priliku kulturnom nacionalističko-seksističkom mainstreamu da se iskupi, da ispere savjest velikodušno nagrađujući svoju izopćenicu i da bi se time i na kulturnom polju realizirala ona ista politika pomirenja – miješanja ustaša, domobrana i partizana; progonitelja i progonjenih u jednom te istom kazanu – koja je bila na djelu 1990-ih godina

I drugo – ključna riječ oko koje se okupljala čitava Dubravkina poruka bila je riječ gubitnica. Vi koji pratite i poznajete njezine knjige uočit ćete, vjerujem, odmah da je gubitnica jedna od čestih figura njezina pisanja. Gubitnice su sve njezine junakinje: i Štefica, i Baba Jaga, i Lisica, i ona Ciganica-Bugarica, i ona kamenšćica – sakupljačica socijalističkih suvenira iz Muzeja bezuvjetne predaje. Uočit ćete i da sama naša autorica često opisuje vlastitu gubitničku poziciju – npr. u eseju „Manifest“, u njegovoj genijalno napisanoj završnoj sceni koju navodim kad god mogu, pa ću i ovom prilikom. U toj sceni vidimo veliki krevet ispod vedra neba, na njemu spisateljica lješkari sa svojom književnom braćom i sestrama. Tu je Nikolaj Kavalerov iz Olešine Zavisti, Oblomov, Don Kihot, Ema Bovary, Margarita…, tu su njihovi autori, tu su i vjerni čitatelji. Dubravka piše – „svi smo tu u krevetu, na dnu, dok negdje visoko, visoko iznad nas šumi vrijeme… huči moderan svijet… Pa ipak, nešto mi govori, da će ovaj krevet s gubitnicima, od kojih je svaki zagrlio svoj jastuk kao slamku spasa, trajati dugo, a ovi gore“ – misli tu na moćnike, pobjednike – „oni su prolazni kao kiša i sunce koji prospu po nama duge, kao vjetar koji raznosi po nama zlatno lišće, kao sniježak koji nas prekrije poput mekog prekrivača, pa se istopi“.

***

Što je, dakle, naša autorica? Gubitnica, svakako. Ali, kakvo je to gubitništvo, što je njegova atribucija? Ovisi iz koje optike promatramo književni svijet. Iz optike moćnika, današnjih pobjednika: ona je bezvrijedna gubitnica – nije nikada dobila nagradu Vladimir Nazor, nije primljena u Akademiju, nije ovjerena kao kanonska autorica u divot izdanjima, nije uvrštena na referentne police, a do nedavno se o njoj nije niti predavalo na ovom fakultetu. Međutim, gledano iz drukčije (o da, „deformirane“) optike, njezino je gubitništvo njezin golem simbolički kapital. Ono je amblem njezina autorstva. Ono dokazuje njezinu odanost književnom zanatu, ali i vlastitim spisateljskim i političkim uvjerenjima. To gubitništvo ohrabruje druge spisateljice da se oslobode anksioznosti stvaranja, čitateljice i čitatelje da se odvaže progovoriti svojim glasom.

Na takvo gubitništvo vas nitko nije osudio; vi ste ga zaslužili. Ono je znak emancipacije, a ne podređenosti; autentičnosti, a ne oportunizma. Gledamo li iz te optike, stigma koja je utisnuta u Dubravku Ugrešić iščezava. Na kraju, mi vidimo autoricu koja je platila visoku cijenu za svoju literarnu autentičnost i životnu samostalnost, ali zato i autoricu koja će se čitati i onda kada mine onaj svijet moćnika iznad naših glava. Vidimo nju, Lisicu kako hoda našim književnim poljem uzdignuta, raskošna repa.

Dubravka Ugrešić rođena je 27. ožujka 1949. godine u Kutini. Do početka 1990-ih živjela je u Zagrebu, a potom, zbog hajke na nju i izostanka solidarnosti kolega na književnoj sceni, trajno je emigrirala iz Hrvatske. Živjela je najduže u Amsterdamu gdje je i umrla 17. ožujka 2023. godine. Autorica je briljantnog književnog opusa koji uključuje romane, zbirke priča, eseje, čak i slikovnice i dječje priče.

*Tekst je pročitan na znanstvenom kolokviju „Poduplani autorski štep“, posvećenom Dubravki Ugrešić i održanom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, 13. prosinca 2024.