„Kako vjerovati da pjesma koja čak ni nije objavljena zaslužuje progonstvo.“
Novi roman libanonsko-francuske spisateljice Vénus Khoury-Ghata Posljednji Mandeljštamovi dani (Les derniers jours de Mandelstam), pjesnikinje i prozaistice koja unatoč svojoj poodmakloj dobi (r. 1937) neumorno piše, profinjeni je izbor nakladničke kuće Disput. Disputova biblioteka Kaleidoskop u kojoj je ovaj roman objavljen, prema francuskom izvorniku iz 2016., profilirana je za fikcionalizirane biografije, poput romana Život nakon Kafke Magdaléne Platzove, autobiografske fikcije Maxa Blechera Osjetljiva jazbina ili, primjerice, romana Načelo Jérômea Ferrarija koji se usredotočuje na život njemačkog fizičara Wernera Heisenberga. U toj se biblioteci opravdano našao i roman Khoury-Ghate o zamišljenim posljednjim danima ruskoga pjesnika akmeista Osipa Mandeljštama.
Vénus Khoury-Ghata rođena je u libanonskom selu Bsharri, ali se kasnije odselila u Pariz, gdje i danas živi. Interesantna je činjenica, kako bilježe njezini biografi, da je arapski naučila od nepismene majke, zbog čega je vjerojatno naslijedila sjajan osjećaj za ritam, melodiju i uopće muzikalnost riječi. Njezine su rečenice, čak i u proznoj formi, ritmizirane, s pažljivo biranim sinkopama. Francuski ju je učio otac koji je bio arapsko-francuski prevoditelj pa veći dio života stvara upravo na tom jeziku. Za svoj je književni rad ova svestrana, u prvom redu poetesa, nagrađena brojnim priznanjima, što uključuje Veliku francusku nagradu za poeziju (1993.), Jules-Janin nagradu Francuske akademije (2003.), Veliku nagradu za poeziju Francuske akademije (2009.), nagradu Goncourt (2011.) i brojne druge. Među mnogima, ističe se Mallarméova nagrada za roman Monolog mrtvaca (Monolugue du mort) 1987., što za ovu priliku nije naodmet spomenuti. Interes prema smrti ili labilnim stanjima u zadnjim danima čovjekova života u ove je spisateljice potaknut, s jedne strane, biografskim okolnostima – svjedočila je ratu u Libanonu, bolesti i smrti prvoga muža – a s druge, i profesionalnim interesima jer autoricu posebice intrigiraju pisci čije je stvaralaštvo neraskidivo povezano sa smrću. U slučaju koji mi poznajemo, to su Marina Cvjetajeva i Osip Mandeljštam.
„Mi živimo pod sobom ne osjećajući zemlju“
Vénus Khoury-Ghata već se predstavila našoj publici romanom Marina Cvjetajeva, umrijeti u Jelabugi, objavljenom u spomenutoj Disputovoj biblioteci Kaleidoskop 2023. godine i u prijevodu Sanje Šoštarić. U tom romanu napisanom u drugom licu jednine jasno je ocrtana i najavljena smrt ruske pjesnikinje koja joj je od početka romana predodređena. Drugi je u nas prevedeni roman Posljednji Mandeljštamovi dani u kojemu se, kako već naslov sugerira, opisuje sam kraj života velikog pjesnika, od uhićenja i progonstva do smrti. Francusko-libanonska pjesnikinja i prozaistica, ako je suditi po ovim dvama romanima s kojima je upoznata naša publika, voli ulaziti pod kožu pisaca-patnika i prognanika, zaviriti u njihove najmračnije tajne, osjetiti njihov puls i pokušati njihovim očima gledati posljednje dane zemaljskog života. Upravo zemaljskog, jer i u slučaju Cvjetajeve i u slučaju Mandeljštama, Khoury-Ghata sahranjuje tijelo pjesnika da bi život predala poeziji.
Da je pjesma razlog za strijeljanje ili progon, zvuči istodobno tragično i zadivljujuće. Je li moguće da je književna riječ ispisana na papiru mogla uzrokovati progon pisca? Je li takav scenarij iz tridesetih godina 20. stoljeća moguć danas? Ili da postavim pitanje na drugi način, je li ikoga danas briga što se u književnosti objavljuje? Je li književnost toliko važna da književnika treba prognati ili ubiti? Daleko od toga da zabranâ u današnjem svijetu nema. One su se premjestile u drukčije oblike „odstranjivanja“, „kanseliranja“, kulture zaborava (cancel culture, rus. kul’tura otmeny), ignoriranja i zabrane pod izlikom tržišne nezainteresiranosti, nemogućnosti financiranja i sl. Sama književna riječ, međutim, nema taj naboj da bi bila uzdignuta do „obznanjeno zabranjene“, nego se tek, ako nije iz ovog ili onog razloga prihvatljiva, uvijeno odstranjuje iz kulturnog prostora. Možda je riječ o istome, samo su metode drukčije i vokabular promijenjen? A možda se pak svjetovi bitno razlikuju?
Postavljajući takva pitanja čitam knjigu Vénus Khoury-Ghata Posljednji Mandeljštamovi dani koja progovara o zabrani i progonu, a sve zbog pjesme o simbolu vlasti. Naime, Mandeljštamova pjesma od šesnaest stihova o Staljinu iz studenoga 1933. godine bila je uzrok autorova progona i naposljetku smrti, jer mu je ta pjesma, kako se u romanu navodi, „zatvorila sva vrata“. Pjesmu je, inače poznatu pod naslovom prvoga stiha, „Mi živimo pod sobom ne osjećajući zemlju“ (u prijevodu R. Venturina za knjigu Vénus Khoury-Ghata u hrvatskom izdanju: „Ne ćutimo živi zemlju svoga boravka“, rus. „My živëm, pod soboju ne čuja strany“), Mandeljštam javno pročitao, što je, prema Pasternakovu mišljenju bila ne samo velika pogreška, nego „samoubilački čin“. Potonje se, u određenom smislu, pokazalo točnim, jer je netko od slušatelja „otkucao“ pjesnika. Te su okolnosti Mandeljštamove sudbine ključne osi promišljanja u ovom romanu: „Kako vjerovati da pjesma koja čak nije ni objavljena zaslužuje progonstvo“? Pjesnik je u proljeće 1934. uhapšen i poslan u Perm, kamo se s njime uputila žena Nadežda. Premda su se supružnici selili i u Voronjež i premda je Nadežda uporno tražila pomilovanje, sve je išlo jako sporo. Ipak, 1937. mladi je par dobio dozvolu vratiti se u Moskvu. Ubrzo je ponovno uhapšen i poslan u Sibir gdje je umro od tifusa. Romansirana biografija-svjedočanstvo kakvo piše Vénus Khoury-Ghata usredotočena je upravo na patnju, tjelesnu i duševnu, u vrijeme nakon hapšenja i progonstva. Roman počinje riječima „Ležeći mjesecima na dasci umjesto madraca, Mandeljštam se pita je li mrtav ili još živ“. I premda priča o posljednjim danima njegova života završava smrću i šturom rečenicom: „Mandeljštam bačen u zajedničku jamu“, sam kraj romana nije smrt, nego nada u život i sadržan je u dvama stihovima ispisanima na zidovima ćelije: „Postojim li stvarno / I hoće li smrt jednog dana doći?“
Mandeljštamova pjesma od šesnaest stihova o Staljinu iz studenoga 1933. bila je uzrok autorova progona i naposljetku smrti, jer mu je ta pjesma, kako se u romanu navodi, „zatvorila sva vrata“. Pjesma je poznata pod naslovom prvoga stiha, „Mi živimo pod sobom ne osjećajući zemlju“
Smrt: trijumfalna završnica stvaralačkog života
Knjiga je ispresijecana najtežim dojmovima progonjenog čovjeka kojega su napustili prijatelji, država, ali ne i supruga Nadežda (Nada) koja ga prati i podržava na njegovu putu. To je knjiga o „neprilagođenom“ pjesniku i prozaistu koji se, kako piše Živa Benčić u ogledu o pamćenju u knjizi Lica Mnemozine, nije uspio suživjeti s duhovnom klimom svojega doba. Je li tomu kriva samo pjesma o Staljinu? Naravno da nije. Središnji pojam njegove poetike je pamćenje, a pamćenje u novim društvenim postrevolucionarnim okolnostima nije bilo privlačno kao što je to bio pogled u budućnost. Roman je ispresijecan stihovima koji ne obećavaju bolje sutra, a sada je potonuće do potpunog kraja, jer je naglasak upravo na posljednjim i najtežim pjesnikovim danima. Oni oslikavaju Mandeljštama posredstvom zamišljenih opisa stanja iznutra („Stalno na oprezu. Netko će mu usaditi virus bjesnoće“) i izvana („Nadežda skuplja riječi kao mrvice kruha s gozbe, zapisuje ih, čeka da svane pa da ih razdijeli među vjerne“; „Zamišljam ih stisnute na klupi, kako sanjarski gledaju uspinjanje dima iz dimnjaka u nebo“; „Zamišljam i razgovor Stavskoga i Šurkova, koji su uvelike radili na tome da Mandeljštam bude istjeran iz Moskve“).
U svojih 47 godina života (1891.-1938.) Mandeljštam je ostavio zavidan pjesnički opus. Snaga toga opusa nije vidljiva u autoričinoj fikcionalnoj biografiji, ali to nije ni potrebno. Roman je posvećen pjesniku i esejistu samom i pisan je u nekom trajnom „sada“ komponiranom u kratke odlomke i isto tako kratke, odsječene rečenice bliske struji svijesti koje, poput neumitnog klatna odbrojavaju vrijeme do smrti. Ti su dani na neki način i posebni, ako ne i vrhunski stvaralački čin pjesnika. Nije kod svakog pjesnika tako, ali kod Mandeljštama očito jest. Josip Užarević, koji se bavio kompozicijom lirske pjesme, posebice kod Mandeljštama, navodi da je za toga pjesnika smrt trijumfalna završnica stvaralačkog života. Iz toga proizlazi da smrt nije kraj, nego opravdanje i čak vrhunac života te ujedno permanentna inspiracija života. Uzimajući to u obzir, čitati Mandeljštama znači gledati kroz istu optiku kako pjesnički kompozicijski kraj, tako i kraj života, jer je smrt, prema riječima Užarevića, jedan od kompozicijskih centara ili pak centralnih kompozicijskih činilaca Mandeljštamova stvaranja pa, gledano s aspekta stvaralačkog života, ne samo da smrt može biti uzrokom ili razlogom poezije već i poezija može biti razlogom (uzrokom) smrti.
Premda priča o posljednjim danima njegova života završava smrću i šturom rečenicom: „Mandeljštam bačen u zajedničku jamu“, sam kraj romana nije smrt, nego nada u život i sadržan je u dvama stihovima ispisanima na zidovima ćelije: „Postojim li stvarno / I hoće li smrt jednog dana doći?“
Priča o veličini književnosti
Posebnu pozornost u romanu zauzimaju ponavljajući stihovi, distih ili epigram o kremaljskom gorštaku te motivi poput hrane i nestašice, neugodnih mirisa, traženja financijske pomoći od prijatelja i poznanika (Buharina, Gorkog, Fadejeva), Fonda književnika, traženje krova nad glavom, a ponajviše se izdvajaju odjevni predmeti: kaput, prekrivač, čizme, „neraskidivo povezane s tri zadnje godine pjesnikova života“: „Mandeljštam ima samo jedne hlače, samo jednu košulju i kožni ogrtač skrojen od stare putne torbe koja je pripadala Nadeždinoj majci“. Poseban je motiv prekrivač kojega su izjeli moljci, njegov jedini varljivi zaklon u progonstvu.
U romanu se među faktografskim podacima, poput Voronježa, Samatihe, Lubjanke, Moskve i drugih toponima, ističu dva datuma. Jedan je 17. travnja 1934, odnosno vrijeme uhićenja Mandeljštama, što govori u prilog tomu da su „posljednji pjesnikovi dani“ zapravo počeli na taj datum i da je to točka početka njegova umiranja. Drugi je datum 27. prosinca 1938, što je pretpostavljeni datum pjesnikove stvarne smrti u Vladivostoku jer je tada datiran neuručeni paket koji mu je supruga poslala: „Vratiti pošiljatelju zbog smrti primatelja“.
U knjizi ćemo čitati o susretima Mandeljštama s drugim pjesnicima. Posebno mjesto zauzimaju susreti i razgovori s Anom Ahmatovom, također jednom od zabranjivanih pjesnikinja, kratka i strastvena veza s Marinom Cvjetajevom, susreti s Pasternakom čiji su se životni odabiri bitno razlikovali od Mandeljštamovih ili pak čitamo o Zini, Pasternakovoj ženi koja nikako nije voljela Mandeljštama, rekavši mu jednom prilikom: „Imaš sreće što si u progonstvu, što nisi strijeljan“. Roman je to i o Nadeždi Mandeljštam, njegovoj supruzi i vrijednoj spisateljici koja je zapisivala, prepisivala i skrivala pjesme, bilježila brojne trenutke pjesnikova i njihova zajedničkog života, a kojima se koristila i Vénus Khoury-Ghata u oblikovanju svoje proze. Na kraju knjige pobrojana je i kratka bibliografija koja to potvrđuje, pa su među izvorima, osim Mandeljštamove poezije i proze, neophodnih dokumenata za rad na rukopisu, Ahmatovina Rekvijema, Cvjetajevinih pjesama navedena i Sjećanja Nadežde Mandeljštam u tri sveska.
Knjiga Posljednji Mandeljštamovi dani Vénus Khoury-Ghata nije svjedočanstvo o životu rano umrlog pjesnika u progonstvu, o odnosima pojedinca i vlasti, nije samo teška priča o pjesnikovoj patnji, o hladnoći i gladi koju je osjećao, bolestima koje su ga napadale, koliko je priča o veličini književnosti i pohvala književnoj riječi koja ostaje sačuvana i nakon pjesnikove smrti.
