„Julije je bio više nego dvostruko stariji, njemu su bile pedeset i dvije, njoj dvadeset i jedna. Naizgled nemoguća razlika, ali oni je nisu primjećivali – držali su se za ruke, hodali zagrljeni, hihotali se poput srednjoškolaca.“
Posljednje dvije godine kao da čitamo jedan jedini hrvatski roman. On je stariji muškarac, ona je mlada djevojka; ona je mlađa žena, on je muškarac u zrelim godinama. Napetosti u fenomenu takozvanih razlika u godinama odjekuju hrvatskom književnom scenom, potresajući je najdubljim ideološkim sukobima još od početka nultih godina. Ivan Vidić, dramski pisac sa smislom za dramatiku, od prvih rečenica svog romana Sat koji otkucava samo tik daje do znanja o čemu se radi. O ljubavi, da, prije svega o ljubavi koja je „u stanju postojati u ruševinama, sazdana od rumenog ognja, hraneći se žbukom, razbijenim staklom i crnom zemljom, blistati u vječnom ledu, živjeti od srebrne mjesečine što blista na groblju, strpljivo čekati ispod stratišta, lebdjeti iznad brda ljudskih kostiju“, kako to stoji u prologu romana, ali da, i o godinama, i skandaloznoj razlici u godinama.
Razlike u godinama
Prošlogodišnja riječka promocija mlade nadolazeće autorice i kanoniziranog starijeg pisca, oboje prisutnih s romanima o „toksičnim vezama“, odjeknula je poput bombe, paklene naprave nalik Vidićevom naslovu sa „satom koji otkucava samo tik“. Mjesecima kasnije, kad se dim od eksplozije razišao, kako to kažu u izvještajima, izbrojeno je da su pala dva bivša predsjednika HDP-a (sveukupno već treći u posljednjih godinu i pol!?) a nastradalo na ovaj ili onaj način barem još dvoje sudionika promocije, ovisi o tome kako brojimo, po kojem ideološkom i rodnom ključu.
Vidićev roman, objavljen u studenom 2023, zakasnio je na zlosretnu promociju, makar da se uklopi svojim naslovom. Ali da je i stigao, teško bi ga bilo tamo smjestiti. Jer vezu profesora i studentice s 11. stranice i ekspresno vjenčanje koje je slijedilo, o kojem se na pravnom fakultetu pričalo kao o vjenčanju na kojem su sudjelovala „dva profesora i dvije studentice“, mladenci i kumovi, Vidić zatvara već na 14. stranici. „Izbio je skandal, ali kako je Lujza ubrzo napustila fakultet, čitava se stvar rasplinula.“ Ako je i bilo drame zbog „sukoba interesa“ i „razlike u godinama“, više je nema. Barem ne na liniji sukoba feministica i feminista, libertarijanaca i libertarijanki. Čiča-miča, gotova je toksična priča.
Vidić očito nema namjeru ulaženja u raspravu o fenomenu „razlika u godinama“. Relacije su u romanu poprilično jednostavno postavljene. Profesor Julije je šonjo i rogonja, studentica Lujza je serijska preljubnica koja je bacila oko na nasljedstvo ovog suhog izdanka duge građanske loze. Kada Lujza završi na pornosnimci sa srpskim trap bandom Pijani rezervisti, profesoru je to kap koja će preliti čašu. Odlučuje napraviti spisak svih Lujzinih ljubavnika: ime, prezime, dob, nacija… „Kojemu je velik, kojemu je kratak i kriv, koji je obrezan, kojemu je glavić krupan, kome je sitan, kome je rumen, a kome je, kako je pjesnik nekoć kazivao, boje olujnog neba.“
Vidić očito nema namjeru ulaženja u raspravu o fenomenu „razlika u godinama“. Relacije su u romanu poprilično jednostavno postavljene. Profesor Julije je šonjo i rogonja, studentica Lujza je serijska preljubnica
Prema van
Vidimo, Vidiću piscu i pjesniku ne nedostaje riječi, boja i imaginacije. Ali što zapravo čitamo? Više negoli „proklete ljubavnike“, Julije i Lujza predstavljaju društvene funkcije hrvatskog tranzicijskog socijalnog kaosa. Vidić je više Krleža nego Ferić. Nema naznaka autobiografizma, transgresivnosti, odvojenosti od društva. Kod Dore Šustić i Zorana Ferića (Psi, Dok prelaziš rijeku) sve ili većina toga ide prema unutra. Kod Vidića sve ili većina toga ide prema van. Sat koji otkucava samo tik je sociologija umjesto psihologije, revolucija umjesto intime.
„Vanjsko“ i „unutrašnje“ nisu nužno suprotstavljene strane koje se međusobno isključuju. Nedavno prevedeno remek-djelo njemačke spisateljice Jenny Erpenbeck Kairos spaja toksičnu sado-mazo vezu 19-godišnje studentice i 53-godišnjeg pisca s padom Berlinskog zida i pričom o nekoliko njemačkih država. Ali u Satu koji otkucava samo tik Julije i Lujza samo su skice transgresivnih ljubavnika. On prvenstveno predstavlja dekadenciju građanske elite, a ona beskrupuloznost lumpenproletarijata. Roman je živo i slikovito raspisan, ali na kraju od likova ostaju tek socijalni krokiji, s tim da najupečatljiviji kroki nije onaj Julija ili Lujze, već Lujzine prijateljice Elizabete: „Očeva rana smrt i rani gubitak nevinosti s mladim radnikom koji je na kući popravljao krov, krv od razdjevičavanja koja je završila na sagu njezine dječje sobe i izgubila se u šarama uzorka, rani susret s alkoholom, cigaretama i travom, ponosna na svoju beskompromisnost, drski odgovori majci i nastavnicima, ignoriranje vjere i vjeroučitelja, rano sazrijevanje, rani početak brijanja intimne zone…“
Više negoli „proklete ljubavnike“, Julije i Lujza predstavljaju društvene funkcije hrvatskog tranzicijskog socijalnog kaosa. Vidić je više Krleža nego Ferić. Nema naznaka autobiografizma, transgresivnosti, odvojenosti od društva
Treća linija trokuta
Citat je malo duži, ali ilustrativan. Satu koji otkucava samo tik ne manjka vatrometa, ranog razdjevičenja, grupnog seksa i bombaških napada. Ne manjka ni razigranih rečenica i iznenadnih obrata o kojima ne smijemo previše toga reći. Dramatičar i romanopisac Ivan Vidić, nakon više od 20 kazališnih komada, tridesetak radio-drama, desetak scenarija, dva libreta i pet romana, upisao se u „jedan jedini hrvatski roman“. I to tako da je zakasnio na riječku promociju. Tako da se nije uklopio njenu u autorsku konfiguraciju. Tako da je rekao, sve je OK, nema skandala, nema sukoba interesa, ona se ispisala s prava i upisala slikarstvo, ili što li već; tako da nije dignuo u zrak promociju, na koju je nekoliko mjeseci zakasnio, već je demontirao svaku (eksplozivnu) raspravu. Ako Jenny Erpenbeck baca novo svjetlo na romane Dore Šustić i Zorana Ferića, Ivan Vidić čini to isto. Svako to čini na svoj način, Erpenbeck s pozicije evropskog književnog vrhunca, Vidić s pozicije nevidljive treće linije trokuta. Erpenbeck na strani Šustić, Vidić na strani Ferića. Ali tako da oboje svaku konfrontaciju suprotstavljenih strana čine izlišnom: Erpnebeck izvanrednošću svog djela, Vidić manama koliko i vrlinama svog romana.
