Portal za književnost i kritiku

Ukrajina u našem srcu

Rat, kaže on

Objavljujemo pjesme jedne od najnagrađivanijih ukrajinskih autorica mlađe generacije u prijevodu prevoditeljice koja je prevela niz ovdašnjih autora na ukrajinski
Panorama Kijeva
Panorama Kijeva, foto: Alexandr Podvalny
A oni vas bacaju licem u prašinu / i guraju cijevi u potiljak, morate dugo ležati / i od tada, kaže, više ne volim sanjati − / sva ova sjećanja, znaš, i nisu toliko muška, / kada trčite šumom, a oni vam u leđa pucaju, / kada je metak u bedru, a ti još ćutiš ono blato na licu.

Katerina Kalitko (rođena 1982.) nagrađivana je spisateljica i prevoditeljica te članica ukrajinskog PEN-a. Jedna je od vodećih glasova mlađe književne generacije u Ukrajini. Autorica je osam pjesničkih knjiga, a za dvije od njih primila je nagradu LitAccent, 2014. i 2018. godine. Objavila je i dvije knjige kratke proze, a trenutno radi na svom prvom romanu. Pojedini tekstovi prevedeni su joj na više od deset jezika. Kalitko je pobjednica natječaja za knjigu godine ukrajinskog BBC-a i dobitnica poljske nagrade Joseph Conrad za „prozu koja adresira relevantne probleme, tjera na razmišljanje i širi znanje o drugim kulturama“. Godine 2019. nagrađena je od strane UN Women Ukraine nagradom Žene u umjetnosti. Dobitnica je CEI stipendije slovenske Vilenice, KulturKontaktove rezidencije za pisce te rezidencijalnog programa Reading Balkans, a godine 2016. primila je nagradu Kristal Vilenice.

Tečno govori srpskohrvatski, te je prevela knjige niza balkanskih autora, među kojima su i Miljenko Jergović, Ozren Kebo, Nenad Veličković, Melina Kamerić, Semezdin Mehmedinović, Stevan Tontić, Mileta Prodanović, Mihajlo Pantić i drugi. Za prijevod knjige Miljenka Jergovića primila je nagradu Metaphora. Sudjelovala je na brojnim književnim manifestacijama u Ukrajini i inozemstvu te je suosnivačica međunarodnog književnog festivala Europe Island u svom rodnom gradu Vinici.

 

ŠESTI TRAVANJ

Spavaš ne samo s ovim jednim muškarcem,
već i s njegovim cijelim životom.
I taj povremeno smeta vam zaspati, ili grliti se kad godi.
Recimo, često naiđe rat i legne između vas poput djeteta
koje se boji ostati sámo u tamnoj susjednoj sobi.

Rat, kaže on, ima mnogo brojeva u arsenalu:
dvoje rođaka – jedna vreća s kostima,
tisuću tristo devedeset i pet dana opsade grada,
tri paketa humanitarne pomoći: maslac, konzerve, mlijeko u prahu, tri komada sapuna.
Po tebe dođu četvorica, svaki s puškom o ramenu.
Pokažu popis, sprovode te uz oružanu pratnju
kroz noćni grad. Dvaput dok hodaš
čuješ granate kako šište nad glavom.
… Iz baraka pet puta izvode noću na kišu
vode do jame u kojoj već truli četrdeset i troje,
i svaki put pomisliš: sada ću napokon umrijeti
i priznati Bogu – bila je sve to tek loša šala.
A oni vas bacaju licem u prašinu
i guraju cijevi u potiljak, morate dugo ležati
i od tada, kaže, više ne volim sanjati −
sva ova sjećanja, znaš, i nisu toliko muška,
kada trčite šumom, a oni vam u leđa pucaju,
kada je metak u bedru, a ti još ćutiš ono blato na licu.

I tada veliko bezlisto drvo bola raste u grudima, pulsira,
a ti ne odgovaraš, jer što bi na to uopće bilo moguće reći.
I brišeš, brišeš, brišeš s njegovog lica to blato,
čak i kroz san.
Čak
i kad je daleko.

 

SILUETE IZ OSVIJETLJENIH PROZORA

Imaju službeni stan – prozori gledaju na zatvorsko dvorište,
imaju bolesno dijete, i sve je kod njih kao i obično.
Kasno navečer, kad dječak spava, a suđe je odavno oprano,
kad se grad ukipi u šećernoj, tihoj ljepoti, 
u lavoru se glasno brčkaju dvije velike ribe,
a negdje u haustoru plače glupavo slijepo mače,
ona sjedne i misli: eto, njen suprug
svakog jutra iz raja izlazi i spušta se ravno u pakao.
A tamo su svi oni lupeži prljavi, a on 
ima takvu svjetlucavu aureolu
da ju je ponekad strah pomilovati ga po glavi.
Ljeti bi trebalo poći na selo – mali je ove godine kenjkav,
cipele treba dati na popravak. Skuhati juhu…
A on,
dok ona tone u san, upravo nekome izbija zube,
umorno guta votku s kolegom nakon žestoke smjene
i kaže: ne ide mi se doma. Tamo je ona blesava ženska
i mali je opet bolestan. Ukratko, doma je pakao.

***

Neće ispjevat pjesme, jer kad djeca njihove djece začuju
nešto o tome skaču iz kreveta čim sat izbije četiri, uplašena
tim odjekom u leđnoj moždini. Različite dijelove smrti
nemoguće je spojiti u cjelinu, uvijek nedostaje četvrt
takta ili tijela.
Mapa je pohabana na pregibima.
Vrata kuće beznadno rđaju, tvoja je straža noćna.
U zoru u svakim ustima zrije otrovna slina.
Sve ove hrpe pepela imaju ime
i ponavljaju iznova svoje uporne pozive −
suviše oštre, nalik paničnim kricima, predugačke za pjesmu
o polju, izrešetanom gradom, izvrnutom naopačke,
o crnici koju će Gospod u svojoj ruci napokon u prah pretvoriti.

***

Ova samoća mogla bi se zvati Mirjam, ili Ester.
S plačem dojenčadi u zemlju uliježu pukovi. 
Riječima odavno biva tijesno između vode i soli.
Pod zastavom na pola koplja stotine promuklih
tuđinskih grla smiju se grohotom, ubodeni iverom jezika.
Ova samoća je hladna, razjapljena i tako bezdana,
da je ni stranac neće.
Djeca koju ne drži mjesto izlaze
iz škole s noge na nogu, stoje nad morem kao pred sudom.
Pucketaju u zraku antene uvelog granja
netko uporno odašilje kodove zgarišta.
Ova samoća mogla bi se zvati Sevgil ili Selima,
slana su i uvijek najdublja imena napuštenih.
I ona izlazi. Nervozno prstima gužva
crni čvor marame, blijede su njezine usne,
tko je to, pita. Prijem, čuje li nas još uvijek netko?
Još do maločas netko je odašiljao naša imena.
Prijem, sine, čuješ li, mene poslušaj, poslušaj me:
svi su napustili obalu, traži u vodi.

 

PALETA

Rujan se vraća da bi promijenio sve.
Tektonskim lomom nadire gusta crna rijeka,
nosi učitelje što su ti dlanove šibali lenjirom
u samostanskoj školi
ili pak možda
medresi,
prijatelje izgubljene – sablasti bijelih lica,
šapat i krike, još nešto pjene,
i cure iz pospanih seoskih sobica
što u hipu, s lakoćom preskaču žute linije.
(Sve se one prvenstveno žele riješit naglaska,
njihova siva tijela prohladna i uzana poput ribljih,
zatim, za dresuru zgodne, usvajaju pravila igre,
vezu donor-akceptor održavaju vješto).
U prepunim tramvajima sirotinja na sav glas pjeva
kako nad kućom iz Ukrajine odlijeću ptice. 
Ako nas već ovaj mjesec sve istom oštricom sječe,
odakle onda nada da se izvučeš živ,
nezaražen.
Na nebu nad gradom lebdi vanilin-šećerna vata.
Da se uspavaš brojiš odbljeske varljivog svjetla.
Poguren nad jutarnjom kavom, moj mahniti Medžnune,
nećeš se više sjećati ni kud si nakanio krenuti.
Rujan. U zraku zeleni zadah močvara.
Muškarci su sada na rubu živčanog sloma.
Ja ću te voditi, mene prati u stopu.
Zgnječene šljive fenjera kaplju
svoj sok na tvoja ramena.
Nikakvih lekcija više.
Tvoja ludost i dalje će biti visoka.
I samo – zapamti – veži uz zapešće konac:
rujan se vraća da ponovno promijeni sve.

S ukrajinskoga prevela Alla Tatarenko

Katerina Kalitko (rođena 1982.) nagrađivana je spisateljica i prevoditeljica te članica ukrajinskog PEN-a. Jedna je od vodećih glasova mlađe književne generacije u Ukrajini. Autorica je osam pjesničkih knjiga, a za dvije od njih primila je nagradu LitAccent, 2014. i 2018. godine. Objavila je i dvije knjige kratke proze, a trenutno radi na svom prvom romanu. Pojedini tekstovi prevedeni su joj na više od deset jezika. Kalitko je pobjednica natječaja za knjigu godine ukrajinskog BBC-a i dobitnica poljske nagrade Joseph Conrad za „prozu koja adresira relevantne probleme, tjera na razmišljanje i širi znanje o drugim kulturama“. Godine 2019. nagrađena je od strane UN Women Ukraine nagradom Žene u umjetnosti. Dobitnica je CEI stipendije slovenske Vilenice, KulturKontaktove rezidencije za pisce te rezidencijalnog programa Reading Balkans, a godine 2016. primila je nagradu Kristal Vilenice.

Tečno govori srpskohrvatski, te je prevela knjige niza balkanskih autora, među kojima su i Miljenko Jergović, Ozren Kebo, Nenad Veličković, Melina Kamerić, Semezdin Mehmedinović, Stevan Tontić, Mileta Prodanović, Mihajlo Pantić i drugi. Za prijevod knjige Miljenka Jergovića primila je nagradu Metaphora. Sudjelovala je na brojnim književnim manifestacijama u Ukrajini i inozemstvu te je suosnivačica međunarodnog književnog festivala Europe Island u svom rodnom gradu Vinici.

Danas

Natječaj za izbor tri nova dramska teksta: Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi

Zagrebačko kazalište mladih, Hrvatska, Slovensko narodno kazalište Maribor - Festival Boršnikovo srečanje, Slovenija, i Beogradsko dramsko kazalište, Srbija, kao partneri i producenti raspisuju: natječaj za izbor tri nova / neobjavljena dramska teksta u okviru kazališnog projekta Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi. Rok predaje je 18. siječnja 2023. godine!

Natječaji Goethe instituta: prevođenje i književnost

Goethe-Institut promovira umjetnost i kulturu u svim područjima. Podržavaju profesionalce, ali i mlade i amatere u realizaciji projekata u zemlji i inozemstvu. To se odnosi i na grupe i na pojedince. Osim financiranja projekata i prijevoda, nude i stipendije, nagrade te istraživačke stipendije. Kriteriji financiranja, rok prijave i vrsta financiranja ovise o pojedinom natječaju, a trenutno otvorene natječaje iz područja književnosti možete naći dalje u tekstu

Objavljen javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske raspisalo je Javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022. godinu, na koji se mogu prijaviti autori s novim dramskim djelima na hrvatskom jeziku, a koja do objave odluke Stručnoga povjerenstva, nisu izvedena ni objavljena u bilo kojem obliku. Svaki autor može prijaviti jedno djelo neovisno o vrsti i tematici djela. Rok za slanje je 45 dana od objave poziva u Narodnim novinama

28. Sa(n)jam knjige u Istri

Dvadeset osmi Sa(n)jam knjige u Istri održava se od 25. studenog do 4. prosinca 2022. godine te će ugostiti inozemne goste, nagrađivane spisateljice, imati premijere s domaće i regionalne scene kao i program za djecu. Dalje o programu možete pročitati u nastavku

Izdvojeno

  • O(ko) književnosti
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

Skip to content