Veliki vijenac Valentu
piše: Andrijana Kos Lajtman
Žiri u sastavu: Tomislav Brlek, Dorta Jagić, Andrijana Kos Lajtman, Branislav Oblučar i Marko Pogačar odlučio je Goranov vijenac, bijenalnu nagradu za pjesnički opus i ukupan doprinos hrvatskoj književnosti, dodijeliti Milku Valentu.
Viknimo veselo: veliki vijenac Valentu!
Kada bi se u istoj rečenici poželjelo biti zabavan, a istodobno uputiti na neka od ključnih poetičkih obilježja poezije Milka Valenta, možda bi prvu rečenicu ovoga obrazloženja trebalo započeti upravo ovako. Takav bi početak prenio neskriveno zadovoljstvo što je ova naša velika, najveća pjesnička nagrada otišla u ruke koje su svojim bogatim i nesvakidašnjim pjesničkim opusom, započetim prije gotovo pola stoljeća, to nesumnjivo zaslužile, no on bi ujedno odrazio i neka od prepoznatljivih obilježja Valentove poezije: ludizam, lakoću govora, nepresušni vitalizam života i poezije koja izvire u njemu, heterogenom i košmarnom, resemantizirajući ga nebrojenim mogućnostima svojih kreativnih zahvata. Iako stilski raznorodna i motivski šarolika, poezija Milka Valenta od prve pjesničke zbirke Leptiri arhetipa (1980) pa sve do danas pokušava izbjeći – poslužit ću se sintagmom samoga pjesnika upotrjebljenom u pjesmi „Okretanje zvrka“, u zbirci Koan (1984) – „tradicionalni fašizam smisla“. Ta se pjesnikova kreativna namjera tijekom desetljeća realizirala na različite načine i u različitim registrima, u vidljivom globalnom pomaku od vizualno-grafičkih poetičkih težišta ranih zbirki prema sve izraženijim akustičnim i narativnim poetskim modelima. U svim etapama svoga pjesničkog razvoja, međutim, poezija Milka Valenta svoju ontologiju crpi iz jezika, ona je kreativna i energizirana, provokativna, pa i šokantna, ponekad performativna, bogata u imaginaciji – poezija je to koja ustrajno razgrađuje smisao, ali ga ne potire. A moguće je to reći i poetičnije, kao što je učinio Darije Toplak, priređivač knjige Valentovih izabranih pjesama Demonstracije u jezgri (2004): „Tko je sluša otvorenih očiju osjeća miris života u nastajanju i ćuti veseli dah božanske ravnodušnosti.“
Urbane elegije
U prvim pjesničkim knjigama – Leptiri arhetipa (1980), Zadimljena lopta (Contra pontificem maximum) (1981) i Koan (1984) – Valentove forme su kraće, oslonjene na jednostavnije jedinice jezika poput fonema i leksema te okupirane vizualnim efektima i grafičkom dimenzijom pjesničkoga teksta. U tom smislu one se dobro uklapaju u paradigmu tzv. semantičkog konkretizma, odnosno pjesništva označiteljske scene koje je u Hrvatskoj osobito vidljivo u radovima pjesnika koji koncem 70-ih i početkom 80-ih objavljuju u časopisu Off. Valentova poezija ranog perioda pokazuje tako zamjetne srodnosti s pjesnicima poput Branka Maleša, Seada Begovića ili Branka Čegeca, počevši od neologizama i začudnih sintagmi do vizualizacije jezika i jezikom.
U knjigama koje su uslijedile (Slatki automati; Erektikon; Rupa nad rupama; Plava krv; Jazz, afrička vuna; Neuro-Neuro; Tihi alati; Pustinja; Otvorena rosa; Pjena za rušenje) Valentovo je pjesništvo promijenilo svoje poetičko-stilske okosnice razvivši se u oblik koji kritičari i teoretičari različito nazivaju – totalnom poezijom (D. Šalat), poezijom prekoračenja (B. Čegec), sveopćim kulturnim vatrometom (T. Lemac), vibrantnim urbanim elegijama (M. Mićanović), i brojnim drugim nazivima. Poezija je to koja objedinjuje naraciju i ekspresiju, pripovjednu arhitektoniku i gustu metaforiku, koja kombinira različite glasove, stilske registre i kulturološke referencije u pokušaju da zahvati istodobno tužnu i inspirativnu (po)trošnost suvremenog svijeta: kaotičnost stvarnosti, rascijepljenost identiteta, egzistencijalnu tjeskobu, posvemašnju tehnologizaciju i globalizaciju, konzumerističku logiku, intermedijalnu svakodnevicu, ispraznost nametnutih autoriteta, radikalnu religizaciju, invaziju terorizma i drugih agresivnih praksi, viralnost novomilenijskog života i simultano osipanje historijskih, kulturno-umjetničkih i općehumanističkih kodova. Valentov lirski subjekt uronjen je u međuljudske kontakte, nerijetko one ljubavne i erotske, no jednako tako on je nerazdvojiv od jezično-semiotičkih potencijala polivalentne zbilje u kojoj se zatekao i prema kojoj zauzima perspektivu različitih modaliteta: od empatije do ironije i sarkazma, od žudnje do intelektualizma i filozofičnosti. Primijećeno je već da je u iskaznoj svijesti Valentova teksta (a onda, dakako, i autorskoj svijesti) zamjetan disparatan odnos prema izvanknjiževnoj zbilji koju zahvaća – istodobno gađenje nad fenomenima suvremenog svijeta, ali i strasna žudnja da se oni popišu, katalogiziraju, arhiviraju u pjeni poetskoga medija. Kadriranjem fragmenata nerijetko groteskne stvarnosti, Valentova poezija funkcionira na principima dojmljive artističke montaže u kojoj istodobno supostoje motivi brojnih realiteta, od najbanalnijih segmenata svakodnevice, njezinih trivijalija i kiča, do sofisticiranih natuknica iz povijesti književnosti, glazbe i drugih umjetnosti. Energija njegova teksta pritom uvijek ide u smjeru vitalizma i biofilnosti, tjelesnosti i seksualnosti, te je u snažnom otporu prema društvenim i jezičnom konvencijama, nametnutim normama i svemu što sputava intrigantnu slobodu stvaranja i življenja. Sam je pjesnik imenovao to apsolutnim romantizmom koji se manifestira kao svojevrstan (post)moderni, ironični poetski komentar upravo zastrašujuće pustoši tehnološkog doba kojega smo dio, njegova progredirajućeg društvenog kaosa i ontološke otuđenosti njegovih subjekata. Metonimijsko-simbolički označitelj Valentova neodustajanja od malih životnih epifanija, od vrlina i vedrina, od nadahnjujuće slobode izbora i uzbuđenosti pred neponovljivošću specifičnih trenutaka imaginacije i zbilje sakriven je u amblematskoj pjesnikovoj sintagmi otvorena rosa kojom naslovljuje i jednu od svojih pjesničkih knjiga. Otvorena rosa, kao, uostalom, i apsolutni romantizam, samo je jedan od znakovitih označitelja isporučenih iz polidiskurzivne književne radionice Milka Valenta u kojoj nepresušnom kreativnom energijom već desetljećima nastaju tekstovi različitih formi i žanrova, nerijetko ostvareni i u njihovu preplitanju, ali i impulsi metapoetičkih refleksija o vlastitoj totalnoj umjetnosti, svojevrsnom Gesamtkunstwerku našeg doba. Otvorena rosa svojevrsni je nektar Valentova pisanja u kojem je ekstrahirano povjerenje u nevinu potenciju svijeta, u samoobnavljajući vitalizam života koji uspijeva propupati kroz opne društvenih konvencija i represija. Valentova tekstualna i autorska svijest – potvrđuju to i njegovi vibrantni intervjui – izranja iz humanističkog anarhizma, ona je permanentno provokativna, britka i subverzivna, i baš kao takva, čini se, sve potrebnija recentnom dobu i njegovom čitatelju. Otpor kapitalizmu i kapitalističkim interesima elita, kao i dogmatskim postavkama ideološki ili religiozno utemeljenog kolektivizma, temeljni su politički impetusi Valentove književnosti koji upravo u razdobljima rastućeg militarizma i imperijalizma, kao što je ono koje upravo živimo, postaju nasušno potrebni.
Književnost kao životni i umjetnički projekt
Milko Valent do sada je objavio trinaest samostalnih knjiga poezije i dvije knjige izabranih pjesama. Osim poezije, objavljuje i romane, kratke proze, eseje, kazališne kritike, drame i dramske trilogije. U svemu što piše – a riječ je o autoru koji živi isključivo od pisanja, piscu visoke radne energije, eruditu i osobi gotovo enciklopedijske žudnje za spoznajom – ispoljava izrazit angažman u procesu tekstualne izvedbe koju inovira zadivljujućom, uvijek svježom energijom karakterističnom za različite odvjetke modernističkih prosedea, ali i kreativizira, nadopunjuje i razvija u nove intrigantne sklopove na način postmodernističkih narativno-stilskih riznica. Književnost je njegov životni i umjetnički projekt (nije slučajno da i sam često rabi izraz kreativne radionice) u kojem se spajaju njegovo autobiografsko i autorsko ja u nastojanju da se impresivnoj energiji književnog teksta podari struktura i oblik koji će slobodno, ne robujući tabuima i konvencijama, izreći brojne intrigantne aspekte ljudske egzistencije i djelovanja. U tom smislu svakako je najpoznatiji po radikalnoj slobodi tematiziranja seksualnosti i erotike te ga se u tom okviru, ali i po neskrivenoj energiji pjesničkoga bunta, nerijetko uspoređuje s možda prvim hrvatskim pjesničkim buntovnikom, društvenim i književnim nekonformistom Kamovom, s kojim ga, treba reći, vežu i druge srodnosti – počevši od ustrajnog prokazivanja (malo)građanskih vrijednosti (uključujući i na vlastitoj koži) do meandriranja kroz različite žanrovske dionice. Milko Valent, međutim, i po brojnim drugim obilježjima svojeg književnog diskursa – često zasjenjenima upravo onime što logikom konzervativnog društvenog miljea pobuđuje najveću pažnju – zadužuje hrvatsku književnost. Očuđavanjem jezika i svijeta on permanentno zahvaća u totalitet suvremene zbilje i u tome je upravo u poeziji, koju opisuje kao „doživotan akcijski triler“, otišao najdalje, transponirajući ljudsku egzistenciju kroz nepresušnu energiju jezika. U tom procesu Valentova poezija objedinjuje gotovo oksimoronske tendencije – ustrajno prokazuje neka od najproblematičnijih mjesta suvremene stvarnosti, istodobno ne odustajući od povjerenja u život sam, njegovu potentnu, samoobnavljajuću energiju. U vremenoprostorima kada „noć pada i danju“, da se poslužim sjajnom metaforom iz Valentova novog poetskog rukopisa pred objavom Mrak je uvijek punoljetan, to nije malo – upravo suprotno, prije se doima kao malo čudo.
Goran kao platforma
piše: Marija Skočibušić
Na ovogodišnji natječaj za nagradu Goran za mlade pjesnike pristiglo je ukupno 44 rukopisa. O nagrađenom rukopisu odlučivao je žiri u sastavu Lara Mitraković, Franjo Nagulov i Marija Skočibušić te je većinom glasova kao najbolji odabrao rukopis Karle Kostadinovski, naslovljen Sebevražda. Žiri je također odlučio pohvaliti rukopise Ante Antunovića Nevjernici, Nikole Polića Prostor između i Lucije Mlakić Elementi prisutnosti.
Već se u ranoj fazi čitanja pokazalo da znatan dio rukopisa ne zadovoljava ni elementarne kriterije pismenosti, jezične osviještenosti i autorske artikulacije. U tom smislu, žiri je bio suočen s realnošću pjesničke produkcije mlađe generacije u kojoj kontinuitet kvalitete ne može biti zajamčen iz godine u godinu, niti se može očekivati da svaka generacija iznjedri u potpunosti formiran i estetski zaokružen debitantski glas.
U takvom kontekstu, rukopis Sebevražda Karle Kostadinovski predstavlja radikalno suvremeno pjesničko pismo koje svjesno razgrađuje tradicionalne lirske modele i zamjenjuje ih fragmentarnom, digitalno posredovanom i snažno tjelesnom estetikom. Bitno je naglasiti da se ne radi o tekstu koji se izdvaja kao dovršeni, stabilni i zaokruženi pjesnički projekt, nego kao tekst koji se ne skriva iza formalne uglađenosti i konceptualne korektnosti, te se izlaže u svojoj manijakalnosti, stilskom višku, afektivnoj neobuzdanosti i permanentnom osjećaju rascijepljenosti subjekta. Upravo u toj napetosti između raspada i artikulacije, kao i u nefiltriranoj, ali dosljednoj energiji glasa, rukopis proizvodi svoj učinak i dovodi čitatelja u stanje rubne zaprepaštenosti.
Nisko i visoko
Rukopis je podijeljen na dva nejednaka dijela, a njegova unutarnja logika počiva na nizu fragmenata, mikrozapisa, dijaloških ulomaka, bilješki i citata – rječnikom autorice, to je jedna prava „fukodrama“, s obzirom na to da često preuzima dramaturške elemente poput dijaloga, didaskalija, upozorenja čitatelju, čime se rasklimava granica između pjesme, zapisa, performansa i unutarnjeg monologa.
Sebevražda funkcionira kroz hibridni, eklektični i impulzivni jezik koji bez zadrške spaja visoki književni registar s uličnim slengom, anglizmima, digitalnim frazama i pop-kulturnim referencama („Coby, jesi ti radio lirski subjekt”). Autorica se u svome izrazu snažno oslanja na grafostilističke postupke poput lomljenja riječi, razmicanja grafema, vizualnih raspada teksta i uporabe grafičkih simbola, pri čemu se unutar takvog grafostilističkog okvira pojavljuju i onomatopejski elementi. Vizualni izgled pjesama tako je izravno povezan s rascijepljenim stanjem subjekta. Intertekstualni elementi, koji se protežu od turbofolka do teorijskih referenci, funkcioniraju kao sudari registara i brainrot humor. Ironija i cinizam pojavljuju se kao dominantni obrambeni mehanizmi, a dosjetke, vulgarizmi i sarkastični obrati („da si skup dućana zvali bi te robna kučka”) nisu tu da bi ublažili bol ili uspostavili distancu, nego da bi dodatno memificirali već kreštavi materijal.
Tjelesna metaforika pritom ostaje dosljedno naturalistička i sirova: tijelo je ranjivo, izloženo, često neugodno, ali nikada estetizirano na dekorativan način. Seksualnost, bolest i tjelesni sokovi pojavljuju se kao ravnopravni dijelovi jezičnog materijala, bez simboličkog uljepšavanja.
Središnji koncept rukopisa sadržan je u samom naslovu, koji autorica etimološki i semantički višestruko opterećuje. Preuzimanjem češke riječi za samoubojstvo i njezinim povezivanjem s Krležinim shvaćanjem „vražde“ kao neprijateljstva uzrokovanog prolivenom krvlju, život se prikazuje kao trajno stanje unutarnjeg konflikta. Sebevražda je, dakle, proces; stalna unutarnja borba između želje za opstankom i potrebe za samorazaranjem. Unutar tog okvira, rukopis otvara i teme antinatalizma, nasilja patrijarhalnih struktura, religijskog licemjerja i institucionalne kontrole tijela. Majčinstvo se pojavljuje kao političko i egzistencijalno pitanje, a kritika društvenih institucija – od medicine do Crkve – provodi se bez moraliziranja i s jasnim afektivnim nabojem.
Autoironična kronika propadanja
Sadržajno, Sebevražda funkcionira kao autoironična kronika propadanja i preživljavanja. Motivski sloj rukopisa izgrađen je oko obiteljskih trauma, bolesti, anksioznosti, prekarnog rada i urbanog prostora. Grad postaje aktivni sudionik iscrpljenosti: tramvaji, aplikacije za prijevoz i Google pretrage tvore svakodnevni pejzaž tjeskobe.
Naposljetku, radi se o rukopisu duboko ukorijenjenom u postpandemijski, digitalno ubrzani kapitalizam. Ovo je poezija generacije koja istodobno nosi naslijeđene traume i živi u svijetu prekarijata, društvenih mreža i stalne dostupnosti. U kontekstu suvremene poezije, rukopis se izdvaja upravo zato što ne pokušava biti „angažiran“ u očekivanom smislu, već u registru koji je histeričan i nerijetko sulud, a istodobno neopterećen i nepretenciozan. Autorica ne pokušava igrati na sigurno, ne imitira postojeće poetske modele i ne traži legitimaciju u već potvrđenim estetskim matricama. Jezik, izrazito performativan i zasićen nizom glasovnih i semantičkih eksplozija, ovdje proizvodi dojam teksta koji stalno prijeti iritantnošću, iscrpljivanjem, uznemiravanjem i vlastitim raspadom, te se upravo u tom riziku pokazuje živim.
Važno je naglasiti da je riječ o tekstu koji jasno pokazuje potrebu za snažnom uredničkom intervencijom. Sebevražda je izraziti work in progress, koji traži rezanje, čišćenje, lomljenje i preusmjeravanje. Međutim, za razliku od većine pristiglih rukopisa, ovdje postoji nešto na čemu se može raditi, a to su jasna i prepoznatljiva stilska i konceptualna nit, kao i autorska energija koja nije derivativna ni oportunistička. Rukopis nije dvojbenih dometa, naprotiv, on pokazuje potencijal koji se ne iscrpljuje u trenutnoj verziji i time se otvara prema daljnjem razvoju.
Žiri je svjestan prestižnosti nagrade Goran za mlade pjesnike, ali joj u ovom slučaju radije pristupa kao platformi, umjesto glorificiranoj potvrdi dovršenosti. Dodjelom nagrade ovom rukopisu žiri prepoznaje potencijal autorice i važnost pružanja platforme glasu koji je već sada prepoznatljiv, a koji daljnjim radom može postići veću preciznost bez gubitka svoje temeljne snage. Nagrada ovdje podrazumijeva priliku za razvoj, s povjerenjem da Karla Kostadinovski posjeduje autorski impuls vrijedan daljnjeg praćenja i podrške.
63. GORANOVO PROLJEĆE
PROGRAM MANIFESTACIJE: ZAGREB – LUKOVDOL – RIJEKA
19. – 22. 3. 2026.
Četvrtak, 19. 3., 19 h, atrij kazališta Gavella, Frankopanska ulica 10, ZAGREB
Festival otvaramo velikim zajedničkim čitanjem svih gostiju: petnaest internacionalnih pjesnika s tri kontinenta, ovogodišnjih laureata nagrada Goranov vijenac za ukupni doprinos domaćem pjesništvu i Goran za mlade pjesnike te još petnaestak domaćih pjesnikinja i pjesnika svih generacija. Studenti Muzičke akademije premijerno će izvesti kratka komorna djela na stihove Ivana Gorana Kovačića. Prikazat ćemo kratke video-radove studenata zagrebačke ADU. Minikoncert odsvirat će Darko Rundek & Ana Kovačić.
Petak, 20. 3., 18.30 h, Antikvarijat Ex libris, Riva Boduli 3 b, RIJEKA
Prvo predstavljanje Antologije poljske poezije 20. i 21. stoljeća Drugog kraja svijeta neće biti, sastavljačice i prevoditeljice Đurđice Čilić. Sudjeluju: autorica i u antologiju uvrštena pjesnikinja Ilona Witkowska.
Petak, 20. 3., 19.30 h, Antikvarijat Ex libris, Riva Boduli 3 b, RIJEKA
Program posvećen platformi Versopolis, europskoj mreži pjesničkih festivala s četrdesetak partnera, koja promiče nove i zanimljive europske glasove. Nastupaju Eiríkur Örn Norðdahl (Island) i Niillas Holmberg (Sami/Finska). Razgovor će se voditi na engleskom jeziku, uz prijevode pjesama. Svježe otisnute knjige pjesnika koji nastupaju, na hrvatskom, engleskom i originalnim jezicima, islandskom i sjevernom samskom, bit će besplatno dostupne.
Subota, 21. 3., 12 h, Dom kulture Lukovdol, LUKOVDOL
Svečana dodjela nagrada Goranov vijenac za ukupni doprinos domaćem pjesništvu i Goran za mlade pjesnike te nagrada učenicima osnovnih i srednjih škola. Dodjelu će popratiti nastup Akademskog zbora „Ivan Goran Kovačić“.
Subota, 21. 3., 19 h, Dvorana Filodrammatica, Korzo 28, RIJEKA
Veliko čitanje u Rijeci. Uz ovogodišnje laureate nastupa još dvadesetak pjesnikinja i pjesnika, domaćih – s naglaskom na kvarnerske snage – europskih i svjetskih, s triju kontinenata.
Minikoncert: White on White
Nedjelja, 22. 3., 19 h, ADU, scena F22, Frankopanska ulica 22, ZAGREB
Zatvaranje festivala donosi nastupe ovogodišnjih laureata te niza izvrsnih domaćih i stranih festivalskih gostiju. Zvučnu sliku večeri oblikuju Le Zbor i kantautorica Iva Bobanović.
