Ako ćemo jednoga dana tražiti dokument koji sažima intelektualnu reakciju kulturnog i političkog establišmenta liberalnih demokracija na dvije paralelne tragedije – rat u Ukrajini i rat u Gazi – tekst profesora Jurija Levinga, objavljen prije nekoliko dana na portalu Kritika HDP, poslužit će kao primjer vrijedan pažnje. U središtu njegova pisma upućenog uredništvu, uokviren patosom etičke superiornosti, stoji ovaj ulomak:
„.Antisemitizam nije sporedno pitanje, niti regionalna devijacija. Kako je napisao Christopher Hitchens, on je „kum rasizma, ulaz u tiraniju, fašizam i rat”, te stoga zajednički neprijatelj čovječanstva. Govoriti olako – ili retorički – o „izraelskim zločinima” u kontekstu koji briše masovno ubojstvo, silovanja, spaljivanja i otmice židovskih civila 7. listopada 2023. nije moralna kritika. To je moralno vandaliziranje.“
Sve ono što taj tekst čini simptomom intelektualne krize nalazi se i u samom citatu i ukupnoj logici pisma: moralna uzvišenost umjesto argumenta; profesorski autoritet koji ne poziva na dijalog, nego polaže pravo na konačno tumačenje; uvjerenje da objavljeno djelo ostaje trajno vlasništvo urednika, a ne dio javne sfere. Tu su i druge značajke: afekt etičke povrijeđenosti koji potiskuje svaku raspravu; retorika prijetnje zaklonjena načelnim frazama; prizivanje povijesnih trauma kao alata diskreditacije sugovornika; proglašavanje jedne usporedbe „moralnim vandalizmom“ čime se moguća rasprava zamjenjuje anatemom. Sve to istodobno je komično i tragično: intelektualac koji u svojoj antologiji piše o slobodi od cenzure, ali reagira cenzorski; urednik antiratne antologije koji brani pravo na književno svjedočenje protiv nasilja, ali osporava legitimnost da se ista pitanja otvore u drugom kontekstu.
Kronologija slučaja
No krenimo ispočetka. Krajem studenog objavio sam tekst Dok smo spavali, bombardirali smo Harkov na književnom i kritičkom portalu Kritika HDP. Ideju za članak sugerirao mi je jedan od urednika, istaknuvši da bi bilo korisno otvoriti pitanje antiratne lirike u suvremenoj ruskoj književnosti. Prijedlog sam prihvatio jer mi je tema već bila djelomično poznata; prethodno sam u Novostima objavio tekst Putinove crne trake o ruskoj antirežimskoj književnosti. Tijekom istraživanja suvremene ruske antiratne poezije naišao sam na antologiju Poezija posljednjeg vremena, koju je priredio profesor s Princetona Jurij Leving. Upoznavši se s knjigom, obratio sam se izdavaču s molbom da mi dostavi kontakte nekoliko autora i autorica čije sam pjesme želio prevesti. U kratkom roku dobio sam njihove email-adrese, stupio u kontakt i zatražio dopuštenje za objavu prijevoda u hrvatskom mediju. Svi autori, njih trinaestoro, čije su pjesme uvrštene u članak odgovorili su potvrdno i dali izričitu suglasnost za objavu prijevoda.
Pjesme sam popratio kratkim kritičkim osvrtom u kojem sam objasnio kontekst nastanka antologije: njezin početak datira uoči ruske invazije na Ukrajinu, a sastavljena je od stotina pjesama nastalih u prvih šest mjeseci rata, u okolnostima pojačane cenzure i represije u Rusiji. U tekstu sam naglasio da je riječ o iznimnom svjedočanstvu – zbirci koja prikazuje kako se dio ruske književne scene jasno suprotstavio agresiji, unatoč političkim rizicima i kaznenim posljedicama. Također sam nastojao ukazati na važnost te poezije za čitatelje izvan Rusije, jer pokazuje da ruska kultura nije homogena, nego da unutar nje postoji artikulirani otpor. Usto sam pri kraju teksta, uzimajući u obzir stravične događaje na Levantu, dodao i jednu rečenicu o odgovornosti Zapada za izraelske zločine u Gazi. Iznesena je tako da je u tekstu jasno naznačeno da taj stav izražavam isključivo ja, a ne priređivač antologije niti zastupljeni pjesnici. Rečenica glasi:
„Usto, zapadni književni festivali i mediji najčešće promoviraju upravo one ruske disidentske autore koji glasno kritiziraju Putina, ali rijetko pokazuju istu odlučnost kad je riječ o odgovornosti Zapada za izraelske vojne zločine u Gazi.“
Zabrana i pritisak
Točno dva tjedna nakon objave članka javio mi se i sam urednik antologije, profesor Jurij Leving. U prvom emailu izrazio je nezadovoljstvo reprodukcijom pjesama i korištenjem sadržaja njegovih uredničkih komentara, bilo citatom ili parafrazom, te zatražio uklanjanje svih referenci na svoj predgovor i svoje ime, ukoliko ne povučem rečenicu o izraelskim vojnim zločinima u Gazi. U istoj poruci postavio je i ultimatum: ili se ta rečenica uklanja, ili se uklanja njegovo ime i sve reference na antologiju, uz napomenu da će – ne odgovorim li u roku od 48 sati – razmotriti „sva dostupna pravna sredstva“. Na njegovu tvrdnju da nisam tražio dopuštenje za objavu pjesama podsjetio sam ga da jesam, da sam od izdavača dobio kontakte autora, da sam s njima izravno stupio u vezu i da su mi svi dali izričitu suglasnost za objavu prijevoda. Također sam naveo da se kritičko korištenje izvora i kontekstualizacija nalaze u okviru legitimnog i legalnog novinskog i analitičkog pisanja. Dakle, nisam izbrisao svoju „spornu“ rečenicu. U sljedećem emailu profesor Leving ponovio je zahtjev za uklanjanjem svojeg imena te izričito zabranio korištenje njegovih uredničkih bilješki. Postupio sam u skladu s tim zahtjevom: pisao sam uredništvu da ukloni sve izravne citate i bilješke iz teksta, a dijelove važne za razumijevanje konteksta preradio u parafraze.
Zatim su uslijedili emailovi pjesnika. Njih šestero tražilo je ili uklanjanje vlastitih pjesama ili brisanje „sporne“ rečenice, a kao razlog su navodili različite motive. Jedna autorica obrazlagala je svoj zahtjev time da „živi u Izraelu“. U drugim emailovima ponavljale su se tri temeljne zamjerke: prigovor da uvodni tekst sadrži „antisemitske“ reference; tvrdnja da je „potpuno neopravdano i nemotivirano stavljati znak jednakosti između reakcije na izopačeno i okrutno ubojstvo tisuću dvjesto Izraelaca (uključujući žene, djecu i starce), uz otmicu dvjesto pedeset i jedne osobe, koje su počinili teroristi 7. listopada 2023., i podmukli i totalni osvajački rat Putinove Rusije u Ukrajini“; te upozorenje da moj usputni komentar o Gazi može sugerirati političku suglasnost autora pjesama s mojim stavom što je „daleko od istine“. Uredništvo je, čim su ti zahtjevi stigli, odmah uklonilo njihove pjesme. Jedna je autorica bila blaga, pohvalila je prijevod i projekt, ali je i rekla da ponekad treba biti provodnik tuđeg mišljenja, a ne nametati svoje – drugim riječima, ne uvoditi Palestinu u razgovor o ruskoj agresiji i antiratnoj poeziji, već držati te dvije teme odvojenima.
Doista, treba li te dvije teme držati odvojenima? Treba li biti „provodnik tuđeg mišljenja“ i ne spomenuti Palestinu u antiratnom tekstu? Zašto sam ostavio tu jednu rečenicu i time, kako mi je napisala ta pjesnikinja, žrtvovao svoj rad na pjesmama „velikih i dragocjenih autora u izuzetno složenim političkim situacijama“? Njeno uklanjanje bilo bi, bez sumnje, jednostavnije i lišilo bi me nepotrebnog posla objašnjavanja, ali bi isto tako prikrilo zbog čega je ta rečenica uopće postala sporna – a to je odbijanje da se o genocidu nad palestinskim narodom govori u istom etičkom okviru kao o ruskoj invaziji na Ukrajinu.
Jedne žrtve dobre, druge žrtve zle
U reakcijama profesora Levinga i pojedinih pjesnikinja i pjesnika ponavlja se jedna te ista tvrdnja: rat u Ukrajini ne smije se uspoređivati s ratom u Gazi. Leving to ovako formulira u svojem tekstu:
„Moja antologija govori o drugom ratu: o Putinovoj zločinačkoj invaziji na Ukrajinu. Ona postoji kako bi dokumentirala pjesnički otpor tom nasilju. Uvući je u polemiku o Gazi – protiv volje njezina urednika i autora koje predstavlja – znači povrijediti povjerenje na kojem počiva književna razmjena.“
O kakvoj je polemici, profesore, tu riječ? Dva tjedna proveo sam prevodeći dvadeset i jednu pjesmu: razbijao glavu nad šovinističkim i mizoginim frazama iz ruskog folklora, premetao kalambur „пушки – Пушкина“, rimovao i brojao slogove, preslagivao proširene latinične znakove i staroslavenske grafeme s različitih internetskih stranica, nastojeći pritom očuvati subverzivnu jezičnu igru jedne pjesnikinje sa standardnim ruskim jezikom – i usput zagnjavio izvršnu urednicu portala da se ta arhaička slova ispravno prenesu na portal. Sav taj posao radio sam isključivo s ciljem da približim suvremenu rusku književnost jednoj kulturi koja o njoj danas jako malo zna, koja je ne tako davno cenzurirala Simfoniju Petra Iljiča Čajkovskog i istiskivala ruske toponime ukrajinskih gradova, ali koja je i prije Putinove invazije na Ukrajinu gajila negativne predrasude prema Rusiji. Sve to radio sam da pobijem ili makar relativiziram mit da je za rat kriv jedan jezik i jedna kultura te da se prevođenjem, dakle književnošću, suprotstavim kontinuiranom demoniziranju Rusije (čiji su ratni zločini, naravno, stvarni, dokumentirani i svakodnevno prisutni u zapadnim medijima) – da bih na kraju, paradoksalno, bio optužen zbog demoniziranja Izraela, zbog „antisemitskih referenci“, „moralnog vandalizma“, čak instrumentalizacije pjesnika te „regrutiranja“ njihove antiratne lirike u navodnu polemiku o Gazi. A što je bila ta „polemika“? Jedna jedina rečenica o Izraelu i Palestini.
Pitam se, može li se danas, krajem 2025., nakon više od dvije godine sukoba na Bliskom istoku – sukoba koji prije podsjeća na masakr nego na rat, u kojem je pobijeno više od 67 000 Palestinki i Palestinaca, raseljeno oko 90 % stanovništva Pojasa Gaze i sravnjeni sa zemljom kuće, bolnice i škole, nakon brojnih tekstova i izvještaja na tu temu – napisati tekst o antiratnoj književnosti, a ne spomenuti Gazu? Što vrijedi tekst o ratu, cenzuri i strategijama otpora ako se iz njega mora izbrisati jedna jedina rečenica o Gazi? Zbog čega sam uopće brojao koliko su puta pjesnikinje i pjesnici u Rusiji hrabro upotrijebili zabranjenu i kažnjivu riječ „rat“, ako se sada od mene očekuje da šutim o izraelskim zločinima u Gazi, o kojima svjedoče i izvještavaju Ujedinjeni narodi i druge međunarodne organizacije, pa i pojedine u samom Izraelu? Kakav je to govor o slobodi riječi ako se moja tvrdnja o dvostrukim standardima proglašava „vandalizmom“? I da sam izbrisao tu rečenicu, koji bi čitatelj vjerovao takvom tekstu?
Dvostruki standardi
Često se u raspravama o Izraelu i Palestini izgovaraju otrcane fraze o „iznimno složenim političkim situacijama“. Dok sam pisao tekst o antologiji ruske poezije, stvari su bile itekako jednostavne: „podmukli i totalni osvajački rat Putinove Rusije u Ukrajini“. Nikako „specijalna operacija“. U knjizi Jednom će biti da su svi oduvijek bili protiv toga Omar el Akkad tvrdi da postoje dva različita jezika kojima se opisuju nastradali i ubijeni: prvi za žrtve imperija, a drugi za one iz imperija. „Žrtve iz imperija, one koje pripadaju, one koje oplakujemo, bivaju ubijene, podvrgnute strahotama, dok su njihovi ubojice koljači i teroristi i divljaci […] Žrtve imperija ne bivaju ubijene. Njihovi ubojice nisu koljači, njihovi ubojici nisu ama baš ništa. Žrtve imperija ne umiru, one naprosto prestaju postojati. One ishlape poput magle.“[1] Zapadne političke i kulturne elite proizvode takav diskurs – jezik koji ne imenuje nasilje, nego ga rastače i sterilizira – te ga „provode“ po medijima i javnoj komunikaciji. Književnost, nasuprot tome, gleda direktno u oči, naziva stvari njihovim imenom, odbija eufemizme i opire se cenzuri i zastrašivanju. To je prostor slobode – za razliku od birokratskog, beskičmenog jezika koji proizvodi šutnju.
U slučaju „Leving“ razotkriva se karakterističan mehanizam funkcioniranja liberalnog establišmenta. Prihvaćanje dvostrukih standarda u govoru o nasilju ne pojavljuje se ovdje kao eksces, nego kao institucionalizirana praksa ušutkivanja i zastrašivanja. Takav obrazac vidjeli smo nedavno i u Hrvatskoj kada su sudionice mirnih propalestinskih prosvjeda povodom premijere predstave „Venezuela“ u riječkom HNK-u u javnom diskursu bile etiketirane kao antisemitkinje. Leving u tekstu spominje Jasenovac i ustaške zločine. Pozivanje na povijesne činjenice samo po sebi nije ni sporno ni suvišno; naprotiv, ono je nužno u ozbiljnom suočavanju s antisemitizmom. No u ovom se kontekstu ta povijest ne koristi radi razumijevanja, nego kao oblik moralne ucjene i političke podvale. Zločini ustaša krivnja su jednog dijela hrvatskog društva, dok se znatno veći dio borio protiv njih zajedno s drugim narodima i u toj borbi pobijedio. Instrumentalizirati Jasenovac kako bi se delegitimirala suvremena kritika izraelskog genocida znači svesti „Nikad više“ na etnički ekskluzivno pravo i pretvoriti ga u alat ucjene – što je politički reakcionarno i moralno neprihvatljivo. Taj profesorski autoritet koji drži prodike i polaže pravo na posljednju riječ, a ne podnosi ni elementarnu kontekstualizaciju vlastitog rada, najpouzdaniji žandar je poretka u kojem se kritika dopušta samo ako ne dira u granice politički dopuštenog. Ne radi se ovdje o „obrani pjesnikinja i pjesnika čiji je rad iskorišten kao mamac, a potom odbačen“, niti o „povredi povjerenja na kojem počiva književna razmjena“, već o pokušaju kontrole mišljenja. Tu nema razgovora o književnosti – to je njezina negacija. To je i negacija empatije: profesor koji jedne žrtve prepoznaje kao relevantne, dok druge, iako neusporedivo brojnije, sustavno prešućuje, te koji pred činjenicama ubijanja, izgladnjivanja i uništavanja gleda u stranu ili spušta pogled.
Ipak, primjer s profesorom Levingom zaslužuje da bude upamćen kao dokument vremena. Tekst o književnosti u uvjetima cenzure završio je time da je sam postao predmet cenzure. Sporna rečenica vratila se kao bumerang. Nama za primjer i pouku.
Na sljedećim poveznicama možete naći:
[1] Omar El Akkad, Jednom će biti da su svi oduvijek bili protiv toga, Hena com, preveli Srđan i Hana Dvornik, Zagreb, 2025., 82-83.
