Obično kada trebam nešto napisati ili pročitati, pustim glazbu da me zabavlja u pozadini dok se hrvam s (ne)ispisanim stranicama i rokovima. Ovog petka, pišući ovu kritiku, čast mog privatnog zabavljača pripala je Severini – prigodno iz dva razloga. Prvi: večeras nastupa u zagrebačkoj Areni, pa se uz playlistu Best of Severina na Spotifyju osjećam kao da sam i ja u publici. Drugi: motivi dijela njezine diskografije neočekivano korespondiraju s tematikom romana palestinsko-američke spisateljice Etaf Rum, Žena nije muškarac. Propali odnos, razočarenje u ljubav, duševna bol i tuga – tropi su tragične ljubavi koji kod Severine postaju dijelom njezinog pop-narativa, a kod Rum motivi priče o tri generacije palestinskih žena svijenih pod čizmom patrijarhata i batinom tradicije.
„Zašto bi itko htio biti žena kad može biti ptica?“
Lajtmotivi ovog romana su glas i svjetlo, i njihov izostanak. Glas je potreban za pričanje priče, svjetlo za njezino zapisivanje i čitanje. Implicitna autorica s početka romana nema ni jedno ni drugo: „Rođena sam bez glasa, jednog hladnog, tmurnog dana u Brooklynu.“ Ovo pretpoglavlje ne pripada osnovnom narativu, no ovdje uvedena implicitna autorica vrši višestruku funkciju: obraćajući se čitatelju, objašnjava o kome je napisana priča i zašto, uspostavlja ton i tematiku i otvara pitanja o svome identitetu i potencijalnoj ulozi u samoj priči. Potom, implicitna autorica svoj glas predaje ekstradijegetičkom pripovjedaču koji započinje pripovijest o tri žene – Isri, Deyi i Fareedi.
Propali odnos, razočarenje u ljubav, duševna bol i tuga – tropi su tragične ljubavi koji kod Severine postaju dijelom njezinog pop-narativa, a kod Rum motivi priče o tri generacije palestinskih žena svijenih pod čizmom patrijarhata i batinom tradicije
Slojeviti kronotop obuhvaća Birzeit u Palestini 1990. godine i Brooklyn u SAD-u kroz dvije vremenske linije – od 1990. do 1997. te od 2008. do 2009. Saga počinje kad tihu i povučenu sedamnaestogodišnju Isru Hadid iz Birzeita obitelj udaje za desetak godina starijeg Adama Ra’ada, Palestinca čija se obitelj preselila u Ameriku, i nastavlja se kroz narednih par generacija iste obitelji. No iako se u romanu pojavljuju tri fokalizatora s tri peripetijama zasićena pripovjedna slijeda, razvoj središnje priče, pa i motivacija za čitanje romana, i suviše ovise o razotkrivanju jedne misterije: tragične smrti Isre i njezinog muža Adama koji su navodno poginuli u automobilskoj nesreći. Deya, Isrina najstarija kći, rastrgana između maglovite prošlosti i nesigurne budućnosti, odluči doći do istine o svojim roditeljima, a roman time postane žrtvom žanrovske navlakuše koja je tipična za detektivske romane za plažu. Drugi njegovi aspekti, poput života u strogom patrijarhatu, seksizma, obiteljskog nasilja, prava žena, emancipacije i kulturnog sraza između Amerike i Palestine, koji su itekako prisutni u romanu, padaju u drugi plan. „Ovakvu priču dosad niste čuli“, implicitna autorica uvjerava čitatelja. Otvorenu i bez zadrške ispričanu priču o obiteljskom nasilju u palestinskim domovima? Gotovo nijednom. Priču koja se raspetljava oko misteriozne smrti koju protagonistkinja pokušava razotkriti? Nebrojeno puta. Iako to možda nije bila autoričina namjera, ovime je roman zakoračio i u murder-mistery žanr gdje mu ne bi trebalo biti mjesto.
Neujednačeni glasovi
Diskrepancija među poglavljima i nedosljednost u oblikovanju likova usto mu ne idu u korist. Od tri protagonistice, Isra je najviše zasjala: iako je opisana kao dosadna i bezlična jer je odmalena učena pokornosti, Isra ima kompleksan unutarnji svijet, a uvid u njega rijetko dijeli s drugima. Izrazito je perceptivna i inteligentna, ali izolacija i okolina iz nje postepeno sisaju život. Njezina (post-partum) depresija jako je uvjerljivo opisana – ona je usamljena, neshvaćena i nespremna na ulogu mlade majke, a ni njezin muž niti žene u njezinoj okolini ne pružaju joj utjehu. Isra provodi dane gledajući kroz prozor; bijeg iz sumorne stvarnosti pronalazi u čitanju, a prijateljicu u Sari.
„Ovakvu priču dosad niste čuli“, implicitna autorica uvjerava čitatelja. Otvorenu i bez zadrške ispričanu priču o obiteljskom nasilju u palestinskim domovima? Gotovo nijednom. Priču koja se raspetljava oko misteriozne smrti koju protagonistkinja pokušava razotkriti? Nebrojeno puta
Sarah, Isrina šogorica i Fareedina kći, nema vlastiti pripovjedni glas, ali ima pripovjednu funkciju: u Isrinim poglavljima ona je buntovna tinejdžerica i pouzdanica s kojom Isra dijeli ljubav prema knjigama; u Deyinima ona je obrazovana mlada žena koja preuzima arhetip „dobre vile“ te je mentorira, uči kako da se izbori za sebe i ne ponovi ni Isrinu sudbinu, kao ni svoju kada je ona u Deyinim godinama pobjegla iz svog doma i gradila život ispočetka. Njezin lik povezuje prošlost i sadašnjost, no ostaje nedovoljno razrađen – osobito u odrasloj verziji, on lebdi na stranicama Deyinih poglavlja poput dobrog duha, šapćući joj savjete na uho. Možda se tu skriva Sarina druga funkcija: u autoričinoj želji da kroz ovaj lik ona bude podrška čitateljicama, svim onim Deyama i Israma koje nemaju svoju Sarah koja bi ih potakla da donesu vlastiti izbor, kakav god on bio. Autoričina Sarah nije bila stvarna osoba, već pisanje: ono ju je osnažilo da prepozna opresiju i nasilje u svome životu, tvrdi u intervjuu za LA Review of Books. Deyin lik živi u njezinoj sjeni. Ona i Sarah slično su okarakterizirane – obje su buntovne tinejdžerice koje vole čitati i ne žele se udati nakon srednje škole, već nastaviti s obrazovanjem, što zamara i dosađuje proces čitanja kada su rame uz rame stavljena dva gotovo identična lika. Sam Deyin kraj pomalo je prvoloptaški i naivno napisan: nakon što je odlučila nastaviti s obrazovanjem, u fakultetskoj knjižnici biva inspirirana napisati knjigu o svome životu. Iako je to hrabra odluka, njezina, a time i Sarina emancipacija, samo su spomenute i nedovoljno opisane. Zbog toga ostaje nejasno kako su dvije mlade palestinske djevojke, čitav život zaštićene od vanjskog svijeta i uz minimalnu podršku svoje zajednice, uopće u tome uspjele.
„Priča se mora pročitati do kraja“
Roman je 2019. godine objavljen pod naslovom Woman Is No Man, a s engleskog ga je prevela Lidija Toman. Prevoditeljski posao obavila je vješto: zadržala je arapske kulturne markere gdje su oni potrebni, a dijalozi nisu izvještačeni, već teku prirodno – što je često presudno za kvalitetu prijevoda. Osim kulturnih, u romanu se nalaze i brojne književne reference – od arapske književnosti do zapadnjačkog (ženskog) kanona (Plath, Atwood, Austen), ali i slikovnica Dr. Seussa. Samoj radnji romana prethode citati pjesnikinja Maye Angelou i Audre Lorde koje su svojim radom i djelovanjem naglašavale važnost ustrajnosti i borbe. Intertekstualnost ne iznenađuje s obzirom da je Etaf Rum diplomirala američku i britansku književnost na Sveučilištu North Carolina State, a u već spomenutom intervjuu otkrila kako joj je na pisanje uvelike utjecalo upravo Stakleno zvono Sylvie Plath. Ipak, jeziku romana nedostaje poetičnosti i britkosti kako bi se uopće mogla povući paralela s Plath – on je pitak, ali jednoslojan. Žena nije muškarac važniji je kao postkolonijalni feministički roman – palestinska autorica pronalazi svoj glas i upoznaje šire čitateljstvo s temom o kojoj je naučena da se ne priča, što je iznimno odvažno. Pritom je svojim pisanjem dosegla određenu popularnost i mogućnost da živi od književnog rada o čemu mnoge palestinske žene mogu samo sanjati.
Žena nije muškarac važniji je kao postkolonijalni feministički roman – palestinska autorica pronalazi svoj glas i upoznaje šire čitateljstvo s temom o kojoj je naučena da se ne priča, što je iznimno odvažno
Rum temi psihičkog i fizičkog zlostavljanja prilazi oprezno, stavljajući naglasak na žrtvu i njezine emocije, a ne na sam čin, čime izbjegava upadanje u zamku eksploatacije nasilja u korist jeftinog šokiranja čitateljstva. Muški likovi nisu prikazani kao čudovišta, već kao proizvodi kapitalizma i patrijarhata, koji pucaju pod pritiskom i na svojim ženama iskaljuju bijes zbog vlastitih neuspjeha. Muški identitet oblikuje tradicija koja zagovara i vrednuje uspjeh, muževnost i sinove kako bi njihovo ime i kultura opstali. Neuspjeh nosi sramotu. Brat Hakeem, Deyin učitelj islamskih studija, objašnjava svojim učenicama: „Majke nose cijelu obitelj – praktički cijeli svijet – na svojim leđima. Zato je dženet pod njihovim stopalima.“ Ali ako je raj doista pod stopalima žene, koliko je veći grijeh kada muževi proliju njihovu krv po svetom tlu?
Posljednje riječi tipkam dok mi se na mobitelu vrte pop-folk taktovi Severinine pjesme “Muškarcu samo treba kurva”: „Onda u panici/Letim na vjenčanici/U mom snu se ovo/Često viđa.“ Dok Severina pjeva o tome kako joj je uzalud nadati se da će je njezin partner oženiti, iz ovoga je romana jasno da brak nije uvijek garancija za bezuvjetnu ljubav i poštovanje. Rumin prvijenac nije neuspješan; naprotiv, on pruža dokaz zlostavljanim ženama, osobito Palestinkama i ženama iz drugih izrazito patrijarhalnih kultura, da je moguće živjeti život dostojan njih samih. Ipak, autorica ima još puno prostora za napredak kako bi jednoga dana njezina djela mogla stajati bok uz bok s djelima spisateljica koje je inspiriraju. „Nema više suza/Nema više žaljenja/Samo imam želju/Za gubitkom pamćenja/Jer nije ovo život ni životarenje/Samo mlada čekam brzo starenje“, čuje se Severinin glas iz mojih slušalica. Ni društvo, niti tradicija, a ponajmanje muškarac, ne bi smjeli upravljati nečijom sudbinom i biti razlozima nečije propasti.
