Kako god bio ispripovijedan i objašnjen, raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije početkom devedesetih godina 20. stoljeća neodvojiv je od uspona nacionalnih narativa. Jedan od aspekata tog uspona proliferacija je nacionalno uokvirenih povijesti književnosti, antologija, pregleda i studija, a većina njih u kolapsu zajedničke države prepoznaje ključni trenutak političke emancipacije vlastite nacije. U uvodnom tekstu trećeg toma Slovenske književnosti pod naslovom „Vrijeme i kontekst“ Franc Zadravec tako proglašenje slovenske neovisnosti 1991. godine shvaća kao svrhu i cilj višestoljetnog procesa: „Čežnja koja je tinjala još od srednjovjekovne karantanske države postala je stvarnost, mit o kralju Matjažu Spasitelju pokrenuo je djelovanje cjelokupnog slovenskog naroda, ideal se ostvario u nacionalnoj državnoj praksi.“
Politička emancipacija nacije podrazumijeva pritom i emancipaciju nacionalne književnosti pa je za Katicu Ćulavkovu makedonska „oslobođena poezija (…) na kraju 20. stoljeća korespondirala s oslobođenim narodom, oslobođenim jezikom i oslobođenim umom“. Ako je slom Jugoslavije donio oslobađanje, onda mu je moralo prethoditi razdoblje suspenzije i represije nacionalne kulture. I doista, opisujući kontinuitet srpske književnosti od Srednjeg vijeka do danas, Jovan Deretić u svojoj Istoriji srpske književnosti primjećuje: „Paradoksalno je da su dezintegracione tendencije došle do izraza tek onda kada su se delovi srpskog naroda ujedinili i ušli zajedno sa susednim srodnim narodima u višenacionalnu državu, Jugoslaviju.“ Prema Deretiću, uzrok dezintegracijskih tendencija srpske književnosti nije bio imanentan njoj samoj: „One su bile više izraz vanknjiževnih, pre svega, političkih prilika i nastojanja nego književnih, što je naročito došlo do izraza za vreme Druge Jugoslavije.“ Još zaoštrenije, Dubravko Jelčić u Povijesti hrvatske književnosti smatra da, govorimo li o Hrvatskoj u vrijeme Jugoslavije, onda govorimo o „najneslobodnijoj od svih neslobodnih i najpotlačenijoj od svih potlačenih jugoslavenskih republika“, dok Slobodan Prosperov Novak u svojoj Povijesti hrvatske književnosti konstatira kako je Hrvatskoj „komunizam poput luđačke košulje navučen već u proljeće 1945. Jedno zlo tek što je bilo zaustavljeno, a novo koje se pojavilo nije bilo ni provizorno pa ni uvozno. Trajalo je više od četiri desetljeća pa je u hrvatskoj književnosti već zbog tog dugoga trajanja ostavilo znatnih tragova“.
Nešto veće koncesije jugoslavenskom periodu daju noviji radovi o bošnjačkoj književnosti, što je razumljivo s obzirom na to da je sama bošnjačka književnost disciplinarno konstituirana sedamdesetih godina 20. stoljeća upravo u Jugoslaviji, usporedno s prepoznavanjem i priznanjem muslimanske nacije. Proučavanje povijesti nacionalne književnosti, međutim, ostalo je i nakon toga otežano, naglasit će Enes Duraković koji 1990., uoči raspada zajedničke države, zdvaja nad „poraznom činjenicom da su Bošnjaci jedini jugoslavenski narod koji poslije Drugog svjetskog rata nije imao ni jednu jedinu nacionalnu instituciju koja bi vodila brigu o sistematskom izučavanju, prezentaciji i zaštiti vlastitog kulturnog naslijeđa i bogatstva“.
Jugoslavenski Ustav iz 1974, kojim je priznata muslimanska nacija, proglašenjem potpune kulturne autonomije unaprijedio je i status albanske književnosti s Kosova, ali, podsjeća Robert Elsie u knjizi Studies in Modern Albanian Literature and Culture, „nakon pobune 1981. godine albanski pisci i intelektualci bili su u Jugoslaviji izloženi prijetnjama, ponižavani, fizički ugrožavani i zatvarani, nakon suđenja ili bez njih, gotovo na sistemskoj osnovi.“ Ovu kaleidoskopsku vizuru jugoslavenskog političkog i književnog razdoblja sagledanog iz perspektive različitih (post)jugoslavenskih nacija možemo zaokružiti uvodnim tekstom prvog broja prvog stručnog montenegrističkog časopisa Lingua Montenegrina u kojem Žarko Đurović zaključuje da je „jedino Crna Gora nespremna dočekala kraj SFRJ, zapostavila svoje nacionalne i državne interese zarad jugoslovjenstva koje se u cjelini transformisalo u veljesrpstvo“.
Niti su navedeni stavovi, izabrani iz nepregledne produkcije nacionalno kodiranih književnopovijesnih radova, formulirani s usporedivih ideoloških i metodoloških pozicija, niti je putanje pojedinih nacionalnih književnosti, ma kako opisanih, moguće poistovjetiti. Njihove međusobne razlike, međutim, podcrtavaju temeljnu sličnost. Riječ je zapravo o strukturnoj homologiji: kao što u tekstu „Ponovno promišljanje nacionalnog modela“ podsjeća Linda Hutcheon, sama disciplina književne historiografije od svojih je početaka u 19. stoljeću bila vezana uz stvaranje modernih nacija i utoliko je svojim magistralnim tokom nastavila reproducirati pripovijest o njihovoj identitetskoj singularnosti, uspostavljajući teleologiju književnog razvoja čija se svrha sastoji u kulturnoj legitimaciji nacije dok joj politički ulog prikrivaju proklamirani obrazovni ideali. U postjugoslavenskim izvedbama, povijest književnosti legitimira tako politički izborenu emancipaciju pojedinih nacija – ili barem ono što se s aktualnih pozicija moći shvaća kao emancipacija – prikazujući retrospektivno nacionalnu književnost kao žrtvu „izvanjskih“ političkih faktora: pod pretpostavkom njegove ugroženosti, identitet nacionalne književnosti postaje onda istodobno opravdanjem i jednim od ciljeva političke borbe za ostvarenje nacionalnog projekta. Konfiguracija sukoba podrazumijeva pritom partikularizam različitih optika, koje sebi ne mogu dozvoliti refleksiju preostalih nacionalnih pozicija jer se točka refleksije nužno nalazi izvan polja antagonizama i zahtijeva napuštanje borbe, pa pripovijest o razvoju nacionalne književnosti, utoliko što je artikulirana unutar ostvarenja šireg nacionalnog projekta, ostaje zarobljena perspektivom vlastite ekskluzivnosti. Upravo stoga pojedine književnosti sebe najčešće ne vide kao samo jednu od žrtava jugoslavenskog razdoblja, nego kao jedinu ili, barem, najveću žrtvu: unutar postjugoslavenskog okvira, borbe za emancipaciju pretvaraju se u natjecanje za status jedinstvene žrtve među nacionalnim književnostima, strukturno slijepima spram činjenice da ih kolektivna težnja prema autoviktimizacijskom ekskluzivitetu naposljetku međusobno izjednačava.
Kako god bio ispripovijedan i objašnjen, raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije početkom devedesetih godina 20. stoljeća neodvojiv je od uspona nacionalnih narativa. Jedan od aspekata tog uspona proliferacija je nacionalno uokvirenih povijesti književnosti, antologija, pregleda i studija, a većina njih u kolapsu zajedničke države prepoznaje ključni trenutak političke emancipacije vlastite nacije
„Mit o posvemašnjem rezu“
Pretpostavka ovih žrtvoslovnih konstrukcija sastoji se u onome što Svjetlan Lacko Vidulić u tekstu „Književno polje SFRJ-a: podsjetnik na tranziciju dugog trajanja“ naziva mitom o posvemašnjem rezu: umećući ključnu cezuru u početak devedesetih godina 20. stoljeća kako bi označili trenutak vlastitog trijumfa, suvremeni će narativi zamagliti linije kontinuiteta koje u kulturi i književnosti premošćuju politički slom nekada zajedničke države. Tek mimo tih narativa moguće je zato vidjeti kako su s jedne strane centrifugalne kulturne tendencije koje vode prema raspadu Jugoslavije pokrenute znatno prije samog raspada, dok su, s druge strane, centripetalne kulturne tendencije raspad preživjele, opstajući unutar polja koje se kasnije obično eufemistički naziva „zajedničkim kulturnim prostorom“, „regijom“ i slično. Ili, kako to Lacko Vidulić sažeto formulira u svojoj središnjoj tezi, jugoslavensko „književno polje nije odumrlo 1991. Jerbo je odumiranje započelo mnogo ranije, a dovršeno nije nikada“. Nasuprot nacionalnim historiografijama i njihovoj mitologiji sveobuhvatnog reza, na usporedne dezintegracijske i integracijske procese zajedničkog književnog prostora koji traju desetljećima uoči i nakon samog političkog raspada Jugoslavije možemo ukazati nizom primjera. Prvi, centrifugalni, „pronacionalni“ aspekt jugoslavenske kulturne politike – prvenstveno u razdoblju eminentno multikulturalne druge Jugoslavije – u dijakronijskoj se rekonstrukciji razotkriva, primjerice, kroz sukcesiju disciplinarne proizvodnje književnosti manjih nacija, od konstituiranja makedonske književnosti i kodifikacije makedonskog jezika 1945., preko uspostave bošnjačke književnosti sedamdesetih pa do utemeljenja montenegristike krajem osamdesetih, prikazujući tako, u inverziji kasnijih narativa, jugoslavensko razdoblje kao vrijeme ekspanzije, a ne suspenzije nacionalnih pristupa književnosti, što potvrđuje i tadašnje kontinuirano izučavanje već etabliranih povijesti hrvatske, slovenske i srpske književnosti. Razotkriva se i kroz republički notorno decentriran rad: ilustrativno svjedočanstvo donose tekstovi izlaganja i transkripti rasprava sa simpozija Saveza slavističkih društava Jugoslavije, održanog u prosincu 1964. godine na sarajevskom Filozofskom fakultetu, u kojima se frekventno variraju motivi izostanka materijalnih i infrastrukturnih uvjeta za zajednička istraživanja, naglašava potreba institucionalizacije međurepubličke suradnje stručnjakinja i stručnjaka, zdvaja nad time što još uvijek nije napisana sustavna povijest zajedničke književnosti (ili zajedničkih književnosti) i pledira za kolektivni angažman na takvoj publikaciji. Razotkriva se, dalje, i u tome što priželjkivana zajednička povijest književnosti naposljetku ipak nije bila napisana: posljednji pokušaj, planiran kao završni, osmi tom Povijesti svjetske književnosti u izdanju zagrebačkih nakladničkih kuća Liber i Mladost, propao je još sedamdesetih godina. Napokon, i sama dilema oko toga treba li govoriti o jedinstvenoj jugoslavenskoj književnosti ili o različitim jugoslavenskim književnostima, oko koje se na sarajevskom skupu i mimo njega šezdesetih vodila velika polemika, razriješena je naknadno u korist pluralne koncepcije. Kada osamdesetih godina, nakon duge pauze, Filozofski fakultet u Zagrebu bude organizirao seriju novih simpozija jugoslavenskih slavista, uokvirit će je projektom zasnivanja komparativnog proučavanja jugoslavenskih književnosti, a u uvodnom će govoru Franjo Grčević nedvosmisleno istaći credo okupljanja: „Preuzimanjem komparatističkog koncepta kao modela istraživanja jugoslavenskih književnosti odlučno se prihvaća na neograničeno vrijeme nacionalni karakter jugoslavenskih književnosti i odlučno se otklanja na neograničeno vrijeme mogućnost stvaranja jedinstvene jugoslavenske književnosti kao izraza neke više, ili nove nacionalne cjeline.“
Ovakav komparatistički koncept istraživanja jugoslavenskih književnosti, u ime kojeg je na neograničeno vrijeme odbačeno stvaranje jedinstvene književnosti, sam se doduše vrlo brzo pokazao vremenski ograničenim: samo osam godina nakon Grčevićevog govora više nije bilo jugoslavenskog okvira unutar kojeg bi se komparatistička istraživanja provodila. Svejedno, može ga se uzeti kao točku neopozive potvrde već obavljenog raskida s koncepcijama zajedničke jugoslavenske književnosti, koje su se u razdoblju Jugoslavije ionako pojavljivale incidentno, ostavši vezane za nekoliko imena i kratke intervale dvaju povijesno prijelomnih razdoblja. Krajem drugog i početkom trećeg desetljeća dvadesetog stoljeća, tako, prateći stvaranje prve Jugoslavije, jugoslavenska je književnost u radovima Pavla Popovića i Antuna Barca doista bila zamišljena kao, Grčevićevim riječima, „izraz nove nacionalne cjeline“, ali je ta zamisao ubrzo napuštena, skupa s napuštanjem projekta izgradnje zajedničke jugoslavenske nacije iz tzv. plemena Srba, Hrvata i Slovenaca. Sredinom šezdesetih, u doba sarajevskog skupa, ali i presudnog unutarpartijskog sukoba između centralističke frakcije predvođene Aleksandrom Rankovićem i deetatističke frakcije predvođene Edvardom Kardeljem, artikulirana je primarno u tekstovima Svetozara Petrovića i Svete Lukića, sada ne kao izraz jedinstvene jugo-nacionalne, nego određene „više cjeline“ raznih jugoslavenskih nacija: opet je, međutim, brzo zapostavljena, što se podudaralo s pobjedom Kardeljeve struje i novom partijskom linijom slabljenja savezne države difuzijom političke, ekonomske i kulturne moći kroz republičke i druge niže razine. U registar „književnih žrtava“ jugoslavenskog razdoblja i tadašnje politike, koji vode postjugoslavenske nacionalne historiografije, tako bi se zapravo prije svih mogla upisati sama jugoslavenska književnost. Njen viktimizacijski ekskluzivitet sastoji se, međutim, u tome što danas ne postoji teleološki narativ u koji bi se takva žrtva uklopila.
„Pronacionalni“ aspekt jugoslavenske kulturne politike – prvenstveno u razdoblju eminentno multikulturalne druge Jugoslavije – u dijakronijskoj se rekonstrukciji razotkriva, primjerice, kroz sukcesiju disciplinarne proizvodnje književnosti manjih nacija, od konstituiranja makedonske književnosti i kodifikacije makedonskog jezika 1945., preko uspostave bošnjačke književnosti sedamdesetih pa do utemeljenja montenegristike krajem osamdesetih, prikazujući tako, u inverziji kasnijih narativa, jugoslavensko razdoblje kao vrijeme ekspanzije, a ne suspenzije nacionalnih pristupa književnosti
Izvan nacionalne optike
Toliko o centrifugalnim tendencijama kojima su nacionalne književne paradigme uspostavljene nauštrb one zajedničke, jugoslavenske, znatno prije zamišljenog „posvemašnjeg reza“ i samog raspada Jugoslavije. S druge strane, ondašnje odustajanje od konceptualizacije zajedničke književnosti ili barem razrađenijih opisa zajedničkog polja onemogućuje da se danas jasnije vide suprotne, centripetalne tendencije koje su se u Jugoslaviji ipak nastavile razvijati paralelno s onim nacionalnim. Kao što Lacko Vidulić rezimira: „Sva je zgoda da ni znanost o književnosti, kao ni leksikografija prije 1990., nisu ostavile sustavnijih uvida u funkcioniranje jugoslavenskog književnog pogona.“ Linije kontinuiteta koje spajaju jugoslavensko i postjugoslavensko razdoblje ostaju utoliko zamagljene pa onda i sam status zajedničkog postjugoslavenskog književnog prostora dolazi u pitanje. Dominantne nacionalne historiografije, dakako, nedvosmisleno poriču njegovo postojanje. Osporavaju ga, međutim, i autori načelno skloniji istraživanju ovdašnjih književnih veza. Zoran Milutinović tako će nizom primjera potvrditi da je doista postojala zajednička jugoslavenska kultura i da je donosila brojne koristi svim svojim sudionicima, ali i zaključiti da je ona nestala s raspadom države, ostavljajući izolirane nacionalne kulture na gubitku. Tihomir Brajović u studiji Komparativni identiteti potvrđuje da je vrijeme nakon raspada Jugoslavije „takoreći bez izuzetka obeleženo (…) deziluzionizmom udaljavanja i/ili razdvajanja.“ S druge strane, brojne autorice i autori naglašavaju aspekte opstanka zajedničkog kulturnog i književnog prostora koji će nadživjeti političku disoluciju, nudeći različite skice za njegovu konceptualizaciju: među njima su Andrew Baruch Wachtel, Robert Rakočević, Gordana P. Crnković, Maria Todorova, Iva Kosmos, Stijn Vervaet, Dean Duda, Jasmina Lukić, Tijana Matijević, Aleksandar Mijatović, Miranda Levanat-Peričić… Ovim sporom otvorena je temeljna dilema: je li moguće produktivno zamisliti jedinstven književni prostor na području nekadašnje Jugoslavije nakon što se jugoslavenska država raspala? I, ako jest, kakvim ga književno-historiografskim modelima vrijedi opisati i artikulirati?
Ono što se pritom čini neupitnim jest da nacionalno razdijeljenim postjugoslavenskim prostorom cirkuliraju književni autori, tekstovi i opusi s čijom klasifikacijom nacionalne historiografije književnosti imaju ozbiljnih problema, i to iz razloga primarno vezanih uz specifično postjugoslavensko stanje. Egzilantice poput Dubravke Ugrešić ili Slavenke Drakulić i apatridi poput Bore Ćosića, spisateljice i pisci koji se, poput Daše Drndić ili Bojana Krivokapića, otvoreno suprotstavljaju nacionalnom komadanju zajedničkog jezika i pisci koji, poput Aleksandra Hemona ili Saše Stanišića, pišu na stranim jezicima, autorice poput Rumene Bužarovske ili Lane Bastašić koje su afirmaciju primarno izgradile unutar regionalnog konteksta i autori poput Vladimira Arsenijevića ili Marka Pogačara koji izravno deklariraju vlastitu (post)jugoslavensku pripadnost, proglašeni i samoproglašeni „otpadnici“, akterice i akteri subverzija nacionalnog kulturnog pogona: postjugoslavenske nacionalne historiografije neprestano se susreću sa suvremenim tekstovima i autoricama koji po različitim kriterijima izmiču nacionalnom književnom okviru ili mu izravno oponiraju. Pokušavajući razriješiti paradoksalni zadatak interpretacije transnacionalnih, anacionalnih i antinacionalističkih književnih imena i fenomena u nacionalnom ključu, ovdašnje historiografije najčešće pritom posežu za formulom dvostrukih ili višestrukih pripadnosti, dopuštajući da pojedini autori mogu paralelno participirati u više nacionalnih književnosti. Inflacija etno-nacionalnih atributa koju time stvaraju povratno, međutim, ukazuje na eksplanatorne limite samog nacionalnog okvira: činjenica da neki pisci i opusi uz sebe nužno vezuju više od jednog nacionalno-književnog epiteta simptom je inherentnih ograničenja matrice nacionalne historiografije.
Do kakvih nevolja može dovesti klasifikacijski identitetski promiskuitet podređen nacionalnom imperativu demonstrira pokušaj Jovana Deretića da, inzistirajući na višestrukim pripadnostima, srpsku književnost kontradiktorno odredi kao „književnost naglašenog unutrašnjeg identiteta, ali nejasnih granica“, pri čemu razumijevanju koncepta unutarnjeg identiteta koji istodobno nije moguće razgraničiti od onoga što mu kao izvanjsko ne pripada nimalo ne pomaže cirkularna definicija: „Nacionalni identitet jedne književnosti bio bi skup osobina koje tu književnost čine književnošću tog naroda.“ Ako ovakav kolaps teorije nacionalne književnosti u cirkularnoj potvrdi vlastite paradoksalnosti označava jedan kraj spektra dostupnih artikulacija problema višestrukih identiteta, onda se na suprotnom kraju uspostavlja paradigma interkulturne povijesti književnosti koja, prvenstveno zahvaljujući radu zagrebačkog slavista Zvonka Kovača, u postjugoslavenskom kontekstu donosi uvjerljivo najutjecajniji pokušaj preispitivanja privilegija mononacionalnih historiografija. Pomičući fokus prema zonama ukrštanja i komunikacije različitih kultura, istražujući njihov dijaloški potencijal i preferirajući, kao što Kovač kaže u svojim Interkulturnim studijama i ogledima, „hibridne identitete, granične situacije i, u krajnjem cilju, svekoliki diverzititet na račun upitnoga, tvrdoga monološkog identiteta“, ova se paradigma u različitim varijacijama afirmirala kao glavna alternativa dominantnom esencijalizmu nacionalnih historiografskih praksi. Ipak, kao što je već primijećeno, ma koliko problematizirala domete nacionalne historiografije, ona u posljednjoj instanci uvijek računa sa stabilnim nacionalnim identitetom: kulture čiju interakciju proučava međusobno su neopozivo različite, one stupaju u dijalog s unaprijed utvrđenih pozicija, a hibridni identiteti i granične situacije javljaju se tek kao individualne iznimke koje potvrđuju nacionalno pravilo. Stoga se interkulturni pristup deklarativno orijentira „prema pojedincima, osobnostima, njihovim kulturnim razlikama i njihovu interkulturnom dijalogu“, reći će Kovač u Poredbenoj i/ili interkulturnoj povijesti književnosti, dok identitet same kulture nije upitan. Ili sažeto: „Interkulturno ne eliminira intrakulturno.“ Jedan od motiva takvog pristupa vezan je za njegovu genezu, jer se interkulturna povijest književnosti izravno oslanja na iskustvo jugokomparatistike osamdesetih, pa time i na aksiomatsko prihvaćanje nacionalnog karaktera kao polazišta u razumijevanju ovdašnje književnosti. Drugi se motiv tiče jasne metodološke izolacije kulture iz njenog političkog, društvenog i ekonomskog konteksta, na kojem interkulturna povijest književnosti uvijek iznova inzistira: jednom kada kulturno polje premrežimo socioekonomskim i političkim odnosima moći, naime, postaje nemoguće sačuvati zamisao slobodne dijaloške razmjene između individua nasumično saturiranih u vakuumu načelne međusobne benevolencije.
