Portal za književnost i kritiku

Mjesečevo lice

Katedrala stripa

„Mjesečevo lice“ je strip koji govori o revoluciji i rušenju diktature, ali još više o danu poslije: što učiniti kada je diktatura srušena
Jodorowsky & Boucq: „Mjesečevo lice“, prev. Darko Macan, Fibra, Zagreb, 2022.
Kako ide prema kraju strip postaje sve duhovniji i sporiji, apstraktniji, zahuktalost motiva i događaja se slijeva u jedan jedini, ključan: gradnju katedrale koja uvijek pretendira biti os svijeta, orijentacija, veza s onostranim i spokoj u zemaljskom

Alejandra Jodorowskog ne bi trebalo posebno predstavljati publici koja prati strip, ali nije naodmet spomenuti da je nedavno ovom ključnom i ključajućem geniju Fibra objavila box s Inkalom, njegovim središnjim stripom u svem obilju koje je stvorio, taj put uglavnom u suradnji s Moebiusom. Françoisa Boucqa smo pak mogli „na hrvatskom“, ako tako uopće ima smisla pisati o crtaču, upoznati u odličnom Njujorškom triptihu.

Strip: Mjesečevo liceMjesečevo lice je nastalo iz tri dijela za tucet godina, od 1992 do 2004. godine. Redom se dijelovi zovu „Nevidljiva katedrala“, „Zaglavni kamen“ i „Jaje duše“ i već svojim naslovima, na izdašno opremljenih 280+ stranica ovog izdanja, šapuću da se radi o bitno duhovnom stripu, dodajmo i očekivanom SF-u, a sve to nije čudno kad se prisjetimo da se Jodorowsky voli nazivati ateističkim mistikom. Prvi susret s Boucqoum, crtačem opsjednutom sakralnom geometrijom i arhitekturom, sklonom i rašljarstvu, dogodio se ispred amienske katedrale 1991. i već time usmjerio njihovu suradnju. Za uputiti se u višedimenzionalnosti i otajstva katedrale nema bolje knjige od Dubyjeva Vremena katedrala.

Surfer bez daske

Ovaj strip priča priču o spašavanju svijeta kojeg nema bez soteriološkog spasenja, a to ne ide bez posrednika, Krista. No prvo da vidimo kako je svijet ugrožen, a jest, i to biblijski i predbiblijski, potopom.

Naime, Damanuestra je veći otok-država, koji ima i svoje pustinje, i koji se politički izolirao od kontinenta i autonomno i suvereno funkcionira kao groteskna diktatura. Periodično ga zapljuskuju tsunamiji, pa je pripremljen za tu nedaću svojim urbanizmom, arhitekturom, u čemu se rascvala imaginacija autora: građevine su križanci tvorničkih postrojenja i bunkera, velike i dobro zaštićene od udara valova, a u njima se nalaze kilometri cijevi i tunela kao neki skriveni krvotok ispod betona. Razglas uredno najavljuje udar tsunamija kada se svi sklanjaju, pa tako i onda kad na krijesti vala, kao surfer bez daske, na otok pristane Mjesečevo Lice. Mjesečevo Lice sliči svojem medicinskom opisu: punašno okruglo lice bez definirane brade i obraza, s tim što nema ni crta lica, samo naznake očiju, usta i nosa, otprilike je sličan emojiju ?, skica lica koja u sebi ishodišno sadrži sva lica. On ne govori, jezik (organ) mu je nerazvijen, sporazumijeva se sa svojom damanuestranskom pratiteljicom Ishom koja ga zove Borrado (Izbrisani, premda sliči i gumici za brisanje) pletenjem čvorova na špagi rastegnutoj među prstima, nema ni nokte, taj atavizam kandži i ljudsku uspomenu na životinjsko podrijetlo, po svem sudeći je androgin koji pleše li pleše kroz život. I rane mu odmah zacjeljuju, bez obzira na njihov uzrok i veličinu, dakle sigurno je neuništiv, ako već nije i besmrtan. Inače, ironično, Boucq je poznat baš po individualizacijskom portretiranju likova.

Strip: Mjesečevo liceDamanuestranski diktator, preciznije dirigator zove se Oscar Lazo, suprug je svojoj majci koja kao kvočka bdije nad njim, okrutan tip prljavog jezika, živopisnih psovki i bizarne mitologije o usponu do vrha preko trgovine jajima, čijim kultom ličnosti su premreženi javni prostori i uredi Damanuestre. No uskoro će se ispostaviti da stvari uopće nisu monolitne kako izgledaju, da je dirigatorova moć zapravo uvjeravanje u moć, kako to najčešće i jest s kultovima ličnosti. Naime, u podzemlju građevina, u kraljevstvu kanalizacije, mušica i otpada žive gangovi odmetnika, anarhista i nihilista, bratstva s margine, odbačeni ratnici podzemlja: Tisuću negacija, Plave kamenjarke, Kužne Buddhe, Ultraneurotici, Živci od titana, Swingeri… Svima je zajedničko samo to što mrze režim i što su razjedinjeni pa već i time inferiorni dobro naoružanoj državnoj vojsci i policiji.

Živopisnih sekti kakve valjda samo Latinoamerikanac može izmaštati ne manjka ni na površini: izdvojit ćemo sektu Serafina koji svira violinu dok se njegova majka Lola, gigantska kozmička prostitutka puni spermom, i koji će uskoro povjerovati da je Mesija.

On ne govori, jezik (organ) mu je nerazvijen, sporazumijeva se pletenjem čvorova na špagi rastegnutoj među prstima, nema ni nokte, taj atavizam kandži i ljudsku uspomenu na životinjsko podrijetlo, po svem sudeći je androgin koji pleše li pleše kroz život.

Kardinalski nadzor

Monolitnost režima više od svega jamče kardinali koji su u svojim tradicionalnim crvenim odorama i leksikom prožetim latinskim postali tehnokracija koja orvelovski preko ekrana nadzire cijelu Damanuestru i iz sjene vodi politički život i drži dirigatora Oscara za jaja, a po potrebi mu koje i odrežu.

Strip: Mjesečevo licePojava Mjesečevog Lica koje sa smiješkom serijski proizvodi čuda povest će revoluciju poniženih i uvrijeđenih, ali taj fizičko-materijalni čin nije dovoljan za oslobođenje, kamoli za spas. Za takvo što je potrebna i vjera, pa u procesu selekcije moraju uz izdašne scene nasilja i okrutnosti otpasti lažni proroci i postaviti se temelji za uspon prema nebu: izgraditi katedrala. Ali katedrala se gradi stoljećima, osim kada je tu Mjesečevo lice, pa po njegovoj bezglasnoj naredbi drveće uzdiže kamenje i katedrala raste kao organska (s)tvorevina, recimo da je bliska Sagrada familiji, a još je važnije to što je sveujedinjujuća, što i flora i fauna i prirodni elementi pomažu gradnju. Kako ide prema kraju strip postaje sve duhovniji i sporiji, apstraktniji, zahuktalost motiva i događaja se slijeva u jedan jedini, ključan: gradnju katedrale koja uvijek pretendira biti os svijeta, orijentacija, veza s onostranim i spokoj u zemaljskom.

Što se sve u međuvremenu dogodilo, koliko je samo odličnog teksta upisano u oblačiće – jedino iritira uporno Macanovo prevođenje shit kao ugovna – je nemoguće pobrojati, da ne pričamo o simbolima kojima sve vrvi, a središnji je jaje. Ili o galeriji bizarnih likova i orgiji događanja u zraku, na zemlji i ispod nje, na moru. Ili motivu incesta i svjetionika. Frenetični mozak Jodorowskog ne može iznevjeriti. Posebno mi je zanimljivo to što sve što je prikazano ne mogu zamisliti ni u kojem drugom mediju, čak ni uz najizdašniju pomoć CGI-ja nego u stripu. Previše je ovdje svega za sve ostale medije, od količine događanja do njihove fantastičke okosnice.

Sve prati Boucqov vrlo detaljan realistički crtež bogat linijama i koloristička raspojasanost. I scenarij i likovnost, razlučimo radno tako elemente, dodajmo nešto filmskoga, su fuzija postupaka asimilacija heterogenih znanja i vještina uobličenih u Mjesečevo Lice, definitivno katedralu stripa.

Kruno Lokotar je urednik te književni i kulturni promotor. Član je uredništva portala Kritika-HDP.

Danas

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Tema
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Poezija
  • Glavne vijesti
  • O(ko) književnosti
  • Glavne vijesti
  • O(ko) književnosti
Skip to content