Alejandra Jodorowskog ne bi trebalo posebno predstavljati publici koja prati strip, ali nije naodmet spomenuti da je nedavno ovom ključnom i ključajućem geniju Fibra objavila box s Inkalom, njegovim središnjim stripom u svem obilju koje je stvorio, taj put uglavnom u suradnji s Moebiusom. Françoisa Boucqa smo pak mogli „na hrvatskom“, ako tako uopće ima smisla pisati o crtaču, upoznati u odličnom Njujorškom triptihu.
Mjesečevo lice je nastalo iz tri dijela za tucet godina, od 1992 do 2004. godine. Redom se dijelovi zovu „Nevidljiva katedrala“, „Zaglavni kamen“ i „Jaje duše“ i već svojim naslovima, na izdašno opremljenih 280+ stranica ovog izdanja, šapuću da se radi o bitno duhovnom stripu, dodajmo i očekivanom SF-u, a sve to nije čudno kad se prisjetimo da se Jodorowsky voli nazivati ateističkim mistikom. Prvi susret s Boucqoum, crtačem opsjednutom sakralnom geometrijom i arhitekturom, sklonom i rašljarstvu, dogodio se ispred amienske katedrale 1991. i već time usmjerio njihovu suradnju. Za uputiti se u višedimenzionalnosti i otajstva katedrale nema bolje knjige od Dubyjeva Vremena katedrala.
Surfer bez daske
Ovaj strip priča priču o spašavanju svijeta kojeg nema bez soteriološkog spasenja, a to ne ide bez posrednika, Krista. No prvo da vidimo kako je svijet ugrožen, a jest, i to biblijski i predbiblijski, potopom.
Naime, Damanuestra je veći otok-država, koji ima i svoje pustinje, i koji se politički izolirao od kontinenta i autonomno i suvereno funkcionira kao groteskna diktatura. Periodično ga zapljuskuju tsunamiji, pa je pripremljen za tu nedaću svojim urbanizmom, arhitekturom, u čemu se rascvala imaginacija autora: građevine su križanci tvorničkih postrojenja i bunkera, velike i dobro zaštićene od udara valova, a u njima se nalaze kilometri cijevi i tunela kao neki skriveni krvotok ispod betona. Razglas uredno najavljuje udar tsunamija kada se svi sklanjaju, pa tako i onda kad na krijesti vala, kao surfer bez daske, na otok pristane Mjesečevo Lice. Mjesečevo Lice sliči svojem medicinskom opisu: punašno okruglo lice bez definirane brade i obraza, s tim što nema ni crta lica, samo naznake očiju, usta i nosa, otprilike je sličan emojiju 😊, skica lica koja u sebi ishodišno sadrži sva lica. On ne govori, jezik (organ) mu je nerazvijen, sporazumijeva se sa svojom damanuestranskom pratiteljicom Ishom koja ga zove Borrado (Izbrisani, premda sliči i gumici za brisanje) pletenjem čvorova na špagi rastegnutoj među prstima, nema ni nokte, taj atavizam kandži i ljudsku uspomenu na životinjsko podrijetlo, po svem sudeći je androgin koji pleše li pleše kroz život. I rane mu odmah zacjeljuju, bez obzira na njihov uzrok i veličinu, dakle sigurno je neuništiv, ako već nije i besmrtan. Inače, ironično, Boucq je poznat baš po individualizacijskom portretiranju likova.
Damanuestranski diktator, preciznije dirigator zove se Oscar Lazo, suprug je svojoj majci koja kao kvočka bdije nad njim, okrutan tip prljavog jezika, živopisnih psovki i bizarne mitologije o usponu do vrha preko trgovine jajima, čijim kultom ličnosti su premreženi javni prostori i uredi Damanuestre. No uskoro će se ispostaviti da stvari uopće nisu monolitne kako izgledaju, da je dirigatorova moć zapravo uvjeravanje u moć, kako to najčešće i jest s kultovima ličnosti. Naime, u podzemlju građevina, u kraljevstvu kanalizacije, mušica i otpada žive gangovi odmetnika, anarhista i nihilista, bratstva s margine, odbačeni ratnici podzemlja: Tisuću negacija, Plave kamenjarke, Kužne Buddhe, Ultraneurotici, Živci od titana, Swingeri… Svima je zajedničko samo to što mrze režim i što su razjedinjeni pa već i time inferiorni dobro naoružanoj državnoj vojsci i policiji.
Živopisnih sekti kakve valjda samo Latinoamerikanac može izmaštati ne manjka ni na površini: izdvojit ćemo sektu Serafina koji svira violinu dok se njegova majka Lola, gigantska kozmička prostitutka puni spermom, i koji će uskoro povjerovati da je Mesija.
On ne govori, jezik (organ) mu je nerazvijen, sporazumijeva se pletenjem čvorova na špagi rastegnutoj među prstima, nema ni nokte, taj atavizam kandži i ljudsku uspomenu na životinjsko podrijetlo, po svem sudeći je androgin koji pleše li pleše kroz život.
Kardinalski nadzor
Monolitnost režima više od svega jamče kardinali koji su u svojim tradicionalnim crvenim odorama i leksikom prožetim latinskim postali tehnokracija koja orvelovski preko ekrana nadzire cijelu Damanuestru i iz sjene vodi politički život i drži dirigatora Oscara za jaja, a po potrebi mu koje i odrežu.
Pojava Mjesečevog Lica koje sa smiješkom serijski proizvodi čuda povest će revoluciju poniženih i uvrijeđenih, ali taj fizičko-materijalni čin nije dovoljan za oslobođenje, kamoli za spas. Za takvo što je potrebna i vjera, pa u procesu selekcije moraju uz izdašne scene nasilja i okrutnosti otpasti lažni proroci i postaviti se temelji za uspon prema nebu: izgraditi katedrala. Ali katedrala se gradi stoljećima, osim kada je tu Mjesečevo lice, pa po njegovoj bezglasnoj naredbi drveće uzdiže kamenje i katedrala raste kao organska (s)tvorevina, recimo da je bliska Sagrada familiji, a još je važnije to što je sveujedinjujuća, što i flora i fauna i prirodni elementi pomažu gradnju. Kako ide prema kraju strip postaje sve duhovniji i sporiji, apstraktniji, zahuktalost motiva i događaja se slijeva u jedan jedini, ključan: gradnju katedrale koja uvijek pretendira biti os svijeta, orijentacija, veza s onostranim i spokoj u zemaljskom.
Što se sve u međuvremenu dogodilo, koliko je samo odličnog teksta upisano u oblačiće – jedino iritira uporno Macanovo prevođenje shit kao ugovna – je nemoguće pobrojati, da ne pričamo o simbolima kojima sve vrvi, a središnji je jaje. Ili o galeriji bizarnih likova i orgiji događanja u zraku, na zemlji i ispod nje, na moru. Ili motivu incesta i svjetionika. Frenetični mozak Jodorowskog ne može iznevjeriti. Posebno mi je zanimljivo to što sve što je prikazano ne mogu zamisliti ni u kojem drugom mediju, čak ni uz najizdašniju pomoć CGI-ja nego u stripu. Previše je ovdje svega za sve ostale medije, od količine događanja do njihove fantastičke okosnice.
Sve prati Boucqov vrlo detaljan realistički crtež bogat linijama i koloristička raspojasanost. I scenarij i likovnost, razlučimo radno tako elemente, dodajmo nešto filmskoga, su fuzija postupaka asimilacija heterogenih znanja i vještina uobličenih u Mjesečevo Lice, definitivno katedralu stripa.
