Jurica Pavičić je iznimno plodan autor; kako i sam kaže, piše brzo i puno, u raznim žanrovima: filmske i književne kritike, kolumne, novinske izvještaje, scenarije, kratke priče, kriminalističke romane, publicistiku. Od prve fikcijske knjige Ovce u gipsu (1997.) koja je prikazivala lomove u hrvatskom društvu 1990-ih do najnovijeg krimića Mater Dolorosa, dakle u proteklih 25 godina, Pavičić je objavio desetke romana (Prometejev sin, Crvena voda, Žena s drugog kata, Crvenkapica, Nedjeljni prijatelj, Kuća njene majke, Minuta 88), nekoliko zbirki kratkih priča (Skupljač zmija, Patrola na cesti, Brod u dvorištu), zbirku kolumni Vijesti iz Liliputa, publicističku knjigu Knjiga o jugu, studiju Postjugoslavenski film: Stil i ideologija, dječju ilustriranu knjigu Tri kuće, tri prijatelja i dr.
Posljednjih godina njegovi kriminalistički romani intenzivno se prevode na druge jezike, a roman Crvena voda (na hrvatskom objavljen 2017.) dobio je u samo godinu dana od francuskog prijevoda 2021. godine čak šest nagrada u Francuskoj: između ostalih nagrade Le Points i Grand Prix de la litterature policiere za najbolji europski kriminalistički roman.
Kako se nosiš sa žanrovskim odrednicama? Čitajući, na primjer Ženu s drugog kata i tvoj najnoviji roman, Mater Dolorosa, stječe se dojam nadilaženja odrednica kriminalističkog romana, ali i ujedno „gušt“ s tvoje strane da se krećeš unutar žanrovske proze?
Nemam nikakvih rezervi prema tome da me se smjesti u ladicu žanrovskog pisca. To je niša koju volim i prema kojoj ne gajim nikakvu elitističku distancu. To me – uostalom – naučio i posao filmskog kritičara. U filmologiji bi svatko tko operira pojmovima poput „trivijalna književnost“ bio ismijan, to su kategorije koje su tamo stavljene ad acta još 1950-ih s Cahiers du cinema-om. Kad sam kao autor prelazio u svoju donedavnu izdavačku kuću Profil insistirao sam da moja prva dva romana budu objavljena u njihovoj „crnoj“ ediciji u kojoj su izlazili i još izlaze žanrovski pisci: Le Carre, Rankin, Camillieri, Dolores Redondo i Akunjin.
Jednom nogom u žanru
Dakle, ja volim egidu žanrovskog pisca. Druga je stvar što sam svjestan da moja proza nastanjuje međuprostor koji dijelom jest, a dijelom i nije žanrovski. To uostalom vrijedi i za neke pisce koje volim, poput Patricije Highsmith kojoj Ta slatka slabost jest žanrovska knjiga, a Editin dnevnik nije – iako su duhom, stilom, temom, likovima jako slične. Ono što od žanra volim uzeti i nastojim uzeti su strategije čitateljskog užitka. Volim pisati knjige koje se ne mogu pustiti iz ruke. Želim koristiti trilerske mehanizme štoperice, paralelne montaže, strategije suspensea, volim kad moja knjiga ima žanrovske atrakcije poput pripovjednih obrata, odgonetki, cliffhangera i sukoba. Ono što me odbija od pisanja „ortodoksnih“ žanrovskih knjiga je shematičnost i repetitivnost kompozicije. Volim klasične detektivske romane kao čitatelj. Ali, kao pisac ih izbjegavam jer mi je struktura odviše zadata. Unaprijed je znate: leš na početku – detekcijski proces – točka gledišta istražitelja – odgonetka. U neku ruku, to je kao pisanje soneta: unaprijed znate da moraju postojati dvije katrine i dvije tercine. To mi otima dio posla koji mi je u pisanju najmiliji, a to je istraživanje u kompoziciji. Zato od žanra uzimam ono što mi se sviđa, ali ne volim s obje noge biti na tom teritoriju. Rekao bih da sam jednom i pol nogom žanrovski pisac, ali ne s obje. No, to vrijedi za puno žanrovskih pisaca koje volim: Gillian Flynn, Ruth Rendell, Leonarda Sciasciju.
Tvoj hrvatski policajac, kakav je? Gdje se on nalazi u odnosu na druge mediteranske žbirove? Gdje si u odnosu na ideju serijalnog pandura?
Do Mater Dolorose, policija se u mojim knjigama pojavljivala rubno, i to često kao prijetnja ili ugroza junaku – recimo, u Ženi s drugog kata. Izbjegavao sam pisati o policiji. Nekoliko je razloga. Prvi je što je to svijet koji slabo poznajem, a ja sam pisac koji se osjeća komforno samo kad piše o stvarima koje pozna dobro. Drugo, ni ja, kao ni mnogi hrvatski pisci, nisam mogao u sebi konstruirati sliku policije kao sebedajne, pregalačke javne službe, zdravog dijela hvalevrijednog i zdravog javnog sektora. To naprosto nije slika društva koju mi imamo. U ovom romanu trebali su mi policija i to zato da bi se kao koncentrični krug koji se sužava počeli stezati oko glavnih junaka. Na to da imam policijsku fabularnu liniju sam se odlučio kasno u radu na knjizi, i uz puno sustezanja. Na koncu sam sebi rekao: ok, ako to radim, onda idem napraviti dobro, faktografski i proceduralno točno. Bio mi je to veliki gušt. No, nisam siguran da bih se vraćao na to i ponavljao.
Ono što od žanra volim uzeti i nastojim uzeti su strategije čitateljskog užitka. Volim pisati knjige koje se ne mogu pustiti uz ruke. Želim koristiti trilerske mehanizme štoperice, paralelne montaže, strategije suspensea, volim kad moja knjiga ima žanrovske atrakcije poput pripovjednih obrata, odgonetki, cliffhangera i sukoba
Prostor kao polazište za priču
Smatraš li pisanje napr. romana ili scenarija hobijem u odnosu na novinarstvo? Imaš li kakvu rutinu pri pisanju? Kako se odvija sam proces? Osim neizbježnih tehničkih razlika, postoji li nešto specifično u tvom pristupu pisanju scenarija u odnosu na roman?
Novinarstvo mi daje plaću, hrani mi obitelj. Stoga je ono prvo. Tjedno uvijek objavim tri do pet tekstova u dnevnom listu za koji pišem. Međutim, pišem brzo, što je razlog zašto mi za prozu ostaje dovoljno vremena. U pravilu prozi posvetim drugi dio jutra, kad sam obavio novinske zadaće. Također, zimi – kad je dan kratak i više sam kući – prozu pišem popodne i predvečer. Obično mi novinarstvo služi za zagrijavanje, a kad sam u radnoj brzini onda se vratim prozi. I da mogu, ne bih volio biti full time prozaik. Ima nešto čemerno, tjeskobno u činjenici da ste dvije godine zatvoreni u sobi s jednim tekstom, nakon silnih mjeseci izgubite ikakvu distancu spram njega, a onda ga pustite u svemir kao sondu Voyager i očekujete povratni „blip“ druge inteligencije. Ovako, taj dugi period bude presječen sitnim adrenalinskim poticajima. Dnevna novina je takva: danas pišete, sutra je izašlo i svi komentiraju, preksutra pada u zaborav. Novinski tekst je kao skuhani, pojedeni ručak. Poželjno: ukusni.
Što se scenarija tiče, moja je tehnika pisanja romana zapravo slična scenarističkoj. Prvo pomno smišljam kompoziciju i redoslijed poglavlja. Nikad ne počinjem pisati knjigu bez plana i nacrta. Potom počnem pisati sinopsis pojedinih poglavlja, a kad se ti sinopsisi spoje u fajl dobijete nešto kao treatment budućeg romana na 15-ak stranica. Kao maketa u arhitekturi ili model u kiparstvu. Tek tada pišem poglavlje po poglavlje. Svjestan sam da je to u principu scenaristička metodologija.
I da mogu, ne bih volio biti full time prozaik. Ima nešto čemerno, tjeskobno u činjenici da ste dvije godine zatvoreni u sobi s jednim tekstom, nakon silnih mjeseci izgubite ikakvu distancu spram njega, a onda ga pustite u svemir kao sondu Voyager i očekujete povratni „blip“ druge inteligencije.
Tvoji su likovi uvijek jako upečatljivi iako se često radi o posve običnim ljudima, kako ih stvaraš, imaš li prvo lik pa ga spuštaš u određenu situaciju ili nekako drugo? Nada Gašić, najzagrebačkija od svih spisateljica krimića, svoja imena bira na Mirogoju, na groblju. Kako ti biraš imena i koliko ti ona profiliraju likove? U Mater Dolorosa su Zvonini nadimci prilično zanimljivi…
Nema ništa zanimljivo što bih o tome mogao reći. Nemam neku posebnu metodu – naprosto uzmem ime koje mi se čini dovoljno obično, te koje reflektira generaciju, klasu, podrijetlo. Dogodi mi se katkad čak da putem u knjizi promijenim ime. Gotovo u pravilu ga zaboravim s vremenom. Recimo, netko me od čitatelja spopadne na ulici i počne govoriti o Bruni, a ja nemam pojma iz koje je knjige taj lik.
Tekstovi su ti, romani i kratke priče snažno obilježeni prostorom. Kolika je uloga mediteranskog prostora u tvojem pisanju, urbanog i, nazovimo to tako „ruralnog“?
Prostor mi je jako važan. I moje novinarstvo i moja književnost proizlaze iz toga da sam negdje bio – bio fizički, ne virtualno, na Google-u. Često mi se dogodi da hodam, pa recimo spazim kuću podijeljenu na pola, jedna polovica je lijepo sređena, a druga u koprivi, drači i rđi. I tada pomislim „ovo je dobro polazište za priču“. Većina mojih proza izlazi iz takvih prostornih senzacija. Mogu pisati prozu samo onda ako mi je jasan prostor u kojem se ona događa, ako ga mogu fizički predočiti i opisati. I u književnosti i u filmu volim djela koja su fikcionalna, ali istodobno i dokumentarac o nekom svijetu – gdje saznamo što ti ljudi jedu, kakve kuće obitavaju, što rade, za kakvu plaću, kako se ophode… To je preduvjet da mogu uopće pisati o nekom svijetu. Zato sam ja neizbježno i zavičajni pisac, pisac regije. Ta konotacija u hrvatskoj literaturi ima pomalo parohijalne, negativne konotacije – ali po meni ne treba imati. I Faulkner i Flannery O’Connor su bili zavičajni pisci.
Ja sam neizbježno i zavičajni pisac, pisac regije. Ta konotacija u hrvatskoj literaturi ima pomalo parohijalne, negativne konotacije – ali po meni ne treba imati. I Faulkner i Flannery O’Connor su bili zavičajni pisci
Razrješenje uz buru
Arhitektura: nerijetko opisuješ ‘portune’, zgrade, interijere… U Mater Dolorosa možemo gotovo mapirati određene zgrade i određene dijelove Splita. Zašto ti je ta detaljna prostornost toliko važna?
Dijelom mi je važna iz razloga koje sam ranije objašnjavao. Stanovanje je važan dio antropologije likova. S druge strane, arhitektura i urbanizam su trag povijesti u društvu koji je neizbrisiv. Vi možete recimo pouklanjati sve komunističke spomenike ili knjige iz knjižnice, ali vrtići ili stambeni soliteri ostanu. Oni su trag nečeg što je bilo, makar neželjen. Osim toga, zgrade utječu na ljude – na njihovo ophođenje, suradnju, život u susjedstvu, radne procese. To je tema koja me dosta opsjeda, bavim se s njom u eseju „Gajeva 20“ u mojoj zbirci eseja Knjiga o jugu. Arhitekt Hrvoje Njirić – koji predaje na fakultetu stambenu arhitekturu – rekao mi je jednom da je taj moj esej stavio na moodle studentima kao literaturu. Htio je da iz njega shvate što je u stambenoj arhitekturi zbiljski ulog, da se tu ne radi o manje ili više lijepoj kući, nego o stvaranju nečijih života.
Prostor mi je jako važan. I moje novinarstvo i moja književnost proizlaze iz toga da sam negdje bio – bio fizički, ne virtualno, na Google-u… Mogu pisati prozu samo onda ako mi je jasan prostor u kojem se ona događa, ako ga mogu fizički predočiti i opisati.
Čitajući tvoje romane i pripovijetke stječe se dojam o snažnom utjecaju prirode i meteoroloških prilika u tvojoj prozi. Koliko zbilja klima (napr. dihotomija jugo / bura) utječe na tvoje stvaranje?
Da, to je nešto čega nisam bio svjestan dok me nije jednom upozorio kolega novinar i pisac Ante Tomić. Jednom mi je rekao kako u mojim prozama dramsko razrješenje uvijek ide simultano s prijelazom vremena s juga na buru. To ima veze s tim što sam pomalo meteoropat, teško podnosim jugo a volim buru. Ali – ima veze i s antropologijom vjetrova na Jadranu. Jugo se u njoj poima kao topli gnjecavi vjetar koji nosi trulež, bolest i stagnaciju. Bura je dramatična, moćna, hladna i jaka – ali ide uz vedro nebo, uz suh zrak, bistar pogled i vezuje se uz pročišćenje. Poslovica kaže kako je „bura čista žena“.
