Još od trenutka kada je prije više od tisućljeća i pol Aurelije Augustin otključao proznu ispovjedaonicu, i to, znakovito, iskazom nekadašnjega grešnika koji iz pozicije naknadne pameti pripovijeda o burama mladosti, zapadna kultura spoznala je mogućnosti autobiografskog iskaza. Prema odškrinutim vratima ispovjedaonice s vremenom su pohrlili svi, premda su za neke iz klasnih, rasnih, rodnih i inih razloga vrata ostala zaključana sve donedavno. Ovo posljednje baš i ne vrijedi za narkofile, jer iako se na tržištu uvijek iznova reklamira kao šokantno i nikad viđeno, pravo na narko-ispovijest nije izboreno tako nedavno i postoji praktički od Baudelairea.

Brown sugar i ostali hitovi

Od polovice 20. stoljeća drogiranje postaje dio kontrakulture, istovremeno oblikujući prepoznatljivu sliku u medijima, ali i književnosti – od beat generacije, hipi pokreta i lakih halucinogena u Kosi preko Morrisonove pejotl-psihodelije, pjesme „Heroin“ Velvet Undergrounda ili šifrirane ode heroinu „Golden Brown“ The Stranglersa – u čijim se Youtube komentarima može pronaći stotine malih ispovijesti (bivših) heroinskih ovisnika, saznati tko je koliko čist i koliko je dugo uzimao. Neizostavan je kultni, ekranizirani roman Trainspotting Irvina Welsha, kao i širom svijeta oplakana Djeca s kolodvora Zoo, no asocijativni su izbori bezbrojni i mogli bi nas odvesti diljem popularne kulture i svih devet umjetnosti – droga je kao kulturni znak odavno ubrizgana u vene kulturnih konzumenata, pa tako i čitatelja. Što se tiče iole ozbiljnije književnosti, to bi trebalo značiti da je oslanjanje isključivo na tematsku inovativnost narko-proze danas potrošena strategija.

Čini se da je toga svjestan i Nikola Strašek kada kaže: „Iako uvjeren u vlastitu jedinstvenost i sklon da je preuveličam u svijetu, priča o mojoj narkomaniji nalik je bezbrojnim takvim pričama. (…) Znam da iskustvo o kojem pišem nije novo i da je često zapisano, uvidi dostupni, izvori mnogostruki.“ Roman Heroin, kruh i rudnici sumpora (2025), svojevrsna narko-ispovijest, pa čak i narkobiografija koja, kako piše autor, literarizira „gotovo dva desestljeća dugog, divljeg i koncentriranog napora da se poništi[m]…“, njegova je prva knjiga nakon književnog debija u obliku ljubavno-rebelijanske zbirke Leptirići u trbuhu, glave na kolcima (2024), neobične i apartne, ali – slažem se s ozbiljnijim kritičkim čitanjima – jezično i motivski donekle siromašne knjige. Pa ipak, pokazalo se kako je Strašekova pojava na književnoj sceni poprilično medijski atraktivna, barem u početku, i to ne zbog književnih kvaliteta, nagrađivanih filmskih kritika ili gerilskih dokumentaraca o zagrebačkim urbanim marginalcima koje potpisuje, već zbog nesvakidašnje biografije autora, točnije njegovog dugogodišnjeg narkomanskog staža, i to još beneficiranog, heroinskog, nakon kojeg je uslijedilo iskustvo komune, remisije i rada u „rudniku“, kako Strašek naziva skladište voća i povrća u kojemu je donedavno bio zaposlen. Očekivanja od famozne druge knjige novoga lica na književnome polju tako su bila poprilično velika, možda tim više što je o politoksikomaniji, osnovnoj dijagnozi Strašekova pripovjednog „ja“, posljednjih dvadesetak godina izvrsno pisao Bekim Sejranović (koji doduše nije posredovao iskustvo horsa). S druge pak strane, o heroinskoj se ovisnosti kod nas pisalo manje, nakon pionirskog romana Zlatni šut (1983) Gorana Bujića, sustavno je to radio tek Aljoša Antunac dvijetisućitih. Bilo kako bilo, urednik Lokotar najavio je mutiranu domaću verziju Trainspottinga. Iz autorove prozne igle očekivao se podjednako šut života i šut literarnosti. A što je na kraju isporučio?

Roman Heroin, kruh i rudnici sumpora (2025), svojevrsna narko-ispovijest, pa čak i narkobiografija koja, kako piše autor, literarizira „gotovo dva desestljeća dugog, divljeg i koncentriranog napora da se poništi[m]…“, njegova je prva knjiga nakon književnog debija u obliku ljubavno-rebelijanske zbirke “Leptirići u trbuhu, glave na kolcima” (2024), neobične i apartne, ali – slažem se s ozbiljnijim kritičkim čitanjima – jezično i motivski donekle siromašne knjige

Ovisnik se vraća kući

„Oni koji me slušaju nisu moji. Nisu još. Trebat ću nekoliko mjeseci da dođem tamo gdje sam krenuo. K njima. Mojoj braći po bolesti, po oštećenju, po žudnji i Betlehemu u receptorima. Sad im pričam tko sam i lažem.“

Strašekova narkoispovijest počinje dolaskom u komunu, ulazak u tekst pomno je odabran: pripovjedački glas „najgorega od ljudi“ dopire s dna životnoga okna, iz „kažnjeničke kolonije“ koju će, nakon početnog bijesa što je dopustio da ga se „uhvati“, prihvatiti kao svoj istinski, privremeni dom, mjesto kojem pripada živeći „među sebi istima“. Stil i patos prologa, kao i nekoliko sljedećih stranica obećanje su guste poetske proze intimnog tona, krupnog kadra i snažne jezične ekspresije, no kada se priča potom „vrati na početak“ i stane odmotavati kronologiju razvoja pripovjedačevog narkomanluka (alkohol, zatim gonganje, duvka, tripovi i bomboni, sve do početka vikendašenja s heroinom), razvija se brz, neurozan bitnički ritam. Iskaz rafalno nadire, vođen nemirnom pripovjedačkom frekvencijom, a stil postaje bliži razgovornom.

Radi se o krajnje intimnome zapisu, ali i romanu s vrlo jasnim narativnim fokusom: opisati psihologiju narkomanije kroz mučnu priču u čijem je centru „narkomanski diktat“ jednoga ovisnika: njegova manipulativna priroda, bezbrojna dupla dna srama i besramlja, gotovo vječna „maštovitost eskivacije“ i sve ono što se nalazi „između nikad više i nikad dosta“. Već na prvim stranicama romana Strašek će sintetizirati „svu mudrost narkomanije“: „kako kaže Samuel Johnson, tko od sebe načini zvijer, lišava se boli da bude čovjek.“ Ono što potom slijedi tek su detalji, niz „naplatnih kućica na autoputu poništenja.“

Za razliku od mnogih sličnih knjiga ili ovisničkih svjedočanstava u širem smislu, roman se ne busa vlastitom narko-prevencijskom ulogom, a pritom, što je još važnije, nije postavljen ni kao holivudski napucan narativ o bivšem ovisniku-pustolovu koji je posjetio „drugu stranu“, prošao sve što vi nikada nećete, pa onda to još i preživio te naposljetku iz svega izašao kao heroj vlastitoga života uz fanfare, eksplozije i svjetlosne efekte (svaka je sličnost s regionalnim bestselerom koji je nedavno izdala Fraktura sasvim slučajna). Nasuprot svemu tome, osjećaj je koji proizvodi Strašekov tekst prije svega mučnina. Na filozofiju iz Sejranovićeva Huckleberryja Finna: „čovjek i ne radi ništa drugo nego kusa svoja govna“, Strašek tako odgovora mračnije: „Što si dao, dao si, sad vari što si uzeo i nadaj se oprostu ili zaboravu.“

Iako je pripovjedačka politika romana ispričati „život“ dominantno iz perspektive drogiranja, narativno platno razapeto je na trima čvorištima, a radi se ustvari o trostrukom raspadanju: prvo je uzrokovano ovisnošću, drugo se odnosi na obiteljsku tragediju, točnije smrt protagonistove majke koja se vremenski poklopila i s trećim raspadom, krahom države i toksičnom atmosferom ’90-ih. U sve to ušivena je za Strašeka sad već tipična rebelijanska kritika kapitalizma koja prema kraju romana postaje pomalo zamornom, ponegdje čak i šupljom, no ponajbolji dijelovi teksta nastaju kada se slikanje društvene klime u pozadini jednoga djetinjstva isprepliće s opisima bolesti i smrti majke, kao u poglavlju Rat i rak:

„Dok sam u prednjem planu živio, ona je iza umirala, u jasno predviđenim fazama njeno se tijelo grizlo, kasapilo i predalo, a sve u sjeni rata kada je nestajala zemlja u kojoj me rodila. Poslije su potpisani sporazumi, rukovali se predsjednici, razmirovali pregovori, prestalo se pucati, odahnule su uzbune i zračne opasnosti. Rat je završio i ona je umrla.“

Iako je pripovjedačka politika romana ispričati „život“ dominantno iz perspektive drogiranja, narativno platno razapeto je na trima čvorištima, a radi se ustvari o trostrukom raspadanju: prvo je uzrokovano ovisnošću, drugo se odnosi na obiteljsku tragediju, točnije smrt protagonistove majke koja se vremenski poklopila i s trećim raspadom, krahom države i toksičnom atmosferom ’90-ih

Smrt majke ostaje tupi udarac, modrica teksta i najveća trauma Nidže Džibera ili Goluma, kako su mnogo godina kasnije, na vrhuncu ovisnosti, pripovjedača prozvali prijatelji. Premda se takvo što, izbjegavajući autoviktimizaciju, eksplicitno ne navodi, ta se trauma nameće kao jedno od glavnih ishodišta formiranja ovisničkog karaktera protagonista. Tekst bez imalo patetike govori i o odnosu „najgorega od ljudi“ s bratom Lukom i ocem Ljupčekom – poslije mamine smrti ostala su „tri Strašeka protiv svijeta“ – narativno važna, ali posredna i nepretenciozno prisutna obiteljska dinamika jedna je od najjačih karata romana.

Konačni slom

Tzv. „konačni slom“, do kojega se nekoliko puta gotovo doslovce odbrojava, što je vrlo efektno, knjigu para po sredini i dijeli na dvije polovice – prije i poslije.

Prvi dio obilježava eksponencijalan rast narkomanskog apetita i posljedične destrukcije, a nadalje se može raslojiti s obzirom na to što je u kojem razdoblju bila temeljna supstanca pripovjedača politoksikomana. Tako dobivamo trodijelnu strukturu: heroin-hepovi-bupovi (heptanon i buprenorfin supstitucijske su terapije za ovisnike o opijumskim derivatima, a na ulici se često zlorabe, dilaju, ilegalno nabavljaju). U prvoj polovici romana prikazuje se i povijest susreta s policijom, muljanja, izvlačenja i padanja – a u literarnu evidenciju narkomanije upada sve ono što ne može stati u policijski dosje ili medicinski karton. Premda će pripovjedač neko vrijeme „održavati privid“, „čimpanza ovisnosti“ naposljetku će mu „odgristi lice“ – ovisnost će kulminirati spomenutim „konačnim slomom“, tj. kraćim periodom beskućništva i jednom bizarnom psihotičnom epizodom, što će protagonista naposljetku dovesti pred konačni izbor – komuna ili smrt.

Drugi dio romana konačno dostiže prolepsu s početka teksta, govori o šesnaestomjesečnom iskustvu terapijske zajednice, potom o izlasku i životu u remisiji. Boravak na Gruntu, kako naziva sekularnu komunu u kojoj se liječio, mjesto na kojem se ponovno učio biti čovjekom, pripovjedač, na vlastito čuđenje, svrstava među najbolja razdoblja u životu. Na opće iznenađenje „braće“ ondje donosi hrpu knjiga, nadajući se da će ga baš one spasiti. Naime, uz zvijer narkomanije u njemu je cijelo vrijeme dozrijevala i jedna sasvim benigna ovisnost: bibliomanija bez koje teško da bismo držali u rukama knjigu o kojoj pišem, pa si tako pripovjedač osobito teško oprašta što je svojevremeno čak i knjige „topio u žlici.“

Autor potanko opisuje filozofiju, pravila i život zajednice, pa i morbidni užitak „mučenika koji se na čisto skida.“ Baš kao što je to činio u svojim dokumentarcima, Strašek pobliže portretira likove iz ovisničkog miljea, posvećujući nekima i cijela poglavlja, a znakovito je da povremeno strasno progovara iz prvoga lica množine, i to u ime onih koje naziva „aristokracijom poraženih“, što se najčešće odnosi na „braću zajedničare“, ali povremeno i na drugove uličare. Kako s jednima i drugima neposredno dijeli iskustvo, može se reći kako Strašekova proza između ostalog predstavlja glas onih koje bi marksisti nazvali lumpenproleterijatom, tj. „proleterijatom rulje“, deklasiranog sloja društva kojemu pripadaju skitnice, beskućnici, ovisnici, sitni kriminalci i slično:

„Oni se međusobno prepoznaju i pripadaju tajnom društvu, iako su uvijek sami i ne mogu pomoći jedni drugima. Njihova je sudbina samo da izgube. (…) To su ljudi koje viđam kako sakupljaju boce po gradu ili čekaju ispred pučke kuhinje. To su ljudi čije se dostojanstvo manifestira u strpljivom izrazu lica… (…) Na gruntu ih je mnogo. Grunt je njihovo sklonište.“

Uz zvijer narkomanije u njemu je cijelo vrijeme dozrijevala i jedna sasvim benigna ovisnost: bibliomanija bez koje teško da bismo držali u rukama knjigu o kojoj pišem, pa si tako pripovjedač osobito teško oprašta što je svojevremeno čak i knjige „topio u žlici.“

Srce ne vrijedi dok ne poludi

Najproblematičniji dio dijagnoze Strašekova romana stilska je neujednačenost. Dok većim dijelom upravlja kontrolirana stihija brzoga ritma, tekst stilski živi od poetski nabijenih oaza poput sjajnih poglavlja “Digresija o groblju” ili “Rat i rak”. Kako je takvih literarnih crpki najviše u prvoj trećini knjige, čitatelj pogonjen stilskim užitkom primoran je uzimati sve veće udahe ne bi li dočekao da ga pripovjedna struja odnese do novog bujnog, hranjivog fragmenta. Sve to ipak prilično dobro funkcionira do pretkraj romana kada se tekst ponegdje počinje nepotrebno krpati recikliranjem stvarnosnih pjesama iz Strašekova debija. Dojam da je autoru pri kraju ponestalo sape za romanesknu formu mogao se relativno lako izbjeći upravo suprotnim postupkom, dodatnim kraćenjem, brušenjem i odstranjivanjem viškova. Ipak, i onda kad je rasut i redundantan, Strašek je talentiran pisac, pa mu nekim čudom pristaje čak i anakrono korištenje inverzije dajući prozi šarmantan dah poznog štulićevskog ludila, dok neuglancanost neprestano priziva stih „srce ne vrijedi dok ne poludi“ Marije Čudine.

Sve u svemu, roman Heroin, kruh i rudnici sumpora nesvakidašnja je i vrijedna knjiga koja predstavlja znatan iskorak u odnosu na autorov pjesnički debi. No radi se o prozi koja je nastajala u dugom razdoblju i tek će treća knjiga uistinu pokazati hoće li sjaj zagrebačkog sugarmana na domaćoj književnoj mapi (cijela priča oko Strašeka pomalo me podsjećaju na legendarnog Sixta Rodrigueza) biti relativno prolazna pojava ili ipak nešto više. Pravo pitanje nije ima li autor u sebi još jedan roman, jer barem mu autofikcijske građe ne manjka, nego može li sustavnije zatomiti nagon za pripovjednom jurnjavom, može li se fokusirati, usporiti i nagraditi čitatelje nešto gušćim i koherentnijim tekstom, prozom u cijelosti na razini talenta koji je dosad nagovijestio? Možda ga je upravo izbacivanje prvog ispovjednog romana oslobodilo određene napetosti, možda je uistinu lakše pisati nakon što se iz tame rudnika protisne: „Ni zrna žita okupatoru.“