Portal za književnost i kritiku

Remake SF klasika

Genijalni ocean (ne) traži autora

Remake Lemova "Solarisa", čak prije filmskog viđenja Andreja Tarkovskog, nego proto-teksta romana, napisao je Rade Jarak, a njegovu reinterpretaciju Pablo Srdanović upisao u niz antimodernističkih čitanja
Rade Jarak: “Put na Solaris”, Jesenski i Turk, Zagreb, 2023.
Naposljetku, premda smatram kako je remake bez sumnje zauzeo previše stranica, a možda i sam po sebi nije baš najsretniji izbor, ostaje mi zaključiti kako je Rade Jarak uspio stvoriti nesvakidašnje snažnu, a opet dovoljno suptilno zaokruženu cjelinu

 

Činjenicu da se književno djelo, onda kada je završeno i prepušteno oskvrniteljskim rukama čitatelja na stanovit način emancipira i počinje živjeti vlastitim životom, autoru nije uvijek lako prihvatiti. Objavivši svoj znanstvenofantastični roman Solaris (1961.), Stanislaw Lem, klasik svjetskog SF-a (i jedan od najprevođenijih poljskih pisaca uopće), postao je još jedna žrtva slobodnih čitateljskih umova, kao i njihovih interpretacija, štoviše, filmskih i inih adaptacija, od kojih je svakako najznačajnija ona Andreja Tarkovskog. Veliki ruski redatelj zadržao je kostur Lemove radnje – priču o svemirskom istraživaču Krisu Kelvinu i njegovu boravku na Solarisu, planetu prekrivenom genijalnim oceanom-mozgom, golemom životvorinom s kojom čovječanstvo već desetljećima bezuspješno, ali fetišistički uporno pokušava uspostaviti Kontakt. Uskoro se u svemirskoj postaji počinje događati neobjašnjivo: čini se da živući ocean skenira mozgove tročlane posade, njihove najdublje traume i emocije, a zatim im materijalizira goste, pa tako Krisa posjećuje Harey (kod Tarkowskog Khari), njegova bivša supruga koja si je oduzela život desetak godina ranije. Ipak, ostalim aspektima književnog predloška redatelj pristupa poprilično slobodno. Umjesto kritičkog naglašavanja ljudskog antropocentrizma prilikom osvajanja svemira, koji je ustvari jedan od aspekata beskrajne ljudske gluposti (Lem), Tarkovski na svojevrstan način žali Čovjeka, a Zemlju prikazuje kao jedini dom, istovremeno se dodatno fokusirajući na koloplet ljubavi i krivnje koji obilježava odnos Krisa i Khari. I uzaludno je bilo negodovanje genijalnog, ali ipak tek običnog čitatelja/gledatelja Lema, filmska verzija Solarisa prihvaćena je kao remek-djelo sedme umjetnosti, postavši u kulturnom pamćenju podjednako originalom kao i njezin književni predložak. Pokazalo se tako da genijalni ocean nije u stanju proizvoditi samo goste, već i neprestano provocirati nove solarise – igrali su ti pametni oceani na kazališnim daskama, adaptirani su u opere i baletne predstave, 2002. Steven Soderbergh režirao je hollywoodsku inačicu, a po Solarisu je, primjerice, nazvan i nakladnički niz zagrebačkog Hangara 7 u kojem se od 2014. objavljuje domaći i strani SF.

Posredstvom Rade Jarka Solaris se naposljetku materijalizirao i u tekućoj produkciji domaće proze. Radi se o prvom remakeu u suvremenoj hrvatskoj književnosti – ističe urednik Matko Sršen – nesumnjivo nesvakidašnjoj knjizi, pomalo zbunjujućeg koncepta – dodajem. Bilo kako bilo, Jarkovu čitatelju vrlo brzo postaje jasno da je, kako bi otputovao na Solaris, s autorom prinuđen potpisati…

Zaista neobičan fikcijski ugovor

Dok Lem čitavu radnju smješta u svemir, a Tarkovski je djelomično prizemljuje, Jarak odlazi korak dalje, pa na prvih nekoliko stranica dodatno domišlja zemaljsku pretpovijest budućeg kozmonauta. Opraštajući se s ocem, ladanjskom kućom i njezinim okolišem – svime onime što je na njega formativno djelovalo – Kris nakratko zaranja u najranije djetinjstvo. Pred čitateljem iskrsava lik s izrazitim senzibilitetom za prirodu…

Ovo su moja vrlo rana sjećanja o pravoj divljoj prirodi oko ujakove kuće na selu, jer život u gradu ne može pružiti ni izbliza takav osjećaj slobode, prostranstava, šuma, jezera i polja. Osjećaj toliko izoštren da primjećujete svaki detalj, od prelijevanja boja na nebu ujutro ili navečer, pa do obrisa svake grane ili lišća na drveću…

gradski dječak koji primjećuje sve njezine godišnje cikluse beskrajnog kruženja materije.

Upravo ova prva, zemaljska stanica svemirske odiseje pokazat će se ključnom za Jarkov romaneskni svijet, no prije nego što to postane jasno, potrebno se probiti kroz, više-manje – transkribirani Solaris Andreja Tarkovskog. Izuzev nekoliko uvodnih stranica, do polovice knjige Jarak vjerno slijedi predložak ruskog redatelja (hommage Lemu odaje se tek posredno), i to do te mjere da se kod čitatelja, ako je relativno dobro upoznat s filmskim klasikom, lako može pojaviti svojevrstan zamor. Odstupanja od originala ipak postoje, najčešće se kriju u detaljima (čak i u imenima pojedinih likova!), no moram priznati kako moj manjkavi interpretativni aparat uz najbolju volju nije uspio pronaći njihovu logiku. Uz to, ne mogu se oteti dojmu kako remake-polovica romana povremeno i izvedbeno kaska za ostatkom – neuvjerljivija je, manje nadahnuta i stilski slabija. No kada se film odmota do kraja, odnosno kada Jarkov Solaris tribute band napusti pozornicu, slijedi nešto sasvim drugačije: dobro uvježban autorski original donosi zaokret na planu narativne strategije – fikcijski se ugovor preispisuje.

Dok Lem čitavu radnju smješta u svemir, a Tarkovski je djelomično prizemljuje, Jarak odlazi korak dalje, pa na prvih nekoliko stranica dodatno domišlja zemaljsku pretpovijest budućeg kozmonauta

Distopijska domislica

Pišući sad već daleke 1994. o romanu Smrt Vronskog Nedjeljka Fabrija, Igor Mandić pojavljivanje lika iz Tolstojeve Ane Karenjine na istočnoslavonskom bojištu, točnije, u opkoljenom Vukovaru, naziva prvorazrednom domislicom. Slično bi se mogao opisati i narativni postupak Rade Jarka, jer nakon što ponovno izgubi Khiru ili barem svjesno biće sasvim nalik njoj koje je ocean materijalizirao, po Krisa dolazi letjelica sa Zemlje – Lemov/Tarkovskijev junak ubrzo će se naći u vrlom novom svijetu totalne kontrole. Optužen da je nezakonito i obijesno trošio zemaljske resurse zanemarujući znanstvene ciljeve ekspedicije, Kris biva zaglavljen u nekoj vrsti kafkijanskog sudskog procesa, a zatim osuđen na tri godine zatvora. Zatočeništvo provodi u svojevrsnom gulagu iz bliske nam budućnosti (zbog vremenske dilatacije, za vrijeme njegova odsustva na Zemlji je prošlo tridesetak godina). Već ondje počinje hvatati obrise novog poretka: riječ je o globalnoj državi kojom upravlja Svjetska vlada, o gradovima nalik na goleme konclogore s robopsima umjesto čuvara, društvu čiji građani moraju biti poslušni, paziti na društveni status, socijalni rejting i umjereno korištenje resursa, a sve ne bi li ostali u milosti vlasti i tako zadržali svoje, najčešće svejedno skromne prihode. Ukratko, dobri-stari fašizam promijenio je lik i prometnuo se u jedan novi, bjelosvjetski totalitarizam. Jarkova angažiranost, tj. jasna kritika pravca u kojem čovječanstvo napreduje, ili možda bolje, napredno nazaduje, zgodno korespondira s Tarkovskim, koji je u svoj Solaris upisao implicitnu kritiku onodobnog sovjetskog totalitarizma, kao i s Lemom, zapravo prvim u triptihu solarističkih autora-antimodernista, duboko skeptičnim prema ideji da evolucija i tehnološki napredak društvu donose istinski boljitak.

Jarkova angažiranost, tj. jasna kritika pravca u kojem čovječanstvo napreduje, ili možda bolje, napredno nazaduje, zgodno korespondira s Tarkovskim, koji je u svoj Solaris upisao implicitnu kritiku onodobnog sovjetskog totalitarizma, kao i s Lemom, zapravo prvim u triptihu solarističkih autora-antimodernista

Sinergija stila i sadržaja

Kris – čovjek pokolebanog samopouzdanja i blijeda sjena nekadašnjeg znanstvenika – po završetku kazne nastavlja tavoriti u otuđenom novom svijetu, kao i još nekoliko vješto skiciranih likova – plaha Hamida, susjed Borović, bivši svemirski istraživač Stout…. Unatoč teškim uvjetima života, sveprisutnoj tjeskobi i nepostojanju vjere u promjenu na globalnoj razini, njihovo životarenje pomalo je i životvorenje, posebice onda kada pribjegavaju alternativnim i više ili manje zabranjenim načinima preživljavanja – nabavljanju lož ulja od švercera, skupljanju divljih plodova, boravku u zabranjenoj (nesnimanoj) suburbanoj zoni (a čak se i međusobno druženje doima kao akt na rubu zakona). Čini se da je gotovo i samo bivanje čovjekom vid otpora – ulijeva to dozu optimizma, nadu da je totalitarizam bliske budućnosti, baš kao i svaki prošli, moguće preživjeti.

Vrijedi istaknuti kako Kris, čiju fokalizaciju čitatelj beziznimno prati, ni u jednom trenutku ne pokušava do kraja spoznati, dekonstruirati i detaljno objasniti funkcioniranje sustava koji mu ne da disati. On je prije svega promatrač: bez kuknjave i afektacije, uglavnom prinuđen na prihvaćanje, ali ipak ne do kraja slomljen, iskustveno posreduje distopiju. I upravo je tu moguće uočiti određenu sinergiju stila i sadržaja romana. Jarkova proza osvaja suptilnom i tihom, gotovo potmulom lakoćom, umjerenim doziranjem emocionalnog naboja i odgađanjem klimaksa. Stil pripovijedanja i karakter fokalizatora usko su povezani i kao da latentno poručuju: ovdje (u književnosti, zbilji i njihovu međuprostoru) nema spektakla.

Čini se da je gotovo i samo bivanje čovjekom vid otpora – ulijeva to dozu optimizma, nadu da je totalitarizam bliske budućnosti, baš kao i svaki prošli, moguće preživjeti.

Priroda kao kuća

Jedno od najvažnijih pitanja Puta na Solaris svakako je odnos Jarkove distopije i remakea filmskog predloška, odnosno kako, osim, dakako, koricama, povezati prvih i drugih stotinjak stranica romana. Premda je naizgled poprilično navučen, radi se o relativno labavom, ali interpretativno vrlo potentnom odnosu koji ima smisla pomnije iščitavati. Naime, već na Solarisu, ponajviše kroz lik Palumba (izvorno Sartorius), Kris doživljava određenu opresiju, pritisak idejom Svetog Kontakta kojem se moraju podrediti kako moralna pitanja, tako i pojedinčev psihološko-emotivni svijet. Inzistiranje na predavanju višim, znanstvenim ciljevima, na Zemlji će sasvim lako evoluirati u prisilnu građansku poslušnost, služenje sustavu koji nipošto ne štiti čovjeka. Nadalje, dok je na Solarisu stvarnost sklona svojevrsnim glitchevima režiranim od strane inteligentnog oceana, nameće se pretpostavka kako je zemaljska zbilja čvrsta i jasna kategorija – no ovdje to nikako nije slučaj. Baš naprotiv, svemoćna Svjetska vlada postavlja granice između dozvoljenog i nedozvoljenog, samim time mogućeg i nemogućeg, odnosno stvarnog i nestvarnog. Ipak, ono što oponira društvu totalne kontrole i njegovim konstrukcijama stvarnosti jednostavni je prirodni svijet, koji, čak i debelo istrošen, nudi jedini siguran dodir sa zbiljom. Impresije prave divlje prirode s početka romana ustupaju mjesto manje idiličnom, ali, čini se, svejedno ljekovitom postapokaliptičnom okolišu: ofucanom plasteniku s cvijećem, zagađenoj rijeci u koju, na Borovićevo oduševljenje, ipak navraća poneka riba. Staru ujakovu kuću na selu, pored jezera, zamjenjuje dakako kolibica uz rijeku (Krisov mali, ilegalni projekt u zabranjenoj zoni) – kuća je još jednom u prirodi, ali, još važnije, sama priroda nadaje se kao kuća.

Zanimljivo, premda za Jarka ne pretjerano neobično, Put na Solaris – mnogo više nego s domaćom lijepom književnošću – komunicira s esejistikom Krešimira Mišaka – naslovima kao što su Doba virusa i ljudi, Dečki, odjebite u skokovima, Smrt transhumanizmu, sloboda narodu (a prisutne su i eksplicitne intertekstualne veze s autorima poput Borgesa, Tolstoja i Mishime). Jarkov roman sa spomenutim Miškovim naslovima umnogome dijeli društveno angažirane, pa, ako hoćete i političke stavove, ali ništa manje ni metafizičke te duhovne koncepte, što je vrlo dobra osnova za srodnu čitateljsku publiku, kao i za moguća paralelna čitanja. To ipak ne znači da Jarak ideje posreduje manifestno ili nametljivo, naprotiv, tamnih mjesta otvorenih za interpretaciju sasvim je dovoljno.

Zanimljivo, premda za Jarka ne pretjerano neobično, Put na Solaris – mnogo više nego s domaćom lijepom književnošću – komunicira s esejistikom Krešimira Mišaka – naslovima kao što su Doba virusa i ljudi, Dečki, odjebite u skokovima, Smrt transhumanizmu, sloboda narodu

Naposljetku, premda smatram kako je remake bez sumnje zauzeo previše stranica, a možda i sam po sebi nije baš najsretniji izbor, ostaje mi zaključiti kako je Rade Jarak uspio stvoriti nesvakidašnje snažnu, a opet dovoljno suptilno zaokruženu cjelinu. U jednu ruku, radi se tu o krajnje netipičnom bildungsromanu, priči o liku koji se, nakon niza zemaljskih, izvanzemaljskih, pa opet zemaljskih trauma, ipak okreće životu koji je preostao, a upravo to predstavljanje zatvaranje kruga, odnosno jednog ciklusa beskrajnog kruženja materije. Solarističko i distopijsko književno naslijeđe tako je nadopunjeno društveno angažiranom, stilski jednostavnom i pitkom, ali spoznajno izazovnom prozom – zamalo sjajnom, no kompozicijski ipak manjkavom knjigom.

Pablo Srdanović (1998., Split) po završetku gimnazije radi kao poštar, vodič u pustolovnom turizmu, slobodni ribar i još koješta drugo. Pohađa apsolventsku godinu preddiplomskog studija kroatistike. Objavljivao je ribolovne dogodovštine u prozi u časopisu Max Fishing, književnu kritiku i tekstove o književnosti na portalima Strane.ba i Stilistika.org. Na Bookstanovoj radionici za književnu kritiku 2023. dobio je drugu nagradu.
Danas

Poziv na Književnu rezidenciju Kamov 2024. s temom treće životne dobi

Rijeka

Tematski ovogodišnja rezidencija je usmjerena prema temama treće životne dobi - što znači starenje, demografska kriza, posljedice produživanja života, život u trećoj životnoj dobi s ograničenim sredstvima (...) dio su tema koje će se posebno pozitivno valorizirati, a očekivano od autora je da ih kvalitetno tematiziraju i čine dijelom svog promišljanja i kreativnog rada. Pravo na rezidenciju imaju umjetnici koji nemaju mjesto prebivališta u Rijeci, a rezidencijalni program svakom rezidentu osigurava honorar te po potrebi dodatna produkcijska sredstva (rok 17. travanj)

Natječaj za pjesničku rezidenciju “Vesna Parun” na otoku Zlarinu

Dvotjedna književna rezidencija za hrvatske pjesnike i pjesnikinje organizira se na Zlarinu, rodnom otoku Vesne Parun po kojoj projekt nosi ime. Obuhvaća boravak na otoku, posjet zanimljivim lokalitetima u Šibensko-kninskoj županiji i minimalno jedno javno događanje u Šibeniku i/ili na Zlarinu.

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Iz radionice
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Proza
  • Kritika
  • Poezija
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Poezija
  • Glavne vijesti
Skip to content