Levijatanovo lovište, Rumenvalovlje i Malahitsko more, Dvori od koralja, Svilengrad, Modrozorje… Sudeći po toponimima, koji su, dakako, autorove mašte djelo, suvišno je isticati kako mapa, doista iscrtana na prvim stranicama Popovićeva romana, prvi put nije ni zagrebačka ni novozagrebačka. Štoviše, ne predstavlja ni egzotična otočja Pacifika, konačišta Corta Maltesea, čak ni geografiju vremena kad je svijet još bio mlad ili distopijsku budućnost u kojoj je pomanjkalo kopna à la Vodeni svijet (Waterworld, 1995). Jer, premda neodoljivo podsjećaju na sve navedeno, otoci, arhipelazi i plava prostranstava obrubljena gustom tamom nepoznatog i neotkrivenog, dio su fantasy svijeta rođenog iz tinte i tipkovnice Svena Popovića.
Duh pustolovine
Nakon dviju knjiga generacijske i, načelno, stvarnosne proze (ipak s daškom magijskog realizma i izvrnute logike sna) – o sazrijevanju, urbanom luzerstvu i produženoj adolescenciji zagrebačkih milenijalaca hipsterske provenijencije – novim romanom Popović sasvim (neočekivano) napušta realistički modus. Mali i Levijatan žanrovski je neobičan, gusarski fantasy, pikarsko-piratski roman u kojem su se susreli raskošna, tamna mitologija, živa, nikad lepršavija teorija naratologije i vrući društveni angažman. Za to je, dakako, bilo potrebno stvoriti priču s duplim dnom, tim više što je roman zamišljen kao pojačanje za odrasle, ali i dječje odjele (marketinški ciljana skupina ipak je ponajviše tzv. young adult). Dakle, ono što višestruko kodirani pripovjedni univerzum lijepi u cjelinu, a potencijalno i za široku čitateljsku publiku, zarazan je duh pustolovine, ekstatičan osjećaj da je svijet velik i čudesan, a onaj izmaštani još veći i uzbudljiviji. Stranice romana tako kao da vrište parolu iz Pixarova animiranog remek-djela Nebesa (Up, 2009): Adventure is out there! (Pustolovina nas čeka!). I upravo je to ono što pokreće fabulu – mladog zvjezdoznanca repetitivne svakodnevice i pomno isplanirane budućnosti zasvrbe tabani pa odluči pobjeći iz zlatnog kaveza u kojemu se osjeća kao tarot karta u špilu za pasijans. Glavni lik, Mali, prvi put napušta bogatašku četvrt Purpurne promatračnice, za mirisom vina, ruma i duhana odlazi na dokove, a poslije toga – dalje u svijet, točnije, na pučinu, na palubu Grimizne coprnice, jer uskoro ga otima svojevrsni gusarski anarhistički kolektiv za otpadnike i neprilagođene (ovdje se nekako nađu svi koji drugdje ne pašu), grupa lutalica-revolucionara u stalnoj borbi sa samoprozvano civiliziranim svijetom. Predvođena pobočnikom Iglom i gusaricom Strijelom, bogatija za bistrog mladića neobjašnjivo povezanog sa zvijezdama, posada će krenuti u potragu za pričom.
Oko tebe diše Treći svijet
Bitno je primijetiti kako ranije spomenutu mapu (ilustratorica Klasja Habjan općenito je obavila sjajan posao), ne slučajno, rascjepljuje uvez knjige. Lijeva i desna stranica tako predstavljaju istočnu i zapadnu hemisferu izmišljenog svijeta. Doduše, zbog ratova koji se neprestano vode na Buktećim otocima (radi se o, otprilike, permanentnom sukobu između vatre kolonijalističkog okupatora i subverzivnog žara revolucije), geografska je granica između Istoka i Zapada fluidna, no najnepropusniji zid među polutkama ionako je duhovne prirode. Materijalno razvijeni Istok predstavlja vjeru u racionalno, ali i imperijalizam, kolonijalizam, ksenofobiju – dakako, civilizaciju. Priča u koju istočnjaci vjeruju propaganda je koja razdvaja, inzistirajući na nepremostivim rasnim, kulturnim i klasnim razlikama, a mitovi zapadnih naroda za njih su tek pogane gluposti i praznovjerna naklapanja, u boljem slučaju zabavna literatura. Tako, osim silom, civilizacija pokušava pokoriti zapadna otočja i porobljavanjem priče, suzbijanjem politeističke mitološke mašte i nametanjem univerzalne, hladne istine njihove Gospe od Boli. Ipak, premda se u Malom i Levijatanu jasno da iščitati antikolonijalni, nešto rjeđe antiklerikalni i često feministički angažman, Popovićev je prljavi fantasy prije svega poprište krvave klasne borbe, a potlačeni Treći svijet ne krije se samo na dalekom Zapadu, naprotiv, diše posvuda. Tako je primjerice bogataška četvrt Purpurne promatračnice ustvari tek sitna enklava okružena nabujalim kvazifavelama, Košnicom i Osinjakom, napučenima građanstvom, proletarijatom, sirotinjom i fukarom (I onda nas zovu opasnim manjinama, a svi znamo da su bogataši i vlastelini jedine zaista opasne manjine.).
Premda se u Malom i Levijatanu jasno da iščitati antikolonijalni, nešto rjeđe antiklerikalni i često feministički angažman, Popovićev je prljavi fantasy prije svega poprište krvave klasne borbe, a potlačeni Treći svijet ne krije se samo na dalekom Zapadu, naprotiv, diše posvuda
No bez obzira na to što je mjestimično blizak bajkovitom modusu (koji obično preferira crno-bijelu viziju svijeta) i što, dakako, nedvojbeno odiše antikapitalističkim i anarhoidnim duhom, roman inzistira na ideji da svako lice ima svoje naličje, a istina je kompleksan i varljiv, nikad jednoznačan koncept. Zato, kada mnogo godina nakon što je Mali prvi put zaplovio Grimiznom coprnicom, plamen revolucije ojača, uslijedit će grubo otrežnjenje: kao i toliko puta u zbiljskoj povijesti čovječanstva razlika između osloboditelja i okupatora pokazat će se gotovo nevidljivom.
Obnavljanje mita o potrazi
No vratimo se još jednom fabuli, putešestvijama koje Maloga i družinu odvode doslovce na ishodište priče, u izvorni pupak svijeta, Orahovu ljusku – Jer ovdje je nastala prva priča, ovdje je početak. Kamičak je to koji ne postoji na kartama i gotovo ga je nemoguće pronaći, mjesto koje bi danas mnogi cinično opisali kao svojevrsni new age raj – držanje za ruke i razgovor s drvećem ondje je sasvim uobičajena pojava – ali radi se zapravo o nevinom, nedirnutom svijetu, besklasnom društvu bez ikakvog tipa institucionalizirane vlasti i religije. Najvažnije, ondje se održava čuveni Festival Tkanja ili, drugim riječima, najveći usmenoknjiževni festival u poznatome svijetu. S jedne strane, radi se o događaju koji nakratko spaja razlomljeni svijet (otok se i geografski nalazi na pola puta među polutkama, gotovo presječen uvezom knjige), a kazivače i njihovu publiku pretvara u jedan narod čija je temeljna vrijednost i jedina valuta upravo priča. S druge pak strane, riječ je o kontrakulturnom događaju s elementima karnevalizacije, okupljanju vjetropira i vagabunda koje će iznjedriti novog kapetana flote Zapada. Naime, onaj čija je priča najuvjerljivija – redaju se pripovjedači različitih stilova i žanrova raspredajući mnoštvo vješto stiliziranih hipodijegeza – ima je priliku i ostvariti. Tako dolazi do brisanja granica između fikcije i zbilje te, doslovce, oživljavanja ispričanog – pripovijedanje postaje ritual koji mitsku svijest održava na životu. Potonje omogućuje da mitološke priče umetnute u tekst (o postanku i koncu svijeta, o ratu s bogovima…), konstruirane kolažiranjem arhetipskih obrazaca univerzalnih ljudskoj kulturi, postaju od ključne važnosti za radnju. Štoviše, obnavljanje mita o potrazi pretvara se u pothvat koji će odlučiti o sudbini čitavog čovječanstva.
Općenito, čovjek je u Malom i Levijatanu predstavljen prvenstveno kao Homo narrans – biće koje se pripovijedanjem brani od tame nepoznatog, pričom reže mrak i upravo tako stvara svijet (temeljna dihotomija romana tako je prije svega priča-tama). Zbog svega navedenog, uključujući transcendentalnog pripovjedača koji čitateljsku figuru, a povremeno i sebe sama, poziva na prepuštanje pulsu priče, uživanje u igri i njezinom polaganom otključavanju, Popovićevoj se tekstualnosti bez straha može dodati prefiks meta-, a ne bi bilo pogrešno ni nadograditi konstrukciju afirmativnim pridjevom po želji.
Općenito, čovjek je u Malom i Levijatanu predstavljen prvenstveno kao Homo narrans – biće koje se pripovijedanjem brani od tame nepoznatog, pričom reže mrak i upravo tako stvara svijet (temeljna dihotomija romana tako je prije svega priča-tama)
Mali i Levijatan nahranjen je različitim toposima pustolovne književnosti, stripa i (animiranog) filma – od kulturnog imaginarija pirata, preko infantilnog, ali simpatičnog crtićkog humora (neki dijalozi kao da se moraju čitati glasovima televizijskih sinkronizacija), pa do više puta spominjanih mitskih priča. Povremeno svjesno plešući na rubu općeg mjesta, Popović tako stvara ne uvijek sasvim originalnu, ali svakako autentičnu i vrlo šarmantnu romanesknu cjelinu, a upravo su takvi i njegovi likovi, odnekud poznati, ali upečatljivi. Pritom posebno fascinira Iglina transformacija iz romantičnog pustolova u nešto nalik tamnom Prometeju, pričotvornom demonu, a možda i Levijatanu samom. Uvjerljivošću ne kaska ni Strijela, djevojka-mačka hitrog uma, prerano odrasla buntovnica s razlogom, ulično bistra i feministički osviještena.
Soundtrack umjesto glazbene štake
Mali i Levijatan prva je Popovićeva knjiga u kojoj nema direktnih referenci na glazbu. Izostanak eksplicitne glazbene štake očekivana je posljedica fantastičnog modusa, ali neke su glazbene aluzije ipak skrivene i tako prokrijumčarene u tkivo teksta. Kako budućim čitateljima ne bih pokvario moguću radost pronalaska, izdvojit ću tek Sejmene (Bolero, 1985), pjesmu koja sjajno funkcionira kao dio okrnjenog soundtracka i himna revolucionarno-angažirane potke romana. Ostatak soundtracka za ovu priliku izmišljam sam: prije svega, zapanjujuća je sličnost u atmosferi (a dobrano i sadržaju) Popovićeva romana s Haustorovim albumom Treći svijet (1984) – mislim tu na egzotiku pomiješanu s proleterskim duhom, snoviđenjem i potokom vruće krvi. Istoimena pjesma Treći svijet, kao i Skriven iza lažnih imena najbolji su primjeri.
Piščevo novo ruho
Dok su hipsterska poza (biti kul) i pripovjedačka samodopadnost koje je dio kritike zamjerao romanu Uvjerljivo drugi (2018) ovdje potpuno neutralizirane, autoru bi se još uvijek mogla spočitati svojevrsna neuglancanost. Primjetne stilske oscilacije doživljavaju antiklimaks u rijetkom, ali pogdjegdje ipak prisutnom leksičkom siromaštvu, srećom ipak utopljenom u gotovo tristo pedeset dinamičnih i poetički uglavnom vrlo solidnih stranica. Uz to, pretjerano inzistiranje na odnosu Mali-roditelji, nedovoljno variranom i uvijek iznova popraćenom toposom ako ga volimo, moramo ga pustiti, jedini je veći motivsko-tematski uteg teksta. Cjelokupni dojam time ipak nije ni približno narušen: Mali i Levijatan zbilja predstavlja viševečernju zabavu za cijelu obitelj. I dok će iskusnije čitatelje vjerojatno ponajviše zaintrigirati višestruko kodiranje i interpretativna slojevitost, mlađi će se možda prvi put susresti s izraženije metatekstualnom pričom, s naratologijom, usmenom književnošću i stilistikom (gotovo čitavim malim studijem književnosti) u podtekstu, no toliko bezbolno da to neće ni shvatiti (ipak, upišu li ikad kakav teorijski kolegij, mogli bi se javiti korisni fleševi).
Popovićev drugi roman medijski je predstavljen otprilike kao piščevo novo ruho, ali pisac nije gol, dapače, prvi reful Bure, nove biblioteke Mozaik knjige posvećene domaćoj beletristici (uređuje Andrija Škare), inteligentan je, zaigran i snažan udar, nedvojbeno vrijedan pažnje književne javnosti.
