Služeći se optikom provincijskog flanera, neupadljivog zapisivača-prisluškivača – a prije svega neizlječivog društvenog kritičara – Davor Ivankovac iskopao je S dna (presahlog) panonskog mora jedanaest proznih zapisa o sasvim uobičajenim (ludo bizarnim) stvarima i pojavama za ovo podneblje i (e-)epohu. Kako saznajemo iz iskustava Ivankovčeva pripovjedača, na krajnjem istoku Zapada vrijeme je sklono raznim glitchevima, no vječna tranzicija (za)uvijek je sigurna oklada, baš kao i palanački mentalitet, nacionalizam, a ništa manje ni sveprisutna (Facebook-)ljevica operirana od stvarnosti.
Društvenopolitički šok-događajčići
Premda paratekst sugerira da korice na okupu drže žanrovski raznorodnu cjelinu (priče, kronike, reportaže), radi se o međusobno prilično koherentnim tekstovima – fragmentima iz panonske stvarnosti koji zajedno tvore psihourbanistički plan slavonskoga gradića, svojevrsni psihijatrijski nalaz suvremenih Vinkovaca. Spomenuti pripovjedač zbilja nalikuje ironijskom kvazikroničaru, pritajenom kvazireporteru, pa tako Ivankovčevi tekstovi, bez obzira na to što s formalnog gledišta nesumnjivo nisu ništa drugo doli kratke priče – s vinkovačkog izlokanog asfalta, s kolodvora, iz birtija i bolnica – začudo doista uspješno funkcioniraju kao kronike i reportaže koje to nisu. Autorsko-urednička igra s čitateljskim očekivanjima nastavlja se u naslovima svake pojedine priče. Senzacionalistički intonirani i orijentirani na neki lokalni društvenopolitički šok-događajčić, naslovi funkcioniraju kao tipičan clickbait oglas na društvenim mrežama. Pročitavši priču, čitateljska očekivanja katkad su posve iznevjerena, dok se u drugom slučaju naslov ipak nekako da „opravdati“ – no, kako smo već navikli gutajući mamce popularnih portala, gotovo je nemoguće dobiti točno ono što smo očekivali. Riječ je o nesvakidašnjem, ali svjesnom autorskom postupku, zapravo nimalo neobičnom za Ivankovca koji je još od zbirke poezije Freud na Facebooku (2013), preko niza kritika i par sjajnih eseja, u stalnom kritičkom (a neki neistomišljenici rekli bi i hejterskom) dijalogu s društvenomrežnom komponentom naših života.
Ova vrlo prohodna i podjednako začudna proza protivi se svim mogućim uputama koje se mogu dobiti na kakvoj radionici kratke priče. Nepredvidljivi fabularni tok prijeti poplavom u svim smjerovima, pa je katkad gotovo nemoguće odrediti što je riječna matica, struja kojom će priča nastaviti teći, a što tek mrtvi, slijepi rukavac. Pritom je logika posljednje u što se možemo pouzdati, a sve navedeno nije na štetu čitateljskog užitka, naprotiv. S druge strane, fabula može biti i nepomična poput Bosuta, vinkovačke rijeke stajačice, pa se tako priču Svjedoci stihije…. (naslovi su uglavnom predugi da bi ih se prenosilo u cijelosti) zbog izostanka ma kakve radnje teško i može nazvati pričom, prije literariziranom društvenom kritikom tradicionalnog, bešćutnog odnosa prema psima (bez lanca se, naravno, ne može držati ker, taj potrošni alarm za čuvanje posjeda). Osim neortodoksnog pristupa fabuliranju, temeljna su obilježja Ivankovčeve kratke proze iznimna duhovitost, dosjetljivost i crnohumorni stil, a prije i poslije svega, društvenokritički angažman u obliku ironije suludog intenziteta. Ironijski modus djelomično se napušta tek u nekoliko tekstova (i to samo na trenutke), uključujući priču Znali su se površno, a sada inovativnom idejom osvajaju tržište, čije je postavljanje na početak knjige još jedan značajan autorsko-urednički pogodak. Radi se o možda najuspjelijem tekstu zbirke, stilski ispeglanom od prve do posljednje rečenice, s nizom neočekivanih skretanja koja vrlo uspješno zamjenjuju izostanak klasičnog kratkopričaškog obrata pri kraju teksta. Već u prvoj priči Ivankovac tematizira poraće kao produžetak rata (koji zapravo nema tendenciju završiti), ujedno oslobađajući dojmljivu pripovjedačku maštu. Naime, dvojica vinkovačkih umirovljenika iz čista mira počinju kontemplirati mogućnost nuklearnog udara na grad, štoviše, otkrivaju internetsku stranicu koja takve katastrofe vjerno simulira, pa do dugo u noć bombardiraju Vinkovce (ali nikako vlastiti kvart, već na suprotnu stranu, prema Pačetinu i Trpinji, neka sprži njih), Vukovar, Beograd i Šumadiju, čudeći se kako broj žrtava i nije toliko velik, barem u usporedbi s brojem stradalih u Vukovaru ili s ubijenima u Jasenovcu. Istodobno, vukovarski branitelji još uvijek se povremeno pojavljuju iz proboja, naprosto izrone iz kukuruzišta kod parkinga Konzuma. Žene, djeca i starci dužni su im sa zahvalnošću predati zaslužene privilegije, nakon čega se ovi, smjesta zajahavši državni proračun, udaljavaju u smjeru poreznih olakšica.
Osim neortodoksnog pristupa fabuliranju, temeljna su obilježja Ivankovčeve kratke proze iznimna duhovitost, dosjetljivost i crnohumorni stil, a prije i poslije svega, društvenokritički angažman u obliku ironije suludog intenziteta
Ironični autor lišen auto(r)ironije
Urnebesno smiješni, a istodobno začudni, bizarni motivi nastavljaju se nekontrolirano ulančavati iz priče u priču, pa tako primjerice ishlapjeli panker priziva duh Satana Panonskog, vojni veterani i vojni invalidi međusobno „ratuju“ oko ribolovnih pozicija, a izigrani stranački poslušnik osvetnički „tetovira“ spomeničku baštinu. Svakako valja napomenuti kako pripovjedačev ironijski (po)žar nije usmjeren samo prema politički desnom i tradicionalnom, naprotiv, nervira ga i domaća književna scena, posebice lijevo orijentirani pisci bez vozačke dozvole, a rado će nagaziti i feminističke narative. Lišene svake političke korektnosti, hipertrofirano sarkastične, nerijetko i maliciozno inzistirajući na pretjerivanju, Ivankovčeve priče zaista su nesretna čitateljska preporuka. Zbog toga bi na koricama možda trebalo stajati svojevrsno upozorenje na moguće nuspojave ili alergene koje ova proza sadrži – nešto poput: Ukoliko ste navikli identificirati se s bilo kakvim kolektivnim identitetom, molim ne čitati!
Ipak, sve priče nemaju jednake (estetske) ambicije, a autorov se spisateljski angažman već prije polovice zbirke otkriva prvenstveno kao kritičko-prikazivačko-kartografski, a tek onda kao književnoumjetnički. Pojedini tekstovi, posebice posljednji (Priča o mačku Robiju…), ponajviše funkcioniraju kao ironične društvene kritike za čije je potrebe šator umjetničke proze tek labavo rastegnut. Priče, a s njom i čitatelj, tako postaju taoci autorovog društvenokritičkog angažmana, njegovog neumoljivog i nezaustavljivog esejističkog nerva, no čak ćete i tako zarobljeni uživati, ako ste, ponavljam, sposobni biti kolektivno neidentificiran čitatelj-talac. U tom biste slučaju, dakle, autoru mogli uputiti samo jednu suvislu zamjerku, jer tek je u jednu zamku, kako mi se čini, upao nehotice: najironičnijem pripovjedaču na svijetu kronično nedostaje autoironije, čijoj sam se pojavi, priznajem, nadao sve do posljednje stranice posljednje priče.
Na koricama bi možda trebalo stajati svojevrsno upozorenje na moguće nuspojave ili alergene koje ova proza sadrži – nešto poput: Ukoliko ste navikli identificirati se s bilo kakvim kolektivnim identitetom, molim ne čitati!
Humor sjajan, a crn
Iscrtavajući vinkovački zemljovid, Davor Ivankovac stvorio je čitav ciklus likova-karikatura: od vinkovačkih domorodaca golema kukasta nosa, preko niza propalih buntovnika iskorištenih od vladajuće stranke, sve do Petra Krešimira, iritantnog pjesnika ogromnog palca (eto još jednog dijaloga s mrežom). Autor se, dakle, u ulozi kritičara-karikaturista snašao vrlo dobro, zanemarimo li poziciju superiornosti s koje pripovjedački glas progovara, a što, mora se priznati, povremeno baca sjenu na sjajan crni humor, dosjetljivost i britku ironiju. Štoviše, dojma sam kako ovo nije najbolja knjiga koju je autor njegova talenta u stanju napisati, no prvi je preduvjet da razmjeni pozicije žrtve, odnosno da sama priča i njezina književna obrada više ne budu podređene društvenoj kritici, a autoironija utopljena ironijom. U protivnom, bila bi to šteta za autorski talent, baš kao da su nam vinkovačke garaže, da ostanemo vjerni panonskoj lokalizaciji, podarile samo album Vo-zdra Hali Gali Halida, tu kultnu parodiju iz Baretova pera i distorziranog mikrofona, a uskratile nas za remek djela poput Razdora ili Milosti. Dobro, možda ne baš doslovce šteta ravna nepostojanju Majki, no shvaćate što hoću reći. Naposlijetku, Ivankovac je nedavno objavio roman koji je prošao poprilično ispod radara književne javnosti. A tko zna što se krije u tom Životu trećem (2022), možda upravo ono čemu se nadam, proza koja manje podsjeća na rugalački orijentiranog Hali Gali Halida, a više na Razum i bezumlje, na Razdor i Milost suvremene slavonske književnosti?
*Tekst je nastao u sklopu radionica “Književna kritika i suvremeni medij: praksa”, a financiran je iz Fonda za kulturu Društva hrvatskih književnika.
