Drugi roman prevoditeljice i književnice Maje Ručević Borilište ambiciozan je pokušaj progovaranja o traumatičnom djetinjstvu, njegovu odjeku u kasnijem životu i konačnom iscjeljenju. Pripovjedačica Nora urednica je u jednoj izdavačkoj kući i žena u četrdesetima koja pokušava iznova pronaći sebe nakon prekida toksične ljubavne veze. Njezin narativni put preobraženja pratimo kroz tri veća poglavlja u knjizi: Kuća lutaka, Duhovi i Gorka voda. Iako su mnoge autorice u posljednje vrijeme progovorile o traumama iz djetinjstva, toksičnim odnosima, seksizmu i pokušajima prevladavanja tradicionalnih rodnih uloga, Ručević ne ostaje isključivo na tematizaciji navedenih problema, već se i uspješno poigrava ibsenovskim motivima stvorivši zaseban pripovjedni mikrosvijet Bunkera bb koji obogaćuje središnju narativnu liniju Norina sadašnjeg života.
Život u Bunkeru bb
Intertekstualna veza s Ibsenom, vidljiva u nazivu prvoga poglavlja i u imenu pripovjedačice, provlači se cijelim romanom, a Ručević je koristi promišljeno i autentično, nikada kao puku imitaciju. Roman je podijeljen u pedeset i pet potpoglavlja u kojima se izmjenjuju dionice u kojima Nora pripovijeda iz sadašnjosti o svome odraslom životu s onima naslovljenim Bunker bb, u kojima su u fokusu lutke iz bunkera. Ti dijelovi pisani su kurzivom, naracija je poetičnija, a pred čitateljem se polako grade zidovi Bunkera bb, za koji naslućujemo da je fikcionalizirana i pomalo bajkovita verzija pripovjedačičina djetinjstva i odrastanja u disfunkcionalnoj obitelji, na što je u odraslom životu posebice podsjeća zaključana soba u njezinu stanu. Bunker bb poprište je života triju lutaka: Barbe, Ljudmile i najmanje lutke; to je gotovo klaustrofobičan mikrosvijet u kojemu se ogleda izmaštano-stvarna prošlost, a u tim se poglavljima donose i rijetki veseliji trenutci (primjerice pripremanje štrudle s Ljudmilom), no puno češće oni potresni (rastava, svađe, siromaštvo, pokušaj suicida, nasilje, rat…), koji Noru u odraslom životu prate poput sjene, a kojih se ponekad prustovski prisjeća, primjerice kada je crna tepsija podsjeti na nestale prijatelje iz razreda, prognanike, zračnu opasnost i ostale sablasti iz djetinjstva.
Pred čitateljem se polako grade zidovi Bunkera bb, za koji naslućujemo da je fikcionalizirana i pomalo bajkovita verzija pripovjedačičina djetinjstva i odrastanja u disfunkcionalnoj obitelji
Norina Lutkina kuća
Osim motivske poveznice roman vjerno odražava i poantu Ibsenova dramskog komada: Nora na kraju romana postaje punokrvna, možda i iscijeljena osoba odlaskom iz stana u kojemu je odrasla, a time i odlaskom iz sablasnog okružja nevidljivih lutaka iz djetinjstva, baš kao što to postaje i Ibsenova Nora napuštanjem Lutkine kuće. To je jedan od elemenata koji su u Borilištu izvedeni izvrsno: pred čitateljem se na dvjestotinjak stranica odvija suptilna, ali snažna metamorfoza glavne junakinje, koja postiže svoj autentičan vrhunac u zadnjem poglavlju, a koje je možda i najsnažniji adut ove knjige. U završnim rečenicama romana Nora govori o vlastitoj promjeni: trauma počinje blijedjeti onoga trenutka kada ju uspije dramatizirati, uobličiti, pretočiti u priču. Time se povezuje pripovijedanje, odnosno dramatizacija, s procesom iscjeljenja, bol postaje narativni materijal, a pisanje način kojim se može afirmirati vlastito iskustvo. Završna opaska o stvarnosti „koja se odvija tu i sada“ zaokružuje Norin put od percepcije vlastitog identiteta kao fragmentiranog zbog nedaća iz djetinjstva do njegova prihvaćanja upravo u toj fragmentiranosti i nesavršenosti. Nakon završetka pripovijedanja pojavljuje se prva scena drame u tri čina BUNKER BB, što je istodobno završna točka i novi početak, odnosno trenutak u kojemu se unutarnja borba i proživljena stvarnost pretvaraju u izvedbu te se usporedno izdvaja i kao formalno zanimljiv dodatak ovom proznom djelu.
Trauma počinje blijedjeti onoga trenutka kada se uspije dramatizirati, uobličiti, pretočiti u priču. Time se povezuje pripovijedanje odnosno dramatizacija s procesom iscjeljenja, bol postaje narativni materijal, a pisanje način kojim se može afirmirati vlastito iskustvo
Čitatelj priželjkuje i očekuje
Poglavlja o Bunkeru bb iz vizure fikcionalizirane prošlosti objašnjavaju Norinu sadašnjost, pa se tako ta dva pripovjedna plana na sadržajnoj razini nadopunjuju poprilično uspješno. No ipak se ponegdje naziru određene nekoherentnosti koje kvare ukupni dojam. Dok su na početku knjige poglavlja Bunkera bb stilski u snažnom kontrastu s Norinim pripovijedanjem i doista uživamo u hermetičnijoj, poetičnijoj, mračnijoj i stilski bogatijoj naraciji kojom se stvara impresivan i začudan dojam dvaju potpuno različitih i paralelnih narativnih linija, dosljednost bunkerskih dijelova u kreiranju izražajno konzistentnog literarnog podsvijeta biva prodrmana narednim poglavljima. Primjerice poput onoga u kojemu najmanja lutka preuzima pripovijedanje i govori o danu koji je počeo korištenjem viklera za kosu i oblačenjem hulahopki, a završio vikom i prijetnjama, ili poglavljem u kojemu pripovjedačica nabraja što sve mrzi u toj obitelji lutaka. Time se mijenja već uspostavljeni ton pripovijedanja, koji postaje manje hermetičan i poetičan na štetu ukupnog dojma i dosljednosti gradnje potpuno stilski zasebnog dijela knjige. Iako i ta dva poglavlja sadržajno zasigurno pridonose objašnjenju Norine sadašnjosti, čitatelj priželjkuje i očekuje nastavak sustavnog stvaranja tog bizarnog svijeta lutaka iz Bunkera bb.
Poglavlja o Bunkeru bb iz vizure fikcionalizirane prošlosti objašnjavaju Norinu sadašnjost, pa se tako ta dva pripovjedna plana na sadržanoj razini nadopunjuju poprilično uspješno
Potraga za ujednačenošću
Gore izdvojeni primjeri mogu se činiti zanemarivi u odnosu na cjelinu romana, s obzirom na to da je Norina narativna linija uglavnom zaokružena, linearna i cjelovita, no u drugom poglavlju iščezavaju potpoglavlja o Bunkeru bb i pojavljuju se ponovno u trećem poglavlju, što dodatno narušava postojanje zaokruženijih cjelina u romanu. Trauma svakako uzrokuje rascjepkanost, necjelovitost, fragmentiranost, no sve to u ovoj knjizi ne djeluje kao promišljen narativni izraz same traume, već kao posljedica nedostatka promišljanja iz vizure čitatelja, koji u ovoj knjizi vidi mnoštvo minijatura i fragmenata bez dovoljno potrebnih šavova koji ih povezuju. Ako je to poetički odabir, a vrlo vjerojatno jest, u samom tekstu za njega nema dovoljno indicija koje bi na njega upućivale.
Povremeno se pojavljuju i stilski pomalo bizarna rješenja koja narušavaju ukupni dojam o romanu. U pojedinim dijelovima, ponajviše u onima u kojima je Nora pripovjedačica, a u njima bi se očekivala ujednačenost, poseže se za banalnim ili pretjerano slikovitim izrazima koji ostavljaju nespretan dojam (npr. „oči su mu bile krvave kao moj tampon“), kojima se izaziva nimalo pozitivan komičan učinak zbog njihove neuklopljenosti u ton ostatka teksta, koji je ozbiljniji, ujednačeniji i ne pokušava biti komičan. Također, brojne reference i intertekstualne veze, iako ambiciozne, na nekim mjestima narušavaju Norino pripovijedanje i unutarnje monologe te se njihovim umetanjem, koje ponekad djeluje neuvjerljivo („samoća se u mene ušuljala kao wong kar-waiovski pečat“), narušava inače spontan i autentičan tok pripovijedanja.
Trauma svakako uzrokuje rascjepkanost, necjelovitost, fragmentiranost, no sve to u ovoj knjizi ne djeluje kao potpuno promišljen narativni izraz same traume, već kao posljedica nedostatka promišljanja iz vizure čitatelja
Borilište bliskosti
Nakon prekida ljubavne veze na početku romana Nora putuje u Sarajevo gdje upoznaje Igora i s njim uskoro započinje prvo prijateljski, a onda romantičan odnos. U drugom dijelu romana, umjesto bunkerskih dijelova, različitim fontom izdvojene su Igorove priče koje šalje Nori nakon njezina povratka u Zagreb. Njihova zajednička spona je književnost, ona je urednica, a on potencijalni pisac, a razvitak njihove veze izveden je vrlo uvjerljivo i suvereno od početka pa do njezina kraja. Njihova poveznica je i trauma, oboje su slomljeni, burnih prošlosti i nezadovoljni vlastitim životom. Pred čitateljem se od početka upoznavanja polako razvijaju Norini osjećaji prema Igoru, a kraj njihove veze, koji se otprilike poklapa i s krajem knjige, katarzičan je i proizvodi osjećaj skladno uobličene pripovjedne linije i razvitka njihovih likova i veze. Igorovi zapisi u ovome poglavlju svakako su u funkciji njegove karakterizacije, opisavši pobliže njegovu svakodnevnicu i prošlost, bitne mu osobe te donose i neke od uzroka za posljedični epilog njihova odnosa. U njima se tematizira i općenito život u BiH, Sarajevu i u posttranzicijskom društvu. Dojam je da se željelo reći nešto i o društveno-političkim problemima, no priče ipak ostaju na razini fragmenta, nedovoljno za stvaranje zaokruženijih i svrhovitijih poanta u kontekstu ovoga romana koji se ipak ponajviše bavi Norinom transformacijom, pa onda u tom kontekstu i odnosom s Igorom. Priče „izlaze“ iz te temeljne preokupacije, ali i ne doprinose dojmu koherentne cjeline jer od nje tematski i stilski odskaču. Zbog toga se Borilište ponekad doima kao kolaž više nedovoljno uklopljenih i razvijenih dijelova, a manje kao zaokružena romaneskna cjelina.
Međutim, promatramo li roman izvan okvira njegovih formalnih nedostataka, pokazuje se da na tematskoj razini funkcionira znatno uvjerljivije, odnosno spretno progovara o raznovrsnim Norinim (a i našim) životnim borbama: o obiteljskom naslijeđu i transgeneracijskim traumama, prevladavanju i pronalasku samog sebe, suočavanju s prošlošću i s nagomilanom boli te o pokušaju izgradnje smislenog i ispunjenog života „ovdje i sada“. Time je Maja Ručević stvorila literarno borilište koje je istovremeno intimno, Norino, ali i univerzalno. Kao što je to učinila Nora, važno je da se i mi suočimo, borimo, i naposljetku pronađemo vlastiti glas. No, o svemu tome važno je i pisati.
