Odanosti koje nismo tražili/e

Ilustracija bajka
Umjetnost kao suočavanje

Odanosti koje nismo tražili/e

Sva lica zlostavljanja, ili neugodan susret s vlastitim odrazom u romanima Delphine de Vigan i dokumentarcu Đure Gavrana
U romanu Delphine de Vigan, kao i u dokumentarcu Đure Gavrana, riječ je primarno o djeci koja si sama ne mogu pomoći. No što je s nama odraslima? Što smo mi do sada učinili da sankcioniramo zlostavljače i iscijelimo svoje traume? Prenosimo li ih dalje, svjesno ili nesvjesno? Tražimo li pomoć? Pružamo li je drugima? Jesmo li sanirali obiteljske, ratne i političke traume? Koje su to naše tabu teme o kojima „sve sve znaju“, ali zapravo uporno šute?

Delphine de Vigan (1966.) nagrađivana je francuska spisateljica, scenaristkinja i redateljica čije su knjige dospjele i u naš jezični prostor. Doduše ne sve, tek je njezin bestseller Ništa se ne opire noći privukao pažnju nakladnika te je 2013. objavljen u prijevodu Ite Kovač. Dvije godine poslije izašao je i roman Prema istinitoj priči, a 2020. i posljednji u nizu – Odanosti. Oba je prevela Vlatka Valentić, a kao i onaj prethodni, tiskani su u nakladi Oceanmora. Jours sans faim (2001.), No et moi (2007.) i Les Heures souterraines (2009.) nažalost još uvijek nisu dostupni u hrvatskom prijevodu.

Ništa se ne opire noći pronicljivi je literarni psihogram u kojem pripovjedačica pokušava dekodirati zamršeni život svoje majke, gradeći za nju kroz tekst „papirnati lijes“. Dirljiva i kompleksna priča koja pokušava rasplesti složene obiteljske uzročno-posljedične veze našla se i u fokusu klasifikacijske rasprave o tome je li riječ o fikciji ili memoarima, te pokušaju da se autobiografsko ruho navuče autorici kojoj nije bilo po mjeri. Makedonska pjesnikinja Liljana Dirjan u svojoj pjesmi „Jedan u srcu“ kaže:

„evo ti istinitog događaja
opet je nestao onaj blijedi lik, a samo što si ga ugledala

U toj maniri, de Vigan svojim sljedećim djelom odgovara onima koji su je pokušali preobratiti na Istinu. Ironično nazvan Prema istinitoj priči, tekst na stilskoj i tematskoj razini pokazuje kako funkcionira mehanizam manipulacije. Kroz suptilnu igru stvarnog i nestvarnog, uvjerljivog i neuvjerljivog, držeći čitatelje/ice u neizvjesnosti vlastitih očekivanja, de Vigan nas potiče da izoštrimo osjetila i vježbamo gledanje.

Naslovnica knjige "Odanosti"

Papirnati lijes

U Odanostima pak, i strukturalno i sadržajno odlazi korak dalje. U fokusu radnje zlostavljanje je i zanemarivanje djeteta. Jedanaestogodišnji Théo zlostavljan je onim što mu uskraćuju njegovi razvedeni roditelji – ogorčena i manipulativna majka, puna mržnje i jala, te bespomoćni i depresivni otac, ovisnik o tabletama, koji nije u stanju brinuti se niti za samoga sebe. Rastrgan između dvoje zlostavljača koji bi mu trebali pružiti zaštitu, ljubav i skrb, Théo u tako ranoj dobi biva lišen toliko toga. Kako bi potisnuo svoj unutarnji ambis dječak počinje piti, uglavnom u društvu prijatelja Mathisa.

„Mathis je svjestan koliko su drugi pod dojmom Théove šutljivosti. I djevojčice i dječaci. Théo je škrt na riječima, ali nije tip koji pleše kako drugi sviraju. Boje ga se. Poštuju ga. Nikad se nije morao potući niti ikomu zaprijetiti. U njemu nešto kuha i to odvraća i napade i dobacivanja. Mathis je kraj njega na sigurnome, ništa mu ne prijeti.“

Glavnu ulogu u spašavanju dječaka igra njegova učiteljica Hélène. I sama nekoć žrtva fizički nasilnog oca, ona je ta koja prva uočava da s dječakom nešto nije u redu. Ali kako to već biva, mnogi iskazuju nepovjerenje prema njezinim sumnjama, a institucija škole bi najradije, ako je moguće, da to ne postane njihov problem. Od medicinske sestre koja pregledava dječaka do ravnatelja škole, svi poriču poprilično očite signale. Hélène tako doživljava klasični gaslighting – nju doslovno netko „pravi ludom“ do te mjere da i ona sama posumnja u vlastitu intuiciju i bjelodane dokaze.

U tom mikro svijetu de Vigan izvanredno portretira što se zaista događa s onima koji nasilje uoče – društvo kao da se poveže u šutnji, sramu, nevoljkosti da se uhvati u koštac s nečim tako neugodnim i složenim. Posebna vrijednost djela leži u tome što de Vigan jasno ukazuje na to da nasilje, osim tjelesnog i verbalnog, može biti i sve ono što se uskraćuje – prije svega čitav spektar emocionalnih sustava potpore, pažnje i respondibilnog tretmana djeteta, kao i nutritivne i svake druge skrbi i brige. Théo nije dijete koje tuku, nije dijete koje nema roditelje, pa ipak, njegova je trauma zastrašujuća – on je emocionalno siroče.

Čovjek je slobodan samo tamo gdje mu uz govorenje i mišljenje dopuštaju i osjećati

U stilskom smislu de Vigan u Odanostima ispisuje svojevrsni apsolut teksta – nesklona dekorativnim jezičnim bravurama, autorica eliminira svaki višak, kao i sve što nema narativnu funkciju, ostavljajući između sebe i teksta prostran i prazan prostor. Referirajući se ovdje na Brookovu sintagmu, dojma sam da je kod de Vigan taj prazan prostor ostavljen za čitatelje/ice, njihove emocije i uvide. U tome vidim možda i najveću vrijednost knjige – de Vigan ne navodi čitatelja/icu da osjeća ono što ona misli da bi trebao/la, niti ono što ona sama osjeća. Ne osuđuje, ne sažalijeva, ne docira. Dva su pripovjedača u Ich-formi, učiteljica Hélène i Mathisova majka Cécile. Fokalizacija je internalizirana. Kada se bavi rakursima dvaju dječaka, de Vigan pripovijeda u trećem licu, pokušavajući naraciju prilagoditi dječjoj (ne)zrelosti. Ostaviti čitatelju prostor za njegovu ljutnju, bijes, tugu, osjećaj nepravde, suosjećanje ili možda sažaljenje, koje zapravo nije emocija, već tek jedan od obrambenih mehanizama (fingirano suosjećanje) smatram najvećim mogućim prostorom slobode. Čovjek je slobodan samo tamo gdje mu uz govorenje i mišljenje dopuštaju i osjećati.

Manjak sentimenta

Iako su joj neki kritičari zamjerili manjak sentimenta, te preveliku samosvijest likova, dojma sam da su to elementi koje je autorica svjesno žrtvovala u namjeri da ovim romanom ispiše sistematiku obrazaca. Algebarska narav teksta izabrana je kako bi nam pokazala kako trauma radi – na tragu Proppovih funkcija, de Vigan u ovoj anti-bajci o odrastanju, baš kao i on, ostaje  usmjerena na ono što likovi rade i posljedice njihovih radnji. Nažalost, čak ni visoka razina svijesti ponekad nije dovoljna da se obrazac prekine. De Vigan to i sama podcrtava završetkom romana, u kojem nas beskompromisno suočava s posljedicama nedjelovanja. I naslov romana matematički je precizan – kad je riječ o zlostavljanju, odanosti su te koje nas drže sputanima – odanost roditeljima zlostavljačima, odanost (auto)destruktivnim prijateljima, odanost nadređenima, odanost partnerima za koje se, kao što je to slučaj kod Cécile, ispostavi da uopće nisu onakvi kakvima se predstavljaju:

„Trebalo mi je nekoliko minuta da shvatim da gledam blog koji je William otvorio pod pseudonimom i u kojem je redovito objavljivao reakcije, misli i komentare o svemu i svačemu. Zatim sam u tražilicu unijela taj pseudonim i našla desetke poruka koje je William objavio na informativnim portalima ili forumima. Ogorčene, odvratne, provokatorske komentare pune mržnje koji su mu, prema svemu sudeći, osigurali određenu ozloglašenost na društvenim mrežama. (…) Da, nisam mogla zamisliti da bi moj muž, muškarac s kojim živim već više od dvadeset godina – mogao napisati riječi „peder“, „kurvetina“, „muslić“, „šupak“, „govno“, „turbanaš“ i slično u kontekstu čije bi rasističke, antisemitske, homofobne i mizogine konotacije bilo teško poreći.“

Ne ulazeći dublje u navedenu problematiku de Vigan u liku Cécilinog muža Williama demonstrira spregu između nasilja i politike – nije moguće da netko ima ekstremističke svjetonazore, a da pritom u svom osobnom okruženju nije zlostavljač. On ne mora biti ni fizički ne verbalni zlostavljač – William to primjerice čini vrlo suptilno, uspostavljajući nad svojom suprugom maksimalnu kontrolu, dodjeljujući joj lik koji je ona dužna igrati, submisivan, poslušan, koji odgovara njegovim visokim standardima o uglađenoj ženi. Cécile je dijete alkoholičara, ide na terapiju, ali to krije od svog supruga govoreći mu da odlazi na satove joge. Ona ne shvaća, sve dok ne otkrije njegovu mračnu stranu, da prikrivanjem dijelova sebe živi u podilazećoj formi koju je za nju osmislio netko drugi. Osim toga, ona u tome ni ne prepoznaje elemente emocionalnog nasilja.

Plakat filma "Jedna od nas"

Jedna od nas

Prošle je godine, premijerno na Zagrebdoxu, prikazan dokumentarni film redatelja Đure Gavrana Jedna od nas. I dok de Vigan naglasak stavlja na učiteljicu koja nije sigurna u ono što vidi, Gavran se bavi kolektivom. Prilikom organizacije godišnjice mature, jedna od školskih kolegica oglasi se mailom u kojem svoje sada odrasle kolege obavještava kako ju je u vrijeme dok su zajedno išli u školu seksualno zlostavljao vlastiti otac. Danas više ne živi u Hrvatskoj, u pravnom je smislu proglašena zastara i slučaj je time prošao bez ikakvih posljedica po zlostavljača. Film prikazuje presjek našeg društva – sudionici večere povodom obljetnice mature isprva se ponašaju kao da mail nisu ni dobili, tek poslije, opušteni alkoholom i na inicijativu samog autora koji je također jedan od njezinih bivših kolega, pokreće se lavina zgražanja, nevjerice, na trenutke i krivnje. Tiha, povučena djevojčica u školskim klupama nije ničim odavala traumu kojoj je redovito bila izložena. Ili možda i jest, ali nitko nije vježbao gledanje, nitko nije bio dovoljno pronicljiv, nekako im je promaklo.

Lavina anonimnih ispovijedi koja se prethodnih dana zaredala na Fejsbuk stranici „Nisam tražila“ otkriva nam da smo društvo prilično lošeg vida, izgleda da nam mnogo toga promiče, pa čak i onda kada „svi sve znaju“. Institucionalno je prisutna nevoljkost da se reagira i sankcionira počinitelje, poglavito ukoliko je riječ o uglednim članovima/icama društva. Što nam sve to govori o svijetu u kojem živimo? Otkud zapravo toliko suučesništva?

U Čarobnjaku iz Oza Zloj Vještici Zapada u pomoć pristižu Leteći Majmuni. Zanimljivo je kako neki pravci suvremene psihologije upravo ovaj termin preuzimaju kada govore o tome kako je moguće da zlostavljači, nerijetko i prilično daleko na spektru narcisoidnih karakteristika, tako često prolaze nekažnjeni, tako često uživaju funkcije moći, tako često su na vlasti, tako često imaju vojske svojih sljedbenika. Oni koji im daju moć njihovi su leteći majmuni ili kako to de Vigan precizira, odanosti kojima su uvezeni u priču, negirajući pritom bjelodane dokaze, tražeći isprike i razloge za nedjelovanje, odbijajući se izjasniti. Malo je stvari u životu crno-bijelo, ali kad je zlostavljanje u pitanju onda su stvari zaista ili crne ili bijele, nasilja ili ima ili ga nema. To što su zlostavljači najčešće i sami bili žrtve nasilja nipošto ne opravdava zlodjela.

U romanu Delphine de Vigan, kao i u dokumentarcu Đure Gavrana, riječ je primarno  o djeci koja si sama ne mogu pomoći. No što je s nama odraslima? Što smo mi do sada učinili da sankcioniramo zlostavljače i iscijelimo svoje traume? Prenosimo li ih dalje, svjesno ili nesvjesno? Tražimo li pomoć? Pružamo li je drugima? Jesmo li sanirali obiteljske, ratne i političke traume? Koje su to naše tabu teme o kojima „sve sve znaju“, ali zapravo uporno šute?

Lavina anonimnih ispovijedi koja se prethodnih dana zaredala na Fejsbuk stranici „Nisam tražila“ otkriva nam da smo društvo prilično lošeg vida, izgleda da nam mnogo toga promiče, pa čak i onda kada „svi sve znaju“

Bolna mjesta

Umjetnost može biti ključ, kao što je to slučaj s de Vigan i Gavranom, može nam otvoriti vrata i pokazati kamo treba ići – ali na nama je hoćemo li zaista na ta neugodna i bolna mjesta i otići. Mnogo je naše književnosti, pa i dramske umjetnosti, tek oda nemoći ili demonizacija krivaca. Dok nam čitava jata letećih majmuna prelijeću pred nosom, a možda smo i sami među njima, uvjereni smo da se traume iscjeljuju u kino dvoranama ili pak na kauču dok čitamo knjigu, a k tome smo i iznenađeni svim tim ženama koje su se sad odjednom javile, zašto li su tako dugo šutjele. Da nije možda jer ih od jata letećih majmuna nitko nije ni čuo ni vidio?

I de Vigan i Gavran precizno kadriraju traumu i suučesništvo, osvjetljavaju mračna mjesta i slijepe pjege, pozivaju društvo na bolan i neugodan susret s vlastitim odrazom, omogućuju nam da iskusimo emocije za koje nam mnogi, direktno ili indirektno, sugeriraju kako je najbolje da ih potisnemo. Tek aktivnom sanacijom vlastitih trauma možemo postati oni koji neće nastaviti niz nasilja ili se pridružiti naizgled nevinom jatu suučesnika. De Vigan je k tome i vrsna poznavateljica psihologije, iskustvo izbija iz svake njezine rečenice, pa nema potrebe da svoj rad prodaje pod kapitalističkim imperativom „istinite priče“, navlačeći na sebe tu varljivu ambalažu.

I de Vigan i Gavran precizno kadriraju traumu i suučesništvo, osvjetljavaju mračna mjesta i slijepe pjege, pozivaju društvo na bolan i neugodan susret s vlastitim odrazom, omogućuju nam da iskusimo emocije za koje nam mnogi, direktno ili indirektno, sugeriraju kako je najbolje da ih potisnemo

Philip Roth u jednom je intervjuu izjavio: „Prljava mala tajna više nije seks; prljava mala tajna to su mržnja i gnjev.“ Ako išta danas znamo, to je da se ništa ne može potisnuti, sve ipak jednom izbije na površinu, pitanje je samo u kojem obliku. Kad bismo razmotrili mogućnost da su i najneugodnije emocije tek informacija, a ne identitetska odrednica, kada bismo bili voljni sagledati njihovu genezu i usvojiti metode kanalizacije kako ne bismo zlostavljali ni sebe ni druge, te kad bismo već jednom, umjesto tog posvemašnjeg cinizma, počeli govoriti o ljutnji, o bijesu, o očaju – možda bismo najzad preko istinske ranjivosti mogli doći do empatičnijeg i iskrenijeg mjesta. Umjetnost ukotvljena u spoznaji, koja nas vodi dalje od puke emocionalne mimikrije, u kontakt s onim što je zaista naše predstavlja dragocjen putokaz ka iscjeljenju društva. A bez iscjeljenja nema promjene politike, nema napretka, nema razvoja. Ostaje tek otužni vrtlog nemoći i nasilja kojem već desetljećima svjedočimo.

Katja Grcić (1982.) nagrađivana je dramatičarka, spisateljica, prevoditeljica i dramaturginja.