Portal za književnost i kritiku

Dnevnik Almina Kaplana

Hommage svakodnevici

Imperativ je vjerodostojnosti u opreci fikcije i fakcije nedosljedan, ali su posljedice pozitivne – premještanje iz dnevnika u roman ili obrnuto rezultira višeslojnim kodiranjem intimnosti, motivacije, unutarnjeg svijeta kuće kao prostora (pre)bivanja likova, motiva ili simbola.
Almin Kaplan: „Kućni ljudi“, Buybook, Zagreb-Sarajevo 2022.
Čin pisanja za Kaplana je na neki način (terapijska) vježba uprisutnjenja, čišćenja, odbacivanja viškova i fokusiranje na ono suštinsko

Četvrta prozna knjiga Almina Kaplana, (uvjetno rečeno) dnevnik Kućni ljudi, istovremeno se od dnevničke forme udaljava koliko joj se i približava. Ova je knjiga posveta kućnom životu, prostoru u kojem živimo, ljudima s kojima taj prostor dijelimo, događajima i doživljajima koji ispunjavaju (i) naše dane. Kućni ljudi pripadaju Buybookovoj ediciji dnevnika u kojoj je do sada izašlo ukupno njih pet: uz Kaplanov su i dnevnik Lane Bastašić, Marka Pogačara, Selvedina Avdića te odnedavno i dnevnik Predraga Fincija. Zanimljivo je primijetiti kako se dnevnička forma podređuje različitim autorima, tj. kako je autori preispisuju svaki na svoj način, što vrijedi i za Kaplana. On pripada onoj vrsti autora koji ni iz čega znaju stvoriti nešto, kojima nije potrebna velika priča da bi pisali (veliku) književnost.

Knjiga i(li) život

Nominalno će (i najlakše) Kaplanova knjiga biti svrstana u dnevnike, no žanrovskoj je egzaktnosti na samom početku postavljen izazov. Na prvoj se stranici, naime, nalazi tlocrt kuće pa, iako čitatelj zna da tlocrt predstavlja stvaran prostor opisan na stranicama koje slijede, istovremeno, i vrlo neprimjetno, tlocrt postane dio njegovog imaginarnog prostora u kojem se kreću osobe u knjizi. Mogla bih reći i likovi, jer su granice zamagljene, jer dnevnički diskurs odudara od zadane dnevničke forme i postepeno počinje poprimati obilježja romanesknosti (što se uostalom dogodilo i s ostalim dnevnicima iz edicije). Evo i jedan fun fact: podnaslov Kaplanove pjesničke knjige Mostarska zbirka glasi roman o gradu što pokazuje (i dokazuje) da je Kaplanova prepoznatljivost pripovijedanje u pjesničkim slikama, ali obrnuto, da njegova poezija ujedno i pripovijeda. Rekla bih da se radi o njemu svojstvenom književnom senzibilitetu jer je Kaplan pisac koji se ugodno osjeća u tekstu, pročišćena stila, čije su rečenice ne samo promišljene, nego i proživljene.

Žanrovska fluidnost očituje se i u činjenici da se unutar Kaplanovih dnevničkih zapisa nalazi mnoštvo sakupljenih fragmenata ponekad u obliku priče, pjesničkog ili stihovnog zapisa ili autokomentara na vlastitu knjigu, pogrešnu riječ, raniju pjesmu, tekst ili prijevod. Takvi su na primjer Mlada smrt na dan krečenja ili autopoetički zapis Prevod u kojem Kaplanova prevoditeljica konstatira činjenicu koja se ne odnosi samo na njegov roman koji prevodi nego i na Kaplanov opus u cjelini: „Prevoditeljica mi je sinoć rekla da ja kad pišem (…) kao da pritišćem pauzu i tako čitatelja zadržavam u određenom trenutku. Zaleđenost tj. zamrznutost trenutka otvara vrata Kaplanovom poetskom jeziku jer je poezija za njega suštinsko shvaćanje književnosti općenito. „Njegove su misli precizne i mirne i strpljiv je promatrač kojemu ništa ne promiče citat je kojim pripovjedač opisuje prijatelja Draška, ali se može primijeniti i na njegovu poetiku.

Bez obzira na to što su osobe iz knjige stvarne i što ih čitatelj (pre)poznaje, svi bi mogli biti shvaćeni i kao fikcionalni likovi, a knjiga kao romansiran dnevnik. Imperativ je vjerodostojnosti u opreci fikcije i fakcije nedosljedan, ali su posljedice pozitivne – premještanje iz dnevnika u roman ili obrnuto rezultira višeslojnim kodiranjem intimnosti, motivacije, unutarnjeg svijeta kuće kao prostora (pre)bivanja likova, motiva ili simbola. Radnja teče kronološki, uokvirena godišnjim dobima, točnije proljećem i ljetom, ali bez točnih vremenskih odrednica ili datuma. Koliko god čitatelj znao da je knjiga pisana tijekom 2020. godine, godina bi mogla biti bilo koja druga jer vrijeme nije važno u smislu mjerenja prolaznosti, nego stajanja. Promatranja. Kaplan je pripovjedač koji je izvještio sposobnost promatranja.

Upravo je ovo razlog što Kućni ljudi nisu dosadna knjiga, iako se čini kako se u njoj ne događa ništa posebno. Čitajući je, zaključila sam da Kaplanov način pripovijedanja u tome uspijeva jer je njegov lik neprestano u procesu zapažanja, bistrenja pogleda: „Gledam fotelju, stol, prozore, police. Sve mi je puno jasnije. Stvari oko mene su prisutnije – kao da su upravo, odnekud, stigle“. Čin pisanja za Kaplana je na neki način (terapijska) vježba uprisutnjenja, čišćenja, odbacivanja viškova i fokusiranje na ono suštinsko. Čini mi se da se čitanjem događa isti proces. U takvim trenucima često osvijestimo da postoji mnogo detalja kojima u prvi tren nismo dali dovoljno pažnje ili ih nismo stigli zamijetiti, a to je, zapravo, onako kako bismo trebali sudjelovati u ovome svijetu.

Žanrovska fluidnost očituje se i u činjenici da se unutar Kaplanovih dnevničkih zapisa nalazi mnoštvo sakupljenih fragmenata ponekad u obliku priče, pjesničkog ili stihovnog zapisa ili autokomentara na vlastitu knjigu, pogrešnu riječ, raniju pjesmu, tekst ili prijevod

Pisanje kao prkošenje prolaznosti ili #slowliving filozofija

Kao što sam već spomenula, propitivanje vremena kao kategorije važna je odrednica ove Kaplanove knjige, što možda nije odmah vidljivo. U njoj opreka prolaznosti nije neprolaznost ni opreka vremenosti bezvremenost, već sporost i trajanje: „Napišem mu i kako sam čitanje usporio. Knjigama koje mi se dopadaju posvećujem puno više vremena nego sam to radio do sad. Polako prihvatam činjenicu da ne mogu sve pročitati – i da ni ne trebam“. Ovaj citat ne ilustrira samo kriterij pristupa čitanju, koji bi modernim jezikom odmah bio proglašen #slowreading pristupom, nego i odnos prema vremenu. Kao što kuća za Kaplanova pripovjedača predstavlja njegovo sigurno mjesto i zaklon od vanjskog svijeta, tako je i pisanje (pa onda i čitanje) zapravo zbjeg, ono je način usporavanja jer nas neprestano vraća u sada. Kaplanov je tekst pisan u prezentu, vrijeme stoji i zato kada ga god čitamo (kao i kod Prousta) sve traje. Jedino mjerenje vremena prisutno u tekstu jest očekivanje plodova uzgojenog povrća i soba koju će nadograditi da bi mnoge knjige mogao ponijeti sa sobom u budućnost.

Pripovjedna situacija stalne sadašnjosti omogućuje pripovjedaču susret sa samim sobom i pogled upućen prema sebi, razračunavanje s greškama u prošlim tekstovima kao i vlastitim strahovima. Kućni ljudi su i priča o emocijama, odnosima s bližnjima, unutarnjim čulima koja postoje i u podtekstu Dubravskih priča i Mehe. Na jednom mjestu tvrdi da je Meho priča o samoći, ali da to do sada nije bilo toliko istaknuto. Rekla bih da su i Kućni ljudi isto tako knjiga o samoći, ali drugačijoj vrsti samoće. Ne onoj prisilnoj, u kojoj smo otuđeni, a pojedinac usamljen, nego onoj danas prijeko potrebnoj, voljnoj i pročišćujućoj. Ponekad bismo svi trebali biti kućni ljudi, barem nakratko.

U Kućnim ljudima isprepleteni su unutarnji i vanjski život, kuća je u likovima, ali i likovi ostavljaju svoje tragove u kući. Kuća bi mogla predstavljati i metaforu prostor je svijet jer način na koji je pripovjedač doživljava ocrtava njegovu koncepciju svijeta, onako kako se kreće u tom prostoru prikazuje onako kako osjeća svoje mjesto u svijetu. Zato će soba koja treba biti nadograđena „utjecati na komunikaciju“ kako tvrdi pripovjedač, ali i percepciju prostora i svakodnevice, jer prostor interferira s likovima koji u njemu prebivaju, a djelomično i određuje njihov osjećaj vanjskog svijeta. Osim kuće tu je i vrt i susjedstvo uz koje je pripovjedač također duboko vezan svakodnevnim obavezama, odlaskom kod roditelja, u kupovinu ili na posao. Posebno mjesto u njegovim zapisima zauzima zemlja i odnos prema prirodi jer je njegov život, kao i život njegove obitelji, obilježen promjenama koje se oko njih događaju, a nisu primjetljive nepažljivom gledatelju (čitatelju). Sadnja i obrađivanje zemlje određuju ponašanja i mnoge od postupaka likova u knjizi: „Miris mokre zemlje uzbuđivao nas je“ zbog čega u njegovu pripovijedanju ima nešto duboko organsko. Kuća, zemlja, voda, priroda i tišina mogli bi također biti ravnopravni likovi i pokretači postupaka koji ocrtavaju pripovjedačev odnos prema prirodnim pojavama, obrađivanju bašte kao i odnosa prema životu: „Radujemo se velikoj zdjeli povrća na stolu za kojom posežemo dok pravimo jela čiji se recepti javljaju poput magnovenja“. Upravo je to magnovenje, trenutak, ono važno za što se trebamo znati uhvatiti u današnjem vremenu i vježbati vještinu pažljivosti. Nakon gledanja nekog filma, pripovjedač izgovara ono što bi mogao lako biti i njegov kredo: „Volio bih da su scenaristi ostavili malo više praznog hoda, tišine, dijaloga koji nisu nužno vezani za temu filma. Trebali su pustiti priču da diše“. Filozofija praznog hoda također ima svoju mondenu inačicu kao #slowliving. U Kućne ljude najbolje se skutriti kada nam treba samo biti (u tekstu) i ništa drugo: „Trenutak u kojem čitam i osjećam se živim“.

Kao što kuća za Kaplanova pripovjedača predstavlja njegovo sigurno mjesto i zaklon od vanjskog svijeta, tako je i pisanje (pa onda i čitanje) zapravo zbjeg, ono je način usporavanja jer nas neprestano vraća u sada

Knjige (kao) sugovornici

U nekim slučajevima Kaplanov narativ uspoređivali su s Knausgårdovim, no ja bih ga povezala s jednim nježnijim i suptilnijim, pjevnijim i manje sirovim dnevnikom – Stolarevom kćeri Marine Vujčić. Vujčić je također u ulozi pripovjedačice i promatračice svijeta oko sebe, kod oboje je autora redukcijom viškova postignuta zgusnutost narativa. Osim toga, prisutno je mnoštvo tuđih književnih glasova, a rečenice iz knjiga koje autori trenutno čitaju upisuju se u njihov tekst, postajući njegov integrirani dio. Spajanje je citata učinjeno bešavno, (ponovno) organski, a njihova prisutnost na točno određenom mjestu ilustrira unutarnje stanje protagonista u tom trenutku, usmjerava interpretaciju, dodajući joj nove intertekstualne slojeve: “Čitav dan čitam. Sve drugo radim između rečenica knjige iz koje mi se ne izlazi. (…) U tekstu se osjećam ugodno kao u pidžami, skoro da sam nag”. U knjizi se spominju Zagajewski, Borozan, Prilepin, Raos, Vešović, Adisa Bašić, Evelina Rudan, crnačka poezija, Proust, čak i esej Wisławe Szymborske o poeziji Eskima i mnogi drugi, pa se Kućni ljudi na mjestima pretvaraju u pravu književnu riznicu u koju čitatelj povremeno može zaviriti u potrazi za dobrim knjigama. Kućni ljudi i Stolareva kći komunikativne su i zbog činjenice da su pisane bez velikih očekivanja i s mnoštvom detalja na koje se možemo koncentrirati i koji će usmjeriti našu pažnju na uživanje u malim, svakodnevnim stvarima, onome što nastaje (ali i nestaje) u magnovenju. Zbog svoje iskrenosti i načina pisanja bez uljepšavanja, oba su ova dnevnika u meni pobudila želju za povratkom na tvorničke postavke.

Govoreći o tome koliko se može postati intiman s tekstom i u tekstu te koliko je važan dobar sugovornik, spomenula bih još jednu nedavnu Kaplanovu knjigu. Razgovori s Markom nadahnjujuća je knjiga koja prikazuje podjednako poetski koliko i intiman nutarnji život pjesnika, prevoditelja i profesora poezije Marka Vešovića. Kada jedan uspješan autor vodi razgovor s jednim od najvažnijih pjesnika ovoga područja, tada se on pretvara u poeziju i novi doživljaj jezika, književnosti i života općenito. Vešovićev pogled na pjesništvo pogled je zaljubljenika u poeziju koji ne skreće u romantiziranje i uljepšavanje, nego daje čvrste i jasne uvide u interpretaciju pjesama, ulogu jezika kao i važnost dobrog prijevoda. Danas, kada poezija polako nestaje iz prvog plana, potrebno je vratiti se osnovama i učiti od velikih.

Spominjanje Vešovića uklopit će se u kontekst ovog teksta jer (i) za Kaplana od poezije sve počinje i sve se poeziji vraća. Kao što se poezija Igora Borozana u tekstu uselila u pripovjedača, tako se i Kaplanova knjiga useljava u čitatelja, a slike, zvukovi i mirisi postaju i naši. „Sva ta iskustva koja je pretočio u pjesme, primakla su mi dio svijeta“ kaže pripovjedač. U tome smislu, složila bih se sa Semezdinom Mehmedinovićem koji u predgovoru Mostarske zbirke piše da se Kaplan „ugodno osjeća u svojoj koži i oslobođen nelagode i straha gleda svijet oko sebe“. Nakon čitanja Kućnih ljudi, ali i ostalih Kaplanovih knjiga, čišće gledamo i vidimo svijet oko sebe. Budete li čitali ovu knjigu, ugnijezdit ćete se u njoj i osjećati ugodno, kao u pidžami.

Tea Sesar diplomirala je kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Surađivala je u uredništvu Leksikona hrvatskih književnih kritičara, objavljivala kritike u Beharu. Radi u knjižari Fraktura.

Danas

Natječaj za izbor tri nova dramska teksta: Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi

Zagrebačko kazalište mladih, Hrvatska, Slovensko narodno kazalište Maribor - Festival Boršnikovo srečanje, Slovenija, i Beogradsko dramsko kazalište, Srbija, kao partneri i producenti raspisuju: natječaj za izbor tri nova / neobjavljena dramska teksta u okviru kazališnog projekta Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi. Rok predaje je 18. siječnja 2023. godine!

Natječaji Goethe instituta: prevođenje i književnost

Goethe-Institut promovira umjetnost i kulturu u svim područjima. Podržavaju profesionalce, ali i mlade i amatere u realizaciji projekata u zemlji i inozemstvu. To se odnosi i na grupe i na pojedince. Osim financiranja projekata i prijevoda, nude i stipendije, nagrade te istraživačke stipendije. Kriteriji financiranja, rok prijave i vrsta financiranja ovise o pojedinom natječaju, a trenutno otvorene natječaje iz područja književnosti možete naći dalje u tekstu

Objavljen javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske raspisalo je Javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022. godinu, na koji se mogu prijaviti autori s novim dramskim djelima na hrvatskom jeziku, a koja do objave odluke Stručnoga povjerenstva, nisu izvedena ni objavljena u bilo kojem obliku. Svaki autor može prijaviti jedno djelo neovisno o vrsti i tematici djela. Rok za slanje je 45 dana od objave poziva u Narodnim novinama

28. Sa(n)jam knjige u Istri

Dvadeset osmi Sa(n)jam knjige u Istri održava se od 25. studenog do 4. prosinca 2022. godine te će ugostiti inozemne goste, nagrađivane spisateljice, imati premijere s domaće i regionalne scene kao i program za djecu. Dalje o programu možete pročitati u nastavku

Izdvojeno

  • O(ko) književnosti
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

Skip to content