I.
Barka na Prisavlju
„I kad cijeli grad zavežeš u čvor, izbiješ na isto mjesto.“[1] Tako šećem vrtovima na Prisavlju – prolazim stazama, skrivam se u zakucima, osvrćem na okukama i zastajem pred ponekim vratima; zatim sve obiđem izvana i vrtove dobro opašem na rubovima, zategnem nevidljivo uže i vratim se na početna mjesta da podebljam čvor. Kao da su vrtovi barka i trenutak nepažnje bio bi dovoljan da preskoče nasip i otplutaju negdje niz Savu, skupa s pernatim putnicima koji su nesvjesni opasnosti dok se goste bobicama, grožđem, smokvama i orasima. Obilazak vrtova postao je ritual kojim obilježavam kraj ljeta i početak sezone velikih migracija; u čitavoj priči o selidbama nisam ni carinik ni poreznik, već nešto poput inspektora koji vodi evidenciju za svoj račun: svake godine osvane dan kada je u jednoj šetnji moguće nabrojati tridesetak vrsta. Tridesetak vrsta praktički nadomak ruke, usred grada, na deset minuta pješačenja od kuće – kao da vam ptice slijeću direktno u dnevni boravak!
Dok stojim u najdražem mi, ujedno i najdivljijem zakutku vrtova, koji je proljetos obzirno dotjerala nečija vrijedna ruka, osjećaj dnevnog boravka postaje sasvim opipljiv. Ovdje doduše nema tepiha, koji krase poneki vrt, ali jedne je godine na zarasloj parceli tik do staze doista bila ostavljena crvena fotelja. Još samo fali daljinski upravljač, moglo bi se reći – no takva je sprava ovdje potpuno suvišna. Dovoljno je poželjeti i praviti se nevidljiv. Znam na koga mogu računati: sive muharice škljocaju i nervozno skakuću po granama („ima ih ko blata!“, kažem dok kasnije prepričavam), šumski zvištci tužno zviždukaju, crnokape grmuše i čevrljinke cokću među grmljem, a djetlić slijeće na orah koji je pod najezdom gačaca i sivih vrana. Računam i na iznenađenja: zlatne vuge – tropsko voće Zagreba – visoko u krošnjama istežu glave da dohvate bobice divlje loze, a drozd cikelj ipak prosvjeduje zbog uzurpacije – nakratko me promatra s grane i odlijeće dalje. No najljepše stvari su s onu stranu želje i očekivanja: vijoglav koji nečujno slijeće na obližnje stablo i zadržava se dovoljno dugo da uživam u šarama zagasitog ruha; „nijemo divljenje, slijepo“, rekao bi Góngora.
Ipak, problem s ugođajem dnevnoga boravka jest u tome što dnevni boravak nije moj. Šećući vrtovima tiho u želji da ne preplašim ptice, svjestan sam da izgledam kao sumnjivo lice, manijak, možda i lopov. Najbolje sam to osjetio jednog sunčanog jutra kada me čiča koji praktički živi u svojem vrtu optužio da sam mu ukrao paradajze. Iako svoj čvor vežem kada su vrtovi uglavnom pusti, taj sam dan pomalo naivno zabasao na stazu tik do čičinih gredica. Ne sjećam se koju sam pticu htio vidjeti, ali čiča nije vjerovao mojim objašnjenjima. „Svi oni kažu da nešto gledaju! Otkud ja znam da paradajze niste stavili u ruksak!“ Okrenuo sam se i otišao bez pozdrava. Nedugo nakon toga uhvatio sam još jedan smrknut pogled na drugome kraju vrta. Barka se opasno zaljuljala, zavladalo je opsadno stanje – drvene ograde i vrata s lokotima niknule su gotovo preko noći, a osvanula je čak i tabla s natpisom: „objekt pod videonadzorom“. Zamišljam te nepostojeće snimke i egzotične ptice na njima. I vrtove kao objekte, skoro umjetničke artefakte u nepoznatoj galeriji ispod savskog nasipa.
*
Zgoda u vrtovima koje se najradije sjećam nije se ipak dogodila u selidbenoj sezoni, nego jednog pustog i sivog siječanjskog dana. Te su zime vrtove preplavile mačke – izgladnjele, jadne i tužne. U vječnome ratu mačaka i ptica uvijek sam na strani slabijega, ali nisam se mogao oduprijeti potrebi da barem jednom ne nahranim mace. Tog jutra pokazalo se da odnosi snaga nisu baš uvijek predvidljivi – jer čim sam mačkama ispred vrata jednoga vrta istresao nekoliko hrpica suhe hrane, među njih je sletio i gladni gačac koji je dotad sve promatrao s obližnje krošnje i povremeno kreštao. On kao da je već uvježbao svoju taktiku – na mene se nije previše obazirao, svu je pažnju usmjerio na mačje repove. Kljucnuo bi macu po vrhu repa i koristio njezinu nervozu da se domogne nekoliko zrna. Savršena strategija. Budući da su mačke bile previše zauzete jelom da bi ga posve otjerale, on bi uzmaknuo tek koji metar pa se opet spremao za napad. Nazvao sam ga „Šef Prisavlja“, jer bilo je očito tko tu ureduje. Ipak, i on je imao nadređenoga – bila je to vlasnica vrta koja je upravo došla i s pravom prosvjedovala što hranim mačke. „Pojest će sve ptice!“ – taj me je argument razoružao. No ova zagovornica ptica nije stala na mačkama; odmah su na red došle i vrane: i one jedu male ptice! Ljutito je pogledala Šefa koji je malo ustuknuo. „To je gačac“, mirno sam uzvratio kimajući glavom u Šefovom smjeru. Gospođa je ostala potpuno zbunjena – zar jedna nametnička vrsta kojoj je namijenila isključivo mržnju uopće može imati posebno ime? Nažalost, bio je to moj prvi i posljednji susret sa Šefom. On kao da je to znao, pa mi je mirno pozirao, stojeći doduše s druge strane ograde.
*
Kad razmišljam o užicima koje mi pružaju vrtovi na Prisavlju, koje sam povremeno obilazio još u doba studiranja, kada nisam poznavao ptice, sjetim se Thoreauovih riječi o pjesniku koji u mašti uživa u najdragocjenijem dijelu tuđega imanja, dok vlasnik misli da je on ukrao tek nekoliko divljih jabuka. Iako ne sumnjam da vlasnici vrtova u njima uživaju – i to se sigurno ne odnosi samo na uzgojeno povrće – u svojim šetnjama volim misliti da ja, puki prolaznik, zapravo ubirem vrhnje. I pritom zamišljam da to više govori o pticama nego o meni. Jer ja tek vodim evidenciju, i svake godine zavežem novi čvor.
II.
Bačenost u let
Opnu sna kao ljusku jajeta u cik zore probija pjev grmuše. Uho se budi i prihvaća sve što mu se nudi iz krošanja. A onda kroz otvorena balkonska vrata nahrupi nebo – visinsko cerekanje bijelih čiopa, dvije vrpce reskoga hihota nakratko poškakljaju ušnu školjku i netragom nestanu. Smješkam se u sebi i okrećem na drugu stranu kreveta – ostajem još neko vrijeme u svojoj ljusci, koju sada počinje drobiti i mačje zanovijetanje. Ali ne dam se – premotavam u glavi onih nekoliko sekundi, razabirem sastojke: napola smijeh, napola ruganje. Tko ima više prava da ismije ljudsku prikovanost za zemlju od čiope, ptice koja slijeće na čvrstu podlogu jednom godišnje, zbog gniježđenja? U izmaglici polusna dodjeljujem joj Shelleyjevu titulu „preziratelja tála“, koju je on u slavnoj pjesmi namijenio poljskoj ševi. I pogriješio. Jer ševa svoj let prema Suncu započinje i završava na zemlji, po kojoj hoda čvrstim nogama i zabada u nju duge stražnje kandže. Čiopa je pak sve adute položila na krila, u rasponu i po pola metra duga, a stopala na kratkim nožicama služe joj da se alpinistički spretno zakači za vertikalnu stijenu. Njihovo latinsko ime – apus, beznoge – poriče im svaku vezu s tlom. Raskorak između leta i hoda drastičniji je nego u Baudelaireovog albatrosa. Čudno je što im pjesnici, navodni ljubitelji slobode, nisu posvetili više pažnje.
Zagrebačke čiope odlučile su ispraviti ovaj propust i umjesto pjesnika poradile na metafori: ovi žitelji atmosfere, vječni putnici, koji se hrane, kopuliraju i spavaju u letu, za svoje su gnjezdilište odabrali hotel u centru grada, bivši InterContinental, biser socijalističkog hotelijerstva, a sadašnji Westin, koji je u tranziciji pogubio zvjezdice, ali se zato okitio dvjema vrstama čiopa – i to južnim gnjezdaricama! Brojnije su smeđe čiope, ptice za specijaliste – na gradskom asfaltu teško ih je raspoznati od tamnijih rođakinja, crnih čiopa, čiji su mahniti zvižduci iznad gradskih krovova osnovni sastojak ljetnog ugođaja u centru Zagreba. Kolega ornitolog uputio me da kod smeđih treba osluškivati grublji, dvosložni zvižduk, ako se već ne vidi malčice svjetlije perje (volio bih misliti da sam uspio). Zadnja je došla bijela čiopa, najveća među njima, kojom su se donedavno jedini dičili Dubrovčani, jer se tradicionalno gnijezdi u gradskim zidinama. Prvi sam ih put u Zagrebu opazio pretprošloga proljeća: vrzmao sam se po nasipu kod Prisavlja kad me izdaleka kao bumerang pogodilo poznato cerekanje. Za mene su dotad bile ptice Juga: Učke, Raba, Dubrovnika. Iznenadile su me u centru Beograda, ali onda sam shvatio da se grad nalazi na istoj geografskoj širini kao i Rijeka. Zagrebački susret pripisao sam proljetnoj migraciji. No kolega ptičar proljetos me obavijestio o gniježđenju, koje ornitolozi prate već treću godinu. S bijelim čiopama Zagreb je zaplovio južno (ili je jug uslijed klimatskih promjena zagrabio na sjever). Povijesni događaj, ako se mene pita. Morao sam ih stoga pobliže osmotriti.
Jednog predvečerja sredinom svibnja, u standardnoj terenskoj odjeći i s dvogledom u ruksaku, biciklom se upućujem prema centru. Nedjelja je, računam na manju buku prometa. Prilazeći hotelu, odmah zamjećujem ptice koje se zalijeću prema bočnoj, jugoistočnoj strani zgrade, okrenutoj prema glavnoj cesti. Obilazim najprije oko hotela, a onda zauzimam poziciju uz visoki grm tise. Želja da se učinim nevidljivim jača je nego inače, jer se sada ne sakrivam od ptica, nego od ljudi. No za razliku od ptica, ljude na sreću nije briga: moja nelagoda iščezava dok nedaleko od mene neki čiča sjedi na prozoru DM-a i sluša vijesti na malenom tranzistoru, ne posvećujući ni najmanje pažnje muškarcu koji okolo paradira s dalekozorom. Napokon se udubljujem u promatranje, i čitavo vrijeme ne napušta me dojam krajnje nedokučivosti zagrebačkih čiopa. Ja sam, skupa sa svim prolaznicima oko mene, skupa s tramvajima i automobilima koji ipak preglasno buče, tek neko vodeno biće koje gmiže po morskome dnu, i upućuje pogled prema svjetlosti odozgo, u kojoj, iznad površine, pučinske ptice izvode svoje vratolomije. Ovaj hotel tek je otočić u čijim su škrapama ptice odlučile položiti jaja. Voda je gusta i pogled se s mukom probija u drugi, propusniji medij, gdje vladaju čiope. Dok ih promatram, slika potonuloga grada pomaže mi da se pomirim s njihovom daljinom (utoliko sam više uživao u crnim čiopama u Pagu mjesec dana kasnije; na malenom gradskome trgu, na koji su izlijetale iz pokrajnje uličice kao šišmiši iz pećine, čiope su se gotovo miješale s ljudima, pitome poput lasti pokućarki; hihot bijelih čiopa čuo sam tek na krajnjem sjeveru otoka, visoko iznad maslinika).
U daljini, međutim, svaka je čiopa crna, što je nova poteškoća: nigdje bijelog trbuha ni duljih krila, sve se ptice utapaju u standardnu siluetu crnoga srpa koji hirovitim pokretima žanje prostranstvo nebesa. Moju je malodušnost ubrzo raspršilo poznato cerekanje: nije ga osporio ni žamor grada. Hvatam ga kao slamku spasa i napokon među putanjama smeđih razabirem bijele čiope. Brojim sveukupno tri jedinke, no vidim samo jedan par koji ulazi u gnijezdo. Tada sam ugledao škrape hotela. Westin je bio šupljikav kao švicarski sir, kompaktna fasada samo je privid. U procijepima ispod prozorskih daski, iznad okvira prozora, u niši gdje se jedan zid spaja s drugim, gdje naoko jedva prolazi oštrica noža, tu se usred jednoga hotela ugnijezdio drugi. Čiope bi ponirale u pukotine hitro i precizno, kao što kreditna kartica klizne u utor bankomata. Westin je možda ekonomski propao, ali ekološki stoji bolje nego ikada. Gnijezdo bijele čiope smjestilo se na samom vrhu zgrade, iznad šesnaestog kata, u pukotini između zida i nadstrešnice, u prostoru čiste mistike: vidio sam samo siluetu krila koje se vuče niz procjep i sablasnu okruglinu u kutu sličnu napuštenom gnijezdu lastavice. Nisam bio spreman na iscrpljujuću dijalektiku čiopa: najprije bespuće zraka, a onda tjeskobna stiješnjenost koja izbija zrak iz pluća promatrača. Mašta posustaje na rubu pukotine i odbija ući, gnuša se, kao da prstima treba dodirnuti neku sluzavu tvar. Ona zna što želi od čiopa – ljudsku „bačenost u svijet“ one zamjenjuju „bačenošću u let“, i zato im se divi.
Dok sam tako stajao pred hotelom kriveći vrat, poželio sam na jednu noć iznajmiti sobu na čijem se prozoru gnijezde. No tko zna bih li im tada bio išta bliže. Njihova daljina vjerojatno je sastavni dio doživljaja. Odlučujem biti zadovoljan pozicijom bića s dna mora koje mašta o prostranstvima pučine. Bijele čiope su došle i promijenile sve. Grad više ne stoji na istim koordinatama.
[1] Stih iz pjesme Cijeli grad zavežeš u čvor Slavka Mihalića.
*Tekst je dio temata „Ekoknjiževnost“ i financiran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnoti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.
