U zborniku što je objavljen o 60. obljetnici postojanja Društva hrvatskih književnih prevodilaca (2012.) bivše predsjednike, listom velikane i doajene prevodilaštva u nas, pitalo se u čemu se razlikuje položaj prevoditelja nekad i danas. Uz poneke razlike što ih je donijela tranzicija i prijelaz s planskog na tržišno gospodarstvo, sugovornici su se mahom složili da su prevoditelji svoj kruh teško zarađivali uvijek i da se problemi s kojima se susreću nisu tektonski mijenjali, a glasoviti hispanist Milivoj Telećan primijetio je da su prevoditelji u izdavačkom lancu, tom „vrzinom kolu ili domaćoj varijanti kvadrature kruga“ – nužno zlo. Mlađim prevodilačkim snagama odlučnima da promijene ako ne svijet, a ono barem odnose snaga na književnom polju takve su doskočice izazivale srh zebnje, ali sve do prije koju godinu, mjesec čak, nisu im se činile toliko zloslutnima. Prije samo dvije godine u kontekstu radničkih prava književnih prevodilaca o umjetnoj je inteligenciji bilo malo riječi, spominjala se tek kao daleka, ne odveć realna mogućnost koja ne može doista ugroziti struku dokle god nas vide barem kao nužno zlo. I koliko god čvrsta bila vjera u vlastito poslanje u nas pregalaca paupera što istrajavamo u vazda prekarnim okolnostima, teško je ostati ravnodušan pred svakodnevnim vijestima o novim područjima koja umjetna inteligencija osvaja[1]. O stvarnim dosezima rečene tehnologije na polju književnog prevođenja već se dosta pisalo i u okviru ovoga temata, vidjeli smo što nam je tehnologija rekla o književnosti i na kakvom su stupnju razvoja generirani uradci (koje bi, držim, zbog etimologije umjesno bilo zvati izrodima ili možda izlučevinama), ali pri naletima jeze koja se na trenutke uvlači u kosti i najgorljivijim tehnoutopistima, možda može biti ljekovito zapitati se što nam je književnost rekla o tehnologiji.
Proročanske vizije
Umjetna inteligencija odvajkada je pratilac znanstvenofantastične književnosti i znamo već da se može prometnuti u korisnog pomagača ili pak odmetnuti na put uništenja ljudske vrste, ništa novo. Sada kad su nam dojučerašnji konstrukti iz svijeta SF-a postali stalna preokupacija i kad smo osvijestili da njihova (i naša) budućnost ne ovisi toliko o njihovim stvarnim dosezima koliko o tome tko njima upravlja i tko će suditi o njihovim dosezima, možda je vrijeme da se vratimo književnosti koja nam je namrla tu paletu raznih pogleda. U pomoć ćemo pozvati i omiljenu mi proročicu, ključnu teoretičarku ljudskog stanja. Riječima Hanne Arendt, „conditio humana obuhvaća više od uvjeta pod kojima je čovjeku dan život na Zemlji. Ljudi su uvjetovana bića jer se sve sa čime dolaze u dodir odmah pretvara u uvjet njihove egzistencije. (…) Dakle, pored uvjeta pod kojima je čovjeku dan život na Zemlji i djelomično izvan njih, ljudi neprestano stvaraju svoje, vlastitom sposobnošću stvorene uvjete koji, usprkos svom ljudskom podrijetlu i nepostojanosti, posjeduju istu moć uvjetovanja kao i prirodne stvari.“[2] U istom će tekstu iz 1958. Arendt reći da „ljudi ni u kojem slučaju nisu spori u prihvaćanju i prilagođavanju znanstvenim otkrićima i tehničkom razvitku, nego da su naprotiv desetljećima ispred njih.“ A ono što su ljudi „anticipirali u snovima koji nisu bili ni dokoni ni zaludni“ zakopano je u „nimalo poštovanoj književnosti znanstvene fantastike (kojoj na žalost nitko još uvijek nije poklonio pažnju koju ona kao nosilac osjećaja i želja masa zaslužuje)“.[3]
Sada kad su nam dojučerašnji konstrukti iz svijeta SF-a postali stalna preokupacija i kad smo osvijestili da njihova (i naša) budućnost ne ovisi toliko o njihovim stvarnim dosezima koliko o tome tko njima upravlja i tko će suditi o njihovim dosezima, možda je vrijeme da se vratimo književnosti koja nam je namrla tu paletu raznih pogleda
Pažnju je znanstvenoj fantastici dvadesetak godina poslije itekako poklonio teoretičar i kritičar Darko Suvin, jedan od najzaslužnijih za afirmaciju i akademizaciju žanra znanstvene fantastike na svjetskoj razini, svojim pionirskim djelom Metamorfoze znanstvene fantastike iz 1979. U nas je to vrijedno štivo objavljeno tek 2010., u dopunjenom izdanju izdavačke kuće Profil. Premda je od prvog izdanja prošlo dosta godina, Suvinovo djelo ostaje nezaobilazna literatura svakome tko se želi ozbiljnije teorijski posvetiti znanstvenoj fantastici, međutim, bez obzira na autorovo cjeloživotno zanimanje za Daleki istok, primjećujem da Metamorfozama nedostaje poglavlje o kineskoj znanstvenoj fantastici. Na početku knjige autor govori o velikom rastu popularnosti SF-a u industrijskim zemljama u posljednjih stotinu godina, no među Sjedinjenim Državama, SSSR-om, Ujedinjenim Kraljevstvom i Japanom[4] nema Kine, stoga držim da bi ovo mogla biti prava prilika da popunimo praznine.
Bijela rupa u univerzumu SF-a
Ne treba nas ta praznina odviše začuditi jer i sami će kineski pisci reći da nitko u Kini ni u ostatku svijeta donedavno nije imao pojma da postoji nešto što bi se nazvalo kineskim SF-om. Kakvo je čuđenje izazivao spomen kineskog SF-a pripovijeda i pisac Fei Dao (飞氘) u eseju „Science Fiction: Embarrassing No More“ koji je uvršten u antologiju kineske znanstvenofantastične priče na engleskom jeziku pod nazivom Broken Stars (2020.). Trenutak kad je cijeli svijet čuo za kineski SF zbio se 2015., kad je dodijeljena nagrada Hugo za roman Problem triju tijela (三体) Liu Cixina (刘慈欣), a najzaslužniji za uspjeh te trilogije bio je američko-kineski pisac i prevoditelj Ken Liu, i sam dobitnik nagrade Hugo za kratku priču „The Paper Menagerie“. Prvi roman, po kojemu se obično naziva cijela trilogija, objavljen je u Kini još 2008. Uslijedili su Mračna šuma (黑暗森林) i Kraj smrti (死神永生). Cijelu trilogiju, poznatu i pod naslovom Sjećanje na prošlost Zemlje, možemo čitati i na hrvatskome[5], a 2024. pretočena je i u Netflixovu seriju. (Napomenula bih da postoji i ovdašnjim gledateljima teže dostupna kineska serija, meni svakako draža, apstrahiramo li ubitačno spor tempo i poneku uobičajenu boljku kineske produkcije.) Prema nekim podacima, Liu Cixin, u Kini znan i kao Da Liu (Veliki Liu), proda knjiga koliko svi drugi kineski pisci SF-a zajedno. Ovoj veličanstvenoj svemirskoj operi, koja započinje 1967., u doba Kulturne revolucije, a završava 18 milijuna godina u budućnosti, otprilike 1500 stranica kasnije, svakako ćemo se vratiti u nastavku, a sad na početak.
Ono što su ljudi „anticipirali u snovima koji nisu bili ni dokoni ni zaludni“ zakopano je u „nimalo poštovanoj književnosti znanstvene fantastike (kojoj na žalost nitko još uvijek nije poklonio pažnju koju ona kao nosilac osjećaja i želja masa zaslužuje)“
Fantastični književni pregaoci
Da je uloga prijevoda i prevodilaca kao kulturnih medijatora presudna u proboju nekog žanra ili pisca vidjeli smo već na primjeru neumornog pregaoca Kena Liua, a s prijevodima je u Kini zapravo sve i počelo. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, u posljednjim godinama dinastije Qing (koja je vladala od 1644.), Kina je bila izmučena sukobima sa zapadnim silama, Rusijom i Japanom, kao i unutrašnjim nemirima. U takvom ozračju učenijim se slojevima društva tradicionalni misaoni okvir doima neadekvatnim i krivca za nepovoljne prilike u zemlji vide među ostalim i u zaostalosti kineske znanosti u odnosu na Zapad.[6] Kineski intelektualci, od kojih će neki poslije postati viđenije figure reformatorskog Pokreta četvrtog svibnja, usredotočili su se na kritiziranje tradicionalnih kineskih vrijednosti i podizanje svijesti o kineskim problemima i potrebi modernizacije.
Liang Qichao (梁啟超) pozivao je na pisanje filozofske i znanstvene književnosti i zauzimao se za uspostavu prevoditeljskih instituta koji će se baviti prijevodima zapadne literature na polju prirodnih i društvenih znanosti, držeći da bi kineski vladari iz slavne prošlosti zasigurno prijevode smatrali najmoćnijim oružjem za jačanje države. Nakon njegova eseja o odnosu fikcije i upravljanja iz 1902. za kineske prijevode zapadnog SF-a, među kojima su prvi bili Lu Xunovi (prema priznanju samog prevoditelja prilično slobodni) prijevodi Julesa Vernea, upotrebljava se termin kexue xiaoshuo (科学小说), doslovno znanstveni romani ili znanstvena fikcija (kako je uostalom žanr znanstvene fantastike okrstio i Darko Suvin). Lu Xun (鲁迅), otac moderne kineske književnosti, smatrao je da znanstvena fikcija pomaže zatrti duboko ukorijenjena praznovjerja, reformirati misao i izgraditi civilizaciju, a nedostatak znanstvene fikcije zasigurno je pridonio neukosti kineskog naroda, stoga je neophodno promovirati i pisati takvu književnost. Mingwei Song, najpoznatiji teoretičar kineske znanstvene fantastike[7], početkom kineskog SF-a smatra Liangovu Budućnost Nove Kine (新中国未来记) iz 1902. Sam Liang Qichao taj je futuristički roman koji opisuje Kinu kao svjetsku velesilu 1962. nazvao političkom fikcijom i teško da bi udovoljio kriterijima za svrstavanje u SF, no važno je svjedočanstvo o tome kako su kineski modernizatori s početka 20. stoljeća zamišljali budućnost. Prema drugim teoretičarima, prvi pravi kineski SF roman bile bi Priče o kolonizaciji Mjeseca (月球殖民地小说) iz 1904. napisane pod pseudonimom Huangjiang Diaosou(荒江钓叟).
Lu Xun, otac moderne kineske književnosti, smatrao je da znanstvena fikcija pomaže zatrti duboko ukorijenjena praznovjerja, reformirati misao i izgraditi civilizaciju, a nedostatak znanstvene fikcije zasigurno je pridonio neukosti kineskog naroda, stoga je neophodno promovirati i pisati takvu književnost
U tom turbulentnom razdoblju kineske povijesti, dakle, književnost zadržava svoju didaktičku funkciju, pišu se utopijske priče s optimističnim vizijama tehnološki napredne Kine, prevode se Jules Verne, H. G. Wells, Arthur Conan Doyle, Shunrō Oshikawa, a pod utjecajem Liangove Budućnosti Nove Kine i prevedene književnosti nastaju Nova priča o kamenu (新石头记) Wu Jianrena (吴趼人) i Nova era (新纪元) Biheguan Zhurena (碧荷館主人) iz 1908. te Nova Kina (新中国) Lu Shi’ea (陸士谔) iz 1910. Komu je od nabrajanja povijesnih činjenica draža fikcionalna priča o rođenju žanra, kineski pisac i povjesničar SF-a Liang Qingsan (梁清散 ) 2022. dobio je kinesku nagradu Nebula (Xingyun) za steampunk roman Nove Nove novosti: sjene velegrada (新新新日報館：魔都暗影).
Uzburkano stoljeće
Nakon uspostave NR Kine (1949.) u prvom valu znanstvenofantastične književnosti pedesetih godina Zhang Ran (张然) piše Snovito putovanje Sunčevim sustavom (梦游太阳系), a Zheng Wenguang (郑文光) Od Zemlje do Marsa (从地球到火星). Pisci toga vremena uvelike su stvarali pod utjecajem sovjetske literature, a književnost znanstvene fantastike smatrala se podžanrom književnosti za djecu. U tom vremenu pišu i Tong Enzheng (童恩正) i Ye Yonglie (叶永烈). U većini njihovih poučnih i optimističnih priča junaci su djeca koja su se otisnula u pustolovine istraživanja egzotičnih predjela u skladu s partijskom linijom.
Nakon nekoliko plodnih godina početkom dvadesetog stoljeća uslijedit će razdoblje stagnacije, a do kraja stoljeća izmjenjivat će se streloviti uzleti i uspavane godine
Slijedi razdoblje Kulturne revolucije (1966. – 1976.) kad su mnogi pisci, ne samo SF-a, bili pod prismotrom, proganjani, zatvarani, a neki i ubijeni (primjerice, do danas ostaje nerazjašnjeno je li Lao She počinio samoubojstvo ili je ubijen). Nakon Maove smrti uslijedit će razdoblje reformi i otvaranja pod vodstvom Deng Xiaopinga u kojem će zakratko procvasti i znanstvena fantastika. Nakon Dengova dolaska na vlast Partija nastoji depolitizirati svakodnevicu i modernizirati ekonomiju zahvaljujući napretku tehnologije, dekolektivizaciji, privatizaciji i priljevu stranih ulaganja. Na književnom planu cvate takozvana književnost reformi (改革文学 gaige wenxue) kojoj je cilj upoznati pučanstvo s prednostima što ih donose reforme. U isto vrijeme SF se vraća svom izvornom poslanju: popularizaciji znanosti. Ye Yonglie piše Malog sveznadara koji putuje u budućnost (小灵通漫游未, 1978.), koji se prodaje u više od milijun i pol primjeraka. Zheng Wenguang, koji je donedavno bio u nemilosti, piše Let do zviježđa Strijelca (飞向人马座, 1979.), priču o trojici tinejdžera koji se pokušavaju vratiti na Zemlju nakon godina lutanja izvan Sunčeva sustava, a 1980. piše priču „Zrcalna slika Zemlje“ (地球的鏡) s elementima kritike Kulturne revolucije. Najpoznatije djelo Tong Enzhenga, „Smrtonosna zraka na Koraljnom otoku“ (珊瑚岛上的死光) iz 1978. priča je o znanstveniku koji se bori protiv sila zla koje se žele domoći napredne tehnologije. Dvije godine poslije po njoj je snimljen prvi SF film u Kini.
U razdoblju Kulturne revolucije (1966. – 1976.) mnogi su pisci, ne samo SF-a, bili pod prismotrom, proganjani, zatvarani, a neki i ubijeni. Nakon Maove smrti uslijedit će razdoblje reformi i otvaranja pod vodstvom Deng Xiaopinga u kojem će zakratko procvasti i znanstvena fantastika
No, to kratkotrajno zatopljenje tijekom kojega su pokrenuti i brojni časopisi brzo je došlo kraju. Pisci ove generacije našli su se na udaru kad su znanstvena zajednica i partijski propagandni organi znanstvenu fantastiku u listopadu 1983. prokazali kao jedan od izvora „duhovnog zagađenja“ (精神污染). Svi časopisi koji su pokrenuti u dobu reformi prestali su izlaziti, osim sečuanske Znanosti i književnosti (科学文艺), koja je uz znatno srezano financiranje preživjela i 1991. postala Svijet znanstvene fantastike (科幻世界), kasnije poznata pod engleskim nazivom Science Fiction World. Premda su mnogi kineski pisci SF-a tih godina zašutjeli, intenzivno se prevodi, a časopis SFW objavljuje strane pisce i opstaje kloneći se kineske političke realnosti. Pisci svih nagnuća oblikuju politički i ideološki okvir reformi kroz razne književne pokrete i intelektualne debate te je sredina osamdesetih na kineskoj kulturnoj sceni doba „kulturne groznice“.
Književna produkcija tih se godina odmiče od didaktične uloge u svrhu spašavanja nacije i pomiče prema artikuliranju individualnog iskustva, odbacivanju mitova i povijesti iz socijalističkog doba. Odjeci tendencija kao što su „magloviti pjesnici“, takozvana „književnost ožiljaka“ koja tematizira traume iz doba Kulturne revolucije i „književnost traganja za korijenima“ koja tematizira manjinsko iskustvo u većinskoj kulturi naroda Han opažaju se i u znanstvenoj fantastici, samo što se ona zbog svoje tradicionalno didaktičke funkcije tomu opire. Ukrštanje mišljenja o političkim, ekonomskim i društvenim pitanjima u književnosti se očituje pojavom avangardnih pisaca kao što su Yu Hua (余华) i Ge Fei (格非), koji ne samo da su odbacivali službenu verziju povijesti i nacionalne mitove, nego su podrivali i razmontirali čitav jezik i diskurs službene povijesti i ljudskog iskustva. Odjeci takvih avangardnih i antididaktičkih tendencija najbolje se vide u priči „Neizmjerna čežnja“ (无边的眷恋) Jiang Yunshenga (姜云生), koja je zajedno s još sedam priča uvrštena u prvu antologiju kineskih SF priča na engleskom jeziku, Science Fiction from China, koju su 1989. sastavili Wu Dingbo i Patrick Murphy.
Literarna futurologija & velika četvorka
Osamdesetih godina, u vrijeme kad su futurologija, kvantna fizika, teorija kaosa, nove metode znanstvenih istraživanja i različiti eksperimenti na polju umjetnosti načeli monolitni ideološki diskurs i otvorili prostor za nove ideje (uključujući i zahtjeve za većom demokratizacijom zemlje koji su nakon tragičnih događaja u lipnju 1989. na Tiananmenu utihnuli), odrasta nova generacija čitatelja SF-a. Tehnološki napredak, nove znanstvene paradigme, uvoz zapadne kulture i novih medija stotinjak godina nakon prvog zlatnog doba krajem dinastije Qing omogućuju uvjete za novo zlatno doba. Kineski SF početkom devedesetih godina uglavnom se vezuje uz već spomenuti časopis SFW, gdje objavljuju i autori koji se danas svrstavaju u „veliku četvorku“: Liu Cixin (rođen 1963.), Wang Jinkang (王晋康, rođen 1948.), Han Song (韩松, rođen 1965.) i He Xi (何夕, rođen 1971.).
Pisci svih nagnuća oblikuju politički i ideološki okvir reformi kroz razne književne pokrete i intelektualne debate i sredina osamdesetih na kineskoj je kulturnoj sceni doba „kulturne groznice“. Književna produkcija tih se godina odmiče od didaktične uloge u svrhu spašavanja nacije i pomiče prema artikuliranju individualnog iskustva, odbacivanju mitova i povijesti iz socijalističkog doba
„Da Liu“ svoj prvi roman Kina 2185. (中国 2185) počinje pisati u proljeće 1989. Spomenuti Mingwei Song to djelo vidi kao najavu novog, subverzivnijeg i refleksivnijeg vala kineskog SF-a, u kojem optimizam i utopijsku viziju odmjenjuju beznađe i distopija, uz mješavinu nacionalističkog i kozmopolitskog duha. Mladi inženjer i književni amater Liu Cixin piše roman koji započinje na Tiananmenu u dalekoj budućnosti. Mladi kompjuteraš obilazi Maov mauzolej koji još postoji 2185., skenira moždane stanice i simuliranu svijest najvećeg sina svoga naroda šalje u kiberprostor, gdje će povesti narod u revoluciju i pomrsiti planove stvarnim vlastodršcima. Nakon što vlasti ugase internet i slome ustanak kiberrepublike, ispostavi se da za ustanak ipak nije bio zaslužan Maov duh, nego obični nezadovoljnik, a roman završava Maovom opomenom da je stremljenje besmrtnosti uzaludno i priznanjem da se pomirio s tim da revolucija nije moguća. Roman koji nazivaju prvim kineskim političkim cyberpunk romanom bavi se zanimljivim pitanjima odnosa demokracije i konzervativizma, stvarnog i virtualnog, političke svijesti, kibernetičkog subjektiviteta, a najavljuje i temu posthumanog svijeta kojom će se Liu Cixin baviti u svojim narednim djelima.
Za razliku od Liu Cixinova „tvrdog“ SF-a, Han Song je više usredotočen na moralna, etička ili religijska pitanja, na (zlo)uporabu moći i tehnologija kao što su umjetna inteligencija, sustavi nadzora, algoritmi i totalna kontrola. Njegov stil često nazivaju kafkijanskim, drage su mu maglovite, mutne slike koje izazivaju jezu i nespokoj, snomorice, gust i nabijen metaforički jezik, nasuprot Liuovoj jasnoći i širokopoteznosti. Krajem osamdesetih piše priču „Svemirski grobovi“ (宇宙墓碑), koja će u Kini izaći tek 1992., nakon što je postala popularna na Tajvanu. Motivi groba, praznine, tame, ništavila, bezdana, kao i fascinacija kanibalizmom te anatomskim detaljima, vežu ga uz Lu Xunovu sliku svijeta kao bezmjerne praznine. Inače, autor je danju zaposlen u kineskoj propagandnoj novinskoj agenciji Xinhua koja svijetu šalje uljepšanu sliku Kine, a noću ispisuje svoju mračnu sliku svijeta, koja je kineskim vlastima uglavnom neprihvatljiva. Uz brojne priče, napisao je i romane 2066: Crvena zvijezda nad Amerikom (čiji se naslov, očigledno, referira na knjigu američkog novinara Edgara Snowa Crvena zvijezda nad Kinom iz 1937. u kojoj izvještava o pothvatima Mao Zedonga)[8] i Crveni ocean (红色海洋, 2004.) te zbirku priča Podzemna željeznica (地铁, 2010.).
Mladi inženjer i književni amater Liu Cixin piše roman koji započinje na Tiananmenu u dalekoj budućnosti: mladi kompjuteraš obilazi Maov mauzolej koji još postoji 2185., skenira moždane stanice i simuliranu svijest najvećeg sina svoga naroda šalje u kiberprostor, gdje će povesti narod u revoluciju i pomrsiti planove stvarnim vlastodršcima
Wang Jinkang, najstariji od „četvorice kraljeva“, u doba Kulturne revolucije bio je među omladinom poslanom na selo da se obrazuje među narodnim masama. Prvu priču, Adamov povratak (亚当回归) iz 1993., objavio je tek u svojim četrdesetima, a poslije je ispisao niz priča i romana u kojima se bavi bioetičkim i biopolitičkim pitanjima. Autor je opsežne svemirske sage Živjeti (活着) u kojoj je slika svemira kudikamo svjetlija nego kod majstora Liua. Zanimljiv je i roman Mravlji život (蚁生, 2007.) o izjalovljenom utopijskom eksperimentu u seoskoj zajednici u doba Kulturne revolucije.
He Xi je najmlađi među njima, zasad sedamnaesterostruki dobitnik najprestižnije kineske nagrade Galaxy (银河奖) i višestruki dobitnik Nebule. Bavi se temama budućnosti makroznanosti, ističe se vještom karakterizacijom likova, a najpoznatiji je po priči o tužnom matematičaru koji je dokučio teoriju koju nitko u njegovu vremenu ne razumije.
Generacija stasala na velikanima
Od 2010-ih godina naovamo stasala je generacija pisaca i spisateljica koja je odrastala čitajući djela nabrojanih velikana. Tu su već spomenuti Fei Dao (rođen 1983.), Chen Qiufan (陈楸帆, rođen 1981.), Zhang Ran (张冉, rođen 1981.), Xia Jia (夏笳, rođena 1984.), Tang Fei (糖匪, rođena 1983.), A Que (阿缺, rođen 1990.) i drugi čije su priče uvrštene u antologije kineskih SF priča Invisible Planets (2016.), Broken Stars i Sinopticon (2021.). Tu je i antologija The Way Spring Arrives (2022.) ženskih i nebinarnih autor(ic)a koju je uredila neumorna popularizatorica žanra na Zapadu poznata kao Regina Kanyu Wang, odnosno kineska spisateljica Wang Kanyu (王侃瑜, rođena 1990.).
Vjerojatno najpoznatija predstavnica žanra je Hao Jingfang (郝景芳, rođ. 1984.), čiji roman Lutalice možemo čitati i u hrvatskom prijevodu Dinka Telećana (Vuković i Runjić, 2023.). Njezina se proza bavi temeljnim pitanjima smisla života i svijesti, kao i etičkim i ekološkim posljedicama tehnološkog napretka. Istražuje posljedice društvene stratifikacije i nagle urbanizacije u suvremenoj Kini, kritizira dehumanizaciju društvenih struktura i rastuće nejednakosti. U antologijskoj priči „Pekinška pregibanja“ (北京折叠), za koju je osvojila nagradu Hugo 2016., Hao zamišlja grad koji se doslovce fizički pregiba kako se stanovnici triju različitih zona i pripadajućih klasa ne bi nikad morali sresti. Naizmjenično nastanjuju skučen životni prostor, zaokupljeni svaki svojim brigama, tek se ponekad netko provuče kroz kakvu pukotinu u pregibima zbog koristoljublja ili ljubavi. Dokle god vlada harmonija, vlasti smatraju svoj eksperiment uspjelim.
Sinotopija
SF, kratica koja bi mogla stajati i za science fiction i za speculative fiction, nameće se kao savršena književna forma za dočaravanje neuhvatljive, otuđene, neizvjesne i nepredvidive kineske stvarnosti. U kineskom novom valu SF-a oblikovala se takozvana Sinotopija (中托邦), virtualni oblik Kine, fiktivna nestvarnost koja pronicljivo govori o nedefiniranim i nejasnim stvarnostima, u kojima imaginacija preispisuje ono što je stvarno u čudovišnu smjesu snova i snomorica. Književnost koja prikazuje grozomorno, katastrofalno, apokaliptično naličje moderniteta podriva izvjesnost nacionalnog plana reformi, napretka i čvrste istine. No u isto vrijeme globalni uspjeh žanra nije mogao proći neopaženo, teško je vlastima u njemu ne vidjeti potencijal za soft power koji bi služio nacionalnim interesima, kao što se u kineskim prilikama počesto događa (vidi slučaj najpoznatijeg kineskog konceptualnog umjetnika Ai Weiweija).
U kineskom novom valu SF-a oblikovala se takozvana Sinotopija,virtualni oblik Kine, fiktivna nestvarnost koja pronicljivo govori o nedefiniranim i nejasnim stvarnostima, u kojima imaginacija preispisuje ono što je stvarno u čudovišnu smjesu snova i snomorica
U ovim gabaritima nipošto nije moguće prikazati fenomen kineskog SF-a u svoj njegovoj kompleksnosti. Morali bismo se, za početak, pozabaviti pitanjem što je „kineski“ SF, spada li u njega samo znanstvenofantastična književnost napisana u NR Kini ili treba uključiti Tajvan, Hong Kong i dijasporu, kao i pitanjem što nam to specifično kinesko taj žanr donosi. Morali bismo u kineskom kontekstu razjasniti počesto mutne granice između SF-a kao književnosti „spoznajne začudnosti“, kako je naziva Suvin, i drugih „nespoznajnih“ bliskih žanrova kao što je fantasy. Morali bismo se dotaknuti i fandoma te uključiti fanovsku prozu, koje je najpoznatiji predstavnik Baoshu (宝树), čiji je dodatak trilogiji Tri tijela blagoslovio Liu Cixin lično. Za takav kozmički zahvat morali bismo biti ambiciozni barem koliko je gospar Liu u svojoj bezobrazno megalomanskoj trilogiji. Vjerojatno bismo u tom slučaju morali pristati na slične kompromise kakve pravi on, pa bi nas sasvim moguće, kao i njega, prozivali da su nam protagonisti samo ugrubo naznačeni, svedeni na karikature u zbrzanim i plošnim, mjestimično susramno banalnim opisima. Kad bih mogla jamčiti da ću se iskupiti barem približno spektakularnom prostorvremenskom epopejom koja završava pobjedom književnosti i pripovijedanja u kozmičkoj mračnoj šumi koja se svela na dvije uboge dimenzije, možda bih se u taj pothvat upustila, no zasad ću ipak priznati poraz i ostaviti ovaj kratki prikaz fenomena u nabačajima, neka posluži kao poticaj za daljnje proučavanje žanra, prevođenje novih naslova ili naprosto kao nagovor na čitanje. Riječima Darka Suvina, ekstrapolacija se valja čuvati, a „prema SF se ne treba ophoditi kao prema proročici: ne treba je okruniti kada je naizgled uspješna niti smaknuti kada je naizgled neuspješna.“[9] Zato ne treba očekivati da ćemo u kineskom SF-u pronaći odgovore i osloboditi se nepodnošljive neizvjesnosti u distopijskoj postljudskoj stvarnosti koja nas je snašla, no možda nam zbližavanje s nekim dalekim tuđinama može ublažiti bojazni od onih koje nas salijeću iz blizine.
Tekst je dio serijala „Književnost i tehnologija” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije. Druge tekstove iz serijala pročitajte na sljedećoj poveznici.
[1] Ovih je dana tako objavljeno Microsoftovo istraživanje koje tumače i prevoditelje još jednom stavlja na prvo mjesto najugroženijih profesija. A ovoga ljeta na snagu je stupio Akt o umjetnoj inteligenciji na užas i konsternaciju čak četrdeset europskih organizacija kulturnog sektora.
[2] Hannah Arendt, Vita activa, prev. Mirjana Paić-Jurinić i Višnja Flego, „August Cesarec“, Zagreb, 1991., str. 12–13.).
[3] Isto, str. 7.
[4] Darko Suvin, Metamorfoze znanstvene fantastike: o poetici i povijesti jednog književnog žanra, Profil multimedija, Zagreb, 2010., str. 35.
[5] Prvi dio trilogije s engleskoga je preveo Mirel Komad (2021.), a druga dva dijela s kineskoga Katarina Penđer (2021. i 2024.), sve u izdanju naklade Vuković i Runjić.
[6] O uzrocima zaostajanja kineske znanosti u odnosu na modernu zapadnu znanost vidi više u važnoj knjizi glasovitog sinologa Josepha Needhama Kineska znanost i Zapad: velika titracija, u nas objavljenoj 1984. u izdanju Školske knjige i prijevodu Branke Žodan.
[7] Vidi i njegovu studiju Fear of Seeing: A Poetics of Chinese Science Fiction iz 2023. u kojoj razmatra Lu Xunov Dnevnik luđaka (u nas objavljen u „Književnoj smotri“ broj 138 iz 2005. u prijevodu Vesne Crnolatac-Janjić) kao začetak kineskog SF-a i nadahnuće subverzivnom valu kineskog SF-a u 21. stoljeću.
[8] Koju možemo čitati i u hrvatskom prijevodu Krunoslava Poljaka iz 1971. u izdanju naklade „Otokar Keršovani“ iz Rijeke.
[9] Suvin, str. 68.
