Nataša Govedić
Autorica se, iščitavajući pjesme Aleksandra Hemona, pita što se događa kad civilizacijski stignemo do točke u kojoj ne uspijevamo zamisliti ni kraj svijeta, baš kao ni mogućnost da smrtnost kao dematerijalizacija i rematerijalizacija donosi bar neki humus obnove drugim organizmima? Što se događa kad je smrt u kockarnici kapitala toliko „derealizirana“ da se upravo najbogatijima, tom ekstraktu samoživosti korporativne agresije, čini da smrt više ne postoji, nije relevantna, nije čak ni opasna ili izgledna?
