Autor/ica: Jasmina Vojvodić

Jasmina Vojvodić redovita je profesorica na Katedri za rusku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bavi se klasičnom ruskom književnošću i kulturom 19. stoljeća i problemima suvremene ruske književnosti.

Kritika
Proza

Stihovi sa zidova ćelije

Jasmina Vojvodić

„Posljednji Mandeljštamovi dani“ Vénus Khoury-Ghata nije svjedočanstvo o životu rano umrlog pjesnika u progonstvu, o odnosima pojedinca i vlasti, nije samo teška priča o pjesnikovoj patnji, o hladnoći i gladi koju je osjećao, bolestima koje su ga napadale, koliko je priča o veličini književnosti i pohvala književnoj riječi koja ostaje sačuvana i nakon pjesnikove smrti

Kritika
Publicistika

Ništa ne sliči na karantenu 1830, kao karantena 2020.

Jasmina Vojvodić

Premda Puškinova pisma nisu prvi puta objavljena i puškinistima je, kao i proučavateljima ruske književnosti poznat dio korespondencije, Vizeljeva knjiga ipak ne ponavlja već postojeća izdanja. Ona je omeđena konkretnim datumima, povezana s konkretnim boldinskim boravkom Puškina u zatočeništvu i temelji se na suvremenim, zaigranim komentarima čovjeka 21. stoljeća

Kritika
Proza

Smrt kao zadnja riječ stvaranja

Jasmina Vojvodić

Marina Cvjetajeva je u ovom romanu, kao i u stvarnom životu, supruga bjelogardijca, a onda NKVD-ovca Sergeja Efrona, majka troje djece, pjesnikinja, prevoditeljica, ljubavnica, čija je „krv previše vrela“, koja je „voljela i prezirala jednakom žestinom“, u kojoj „ključa previše strasti“

Kritika
Proza

Kuga u doba sovjetskih službi

Jasmina Vojvodić

Ulickin scenarij „Kuga“ ne može se mjeriti s velikim svjetskim književnim dostignućima na temu velikih epidemija, ali to je napeta priča s dokumentarističkim elementima o sovjetskoj i medicinskoj kugi, o bolesti društva i bolesti tijela koje se međusobno mogu povezivati, nadopunjavati ili negirati

Kritika
Publicistika

Od proze do poezije pamćenja

Jasmina Vojvodić

Pogled u sovjetsku prošlost usmjeren je kroz naočale individualnog i kolektivnog pamćenja. Autoricu zanimaju književna djela kojima je pisanje ili pak prikupljanje rukopisa sredstvo prisjećanja. Nije riječ samo o gorkoj prošlosti, traumi ili revitalizaciji monumenata iz SSSR-a, o nostalgiji, pozicioniranju prošlosti kao veće vrijednosti od sadašnjeg trenutka, vraćanju modusu imperijalnog, nego o literarizaciji prošlosti