Od silnog življenja u mraku naposljetku smo
potpisali sporazum s čudovištima i ličinkama
koji su se onamo sklonili. Taj sporazum sada valja
raskinuti i usuditi se pogledati dan,
zagledati se ravno u oči našem barbarskom suncu.
Mohamed Dib, Bog u Barbariji
Svojevrsno barbarstvo
Svjedočim narodu kojeg se više nitko nije spomenuo u njegovoj stvarnoj snazi i veličini.
Sony Labou Tansi, Tinta, znoj, pljuvačka i krv[1]
Kateb Yacine je, kao što i sam priznaje, barbar. Izjavio je bez imalo ustezanja: „Osjećam da imam toliko toga za reći da je bolje da nisam previše kultiviran. Moram sačuvati svojevrsno barbarstvo, moram ostati barbar“[2]. Formulacija je lijepa, upečatljiva. Čini nam se da je odmah razumijemo. Kultura je prejedanje koje duh čini pretilim i nemoćnim, a barbarstvo iskonska vitalnost koja omogućava istinsko pisanje, neoskvrnutu gestu, poeziju. Paradoksalno, čovjeku dođe da joj posveti eruditsku bilješku. Je li Kateb Yacine time ponovo aktivirao nietzscheanski dvojac Apolon – Dioniz kako bi opisao intimnu tenziju koja pokreće stvaralački čin između reda i kaosa, između odmjerenosti i hybrisa, ukratko, između kulture i barbarstva? Posve je izvjesno da bi se ovaj razgovor vodio s rukom na bradi i ugodno zavaljena dupeta, u atmosferi koja bi bila u potpunoj opreci sa „svojevrsnim barbarstvom“ koje valja zadržati da bi čovjek imao još „išta za reći“. Ne, s Yacineovom formulacijom ne može se tako postupiti. To je čarobna formulacija.
Tko je Kateb Yacine kad kaže da mora „ostati“ barbar i „zadržati“ svojevrsno barbarstvo? Ovo pitanje je od presudne važnosti. Kateb Yacine je Alžirac kojeg su francuske kolonijalne vlasti svele na status domoroca. No, njegovo domorodstvo ima jednu posebnost: kako potječe iz ugledne obitelji, dio je domorodačke elite što mu omogućava da pohađa francusku školu u kojoj uči povijest, književnost, poeziju i jezik kolonijalnog carstva. Transponirano na današnja vremena, rekli bismo da je „integrirani“ domorodac: neupitni izdanak republikanske škole, tečno govori jezik, sposoban je u tekstu citirati Victora Hugoa i voditi ugodan razgovor s Francuzima. Ali Kateb Yacine ima „toliko toga za reći“ da itekako dobro osjeća da kultivirani razgovor nije pogodno tlo za razvoj njegove umjetnosti. Imati stvari za reći je sve osim čavrljanja. Jer barbar u razgovor uvijek upada naprasito. Oduzimajući riječ fino-govorećima, udiše joj novu snagu, preobražavajući je u događaj – točnije, u atentat. Tako se širi katebijanski estetski horizont: barbarstvo kao mjesto iskaza počevši od kojeg neumjesni „pjesnik-boksač“ oskvrnjuje poredak stvari kako bi ga vratio na njegovu sirovu istinu. U redu. Ali opet zapadamo u svoje reflekse predavača. Ne, nije to jedino što sadrži formulacija Kateba Yacinea. I ona mora ispljunuti cijelu istinu. Otkriti ne samo ono što kazuje – što pripada autoru, njegovoj prosvijetljenoj svijesti – već i ono što ona „ima kazati“ i što nam pripada, nama koji je primamo i koji u dodiru s njom treperimo od neke nejasne naklonosti. Što nam ta formulacija govori o nama, o meni? Jer ne dira nas ona samo kao estetski naputak – „valja ostati barbar“, već i kao politički diskurs.
U početku su riječi: zadržati i ostati. Zanimljive su te riječi, ti glagoli, zbog vremenskog redoslijeda na koji ukazuju. Stvaraju dojam da je Kateb Yacine prvo bio barbar, a tek onda postao slavni književnik. I još bolje: kažu da upravo to gubi, to izvorno barbarstvo, te da je stvar dramatična i za čovjeka i za pjesnika. Dramatična za onog „koji ima stvari za reći“. Ali što to točno gubi taj barbar kojeg je civilizacija povukla u svoju trku za ljudskim napretkom, velikodušno ga hraneći kulturnim bogatstvima koja su ponos carstava, počevši od francuskog, prekrasnog jezika s višestoljetnom tradicijom? On koji je u tom jeziku očito pronašao sredstvo izražavanja svog genija i kojemu su i sami Francuzi zdušno pljeskali? Što to točno gubi Kateb Yacine, sin svojih domorodačkih oca i majke, kojega pariška književna krema slavi kao „alžirskog Rimbauda“? Rimbaudovci će možda uzviknuti: Harar[3]! Analogija je neodoljiva, ali Kateb Yacine ima vlastitu priču s barbarstvom. Doslovno.
Oduzimajući riječ fino-govorećima, udiše joj novu snagu, preobražavajući je u događaj – točnije, u atentat. Tako se širi katebijanski estetski horizont: barbarstvo kao mjesto iskaza počevši od kojeg neumjesni „pjesnik-boksač“ oskvrnjuje poredak stvari kako bi ga vratio na njegovu sirovu istinu
Usprkos svom aristokratskom domorodstvu Kateb Yacine izlazi na ulice Sétifa, 8. svibnja 1945. U to doba šesnaest mu je godina i sudjeluje u nacionalističkoj povorci prosvjeda organiziranih kako bi se proslavila pobjeda Saveznika. Priča je poznata: riječ je o povijesnom pokolju. Nekoliko desetaka tisuća stradalih Alžiraca. Represija bez presedana. Kateb Yacine izbjegava pogibelj, ali ne i zatvor. U to razdoblje boravka u zatvoru smješta svoj susret s Alžirom, s „pravim“ Alžirom od krvi i mesa. S njegovim napaćenim, dehumaniziranim, ali nepokolebljivo pobunjenim narodom. Ondje prije svega utemeljuje svoju sudbinu javnog pisca, pisara, kateba[4]: pisat će među nepismenima, za nepismene – Deleuze bi rekao „umjesto nepismenih“ – i to će činiti kako bi ih osvetio. Kako bi osvetio svoju rasu, barbarsku rasu.
U očima kolonijalne administracije oni su upravo to: podvrsta svedena na primitivni stadij ljudskog razvoja, bezlična i moralno izopačena masa. Kad djeluju bezopasno, to su divljaci. Kad se pobune, onda su barbari. Ova distinkcija nije bezazlena, još ćemo joj se vratiti. Ono što ovdje valja zapamtiti je činjenica da je „barbar“ povijesni identitet koji mu se baca oko vrata još od kolijevke i prekriva ga poput druge kože. No ta koža nije (još) oklop, daleko od toga. To je anatema koju mu je nametnula zapadna civilizacija. Onkraj Carstva, to je zona ne-bivanja, mjesto na kojem vegetira zajedno s ostalim zatvorenicima: seljacima, studentima, drugovima revolucionarima. Sve do jednog barbara. Njegov društveni status ne mijenja na stvari. U zatvoru shvaća da nikad nije izašao iz zone, da su svi njegovi napori da govori jezikom civilizatora i snalazi se u njegovom svijetu bezuspješni kad se suoče s istinom: barbar sam i barbar ću ostati. Nakon tog otkrivenja, sam sebi priseže: barbar sam i barbar želim ostati. U toj uvredi on pronalazi pukotinu. Kateb Yacine ispostavlja se kao stručnjak za jednu stvar: zna dohvatiti neprijateljsko oružje i okrenuti ga protiv njega. Francuski jezik kao ratni plijen. Kodovi francuskog romana razlomljeni u „zvjezdasti poligon“[5]. Barbar i ponosan na to. To je strategija stara koliko i samo ugnjetavanje: okretanje stigme u vlastitu korist. Zgrabimo uvredu, obrnemo je i njome kažemo suprotno. Ovako, na prvu, stvar djeluje jednostavno, ali ta metoda je opasna. Zahtijeva stanovito umijeće. Brojni su narodi-alkemičari koji su postigli čudo: preobrazili su ljagu u ponos, sramotu u plemenitost. Kad bi ova strategija imala neku krilaticu, zvučala bi ovako: „da, i što onda?“ I to je čarobna formulacija. Barbar, da, i što onda? Usprkos svojoj očitosti, to „da“ ništa ne potvrđuje. Ono se zabavlja. Smije se poput drskog klinca koji je savladao umijeće iritiranja. Kad završi sa smijanjem, pogleda onog tko ga optužuje duboko u oči i dovršava: „i što onda?“ Zbunjujuće. On kaže: u tijeku je jedna druga, skrivena igra, čija pravila ne znate. Ima li ikog tko ne osjeća svjež zrak koji je upravo prostrujao? Kao da je netko usred zime otvorio golem prozor. Zrak je leden, šiba lice. Ali kako se samo dobro diše. Mogao bi se sastaviti rječnik tih čarobnih formulacija. Zvao bi se, na primjer, Rječnik čarobnih formulacija, podnaslov Crnčugi se jebe za tebe. Eto. I barbaru se jebe za vas. Kako se samo dobro diše.
Istina je da se gušimo. Eto što se zbiva. Duga povijest domestikacije barbara. Na jeziku Carstva to se naziva integracijom. Na koncu konca više ne govorimo „da, i što onda?“ Kažemo: ne, to vam nije istina. Obrana nemuštog klinca. Da bismo potvrdili vlastitu humanost, mislimo da moramo primiriti onoga tko je propituje. Pogledajte nas, mi smo poput vas! To je vječni nemir: neprestano se trsimo usvojiti njihove kodove, njihove manire, njihovu kulturu. Usvajamo ih u žurbi, uzastopnim šopanjem. Ali kasnimo, uvijek kasnimo. Pa se šopamo još i još. Na kraju to curi na sve strane, loše je probavljeno i, valja priznati, nekako čudno izgleda ta barbarska njuška što brblja uglađenim jezikom. Pa da se barem s nje sprala ljaga. Ali cijeli taj trud je uzaludan. Kad čovjek bolje pogleda, čak je malo i jadan. Sve te vratolomije sa samim sobom, sve te robotske grimase da bismo rekli: mi smo ljudi, ljudi poput „njih“, suzdržavajući se ipak postaviti pitanje koje dokida sva ostala: a „oni“, tko su oni? Crnac Stamp Paid, skelar iz romana Beloved[6], s time se ne zajebava. Kaže čak: „Što su oni?“ To je da se čovjek zapita. Je li taj koji dehumanizira barem čovjek po kojem misli da može odmjeravati tuđe duše? Ima li uopće on dušu? Vidite kako to pitanje najednom postaje skandalozno. To je kao kad zamislite tijela bjelačke djece kako se nasukavaju na plažama Mediterana. Još jedan obrat od kojeg svijetu postane mučno. Igra je namještena. Što se više trsimo dokazati vlastitu ljudskost, to je sumnja veća. Kad se čovjek krene pravdati, počinje priznavati da je sumnja bila dopuštena i da će to uvijek biti. „Da, i što onda?“ jedini je dostojanstveni odgovor. Sve dići u zrak. Sabotirati granicu. Onu vidljivu, baš kao i onu nevidljivu; onu koja u unutrašnjosti Carstva razdvaja legitimnu djecu od nas, prljave dječurlije rođene navrat-nanos. Jer nije dovoljno prijeći granicu da bi je se dokinulo. Tko se još usuđuje vjerovati u taj mit? Mi, prva, druga i tko zna koja generacija, sva ona ekipa „naturaliziranih“, svih onih koji su stekli državljanstvo rođenjem na teritoriju Francuske, onih s dvije putovnice, onih kojima se državljanstvo može oduzeti, mi to i predobro znamo: prijeći njihovu granicu i ne uništiti je znači tek prebaciti je iza sebe i iza sebe zapriječiti put drugim, za tu priliku proizvedenim barbarima. To je povijest „Beura“ i „blédarda“ (afričkih Arapa), „Francuza useljeničkog podrijetla“ i harraga, domaćeg urođenika i prokletnika zemlje. Prekid je organiziran, svojski potican. Čak su i najgorljiviji pobornici Carstva spremni na pregovore: vi možete, ali oni, ne. Deal? Eto, izdali smo. To su zakoni ovoga svijeta. Bit granice je mogućnost izdaje. Ma kako daleko od nje odgurnuli okrutnost, ona će nas svejedno ponovo zaskočiti, a s njom i prizori tijela što se nasukavaju na naše plaže. Sami sebe iznenadimo time što smo rekli „naše“ plaže. Prekasno je. Uskoro ćemo govoriti: naša vrata, naše granice. To se zove uspješna integracija. Kad njihovi barbari postanu naši. Pomorsko groblje proganja nas jer je to istina o našem postojanju. Kako da čovjek ne izgubi Jug? To je misao koja nas proganja, podebljana kompleksom privilegiranih: kako spasiti ono što ostaje od nas?
Da bismo potvrdili vlastitu humanost, mislimo da moramo primiriti onoga tko je propituje. Pogledajte nas, mi smo poput vas! To je vječni nemir: neprestano se trsimo usvojiti njihove kodove, njihove manire, njihovu kulturu. Usvajamo ih u žurbi, uzastopnim šopanjem. Ali kasnimo, uvijek kasnimo. Pa se šopamo još i još. Na kraju to curi na sve strane, loše je probavljeno i, valja priznati, nekako čudno izgleda ta barbarska njuška što brblja uglađenim jezikom
Na neki njemu svojstven način i Kateba Yacinea to je proganjalo. Bio je opsjednut nepismenima, životom u zabačenijim dijelovima zemlje, sve je to ista stvar. On osjeća da bi mogao izgubiti Alžir, da bi ga mogao izdati i da ga u tome potiču – ne samo bića od krvi i mesa, niti samo institucije, već i etička organizacija svijeta. Raspodjela na civilizirane i barbare. Na čovječanstvo i njegovu čudovišnu periferiju. On sve to osjeća i onda odabire: valja zadržati svojevrsno barbarstvo. Zadržati i ostati, to su riječi očuvanja, otpora. Kateb Yacine pruža otpor. Pruža otpor svojoj akulturaciji, svom raspadanju. Kad se udalji od svojih, što mu nameće sama pozicija pisca koji zauzima mjesto u „svjetskoj Književnoj Republici“[7], on ne želi zalutati. Pa da nabacimo još jednu formulaciju za rječnik: „znam odakle potječem“. Formulacija prebjega, koja govori o prijeđenoj granici, o pomaku s dolje prema gore. Koja prije svega kaže: gore ne zaboravljam na ono dolje. I zaklinje se na vjernost onima koje je napustila. Ali u slučaju barbarstva, dobiva na čarobnosti. Jer zapravo ne znamo. Odakle potječemo mi, barbari? Koje to izvorno barbarstvo valja sačuvati? Počinjemo zamuckivati. Ne znamo. Kako oplakati nikad spoznatu, a ipak doista izgubljenu autentičnost? Koji je to polet koji nas gura u očuvanje bez predmeta očuvanja? To je identitetski polet, došapnu nam. Ne valja mu se prepustiti. To je evanescencija, paradoksalan osjećaj: nostalgija za nečim što se nije dogodilo. Ima li ijednog potomka imigranata koji ga ne osjeća duboko u sebi? Koji ne osjeća ono što ga polako, kroz godine integracije, zauvijek napušta? To je nemoguć osjećaj. I tada se otvara cijeli niz pitanja. Sva ona započinju sa „što bi se s nama dogodilo da?“ Da kolonizacija nije uspostavila etički odnos snaga koji neku civilizaciju, zemlju i obitelj koje su trebale posvjedočiti kako se rađamo i rastemo drži u šah poziciji? Da integracionizam nije za nas uveo uvjete našeg spasa u ovoj uvjetovanoj zemlji koja nema ama baš nikakve karakteristike domovine? Što bi bilo s nama da…?
U čistoj politici ta pitanja bila bi apsurdna i žrtvovana na oltaru povijesnog materijalizma, optužili bi ih da popločavaju put prema fetišizaciji izmaštanog zlatnog doba i stvaranju neke pretkolonijalne autentičnosti koju se uzdiglo do dogme. Ako komunizam ima svoju dječju boljeticu, onda i dekolonizacijski pokret mora imati svoju. „A poslije? Što ćete s tim identitetom jednom kad ga ponovo sklopite?“ kažu nam. „Hoćete li nam ga suprotstaviti? Hoćete li nam ga nametnuti?“ To je istodobno tužno i iznimno zanimljivo promatrati. Ta opsesivna potraga za nekim začetkom dokaza koji bi potvrdio neki začetak želje za nečim što bi eventualno moglo sličiti na neki začetak osvete. Prepoznajemo panične reflekse tog straha: čovjek bi pomislio da netko pokušava diskvalificirati te pokrete koji ono drsko „da, i što onda?“ žele oblikovati u političku strategiju. Panični refleksi su i kad se želi dokazati da ti „dekolonijalci“, ti što se bore za povratak svom barbarstvu, žele iznova osnovati rasu, samo ovaj put u svoju korist. Nisu shvatili da naše pitanje – „što bi bilo s nama da?“ – ne traži odgovor. Zapravo se manje radi o tome da ustanovimo što smo bili, a više o tome da se odupremo onome što postajemo. U toj perspektivi, „svojevrsno barbarstvo“ do kojeg nam je stalo upravo je ono što nije bilo zahvaćeno – zaraženo – integracijom u Carstvo. To je pustopoljina u nama. Naše djevičansko tlo. I zato se i ne radi o tome da se postane barbar, već da se barbar ostane, preuzimajući političku istinu koju taj termin sadrži u sebi: ne bojimo se, zapravo, nekog potencijalnog manjka čovječnosti, kulture ili smisla za etično. Već upravo suprotno. To je ono u nama što se ne može asimilirati, drugim riječima naša povijest, naša kultura i naša duša. Jer kakav je to barbar koji se pita o svojoj dubokoj osobnosti, svojim vrijednostima i ljepoti? Kakav je to refleksivni barbar koji želi graditi muzeje i obnoviti etiku?
Ovdje valja napraviti stanku jer su riječi sluzave i klize kroz prste. Barbar nije divljak. Barbara se ne može povratiti, ali divljaka se može razviti. Njegova naivnost nije naivnost barbarske pustopoljine. To je djetinja naivnost, povezana s njegovim statusom okašnjela čovjeka. Zbog toga se, kada griješi, divljaka ne može u potpunosti okriviti. Pojedini civilizatori čak su se spremni izbičevati kako bi mu umanjili odgovornost. To je odgovornost učitelja. Na njima je da odgoje tog dobrog divljaka, da ga uzdignu do ranga čovjeka. On je vječna žrtva. Tako zvuči obrana u koju se zapletu svi naši loši odvjetnici i naši lažni saveznici.
S francuskoga prevela Ursula Burger
[1] Tinta, znoj, pljuvačka i krv (Encre, sueur, salive et sang), Les Éditions du Seuil, Pariz, 2015., str. 50.
[2] Navod iz „Jedan život, jedno djelo: Kateb Yacine, lutajući pjesnik” (Une vie, une œuvre: Kateb Yacine, le poète errant), Marion Thiba i Gislaine David, radio France Culture, 19. ožujka 1998.
[3] Harar je grad u Etiopiji u kojem je Rimbaud „nestao“ s radara nakon što je definitivno napustio pisanje i pariški književni život.
4] Kateb na arapskom znači pisac.
[5] Kateb Yacine, Le Polygone étoilé (Zvjezdasti poligon), Les Éditions du Seuil, Pariz, 1966.
[6] Toni Morrison, Beloved, 10/18, Pariz, 2008., str. 251: „Što su ti ljudi? Reci mi, Isuse. Što su ti ljudi?“
[7] Pascale Casanova, Svjetska književna republika, Les Éditions du Seuil, Pariz, 1999. (prijevod hrvatskog izdanja: Vanda Mikšić, MeandarMedia, Zagreb, 2024.)
Louisa Yousfi (1988., Francuska) novinarka je i književna kritičarka. Autorica je knjige “Ostati barbar” (La Fabrique, 2022.), djela u kojem obrađuje motiv barbarstva posuđen od alžirskog pisca Kateba Yacinea. Rezultat je istodobno politički i književni tekst o tome što znači ponovo postati barbarom za crnce i Arape u Francuskoj. Sudjelovala je i stvaranju kolektivnog djela “Protiv političke književnosti” (Contre la littérature politique). Knjigu supotpisuju Pierre Alferi, Nathalie Quintane, Leslie Kaplan, Tanguy Viel i Volodine (La Fabrique, 2024).
