Tri kratka za Želimira Periša

Molim vas da nam ukratko predstavite vaš novi rukopis. U kojoj je fazi pripreme i kada očekujete da će biti objavljen kao knjiga? 

Rukopis romana Gvb – spoznaja ljepote u potpunoj slučajnosti je kompletiran, zapakiran i bit će objavljen početkom srpnja.

Riječ je o veselom štivu koje će se sjajno uklopiti u ljetne vrućine jer je lagano i zabavno, a ipak ne propušta inicirati hladne srhe niz leđa, a takvi, znano je, odlično osvježavaju.

Roman je priča o Danici koja se spletom neuobičajenih okolnosti pronađe u srcu znanstvene ekspedicije koja putuje u maleni dalmatinski gradić gdje će Danica dobiti priliku za nova iskustva i životne opcije, što je dodatno frustrira jer spozna da najvažnije stvari u životu gotovo nikad nisu posljedica naših odluka, već slučajnih okolnosti. Ipak, slučajnost može biti i izvor sreće.

Kako se novi rukopis odnosi prema vašim dosad objavljenim knjigama? U čemu se vide kontinuiteti, a u čemu vidite odmak od dosad objavljenoga?

Ovaj će rukopis grdno razočarati sve koji od njega imaju očekivanja bazirana na mojim prethodnim knjigama. Da bih ostao vjeran temi slučajnosti i nedostatku kontrole nad vlastitim životima, istu sam tehniku primijenio i na pisanje, pa je sam gvb utjecao na mnoge elemente teksta i strukture romana. No gvb, iako je slučajnost, prvenstveno je ljepota. Bolje od toga: nosi spoznaju ljepote, a to je još vrijednije.

Posljedično, roman oplemenjuje, a u čitateljima budi osjećaje sreće i smisla.

To je jedan segment koji kao da se u suvremenoj književnosti rjeđe piše, a nasušno nam nedostaje.

Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih i poznatih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? I možda još, oslanjajući se na metafore? 

Dok se knjiga pisala, bježao sam od referenci, dopustio joj da se piše sama sa što manje utjecaja, ali danas, kad je dovršena, čini mi se da ima puno duha Osmog povjerenika, koji se preko Života na sjeveru naslonio na Kvaku 22.

Jezik knjige, ispunjen neologizmima, rimama i fleksibilnom gramatikom, puno duguje Predragu Luciću.

Protagonistica romana, Danica, po svom je nedostatku interesa za svijet oko sebe naizgled bliska Holdenu Caulfieldu, čak i Meursaultu, a najviše Arthuru Dentu, običnoj, pomalo zbunjenoj osobi kojoj se dogodi da zapne u samom centru zbivanja koja mogu objasniti cijeli svemir, ali joj je ipak važnije na vrijeme popiti čaj.

U soundtrack romana najviše paše Idem, a u mood board Hockney.

Danica licem tipka rijetka slova

Dan je bio takav da je Danica više puta skidala naočale pa ih pažljivo brisala, nadajući se tako obrisati svu memlu s neba. Uzalud. Nebo je ostajalo sivo, tmurno, mutno, bez nade i perspektive, prepisivalo je tu bezvoljnost i u Danicu. Gledala je na sat, a sat kao da je stao, taj radni dan nikada neće završiti. Nova pročelnica silila ih je da sjede u uredu do šesnaest nula nula, a šesnaest nula nula bilo je nedočekljivo daleko. Pročelnica je provodila novu politiku odjela. Osiguravajuće kuće bi to prevele kao policu odjela. Zbog politike Danica mrzi i police.

Imala je hrpu posla, ali ju je odbijalo to što je imala zadano vrijeme za odraditi ga. Navikla je odrađivati seminare kod kuće, na kauču, između posuda s čipsom i Nutellom, kad joj se da, a ne kad mora. Ured je osjećala kao tupi prostor bijelih zidova unutar kojeg nije mogla čitati, a možda niti razmišljati. Veliki uredski prozori propuštali su joj u um previše dnevnog sivila. Veselila se pomisli na svoju malu sobicu skrivenu iza spuštenih roleta. Dočekat će šesnaest nula nula, a onda će otići kući i odraditi ono što se od nje očekivalo na poslu. To nije imalo smisla, ali je bilo jače od nje. Nije se mogla boriti sa sobom na ovako siv i bezličan dan.

Uzdahnula je i spustila glavu na laptop. Osjećala je tipke na čelu i zamišljala kako se na ekranu ispisuje jedno od slova koje je pritisnula. Znala je, pritisne li više slova odjednom, laptop će izabrati jedno pa ga ponavljati dok pritisak ne prestane. Koje se slovo sad ispisuje na njenom zaslonu? Pokušala je u glavi vizualizirati raspored slova na tipkovnici. U sredini su g i h, to je znala. Pored njih su f i j, slova na čijim tipkama su malene izbočine da ih se može napipati naslijepo. Toliko je naučila na kursu tipkanja s deset prstiju koji je gledala na YouTubeu devet minuta dok joj nije dosadilo. F, g, h i j. Kako to da su na sredini baš najrjeđa slova? Na dosegu oba kažiprsta, najkorisnijih prstiju – koliko ljudi tipka samo kažiprstima? – a najrjeđa slova. Koje je njeno? Podigne glavu jer je znatiželja bila prevelika.

“bbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbbb” pisalo je. To nije bilo posve neočekivano, b je odmah ispod g i h. Još jedno od rjeđih slova na najdostupnijem dijelu tipkovnice, točno na dometu njenog čela. Ponovo spusti glavu. Začuje se tupi zvuk sraza plastike i tijela.

Tko je izumio tipkovnicu? Kako nam je to postalo veza sa svijetom? Posljednje desetljeće jedva da je koristila ruku za pisanje. Kad bi trebalo rukom ispisati nekoliko rečenica, uhvatio bi je grč, toliko joj se tijelo odviklo od pisanja. Odlično je tipkala s pet prstiju, tri s desne i dva s lijeve ruke. Vješto je palcem prebirala po mobitelu, ali olovka u šaci – tijelo joj se protiv toga bunilo. Kvragu, odlično je tipkala čak i čelom. Koje je slovo sad izabrala njena glava? Podigne glavu i pogleda na zaslon.

“hggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggg” pisalo je ovaj put.

Ponovo spusti glavu. Ponovo je podigne. “j” pisalo je. Prerano je digla čelo. Još jednom udari glavom po tipkama. “tg”. Još jednom. “uhj”. Oho! Pa to je gotovo riječ. Uhj, uzvik neočekivanog buđenja iz dubokog transa dosade. Lupne još jednom. “gvb”. Pa to je divno! Gvb, spoznaja ljepote u potpunoj slučajnosti. Svidio joj se gvb. Može li ga uključiti u vokabular? Kolega, vaš esej je sasvim pristojan, ali nedostaje mu gvba. Gvba? Prenerazio bi se student. Moj je esej napisao najnapredniji sustav umjetne inteligencije koji je moj otac platio stotine tisuća milijuna, kako to mislite nešto mu nedostaje? Gvba, dragi kolega. I vama isto nedostaje malo gvba. I vašem ocu, cijelom ovom svijetu, svi ste toliko bezgvbni i puni uhja. Razotkrilo vas je moje slučajno udaranje glave po tipkovnici, a što bi tek razotkrilo da nije bilo slučajno? Da je moja glava bolje ciljala? Što mi još moja glava može reći o mome svijetu? Što još moja glava može napisati?

Danica spusti glavu pa je pomiče po tipkovnici gnječeći redom sve što joj se našlo pod čelom. “hg vbcdvgbjnhklj mhuntbgvrdrcg vnbjhkm”. Sad je dobila i nekoliko razmaka, tu gotovo da postoji sintaksa. Novi jezik rađao joj se pred očima. Mistični sveti spisi diktirani njenim čelom udarali su temelje novoj kulturi, a ona, Danica, prenositeljica je poruke, kanal kojim svemir komunicira sa svojim žićem.

Možda, ako rotira lice po cijeloj površini tipkovnice, od uha do uha, možda dobije jasniju poruku.

Kad je pročelnica ušla u ured, Danica je sjedila na radnoj stolici s glavom na laptopu i proročanskim zanosom oduševljeno valjala lice po tipkovnici.