Fantazma I.

Kao da uđeš u sjenu duboko pa te neko vrijeme nema u svijetu. Ni u koje doba dana ne vidi se s ceste i s malog platza u koji ulazi poput lakta, moraš se zagledati u procijep iza sive sa zidom srasle krhke vrbe pa se provući u dvorište. Krhka vrba nije krhka, mada joj je tako ime i trebala bi biti, ali izbojci ove gumasti su i otporni, kao sašiveni kao sliveni od nečeg što možeš vući i vući i neće puknuti. Izbojci sjaje zeleno i žuto, lišće je desetak centimetara dugo i tri široko, širi se prema stabljici napiljena i žljezdasta ruba. Lisnati su zubići unutra uvinuti, peteljka bez žlijezde, cvjetni priperci po dvije, prašnika dva, palistići sitni, cvate za listanja, oprašuju je kukci. Imenu me i pogledu naučila tko drugi, naučila me svemu zelenom, svemu crnom i boje plamena. Jer nakon što sam je prvi put vidjela pred prljavobijelom zgradom suda, pomislila sam da izgleda isto kao ja i zaljubila se. Onda sam je počela neviđenu čuti…

Elementarne čestice

Kemijska revolucija rastavila je svijet na elementarne čestice i počela ih slagati kao puzzle još u prvoj polovici devetnaestog stoljeća. No kad je riječ o alkaloidnim otrovima biljnog podrijetla, bilo je potrebno više vremena da se razviju mehanizmi za otkrivanje njihove prisutnosti u tijelima i potencijalno smrtonosne doze. Još su krajem stoljeća metode otkrivanja bile toliko rudimentarne da je među najpreciznijim forenzičkim alatima u jednom trenutku bio jezik britanskog toksikologa dr. Thomasa Stevensona. Dotični stručnjak izvježbao je nepce da u rekordnom roku prepozna čitavu paletu alkaloidnih otrova i mada je to bila više sideshow točka negoli stručno svjedočanstvo, bio je iznimno cijenjen i često nastupao kao sudski vještak. Nagle i ničim vidljivim izazvane ili začudno tempirane smrti tako bi dozvale upomoć dr. Stevensona da ponudi informirani stav kemičara, a potencijalno i lizne tkivo, organ ili izlučevinu nesretnika, ili nesretnice. Usto se o trovanjima uglavnom nagađalo po narativnoj rekonstrukciji okolnosti u kojima je osoba umrla. Pripovijedanje je bilo osovina proto-forenzike koja se slijevala u sudske drame; pobjeđivale su uvjerljive priče, povijest su pripovijedale uvjerljive pobjede, a i znanost je sva satkana od pripovijedanja sa čvorištima ondje gdje je moguća iteracija tako da isti postupak vodi istome kraju – znanost je žanrovska fikcija.

Succession

Povijest forenzike čita se kao krimić, a što je dalja povijest, to je uzbudljivije štivo jer ništa ne loži narativ kao otvoreni krajevi. Poznat od antike, arsenik se proslavio na prijelazu iz petnaestog u šesnaesto stoljeće kao omiljeni začin zloglasnih Borgia, koji su živo eksperimentirali kemijskim varijacijama arsenika, iznašli napola mitsku cantarellu i njome tamanili političke i ine neprijatelje. Tijekom čitavog sedamnaestog stoljeća, arsen je bio tihi krivac nebrojenih sumnjivih smrti, a zahvaljujući renomeu u strateškom nasljeđivanju u Francuskoj je dobio nadimak poudre de succession. Za vrijeme Renesanse, arsen je bio skupi aristokratski otrov zbog zahtjevna i dugotrajnog procesa ekstrakcije iz prirodnih mineralnih spojeva. No s prevratom industrijske revolucije i zahvaljujući golemim količinama arseničkog praha koje se dalo sastrugati s dimnjaka velikih peći za zagrijavanje kovina, arsen je postao dostupan svekolikoj populaciji kao otrov za nametnike – mišomor. Potom je cijelo osamnaesto i devetnaesto stoljeće bilo zasuto bijelim prahom koji je bilo nemoguće detektirati u tijelu, a čiji su simptomi trovanja nalikovali razmjerno uobičajenim oboljenjima poput kolere, gripe ili trovanja hranom, osobito ako bi se sitne doze akumulirale u tijelu kroz dulji vremenski period. Arsen je lako topljiv u vodi i, za razliku od mnogih grozno gorkih biljnih otrova, gotovo je posve bez okusa. Umiješan u kavu ili kakao, ili pak otopljen u sokovima, vinu ili varivima, arsenik je potpuno nenametljiv, dok ne krenu prvi simptomi teškog trovanja za koje je dostatan jedan otrovani gutljaj ili zalogaj.

Pobjeđivale su uvjerljive priče, povijest su pripovijedale uvjerljive pobjede, a i znanost je sva satkana od pripovijedanja sa čvorištima koje je moguće ponavljati tako da isti postupak vodi istome kraju – znanost je žanrovska fikcija

Fantazma II.

Kuća je noću hukala, dozivala me, vukla i odgurivala poput fibre poput straha. Osjećala sam kako se kao životinja tjera. Pokušavala sam je se riješiti u tuđim krevetima, ali bih je u konačnici uvijek ponijela i s njome zaspala, svojom mačkom od hladnog pepela. A šušur koji je rastao u mrmor koji se širio u grleni glas s vremenom mi je počeo pripovijedati u noćima i nicati u tišinama iscjepkanih dana. Znala sam i nisam znala tko mi se obraća, znam da sam je nekako onoga dana sa sobom ponijela i sačuvala, i da se sada meškolji u onoj izmaglici koja nam titra uz kožu bića; namješta se i napipava. U noći mi je znala dići temperaturu pa bih se tresla i uz nju ledenu privijala, budila bi me kao kašalj. Ali sam zato ja nju znala prilijepiti za desni kao žvaku da ne smeta ili je gurnuti pod štokrlu da se poda mnom ne ljulja.

Nesretni Scheele

Ali osim što je mišomorio, arsen se pojavljivao posvuda u kvazibezopasnim spojevima. Na bazi arsena je 1775. godine pomeranski kemičar Carl Wilhelm Scheele otkrio jarku zelenu boju, koja je postala i ostala silno popularna sve do sredine devetnaestog stoljeća. I dok arsenikom otrovana zelena još uvijek ponosno nosi njegovo ime, Scheele je zaslužan za nekoliko prijelomnih otkrića za koja su historijsku počast dobili drugi znanstvenici. Pisac i biokemičar Isaac Asimov prozvao ga je zato nesretni Scheele ili Scheele koji nema sreće, smatrajući ga svejedno najznačajnijim kemičarom svoga vremena i šire. Bilo kako bilo, viktorijanci su za Scheeleovom zelenom poludjeli. Dotad boja nedostižna izvan prirode koja od sebe odvojena brzo vene odjednom je mogla bojiti gotovo bilo što: odjeću, namještaj, zidove i tapete, svijeće i sapune, čak i dekoracije za slatkiše i dječje igračke. Zanemarivalo se pritom da je ova zelena s vremenom crnjela, a svi oni prečesto joj izloženi umirali u bolovima.

Budući neustrašivo posvećen svojoj struci, Scheele je sve svoje spojeve kušao ili njuškao i umro od zatajenja bubrega jedanaest godina nakon otkrića svoje zelene. Liječnici su pak upozoravali na otrovnost Scheeleovih zelenih bojila desetljećima dok su bili u opticaju i svejedno je tek prema kraju devetnaestog stoljeća (stoljeće nakon otkrića) radikalno opala popularnost Scheeleove zelene, i to manjim dijelom zbog otrovnosti kemijske baze, više zbog nestabilnosti boje, a više no išta jer je odradila svoj ciklus i izašla iz mode. S početkom dvadesetog stoljeća Scheeleova zelena više se nije koristila, osim kao otrov za zaštitu bilja protiv nametnika.

Toksični standardi ljepote

Arsen je bio aktivni sastojak i mnoge kozmetike viktorijanskog doba, poželjan jer je ujednačavao ten i izbjeljivao kožu u mliječnu bjelinu. Pojavljivao se u sapunima, losionima i kremama, ali i tabletama i jestivim pločicama za „nježno griskanje“. Neke su si, primarno žene, priređivale kupke od arsena kako bi njegovale cijelo tijelo. I koža od arsenika, po svemu sudeći, doista jest bila bjelja i neko vrijeme zaglađenija, zato što je toksin uništavao crvena krvna zrnca, i usput demolirao bubrege i živčani sustav, s vremenom izazivao gubitak kose, kao i razne izrasline i diskoloracije na koži. Otrovnost arsena nije bila neznana, ali se nije ni osobito ozbiljno shvaćala – savršeno legalni proizvodi reklamirali su se pomalo povišenim glasom kao „potpuno bezopasni“ i bili opće dostupni u ljekarnama i drogerijama po gradovima. A izvan većih centara valjalo se snaći kućnom radinošću ili znati kome pokucati na vrata.

Dotad boja nedostižna izvan prirode koja od sebe odvojena brzo vene odjednom je mogla bojiti gotovo bilo što: odjeću, namještaj, zidove i tapete, svijeće i sapune, čak i dekoracije za slatkiše i dječje igračke. Zanemarivalo se pritom da je ova zelena s vremenom crnjela, a svi oni prečesto joj izloženi umirali u bolovima

Fantazma III.

I zato sam sve čula i vidjela kad mu se jeza uvukla pod kapke kao dlaka vune i ustao je malaksao prije zore. C- je spavala pored njega, leđa o leđa, a možda nije spavala? zašto ne bi spavala, naljutio se, ali bio je nesnosno umoran i misli su mu pucale kao paučina. Ostao bi ležati zauvijek da je mogao ali koža ga je svrbjela kao da nije njegova. Preko prozora preko sobe prešla je sjena, zaustavio je dah da bolje čuje, ali ništa, samo šum srca koje ubrzano dahće. Mučnina još nije prošla, nije se ni pogoršala. Malo se zanio ustajući s kreveta, parket prostorije paluba, statika u zraku oluja. Trznuo se, je li budna – nije, učinilo mu se.

Za stolom mu je glava među rukama, sve blješti i zveči. C- spušta vrelu kašu na stol, na krpu, preda nj, pregrijala se. Ne gleda ga, vjerojatno, zapravo ne vidi joj lice. Nije mu dobro, kaže, ili misli. Nije mu dobro, uopće mu nije dobro, iz šuplje jeke u glavi podiže se spiralna misao i očaj. Odjednom tiha panika u prsima i rukom naglo pomete sa stola – nešto, ne zna, ljut je opet i želi zaplakati kako nije. otkad nije? Plače pijan, ali to ne pamti.

U krevetu je u odjeći i teško diše, prošao je tren, možda dani. Sam je, treska se i znoji, žeđa užasno užasno, a ona ulazi sa šalicom čaja i smireno ga motri. Ali ne odlaže čaj, ne pruža mu ga, nego stoji nekoliko koraka od postelje i gleda. Ne miče usne, ali zakleo bi se da mu nešto govori, da nešto mrmori, vještica je, vidi joj rogove, ili? a samo želi da ga primi u naručje kako ga je majka nekoć, je li mu to majka sada, lice izmiče? I dok mu sipino crnilo ponovno puni zjenice, vidi je kako sjeda, kako iz šalice sitno otpija.

Iz arhiva[1]

Vreme, utorak 6 oktobra 1936.

Trovačica se vratila sa robije koju je „za inat izdržala“ iako ima ravno 100 godina

…i posle izdržane robije baba poriče da je prodavala otrov banatskim snašama…

piše Ž. R. Atanacković

Pančevo, oktobra — Ana Dei-Pištioni? Aha, to je baba Anujka! Čuvena trovačica koja je pre nepune decenije od pančevačkog okružnog suda osuđena na 15 godina robije, vratila se sada sa robije živa i zdrava u Vladimirovac. Tamo je pre deset godina prodavala arsenik kojim su žene trovale svoje muževe u celom Banatu.

Dok se sada približujemo kući baba-Anujke, dvokatnici gde živi s mnogo mlađom nećakom, prisećamo se baba-Anujkinih grehova. Po anonimnoj prijavi uhapšena je jedna seljanka da je otrovala svoga muža. U istražnom zatvoru ona priznaje delo i kaže da je otrov kupila od baba-Anujke. Vlasti hapse baba-Anujku, kojoj je tada bilo 92 godine. Istraga se vodila mesecima, uz veliko interesovanje javnosti, a državno tužioštvo svakodnevno su zasipale kojekakve prijave protiv babe. Kad je istraga okončana bilo je ne manje nego 35 krivičnih prijava. Ekshumirano je oko 20 leševa po raznim banatskim selima, za koje se u prijavama tvrdilo da su otrovani otrovom kupljenim od baba-Anujke, ali nije sa sigurnošću dokazano.

Na suđenju je baba-Anujka sve poricala. Ona je prodavala samo „saradžiku“, od koje većina banatskih žena spravlja belilo za lice. Ipak je osuđena na 15 godina robije.

– Iako sam nevino osuđena, ipak ću za inat izdržati na robiji i vratiti se kući – govorila je pre nego su je odveli u kazamate.

Posle osam godina provedenih u kaznenom zavodu u Požarevcu baba-Anujka se vratila. Ostalo joj je oprošćeno.

– Koliko imaš godina, baba-Anujka? – pitamo je.

– Na mali Božić imaću punih sto godina!

– Da li znaš zašto si bila na robiji?

I ako smo prilično glasno uputili ovo pitanje, baba-Anujka se pravi da ne čuje, i moramo ponovo da je pitamo. Baba-Anujka, da li se sećaš? Isto kao i pre osam godina, i sad se ona pravi da ne zna zašto je bila osuđena.

– Pa, drugi su kazali da sam prodavala otrov da truju ljude, a ja to nisam, nego sam samo prodavala „saradžiku“ (arsen) od kojeg se pravi belilo. To nisam samo ja prodavala, već se „saradžika“ mogla kupiti i u apoteci! – kaže oštro baba.

– Šta si radila dok si bila u Požarevcu, i s kim si bila u ćeliji?

– Nisam htela da imam ni s kim veze! Sedela sam uvek sama, ili sam čuvala guske u krugu. Sad su me pomilovali, te sam evo došla kući! Sa zdravljem sam dobro, samo ne čujem dobro. Dok sam bila u zatvoru nije mi prijao vazduh, zabolele su me oči. Ali ja se nadam da će me uskoro sve proći! Više u svom životu se neću baviti ovakvim poslovima zbog kojih sam eto bila u zatvoru. Ja sam htela da im pomognem da sprave belilo, da budu lepe, a one me eto tužile. Moji roditelji, i baba i deda, živeli su preko 110 godina, pa se nadam da ću i ja toliko živeti… A možda i više.

[1] Izvornik, ovdje nježno izmijenjen, dostupan je na stranici istorijskenovine.unilib.rs. Skelet je čitavog ovog teksta faktografski, ponegdje savijen i napukao pa zašiven fikcijom i magijom.

Tekst je dio serijala „Književnost i tehnologija” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije. Druge tekstove iz serijala pročitajte na sljedećoj poveznici.