Priznajem da je pisanje o novoj knjizi Anke Žagar sasvim drugačiji osjećaj od pisanja o aktualnoj produkciji bilo kojeg drugog suvremenog pjesnika ili pjesnikinje. Možda po prvi put osjećam da pišem o živućem klasiku, i zapravo se čini pomalo nestvarnim da je pjesnikinja Žagar, kultno ime hrvatske poezije, dio aktivnog, najnovijeg pjesničkog okoliša kojemu je moguće, a vjerojatno i potrebno, pristupiti standardnim književnokritičarskim aparatom s obzirom da je već tako dugo i duboko prisutna u stvarnom i simboličkom kapitalu suvremene hrvatske i regionalne poezije. Razloga za takav doživljaj ovoga pjesništva nesumnjivo je više – počevši od vrlo rane prepoznatosti autorice i legitimacije njezina rada od strane najprestižnijih arbitara struke (debitantski rukopis Išla i… sve zaboravila nije samo osvojio nagradu Goran za mlade pjesnike 1983. nego je dočekan i gotovo unisonom euforijom struke, a 1994., sa svega četrdeset godina, pjesnikinja je ovjenčana i Goranovim vijencem, najprestižnijom nagradom za poeziju u Hrvatskoj), preko činjenice njezine izrazito autonomne i autohtone poetike koja je vrlo brzo postala autoričin zaštitni znak, teško usporediv s bilo čime u kontekstu domaće poezije, pa sve do vlastitog autorskog odnosa prema spisateljskom radu koji je obilježen supremacijom njezina djela u odnosu na pjesnikinju samu, kao stvarnu osobu koja iza njega stoji. Drugim riječima, pjesnikinja Žagar – slično kao Danijel Dragojević, još jedan tihi velikan naše suvremene poezije – rijetko se može zateći u javnosti, gotovo da i ne sudjeluje u uobičajenim promidžbenim književnim aktivnostima (promocijama, festivalima, pjesničkim čitanjima i sl.), dok se s druge strane o njezinoj poeziji pišu seminari, diplomski radovi i doktorati. Jedan takav rad pisala sam i sama prije, otprilike, dvadeset i pet godina, prilikom ispita iz Stilistike kod prof. Krešimira Bagića – bio je to ujedno i moj prvi susret sa, činilo mi se tada (ne mislim ni danas suštinski drugačije), pjesništvom potpuno drugačijim od svega u njegovoj bližoj okolici te sam ga nastavila sa zanimanjem pratiti i kasnije. Pa iako poeziju Anke Žagar karakterizira poprilično stabilna poetika bez značajnijih razvojnih modifikacija od zbirke do zbirke, s obzirom da je od posljednje u Hrvatskoj objavljene pjesničke knjige (Pjevaju razlike tihotapke, 2015.) prošlo cijelo desetljeće, moj sadašnji susret s najnovijim pjesnikinjinim ukoričenjem bio je obilježen ne samo uzbuđenjem nego i strepnjom potaknutom neizvjesnošću o tome što se krije iza svježih pjesničkih korica i kako će to što zateknem korespondirati sa mnom sadašnjom te, osobito, s današnjim pjesničkim kontekstom koji se u posljednjih desetak godina doista uvelike izmijenio. Ursule, međutim, nisu razočarale – štoviše, iznenadile su snagom koja se i dalje generira sličnim pjesničkim sredstvima, a da bi stvar bila zanimljivija, potencijal je to poetike koju je umjesto epitetima snage, intenziteta i iskričavosti prije moguće opisati sasvim suprotnim opisnim odrednicama: bjelinom, redukcijom i utišanošću.
Samosvojna poetika
Ursule dakle, predstavljaju nastavak samosvojne poetike koja odolijeva značajnijim promjenama (navedenu činjenicu Andrea Milanko, recimo, tumači autoteličnošću opusa, tj. određenošću „vlastitom unutarnjom dijalektikom“), ali koja unatoč tome – a možda i baš zbog toga, odnosno, zahvaljujući izdvojenosti od svih dominantnih praksi suvremenog hrvatskog pjesništva (metaforičnost, rodna i klasna tematika, sklonost društvenom angažmanu, narativnost, itd.) uspijeva zadržati svježinu i čitateljsku prijemljivost. I u ovoj zbirci Žagar manifestira majstorstvo uporabe svog tipičnog pjesničkog arsenala koji čini odmicanje od potrage za značenjima i okrenutost iskaza sebi samome, njegovim prijevojima i uviranjima, povremeni otkloni od gramatičke strukture, fluidnost i mnogostrukost identiteta (uključujući i iskaznih subjekata), uporaba uobičajenih motiva aktiviranih u ranijim zbirkama poput jajeta, snijega, bjeline, kiše, jabuke, maramice i drugih, izrazita apelativnost, ubacivanje govornih formi koje predočuju fragmente svakodnevnog govora o stvarnom osobnom doživljaju (elementi rus. skaza), naglasak na zvučnim suglasjima, novotvorenice i različite leksičke nepravilnosti, ponavljanja, metatekstualne reference, ali i metonimijsko posezanje za sasvim konkretnim prostorno-vremenskim označiteljima (imena gradova, rijeka ili, rjeđe, osoba). No, krenimo redom.
Već naslovna sintagma „Ursule: žute minute svete Uršule“ ukazuju na ludizam kao bitno obilježje zbirke, ali i na motivsku ukorijenjenost u srednjovjekovno-kršćanskom imaginariju – Uršula je, naime, kršćanska mučenica i svetica iz 4./5. stoljeća (prema nekim izvorima zaštitnica mladih djevojaka, studenata i učiteljica) koja je ne samo provodni motiv zbirke nego i jedan od njegovih glavnih subjekata. Točnije, kao i u ranijim zbirkama Anke Žagar – a postupak je donekle usporediv i s tretiranjem subjekata i njihovih identiteta u knjigama Branka Maleša – iskazni glasovi, ali i identiteti općenito, izrazito su nestalni i fluidni, nastaju i nestaju neprestano, pretačući se često jedni u druge, mijenjajući imena i esencije („riba, a nije, ona / riba / riba je samo skliznula u / dubinu // evo je, riba / mimo uha ti prolazim; „ti si kao kao / ti nisi ti / Petar se gega ulicama Rima“). Uršula je tako ponekad, daje se naslutiti, iskazni glas, no još češće je objekt promatranja i opisa kojemu, međutim, neprestano izmiče – pa je tako, recimo, u prvoj pjesmi „mušmula šućmurasta“, u nekima od sljedećih je, primjerice, ptica, „otkrhnuta repatica“; „kokošasta / bivša ptica“; „nijema krotiteljica“; „suza / bioritam svemira“, a ima i takvih u kojima „sveta Uršula lektorira anku“ ili je tek obična žena „dok se u tramvaju vozi na posao“. Još češće pak je Uršula sugovornica, apelacija lirskog subjekta: „evo ti, tebe tvoga, Uršula“; „Uršula, pokrij se snijegom i šuti“; „Uršula ja sam ozbiljna ženska“; „Uršula, gdje se ti gasiš“ i sl. Uršula je, nesumnjivo, u Ursulama nestalne pojavnosti, ona je tek plutajući označitelj koju izgovara desubjektiviziran lirski subjekt ispražnjen od esencije − što korodira i sam smisao („neka smisao spava“) − nikako čvrst entitet ili jednoznačna referencija. Dodatno je zanimljivo da se javlja i u pluralnoj varijanti – „ursule, lude svete ptice“; „ursule su male Uršule / malo su ih popišale kiše / bivše, dok su još padale“ i sl.
Već naslovna sintagma „Ursule: žute minute svete Uršule“ ukazuju na ludizam kao bitno obilježje zbirke, ali i na motivsku ukorijenjenost u srednjovjekovno-kršćanskom imaginariju – Uršula je, naime, kršćanska mučenica i svetica iz 4./5. stoljeća (prema nekim izvorima zaštitnica mladih djevojaka, studenata i učiteljica) koja je ne samo provodni motiv zbirke nego i jedan od njegovih glavnih subjekata
Tijelo pjesme
Pjesme u zbirci nisu podijeljene u cikluse, dio su istog voznog reda (sintagma kojom se na početku predočuje redoslijed pjesama, umjesto uvriježenog termina sadržaj) – sama terminologija, jasno je, sugerira protočnost, prolaznost, tok, proces, prije nego bilo kakav čvrst i statičan sadržaj. I doista, počevši od prve „Gdje je tijelo pjesme“ pa do posljednje pjesme „Dahnula je“, čitatelj ima osjećaj da mu pjesme prolaze pred očima (motiv vožnje u tramvaju javlja se na više mjesta) ili pak lebde poput kakvih mekih i krhkih latica, uviru jedna u drugu. Kada bi poetiku Anke Žagar trebalo nazvati nekom metaforičkom sintagmom, bila bi to svakako poetika bijelog, poetika latica ili poetika tišine – zbog pokušaja da se sluša nečujno („ali nekoga slušati kako spava, tinja / ispod ljuske jajeta“, „ta Uršula, mušmula sućmurasta / bez ijedne riječi / samo let / samo plahutanje“; „čitaj između latica“), da se mrežom pjesničkog stiha uhvati ono što izmiče racionalnom, da mu se da vidljivost i glas. Glas neshvatljivog, dakako, ne može biti drugo nego jezik koji se prelijeva preko rubova gramatike, dodirujući povremeno i rubove zaumnog. Dok prvih primjera u novoj zbirci ima više (ali ne previše) i tiču se različitih jezičnih razina (npr. „spasi moje oči / da bi odčarile se, ne gledale“; „dok more netremice odnjihava“; „ti mene rasteš“; „pucaj uništa“; „uzberi mi jorgovan“; „više tvojija nego mojija“), semantika iskaza, barem na mikrorazini sintagme, nije bitnije narušena pa je zaumnost više eksplicitni „sadržaj“ pjesme, nego njezin konačan efekt („dok jezik mrtvi pjesmu u ustima / kao zaumni mlinski kamen“). Takvi metapostupci, međutim, već su otprije dobro poznati pjesnikinjinoj čitateljskoj publici, a detektirani su i opisani i od strane znanosti i struke (Katarina Brajdić, primjerice, cjelokupnu Žagaričinu poeziju naziva „metapoezijom“). I za ovu bi se zbirku moglo reći da je ujedno i metazbirka, s obzirom da je teško naći pjesmu koja svoj „sadržaj“ ne generira iz ogoljavanja različitih pjesničkih postupaka i termina koji se zapravo konvertiraju u sam „sadržaj“ pjesme, koji se ponekad i eksplicitno propituje („bože, zar si ti sadržaj ove pjesme“; „pjesma je svaki put različita“; „ta Uršula, pjesma bez mene“). Tu je i niz drugih prepoznatljivih autoričinih postupaka, a jedan je od ključnih – po kojem bi nesumnjivo bilo moguće prepoznati njezinu poeziju i da je kojim slučajem objavljena bez imena na koricama – vokativno oslovljavanje ne samo živog nego i neživog, apstraktnog („ne budi se, tišino“; „po klasju uzavrelom, teškoto“; „zaobiđi me, putanjo“). Gotovo da bi se moglo reći da je riječ o poeziji sveopće apelacije gdje se istodobno zaziva i Bog, i Uršula, i priroda u svojoj općenitoj (trava, zvijezde), ali i konkretnoj pojavnosti (Kupa, Sljeme). Zbirci specifičnu nijansu možda daju upravo pjesme motivski ispunjenje konkretnim lokalitetima (Mostar, Dubrovnik, Kupa), iako mi se čini da su takve, u smislu dojmljivosti, među slabijima.
I doista, počevši od prve „Gdje je tijelo pjesme“ pa do posljednje pjesme „Dahnula je“, čitatelj ima osjećaj da mu pjesme prolaze pred očima (motiv vožnje u tramvaju javlja se na više mjesta) ili pak lebde poput kakvih mekih i krhkih latica, uviru jedna u drugu
Kvalitativne oscilacije
Žagar je i dalje najjača tamo gdje je u motivskom polju onoga što ju prepoznatljivo određuje i što osjećamo kao svojevrstan korijen njezine poezije – u pokušaju da se poezijom oslika rascjep između govora i tišine, Boga i prirode, trenutka sadašnjosti i vječnost. Njezina je poezija po svojoj prirodi izvan konkretnog vremena i prostora, čak ni sasvim prepoznatljivi, aktualni motivi naše suvremenosti koje povremeno nalazimo u najnovijoj zbirci to ne mogu promijeniti (tramvaji, Janica Kostelić, mobitel i sl.).
Sve u svemu, riječ je o knjizi heterogene poetike koja, kako to i inače biva kod ove pjesnikinje, različitim postupcima probija granice tradicionalne poezije i duboko zarasta u stilsku i oblikovnu modernost (u najširem smislu te riječi) – između ostalog, i korištenjem različitih grafičkih i oblikovnih strategija (duže i kraće pjesme, specifična oblikovanja, kurzivni stihovi, redukcija interpunkcije, itd.), kao i jezičnom polimorfnošću (standard, dijalektalni oblici, govorni jezik, novotvorenice, slovenski jezik, itd.). Heterogenost se svakako očituje i na planu kvalitete – dojam mi je da su najkonzistentnije pjesme smještene u završnom dijelu zbirke, poput „Zar samotok?“, „Osmjehnute“, „Umijeće nedovršavanja“, „Vidiš, najumrlije su riječi“; „I ova riječ“ – no, sveukupno uzevši, i dalje je to izrazito samosvojna poezija, visoke razine prepoznatljivosti, koja neće ni sada, baš kao ni ikada ranije, biti okrepa svim čitateljima, ali svakako hoće onima istančanije poetske žeđi.
