„More ne otkrivamo sami i ne gledamo jedino svojim očima. Vidimo ga i onakvim kakvo je bilo na slikama koje su drugi ostavili za sobom, u pričama koje ga opisuju, ne zemljopisnim kartama koje ga predstavljaju. Prepoznajemo ga i upoznajemo u isto vrijeme. Poznata su nam i mora koja nećemo ugledati, kojima nećemo zaploviti, u koja nikad nećemo zaroniti.“

(Predrag Matvejević, Mediteranski brevijar)

—————————————-

„Evo je, sad će!“ – mrmlja Stari napokon. Struna je sve napetija i iz nje sad frcaju kapljice mora, čak se i brod nagnuo na njegovu stranu. „Jel obotnica, šta je ovo?“ – zbunjeno pita dok naporno u brod podiže veliki, obrastao kamen. I dok se on posramljeno čudi, a ja cerekam, nešto mi snažno povlači štap. Nakratko uspijevam odlijepiti od dna krupnog stanara dubine. Tupe udarce ribe prevodim u sliku purpurnoga pagra koji mi se bacaka pod nogama, a onda – cak!. „Pukla je tunja kako suha grana“ – kaže Stari, udahne pa nastavi: „Može bit da ti je ribu skupija morski čovik.“

Morski čovik

Tako mi se on nekad obraća, iz davnoga vremena „iza rata“ (misli na Drugi svjetski), kad je „riba naresla jer se dugo nije vatalo“, pa se za noć u našoj uvali dalo uhvatiti dvije kašete sipa, a more je u predvečerja vrilo od srdele koja se lovila u stotinama „kvintala“. U trenutku zaboravlja posljednjih sedamdesetak godina strašnog „ribolovnog pritiska“, desetljeća ilegalnog ribolova dinamitom, u kojemu je i sam sudjelovao, pa i to da su ga Trogirani zbog količine ribe koju je tamanio „ostima poda sviću“ zvali Propanuće Mora. Sve to nakratko postaje mutna budućnost dok na plimi priče plovimo u vrijeme kada su i on i more još bili mladi i snažni, a Medvidinu špilju na Biševu, lastovsku Ropu međedinu, rapsku Medovu bužu kao i mnoge druge na istočnoj obali Jadrana još je nastanjivalo misteriozno biće koje je Stari, po drevnoj navici, instinktivno okrivio za naš ribolovni neuspjeh.

– Ma nemoj mi reć da si ga nekad  vidija?
– Koga?
– Morskoga čovika.

Smije se.

– Vidija san ga, kako nisan, života mi moga. Prvi put još u ditinjstvu, kad su ga uvatili naši ribari pa donili gori u selo. I zatukli ga. Bili su bisni šta in krade ribu. Sad se toga sićan kako kroza san.
– A jesi ga ti ikad ubija?
– Koga?
– Morskoga čovika.
– Nisan, ne. To je samo jedan čovik iz mista radija, ne znaš ga ti, umra je ima više od dvadeset godin. On ti je ima za to jedan mali kaić, još manji nego ovi tvoj, duplo uži. I onda bi iša navečer i….

Morskoga čovika, morskoga vraga, morsko tele ili monaškoga tuljana – kako ga sve nisu nazivali – danas poznajemo kao sredozemnu medvjedicu. Spominje ju još u 15. stoljeću šibenski latinist Juraj Šižgorić, a negdje u to vrijeme španjolski putopisac Pedro Tafur na proputovanju Dalmacijom naziva je „čudovištem iz Kaštelanoga zaljeva“. Na pogubnost njezine prisutnosti po ribolovni uspjeh stoljeće kasnije u poemi Remeta upozorava Mavro Vetranović, dok Orbini u svom Kraljevstvu Slavena piše o krvavim osvetama mljetskih ribara tom vještom i plahom lovcu, masakrima koji bi uslijedili kada bi životinje bile stjerane u kanal između Velikog i Malog jezera. Premda jadranska populacija danas najrjeđeg perajara na svijetu nije dočekala Mediteranske igre u Splitu 1979. na kojima je bila maskota – posljednji primjerak ubijen je na Biševu 1963. – prije dvadesetak je godina medvjedica začuđujuće iskrsla u korpusu suvremene hrvatske književnosti. Osmi povjerenik (2003) Renata Baretića, kultni roman smješten na imaginarni najudaljeniji hrvatski naseljeni otok Trećić, raspreda, između ostalog, zastrašujuću priču o istrebljenju „morskoga medvida“, priču koja se, na moje zaprepaštenje, uvelike poklapa s onim što mi kaziva Stari (tijekom pisanja ovoga teksta pronalazim i zapanjujuće slično svjedočanstvo lovca na sredozemne medvjedice, tzv. viškoga matadora Bepa Martinisa koje je zabilježio Joško Božanić). Priče idu otprilike ovako…

Morskoga čovika, morskoga vraga, morsko tele ili monaškoga tuljana – kako ga sve nisu nazivali – danas poznajemo kao sredozemnu medvjedicu

(Iz)umrijeti u snu

Kruh koji je ribar oduvijek vadio iz mora medvid je grickao odozdo. Je li čovjeku, zbog svoje inteligencije i anatomije, doista bio dostojna i opasna konkurencija ili je riječ o napuhanoj predodžbi pohlepnog homo sapiensa, teško je reći. Nedvojbeno je da se radilo o neobično vještoj životinji. Prednjim perajama, barem ako je vjerovati Starom, praznio je vrše gotovo kao rukama, oštrim zubima kidao je mreže i plašio plove plave ribe okupljene pod svjetlima ferala. Martinis pak dodaje i to da je mukotrpno veslanje do Palagruže bivalo uzaludno ako bi se u blizini ribarskih brodova pojavio i jedan jedini morski medvid. Tisućljetni antagonizam stvorio je sliku o medvjedici kao podmuklom stvoru koji se čovjeku čak i izrugivao – nakon što bi ribaru isparao mrežu izronio bi, navodno, netom pored brodice, izvalio se na leđa, plutao i zadovoljno trijebio oteti plijen. Demonizacija medvida razvila se do te mjere da je narod vjerovao kako ovaj mesožder noću izlazi na kopno, ulazi u vinograde i krade grožđe. U tom sasvim nesuvislom pretjerivanju, doduše, postoji zrnce istine. Morski čovik doista dio života provodi vanka, točnije, kako bi to na svome trećićanskom rekao Baretićev „legendarni lovac na morske medvjedice“ šjor Smeraldić: „Cuovik tribo zroak. Cuovik ne spi voa muore. (…) Cuovici spiju voa kovih…“ Sredozemna medvjedica, u prijevodu, spava na suhom, i to isključivo u morskim špiljama koje na dnu imaju nadmorski dio, žalo, oblutke ili uravnjene stijene. Takvi lokaliteti, na Jadranu relativno česti – postali su joj grobnica. Lovci na medvjedice uskim su brodovima noću ulazili u njezina skrovišta. Baretićev Smeraldić čak je, s nožem u zubima i sjekiricom za pasom, uranjao u špilje u koje se nije moglo uploviti brodicom – a je li se takvo što odvijalo i van fikcije ostaje pitanje. Kretali su se pomoću vesala, uglavnom se odgurujući o zidove špilja, nekad dubokih i po nekoliko desetaka metara (biševska Medvidina duga je primjerice čak sto šezdeset). Ako ga se i imalo, motor se nije palio kako se ne bi probudilo medvide koji bi, u tome se slažu sva tri izvora, obično glasno hrkali, po čemu bi lovac odmah znao hoće li na dnu tunela pronaći snenu lovinu. Kada bi svjetlo ferala konačno obasjalo usnuloga stvora, egzekucija se izvršavala „dupinorom“, krupnim kopljem koje je služilo za ubijanje morskih sisavaca, nipošto vatrenim oružjem jer metak se lako mogao odbiti od zidova špilje i usmrtiti čovjeka. Pod uvjetom da je lovac iznimno vješt medvid tada umire u snu. U teoriji. U praksi to obično nije bio slučaj, a prizori su sasvim sigurno bili krajnje brutalni.

Tisućljetni antagonizam stvorio je sliku o medvjedici kao podmuklom stvoru koji se čovjeku čak i izrugivao – nakon što bi ribaru isparao mrežu izronio bi, navodno, netom pored brodice, izvalio se na leđa, plutao i zadovoljno trijebio oteti plijen

Činjenica da je čitava jadranska populacija sredozemne medvjedice ubijena na spavanju danas djeluje kao ružan, košmaran san. S druge pak strane, lovci na morske medvide obavljali su prljavi posao zajednice, pri čemu su u sukobu sa životinjom od nekoliko stotina kilograma riskirali vlastitu glavu. Zbog toga su bili cijenjeni u svojemu „mistu“, uz to i sasvim uvjereni da je njihov postupak ne samo moralno ispravan nego i sasvim samorazumljiv. Nakon što ispriča kako je za jednu noć ubio sedam medvjedica, i to redom mladunaca, Baretićev Smeraldić kaže: „Bili bidu narest, bili bidu targat mriže, coj bimo mi bili jist?“ Ovom logikom vjerojatno su se vodili i zbiljski lovci na medvjedice, pa i čovjek o kojemu mi je pričao Stari. Naposljetku, izumiranje medvjedice u Jadranu ne može se svesti samo na sukob između ribara i tuljana, štoviše, rat do posljednjeg morskog čovika posljedica je makroprocesa koji se počinju odvijati poslije Drugoga svjetskoga rata. Naime, upravo tada na Jadranu dolazi do ekspanzije motornih brodova čime i najdalje „pošte“ (ribolovna mjesta), koje su donedavno služile kao rasadnici života i bile dostupne samo malobrojnom lokalnom stanovništvu, postaju laka meta masovnog komercijalnog izlova, uključujući i pogubni krivolov dinamitom. Tako su se dva predatora, čovjek-ribar i morski čovik, u podjednakoj potrebi za preživljavanjem počeli sve češće sukobljavati oko sve manje preostale lovine. Tako razmišljam kada želim opravdati sve te Smeraldiće i Martinise, pa i sve ostale nezasitne male ribare prošlosti u koje uključujem i Staroga. U njihovo, ne tako daleko vrijeme svijest o tome da je moru uopće moguće trajno nauditi gotovo da nije ni postojala. Pa ipak, ljudska pohlepa transpovijesna je vrijednost prisutna u svima kapilarama društva, a premda su sporadična viđanja pojedinačnih primjeraka medvjedice u Jadranu u posljednje vrijeme sve češća, šteta koju smo nanijeli najrjeđem perajaru na svijetu gotovo je sigurno nepopravljiva.

Lovci na morske medvide obavljali su prljavi posao zajednice, pri čemu su u sukobu sa životinjom od nekoliko stotina kilograma riskirali vlastitu glavu

Nekoć se više lovilo

Fikcijom, dakako, vladaju drugačije zakonitosti, pa se tako u Baretićevu romanu naposljetku ispostavlja kako je Trećić posljednje skriveno utočište nekoliko preživjelih jadranskih medvjedica. Štoviše, „muorski cuovici“ svakodnevno ribom snabdijevaju ekscentričnog trećićanskog svjetioničara koji ih naziva svojim mačkama. Medvjedica i čovjek napokon žive jedno uz drugoga, gotovo u simbiozi, i to tako što životinja nesebično hrani svojega nekadašnjeg istrebitelja – poetska je pravda postignuta, prava šteta što je Baretićev Trećić utopija.

„Nema ulova koji ne podsjeća na neki prijašnji, veći ulov – makar na onaj čudesni iz Svetoga pisma. Svaki je ribar jednom ulovio više, ili su mu pak otac i djed pričali kako se nekoć više lovilo. Ribe je uvijek manje, svugdje na Mediteranu, nego što je prije bilo.“

Tako u svom Brevijaru piše talasolog Matvejević, a i Stari bi se složio, štoviše, dok se s prvim mrakom vraćamo u uvalu, posvjedočio bi to i na svojemu primjeru. Ulov je mršav, ali nahranit će nas dvojicu i njegove mačke. Ja sam zadovoljan, ulovio sam priču.

Tekst je dio serijala „Ekoknjiževnost” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije. Druge tekstove iz serijala pročitajte na sljedećoj poveznici.