Portal za književnost i kritiku

Samonametnuta šutnja

ZAŠTO NE PIŠEM KRITIKU: I dalje kritičar, samo nevidljiv

Od 2002. godine, kada sam postao urednik, nisam napisao nijednu kritiku knjige domaćeg ni regionalnog autora, jer sam rigoristički i osamljeno smatrao da sam u sukobu interesa. To je bio dio poslovne etike koju sam si nametnuo. Odluka je bila autonomna, poslodavac o tome nije vodio računa. Tako je ostalo do danas, jer još uvijek sam urednik
Foto: Victor Wong/flickr

Već desetljećima se najavljuje smrt književne kritike, o srozavanju njenog statusa i gubitku utjecaja kruže različita objašnjenja i teorije. U serijalu tekstova “Zašto ne pišem kritiku” zato smo se odlučili informirati iz prve ruke: ugošćujemo bivše kritičarke i bivše kritičare koji će podijeliti vlastite razloge zbog kojih više ne pišu kritičke tekstove, ili barem to ne čine redovno. 

Da bih prestao pisati književnu kritiku morao sam je početi pisati. Ako vrlo precizno znam kada sam i zašto prestao pisati, do čega ćemo doći, puno mi je enigmatičnije pitanje − a ne čini mi se manje važnim, jer valjda uključuje neka očekivanja koja se vremenom i mijenjaju − zašto i kada i kako sam uopće počeo.

Prve kritike sam pisao u doba kada nisam razlikovao prikaz, recenziju i kritiku, ali nisu bile o književnosti, nego o glazbi, u školskim časopisima koje sam pokretao. Milost prolaznosti ih je učinila danas nedostupnima.

Studij komparativne književnosti i povijesti sam upisao 1987. godine. Nakon što sam položio obavezni kolegij „Uvod u književnost“ mlada asistentica Andrea Zlatar je nas troje preporučila za suradnju u Studentskom listu, uredniku Branku Kuzeleu.

Ionako čovjek spontano sebi tumači zbog čega ga se nešto tiče, a nešto ne, kreće vjerojatno u pravilu impresionistički, od dojma, pa se zapita što je taj dojam stvorilo, kako je u njemu zatitrano to nešto i pokušava to artikulirati tako da ga i drugi razumiju. Hoću reći, pisanje kritike je i put samoprovjere i samospoznaje. Ponudu sam prihvatio.

Ležerniji pristup

Za Studentski list sam napisao, koliko me sjećanje služi, s arhivom sam slab, prije prikaz nego kritiku, na pisaćoj mašini, neke tri kartice teksta, mislim da je to bio pristojan zadani format o knjizi Dore Maček Islandske sage i priče. Prije toga sam za obuku, analitički koliko sam umio, pročitao nekoliko književnih kritika, da vidim kako to drugi rade. Ne znam što sam naučio, ali tekst je bio objavljen i stigla je narudžba za novi. Idući tekst je bio o poemi Zlatka Tomičića Sunčeva djevica koja me se nije nešto dojmila, ali bio sam dosta blag. Zapravo nisam karakter za kritičara koji ipak treba biti nekakva prznica, s lakoćom nositi teret polemika i provokacija. Ja radije tražim poveznice bliskosti i točke podrške, nego slaba mjesta, osim kada se radi o mitovima i ikonama koji to ne zaslužuju biti. Posebno je to vrijedilo za godine kada nemaš samopouzdanja i fali ti kontekst, koliko god se trudio da ga dosegneš. Kada bih dobio knjigu nekog autora ambiciozno sam pokušao pročitati i druge njegove knjige, što je nemoguća misija, ali polako slaže sliku autorova opusa i književnosti, jer, ne zaboravimo, pravi kritičar uvijek upisuje djelo ne samo na koordinate sinkronije i dijakronije, nego u vrludavu povijest književnosti, a normalno je da si maksimalističke zahtjeve postavljaš u mladosti, pa ih vremenom stavljaš u okvire vlastite (ne)moći i gušta.

Uglavnom, nakon Studentskog lista dobio sam priliku za radijsku emisiju Bibliovizor napisati tekst o časopisu Gordogan koji sam sretnim slučajem imao kompletiran. Virovi Gordogana bili su jaki i uzbudljivi, svako malo bih se začitao. Urednica Gordana Crnković bila je zadovoljna pa naručila idući, a jednom i rekla: „Ti to napišeš nekako drugačije, pa se to onda i zapamti.“ Bilo je to veliko ohrabrenje za jezično ležerniji pristup kritici. Tada sam imao dojam da sam svakom kritikom iscrpio sva svoja znanja, taj dojam je trajao još neko vrijeme.
Onda se zaredalo, ne znam gdje sam sve objavljivao, pamtim da sam u Vjesniku dosta pisao u doba kada je tamo urednica bila Mirjana Dugandžija, pa povremeno u Arkzinu, dosta redovito u Quorumu, pa u Vijencu, kritike su rasle prema esejima i različitim hibridnim žanrovima kako sam se oslobađao stege žanra i ozbiljnosti koja prije jamči dosadu nego čitkost i posredovanje između knjiga i publike. Kako je znanje i samopouzdanje raslo, apetiti su bili veći, pa su se zalomile i neke polemike.

Zapravo nisam karakter za kritičara koji ipak treba biti nekakva prznica, s lakoćom nositi teret polemika i provokacija. Ja radije tražim poveznice bliskosti i točke podrške, nego slaba mjesta, osim kada se radi o mitovima i ikonama koji to ne zaslužuju biti

A onda je zazvonio telefon

No temeljno pitanje kojim sam se sve vrijeme bavio je bilo kako pisati kritiku? Na početku bavljenja imao sam ideju da mora postojati formula za univerzalni pristup tekstu, ali praksa mi je nije potvrđivala. Različiti tekstovi su tražili različite ključeve, da ne kažem teorije. Vremenom sam shvaćao da je barem jednako važno da kritika bude literarno dobro napisana, jasno, duhovito, argumentirano, s frazama koje se pamte i odmah daju izvući u opremu.

Paralelno sam i uređivao časopise, podučavao maturante kako upisati komparativnu i promovirao knjige tako da to meni ne bude dosadno, kažu da mi je govorništvo dobro išlo. Tremu nisam imao, navodno je to vezano s niskim očekivanjima od sebe sama. S tim bih se mogao složiti.

Sve to je vremenom dovelo do stanovite vidljivosti, a bilo je i važan izvor prihoda u skromnom studentskom i poststudentskom budžetiranju, premda sam više zarađivao kao dezinsektor. Sjećam se da je cijena ipak bivala sve nižom, ali da je sigurno bila viša od današnjih cijena. Otkada sam se zaposlio u knjižnici smanjio sam broj kritika, egzistencijalno sam se mogao opustiti. Ipak, uređivao sam stranice koje su predstavljale nove glasove na stranicama Vijenca.

Lijep pregled književnosti donio mi je posao u knjižnici i studij bibliotekarstva. A onda je zazvonio telefon i glas nekog Janislava Šabana me pitao bih li bio zainteresiran za radno mjesto urednika u AGM-u. Otišao sam na razgovor i, nekim čudom, dobio taj posao. Janislav, mladi direktor, pratio je Godine nove i FAK kao najvitalnije dijelove scene, a taj magazin i FAK je spajalo moje ime, i eto…

Od te 2002. godine nisam napisao nijednu kritiku knjige domaćeg ni regionalnog autora, jer sam rigorozno i osamljeno smatrao da sam u sukobu interesa. To je bio dio poslovne etike koju sam si nametnuo, koja je uključivala i odnos s autorima i drugim urednicima i izdavačima: prvo sam objavljivao isključivo prvijence, a poslije svakog autora koji bi mi se obratio pitao je li o svojoj odluci da promijeni izdavača i urednika njih obavijestio. Odluka je bila autonomna, poslodavac o tome nije vodio računa. Tako je ostalo do danas, jer još uvijek sam urednik. To nije praksa u Hrvatskoj, a bogami ni u drugim zemljama. Pitao me nedavno Semezdin Mehmedinović kako rješavam taj problem. Jednostavno, rekao sam, nisam ni u jednom žiriju koji odlučuje o knjigama, autorima, poticajima. Osim u onima za natječaje za rukopise mladih autora koje sam pokrenuo (Prozak, Na vrh jezika i Post scriptum).

Nagrada Fric

S tim u vezi moram odmah i dodati, jer mnogima to očito nije jasno, da sam nagradu Fric koncipirao, ali da u radu žirija sudjelujem kao semafor koji broji bodove i sudac koji pazi da se sve odvija prema Pravilniku nagrade, da nemam pravo glasa ni sugestije.

Odustao sam dakle od pisanja kritika djela domaćih autora, jer zadnjih godina isključivo njih uređujem. Otkada nisam matično vezan ni za jednog izdavača, dopustio sam si tu i tamo tekst o kojoj stranoj knjizi, no uglavnom pišem kritike stripova, jer od tog sam polja daleko i ne vidim mogući sukob interesa, a strip volim.

Na početku bavljenja imao sam ideju da mora postojati formula za univerzalni pristup tekstu, ali praksa mi je nije potvrđivala. Različiti tekstovi su tražili različite ključeve, da ne kažem teorije. Vremenom sam shvaćao da je barem jednako važno da kritika bude literarno dobro napisana, jasno, duhovito, argumentirano

Mala sredina

Nije laka bila odluka da ušutim, ali urednik koji piše kritike ipak je u solidnom sukobu interesa, koji su, btw., uvijek splet interesa, izravnih i neizravnih. Pozitivna kritika bi se podržala, ali suzdržana ili negativna možda odmah tumačila konkurentskim interesima, a tome nisam htio davati povoda. Jasno mi je da u ovako maloj sredini nije lako ne biti u nekom stupnju sukoba interesa, pisci pišu o drugim piscima, urednici o autorima koje objavljuju druge izdavačke kuće, mnogi su pisci i urednici i kritičari, i sve mi je to jasno, ali eto, načelno, ja sam se izmaknuo, što bih i mnogima drugim preporučio.

Unatoč tome stalno dobivam ne baš suvisle prigovore da previše radim, da sam sveprisutan i sveutjecajan (a freelancer!), nije mi jednom došlo da dignem ruke od svega. Pri tome se misli na uvredljivo bijedno potpomognute festivale koje sam s prijateljima pokrenuo i na kojima sam velikim dijelom volontirao (KaLibar, Prvi prozak na vrh jezika, FALIŠ) i za koje dijelom koncipiram program. Ako si dio scene, a ja sam i dalje književni i knjiški promotor, nužno si u nekom tipu sukoba interesa. Nije svejedno kojem i kolikom, hoćeš li zloupotrebljavati poziciju ili ne, ali čim postoji formalna mogućnost gospodski je povući se. Povući se pak iz svega i onemogućavati vidljivost autorima čije knjige uređuješ, iza kojih stojiš, po njih je destruktivno, to im ne smijem priuštiti.

Odnedavno odbijam i pozive na sudjelovanje u anketama o najboljim knjigama. Jer tada ne smijem spomenuti knjige koje sam uredio, a u nedavnoj, vrlo čudnom metodologijom sačinjenoj anketi u Expressu od pet knjiga koje su proglašene najboljima od 1991. uredio sam četiri: oba romana Kristiana Novaka, Adio kauboju Olje Savičević Ivančević i Osmog povjerenika Renata Baretića. Glupo je da autori pate zbog moje skrupuloznosti i da im umanjujem mogućnosti da se nađu u vrhu izbora.

No da se ne lažemo: ja sam i dalje kritičar, samo nevidljiv, jer sam urednik. Najvažniji dio uredničkog posla je, naime, odbijati rukopise, ne davati lošim autorima lažnu nadu i priliku za objavu, držati razinu struke i scene. Jasno je da su kriteriji različitih urednika različiti, baš kao i potencijali i profili nakladnika, često vidim objavljene rukopise koje sam prekrižio nakon nekoliko kartica teksta. Važno je da si kao urednik svjestan svojih limita i da ne preuzimaš posao iza kojega ne stojiš. Ako ništa, i danas mi ostaje zadovoljstvo i odgovornost da napišem blurb, tekst za poleđinu, pa tako po prvi put pošaljem neku knjigu u svijet. Time sam na neki sam način protokritičar koji se uzdržao negativnog vrijednosnog suda i zadržao na opisu i minimalnoj kontekstualizaciji. A nije da mi ne dođe da štošta poderem ili, rjeđe, pohvalim. Eto, i karakteri se mijenjaju, zahtjevnost raste. Dobro je, koliko god znalo biti sputavajuće, dok je primarno okrenuta prema samom sebi, dok smo stroži prema sebi, nego prema drugima.

Kruno Lokotar je urednik te književni i kulturni promotor.

Danas

Natječaj za izbor tri nova dramska teksta: Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi

Zagrebačko kazalište mladih, Hrvatska, Slovensko narodno kazalište Maribor - Festival Boršnikovo srečanje, Slovenija, i Beogradsko dramsko kazalište, Srbija, kao partneri i producenti raspisuju: natječaj za izbor tri nova / neobjavljena dramska teksta u okviru kazališnog projekta Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi. Rok predaje je 18. siječnja 2023. godine!

Natječaji Goethe instituta: prevođenje i književnost

Goethe-Institut promovira umjetnost i kulturu u svim područjima. Podržavaju profesionalce, ali i mlade i amatere u realizaciji projekata u zemlji i inozemstvu. To se odnosi i na grupe i na pojedince. Osim financiranja projekata i prijevoda, nude i stipendije, nagrade te istraživačke stipendije. Kriteriji financiranja, rok prijave i vrsta financiranja ovise o pojedinom natječaju, a trenutno otvorene natječaje iz područja književnosti možete naći dalje u tekstu

Objavljen javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske raspisalo je Javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022. godinu, na koji se mogu prijaviti autori s novim dramskim djelima na hrvatskom jeziku, a koja do objave odluke Stručnoga povjerenstva, nisu izvedena ni objavljena u bilo kojem obliku. Svaki autor može prijaviti jedno djelo neovisno o vrsti i tematici djela. Rok za slanje je 45 dana od objave poziva u Narodnim novinama

28. Sa(n)jam knjige u Istri

Dvadeset osmi Sa(n)jam knjige u Istri održava se od 25. studenog do 4. prosinca 2022. godine te će ugostiti inozemne goste, nagrađivane spisateljice, imati premijere s domaće i regionalne scene kao i program za djecu. Dalje o programu možete pročitati u nastavku

Izdvojeno

  • O(ko) književnosti
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

Skip to content