Otkrivam da se ustvari ne raspadam nego curim – rastakanje bez spektakla, bez drame kolapsa. Voda bez imena, bez akreditacije, neodlučna da li pripada tuzi ili onoj dezorijentaciji koju nameće nadmoćna sila koja se upisuje u tijelo. Postoji jeka između suze i dezorijentirane osobe – i jedno i drugo zaslijepljeno, i jedno i drugo odbijajući jasnoću, oboje čeznući za nečim, za nekom vrstom jasnoće. Vid se magli, okreće se, ali ne prema krajoliku, ne prema drugome. Umjesto toga, skreće prema unutra, propitujući opredjeljenja, nezgrapno pipajući za sidrima koja su ga nekoć držala, koja su nekoć jamčila smisao, samo da bi ustanovio da su korodirana, zahrđala pod nepodnošljivom težinom onoga što curi. Dezorijentirani ispituje, koleba se; onaj tko curi samo curi, bez pitanja, bez misli.
Suze svijet čine podnošljivijim, ali samo na trenutak. Otpuštaju, prazne – poput trenutka kada su oči fiksirane na oči drugoga, predugo, preduboko, izokrenuti egzodus: ne bijeg, nego povratak u gustoću onoga što se više ne može nositi. Kao da ti ono što se prazni dopušta da se vratiš samome sebi, daje ti dozvolu da prijeđeš put natrag. Suza donosi olakšanje, da, ali samo na trenutak – ali čak i to provizorno rasterećenje zahtijeva razračunavanje. Razračunavanje s onim što je već iščeznulo, nepovratno; sa sadašnjošću koja se održava samo tako što nestaje; s gubitkom objekta, osobe, poznatog svijeta. Čak i trivijalni kiosk koji je nekoć točio najbolju kavu u gradu vraća se kao rana. Štoviše, prisiljen si se razračunati sa samim ćorsokakom: zastojem u kojemu kretanje odbija poslušnost – ni kao zamah prema naprijed, ni kao uzmicanja unatrag. Upravo tu, u tom intervalu u kojemu vrijeme posustaje, sebstvo počinje curiti i otjecati, ne ostavljajući za sobom ništa osim taloga vlastite suspenzije.
Živim sa suzama koje su već raspoređene na rubovima tijela, očekujući svoj zadatak. Bi li to trebalo imenovati, upisati u leksikon patologija? Ili je to samo normativna reakcija na svijet koji je opscen u svojoj okrutnosti, minorna pukotina u usporedbi s ekscesom Realnog? Moj vanjski omot – ono što prijatelji, obitelj, okolina dobivaju – poza je kontrole. Ili tako barem volim misliti, figura mladog muškarca koji uvježbava svoju muškost. Ali i sama se muškost često ispostavlja kao teška, teret za koji bih preferirao da mogu živjeti bez njega. U međuvremenu, unutrašnjost curi. Curim često, i potajno. Ponekad se curenje zgrči u smijeh, smijeh koji se previja unatrag u pukotinu koja curi, nemoguće je odlučiti koje od njih ima autorstvo nad drugim. To je oscilacija, kružnica curenja i naglog uzmicanja, koja govori nešto i o društvenom kazalištu koje nastanjujemo.
Kao kada su jedne noći došli po prijatelja – odvukli su ga izraelski vojnici, tko drugi, otet, premlaćivan, mučen, prepušten tišini izolacije. Sto dana ispitivanja: rastegnuto i preko ritualnog sedamdesetog dana, kušnja produžena u predstavu, izvedena kao eksces, u tipičnoj maniri kojom Izrael pokušava nadmašiti sam sebe. Kada je doteturao natrag, sve je bilo čitljivo, ispisano na tijelu – golemost boli, plač zaustavljen u grlu, očaj isprepleten s tvrdoglavom kompulzijom da se nastavi. Imao je lice nekoga tko se vratio iz pakla, ne iz neke vrste alegorije. Ali među muškarcima curenje nije dozvoljeno. Nikakvo drhtanje, nikakve suze. Zabranu održavaju – policijskom strogošću provode – kodovi virilnosti. Umjesto toga, brusimo arsenal skretanja: šala, cerek, zadirkivanje koje guši iskru, koje graniči s okrutnošću. Suverenost se mjeri izmicanjem, poricanjem sentimenta. Ne možemo priznati regresije, djetinje preostatke – žudnju, ljubav, strah, užas, izdaju, zakazivanje. Krhkosti koje su previše posramljujuće, u prevelikoj mjeri već upisane u leksikon za koji tvrdimo da ga ne govorimo, iako nam curi iz svake pore, iz svakog posrtanja glasa. Pretvaramo se da ne znamo riječi, čak i kada se insceniramo protiv njih, čak i kada nas obilježavaju svojim ogoljavajućim otiskom. I tako sve postaje komično – užas se u hodu konvertira u izrugivanje.
Blistao sam u tome – nasljedstvo moga oca – ponekad zaigran, ponekad zadajući rane. Slušajući prijatelja koji prepričava svojih sto dana utamničenja – mučen, izoliran, zastrašivan prijetnjama, napušten – suzu sam skrenuo šalama. Muškost se održava tako: bez suza, bez pukotine iz koje curi, koja bi je rastočila. Tijelo drhti, spremno prelijevati se, ali smijeh se regrutira kao proteza, novači da na svojim ramenima iznese ono što tuga odbija nositi. I tako sam brzim, nehajnim komentarom – „Znači, jebali su te, haha“ – zapečatio drhtanje, u dosluhu s embargom na suze. Možda i fasciniran, jer kada muškarci konačno počnu curiti, to se bilježi kao Događaj: ruptura u sistemu, otkrivanje onoga što je inače zabranjeno. U arapskom za to imamo ime čija težina nadilazi svaki pokušaj opisivanja: baka al-rijāl. Plač muškaraca. Sam maskulinitet je proplakao, a time kolabira i fikcija da nije imao pukotina iz kojih bi curio.
Moj prijatelj je prepričavao muke koje je prošao, ali ono što je boljelo nisu bile njegove riječi, nikad to nisu riječi – nego tišine, praznine koje su se oglašavale u međuprostorima. Ne ono što je rekao, nego ono što je prešutio: trenutke koje je negdje zaključao, spriječio da dospiju do naracije. Golotinja, izloženost, gušenje, nemoć – stanja koja predobro prepoznajemo, koja iščekujemo gotovo mazohistički, dok se pretvaramo, s nasilnom upornošću, da se ne događaju. U tim intervalima nije bio samo usamljen nego apsolutno sam, prepušten krajnosti samoće, uskraćen minimalnog priznanja koje održava svako sebstvo. Lišen glasova, drugoga koji bi mogao afirmirati egzistenciju, bio je razapet nad tim bezdanom (u toj tamnici), gdje se i sama mogućnost obraćanja urušava, gdje bitak gladuje za svjedokom. A onda, ona druga predstava: izraelski ispitivači koji manipuliraju njegovim tijelom poput scenske rekvizite, instalirajući ga kao objekt spektakla, ispisujući koreografiju poniženja. Dođe trenutak kada otpor popušta – kada iscrpljenost nadjača prkos, kada subjekt kolabira u suštu potrošenost. Koji oblik života, pitam se, zahtijeva preživljavanje kroz okrutne šale? Koja vrsta izdržljivosti se autorizira samo u izrugivanju, u parodiji, u prividu igre? Kao da jedino dozvoljeno curenje sebstva mora biti preusmjereno, krijumčareno ispod smijeha, šifrirano u ironiji – nikad izravno, nikad kao ispovijed, nikad dopušteno.
Normalizirali smo nešto što nikad nije smjelo ući u arhivu. Učinili smo to, i učinili smo to dobro. Ali sve se urušava u onom nezaštićenom trenutku kada se nađeš sam u vlaku – od Amsterdama do Utrechta – i curenje počinje. O jebem ti, bože: postoji i svijet bez checkpointa. Svijet bez zaključanih vrata. Svijet u kojemu je more vidljivo i dostupno, gdje je potrebno samo da pokreneš tijelo, ništa više. Naravno, curenje se događa bez prisutnosti drugih muškaraca, pogotovo arapskih muškaraca. A ipak, evo ga – curiš u vlaku poput djeteta koje je upravo otkrilo što je smrt.
Curenje je saturacija koja najavljuje ćorsokak: stajati izvan svijeta, sa čelom na staklu, ne probijajući ga. Ne pritisnuti dovoljno snažno – ili pritisnuti prenježno – ostavljajući staklo intaktnim i tijelo u zrakopraznom prostoru. Ćorsokak toga da nisi dovoljno junak, bol toga da ne želiš umrijeti, u svijetu (u Palestini) gdje se istina ovjerava samo mučeništvom, gdje smrt potvrđuje iskrenost. Moram priznati: do pisanja sam dospio kukavičlukom, putem odbijanja, putem nespremnosti da prekoračim granicu.
Curenje je struja nemišljenja koja prethodi misli. Ni žalovanje ni katarza, već njihova suspenzija – interval u kojemu se egzistencija rastače kapajući, kap po kap, odbijajući se formirati u koherentan smisao. Ovih dana curim svugdje. Na cesti. Između svakodnevnih obaveza. Ispod bestežinskih sati. Najčešće prije spavanja, ako san uopće dođe. Ne odupirem se; dozvoljavam poplavi da se nadima, odbijajući nalog da govorim, da vodu vežem riječima. Možda je to jedina vjernost koja je preostala: dopustiti curenju da ustrajava, ničije, neiskupljeno. Ili je to možda izdaja: curiti dok se drugi bore, sjediti dok drugi stoje, čeznuti za trenutkom kada struja nemišljenja preuzima, pa više ne moraš misliti, više ne moraš nositi nepodnošljiv teret dezorijentirane misli.
Jedina misao nakon što procurim: što je danas pokrenulo moju poroznost? Muškarci koji su vrebali svoju šansu u smrtonosnom izraelskom ruletu, tražeći hranu? Dijete koje je ostalo bez uda? Domovi koji su se urušili u zadnjem bombardiranju? Ili šaputanja koja kruže među djecom, o trajnosti smrti? Ili možda sam svijet, već etički bankrotiran, već u ruševinama? Ili, kako vrijeme prolazi, sve više i više, nelagoda usred privremene lagode nastanjivanja prostora koji je istovremeno unutar i izvan genocida? Imenovanje mog curenja uvijek je zakašnjelo, izmucana naknadna misao. Dolazi nakon ekscesa – ekscesa koji se odupire obuzdavanju, uvijek brži od moje pripravnosti. Suza – ako je to uopće suza – upliće se protiv razuma, inzistirajući na preplavljivanju prije nego što je ikakav koncept uspijeva sustići. Pitam prekasno, ili možda prerano: na što se ovo curenje odnosi?
Ponekad curim jer se osjećam prljavim, jer se opsesivno vraćam i najsitnijim izdajama, krhotinama svakodnevice. Onaj put kada sam popustio napasti. Onaj drugi put kada sam odbio pomoći prijatelju, zaslijepljen prolaznim bijesom. Ili obećanjima kojima sam dopustio da trunu, zapuštena, neiskupljena. Ili brzopletom sudu o dalekom drugom. Vraćaju se ne kao sjećanja koja bi zahtijevala da ih se privede u naraciju, nego kao mrlje, krvareći na rubovima sadašnjeg trenutka. Curim ne zato što bi svijet zahtijevao suze, nego zato što sa sebe ne mogu sprati sediment zakazivanja, koji prianja poput taloga. Curenje se uprizoruje kao ispovijed ispražnjena od sadržaja, čin bez svjedoka. Nema svećenika, ni suda, ni registra oproštenja. Samo drhtanje pred arhivom koja odbija ostati zapečaćena. Suza postaje knjiga dugova koje nikad neće biti moguće otplatiti, knjigovodstveni sistem koji nije moguće zatvoriti. Svaka greška nadilazi svoje mjesto, buja, curi u sadašnjost. Pukotina koja curi nije katarza nego podsjetnik: prošlost nije sahranjena u prošlosti, vraća se kao curenje.
Pa ipak, taj privatni arhiv krivnji kolidira s javnim računom nasilja. Kada Izrael svoj genocid u Gazi opravdava izjavom da tamo nema nevinih, priznajem samome sebi da bih bio prvi koji bi morao nestati. Tko, na kraju krajeva, ikad može tvrditi da je nevin? Samo djeca – a čak ni ona nisu pošteđena. Ne govorim o nevinosti kako je oni definiraju, juridički, birokratski, dok ne postane uteg koji pritišče svačiju vagu. Ali kad već izigravaju boga, zašto ne prigrliti kaznu? Živjeti pod njihovim dekretom znači nastanjivati svijet gdje presuda prethodi egzistenciji, gdje je krivnja unaprijed upisana, nevinost zabranjena od samoga početka. Moje curenje registrira to nemoguće nasljeđe: osuđen ne za nešto što si učinio, nego za činjenicu da si uopće postojao. Sama egzistencija kriminalizirana, kažnjena na razini ontologije. Pa ipak, ljudi – gipka bića – savijaju, pripovijedaju, krpaju. Vezujemo priče oko rana da bi postale podnošljive i čitljive. Možda ja to dvoje spajam u jednu ispovijed: mogu me ubiti jer sam zakazao, a moje zakazivanje potvrđuje – zapečaćuje – upravo činjenica da me tako lako mogu ubiti. Möbiusova petlja optužbi: krivnja i smrtnost savijaju se jedna u drugu dok se sama distinkcija ne raspline.
Često sam curio pored mora – u rijetkim prilikama kada mi je uopće bilo moguće sjediti ispred njega – kao da bi se i samo more moglo pridobiti, kao da bi ga moje suze mogle namamiti u borbu, regrutirati kao golemog oceanskog militanta u našoj Intifadi. Curio sam i ispred groba prijatelja, ubijenog kao mučenika, plačući u nadi za oprostom, za glasom koji bi šapnuo: u redu je što nisi poput mene. Curio sam i na raskrižju gdje se iskupljenje sudara s indignacijom – dok se, na koncu, nisam počeo smijati apsurdnosti samih suza. Uglavnom bih curio sam. Jednom sam procurio s drugima – na sprovodu, kada me Realno pogodilo u lice, a smrt otkrila svoju stvarnu težinu. A onda sam se opet smijao, i ovaj put apsurdnosti suza.
Shvatio sam, u nekom neodređenom trenutku – ne sjećam se točno kada – da nisam dovoljno muževan. Možda preosjetljiv, previše porozan, previše fragilan za svijet čiji scenarij muškarcima namjenjuje ulogu heroja i zahtijeva da se ponašaju u skladu s tim. A ja nastavljam curiti. Previše slomljen da bih skupio hrabrost koja se očekuje, preumoran da bih održavao propisanu ulogu, preduboko u zaklonu iza zidova formalnosti i pretvaranja. Previše rastrgan, previše histeričan, previše nesavršen, previše kriv. Ali iznad svega: curim ovdje, u pisanju. Jer što je pisanje ako ne dopušteno curenje, istjecanje sebstva na stranicu? Pisati znači zamrljati površinu onime što je trebalo ostati suspregnuto. Kroz rečenicu curi na van ono što tijelo zatomljuje; stranica bilježi ono što glas zabranjuje.
Možda ovo što ovdje pišem previše liči na samougađanje, možda je previše fokusirano na mene – ali čak i to čini da curim, iako sam se već navikao gurati dalje, unatoč curenju. Uvijek mogu proizvesti smijeh. Ne shvaćaj život preozbiljno, podsjećam samog sebe. A ipak sam nedavno počeo curiti od viška čežnje – i u tom sam se trenutku ponovo osjećao živim. Rijetko je to, osjećati se živim. Ali ovaj put nije uslijedio smijeh. Trenutak nije zahtijevao rekurzivnu afirmaciju apsurdnosti. Jer nema ničeg apsurdnog u čežnji. Čeznuti znači orijentirati se prema onome što još nije imenovano, što bi još uvijek moglo doći, što bi trebalo doći. Čeznuti za običnim: rasterećenim gestama, navikama koje nisu već žigosane, jednim jedinim udisajem bez težine. Čeznuti za nekim tko je i blizu i daleko, za razgovorom bez osuđivanja, za nekim tko će te vidjeti – sve u tebi. Nekim tko će te udisati i izdisati. Smijati se kada se ti smiješ. Čeznuti znači zahtijevati priznanje, pravo da budeš živ. Čežnju shvaćam ozbiljno, možda i preozbiljno. Zato ne treba iznenaditi da je u Palestini moto dana postao: želimo živjeti. Za neke, ta fraza signalizira samo minimum: trpjeti život ogoljen od politike, od dostojanstva, reduciran na golu egzistenciju. U tom se registru želimo živjeti prevodi kao ne želimo umrijeti. Podčinjavanje sadašnjosti. Život bez čežnje. Ali i to čini da počinjem curiti, jer te misli spopadaju i mene: život u kojemu te ne vide, ali još uvijek dišeš, još uvijek guraš dalje, još uvijek sjedaš u taksi, noge previše raširene, kao što muškarci već čine. Za druge, isti moto se proteže u drugom smjeru – prema horizontu čežnje, s onu stranu paklenog krajolika sadašnjosti. Želimo živjeti kao aspiracija, kao eksces, kao odbijanje redukcije. I tada iz mene opet procuri. Zapravo ridam, intenzivno. Počinje pojedinačnim kapima, onda slijedi poplava. Jer čežnja može izdati, može zavarati, može prizivati svijet koji neće doći. Daje ti sliku budućnosti – ponekad bezobličnu, jedva sliku, najčešće sliku bez sadržaja. Pa ipak, unatoč svemu: otrgne te iz sadašnjosti, reorijentira te i dok te dezorijentira. Kao da jašeš val, samo da bi te poklopio sljedeći, pa onda još jedan.
Ali ono što najviše uznemiruje – ono što izaziva najsilovitije curenje – sam je način određivanja okvira izbora, naših takozvanih izbora. Da li se evakuirati na jug Gaze, po nalogu Izraela, poslušnost koja se maskira kao preživljavanje – samo da bi otkrio da je i preživljavanje regrutirano u mašineriju smrti. Da li ostati ili otići, kada otići znači udisati zadah izdaje. Da li postati netko drugi, odreći se svijeta i povući se u navike i geste koje štite od njegove opscenosti, ili primiti svijet u cjelini, bez anestetika, suočiti se direktno s njegovim ekscesima. Da li se vratiti u Palestinu, kao moj prijatelj, i riskirati uhićenje, ili ostati u zrakopraznom prostoru egzila, osuđen na ne-život onoga tko se nikada neće vratiti. Da li ostati s ljubavnicom u čije tijelo je već upisana činjenica da posjeduje izraelsku osobnu iskaznicu, ili se kladiti na to da će takvi poput nje preživjeti dok ti marširaš prema uništenju. Da li jesti bez misli, ili odbiti svaku hranu. Da li se približiti djevojci koja je već na putu natrag u zatvor, ili ostati na distanci – zamišljajući da će te distanca poštedjeti boli slomljenog srca. Da li prizivati prošlost, mrmljati samome sebi: imao sam dovoljno iskustava, dovoljno smijeha, dovoljno raskida s nametnutom normom, dovoljno zaigranosti. Ili riječi ulijevati u sadašnjost, nastaviti curiti u tekst, slagati i preslagivati sebstvo na stanici. Ili sasvim odustati od pisanja, odbiti rad prelijevanja. Na kraju krajeva – ne obraćam li se ionako samo onima koji se već slažu? Izbor nemogućnosti izbora, predstava uprizorena za one koji već poznaju scenarij.
A onda, kako bih ponovo bio muškarac – ili koji god dronjci još preostali od te oznake – uprizorujem okrutnost prema samome sebi. Bullyjam se natrag u tor, divljački, s nekom vrstom perverznog užitka. Psujem neprestano, gotovo ritmički: ya ḥimār, ya ghabī – „magarče, idiote“ – kao da uvrede mogu prebrisati drhtanje, kao da psovka može retroaktivno ušutkati ono što je tijelo već priznalo. Jezik postaje krvnikom, prisiljavajući ono što je procurilo natrag u ćeliju, kažnjavajući tijelo što je progovorilo prije govora. I opet se smijem, čak i dok samome sebi priznajem: mrzim se pretvarati da sam muškarac. Možda smo zato zadnji za kojima se žali. Možda je to sasvim zasluženo. Tko bi drugi, osim muškarca, svijet mogao nastanjivati preko nemilosrdnog plesa okrutnih šala i okrutnih šutnji?
S engleskog preveo Stipe Ćurković
Izvorno objavljeno na web stranici Communis. Prevoditelj zahvaljuje uredništvu Communisa i autoru na dopuštenju za objavljivanje ovog prijevoda.
