Iz pjesme Philippea Becka: „Onaj tko se bavi stvarima/ ili ljudima/ radije nego knjigama,/ onaj tko ujutro odlazi/ i navečer se vraća/ dobrano otvrdnuo/ on vidi, zagledan u stranicu/ nabusitost, začudnost, bježnost i okorjelost,/ sve to juriša na njega/ i daje mu snagu./ On je bliži pravom čitanju/ istodobno zadivljen i otporan na zadivljenost/ kompetentniji nego svi neuki sljedbenici.//“
U komentaru ovih stihova, njihov filozofski tumač Jacqes Rancière u knjizi Le sillon du poème: En lisant Philippe Beck (2016) kaže da su pisanje i čitanje podjednako teške, tvrde, čudesne i otporne rabote. Iako se ne referira na Rancièrea, Tomislav Brlek s njime indirektno razgovara, nadovezujući se na opisano iskustvo čitanja opipljive materijalnosti stihova francuske poezije čitavim svojim Tvrdim tekstom (izdanje Fraktura, Zagreb, 2020.), knjigom analitičkih čitanja u kojoj predstavlja svoje dugotrajne sugovornike: Kamova, Krležu, Kaštelana, Slamniga, Pavličića i Tončija Petrasova Marovića. Nema ženskih glasova. Odabrani kanon u Brlekovu je opusu prisutan i kroz uredničko subesjedništvo, jer je prethodno urednički objavio izbore iz lirika Kaštelana, Slamniga i T. P. Marovića. Kamov i Krleža nastupaju kao autorovi kućni duhovi, predstavljeni kroz brojne primjere njihove redukcije i misinterpretacije u hrvatskom recepcijskom polju, gdje Brlek bilježi instance strukovnog izbjegavanja težine čitanja u korist pojednostavljenog razumijevanja, ideologiziranja, često lakonskog sistematiziranja. Umjesto toga, Brlek bira otežice ili delezovske postupke nabiranja, prihvaćanja da se tekst uvijek nadvija nad samoga sebe, uvrće u autorefleksivnost, doslovce utvrđuje i utaboruje – mogli bi reći i da se sabire – u vlastitim naborima. Autor Tvrdog teksta ujedno je i vješt polemičar, hedonist blago sarkastične prozivke, koja se (slično postupcima samih Kamova i Krleže) uvijek premeće u umjetničku formu i čak osobiti patriotizam njegovanja domaćih autora i materinjeg – materijalnog, najkonkretnijeg mogućeg – jezika. Mnogo je tu međusobnog ogledanja i stilske fascinacije na relacijama pisac/čitatelj ili trag/tumač, ali izvjesno je da odabrani pisci i pjesnici nipošto nisu tu zbog Brlekova interpretacijskog narcizma, nisu tu zbog „svedivosti“ pjesnika na interese teoretičara, nego su uposleni upravo zbog nesvedivosti tih istih literarnih autora na „same sebe“, koliko god da guste nabore autoreferencijalnosti stvarali. Što se Brleka tiče, on ne bi ni jezike jednačio ili prevodio (ako se baš ne mora): svi citati u knjizi ostavljeni su na jezicima originala. Radije razlika u svoj svojoj raskoši, negoli bilo kakva translacijska redukcija. Purist razlike. Jedino, da je kojim slučajem knjiga objavljena na engleskom, baš me zanima bi li hrvatski stihovi također ostali neprevedeni. Ili bi ispalo da smo izgubljeni kad god nismo u prijevodu.
A Tough Nut
Odmah na početku knjige, Brlek naglašava kako tvrditi (nešto) i uočavati tvrdoću tekstualnog materijala proizlazi iz jezične blizine samih pojmova utvrđivanja i otvrdnjavanja. Čitanje i pisanje idu u smjeru obrnutom od rasplinjavanja, rastakanja, rasipanja, raznošenja na sve strane, mrvljenja, raspada. Bliži su klesarskim radovima veoma jakog fokusa: kovanju i raskivanju utvrđenog radijusa djelovanja riječi. Ovakav pristup u 21. stoljeću djeluje neobično regenerativno; kao čvrsto tlo na trusnom terenu. Odjednom tekst nije „relativan“, arbitraran, slučajan, rasparčan, premrežen cirkularnošću utjecaja, kontingentan, svačiji i ničiji, otvoren haranjima asocijativnih nabačaja, intertekstualno razgrabljen na stalno novim crnim burzama stvaranja. Brleka zanima samo literatura u kojoj prepoznaje nerazgradive ostatke zgusnute jezične građe i zato sve što čita, a čita opetovano, pozorno, sporo, s mnogo pitanja i unutarnjih bilježaka koje „proširuju“ okvire teksta, ujedno postavlja pitanja o trajnosti teksta kao otvorene potrage. Brlek čita i s alatima mnogih teorijskih škola u džepovima, pasionirano uneseno u finese izraza, u sva izdanja neke knjige, recepcijske ustroje kanona, formalistički pedantno oko podataka, nadasve svjesno ideologijskih pakiranja koja prate i oblikuju, ali nerijetko i reduciraju književni tekst. Brlek čita zadubljeno u stil, u samu kvalitetu i „nesagledivost“ formulacije. To je, dakle, ponovno čitanje/klesanje pisanja/klesanja, a ne prelet preko različitih opusa. I sama knjiga time postaje stilski eksperiment vrlo blizak poeziji, u kojem se svaki pojedini Brlekov pisac postepeno oblikuje iz svoje kritičke i teorijske recepcije u figuru istovremene „neuklopivosti“ i „ukorijenjenosti“.
Citiram iz knjige, koju bismo mogli predstaviti i kao dugački esej o čitanjima modernističkih autora: “Svjesno ili nesvjesno zanemarivati strukture fikcionalizacije (nečitanjem) ne znači doli vjerovati da je fikcija istina. Ako je subjekt pisan, valja ga čitati.”
Posebno o Janku Poliću Kamovu, Brlek zapisuje: „Što se tiče uputa koje književni tekst daje o tome kako ga valja dešifrirati, kao što kod Prousta riječ traganje treba da bude uzeta u najpotpunijem značenju jer se ne radi o izlaganju nehotičnog prisjećanja, nego o priči o učenju, kod Kamova je operativni pojam isušivanje a ne kaljuža, jer se ne radi o opisu djelovanja nagona, nego o pripovijedanju kao analizi. Budući pak da, kao i svaki roman, i Isušena kaljuža obrazuje svoje čitatelje, i oni su istovremeno i sredstvo i predmet analize.“
Ono što Kamov isušuje je čitav kulturalni prostor, ne samo unutrašnjost psihe svoga romanesknog protagonista ili unutrašnjost pluća bolesnih od kapljica tuberkuloznog kašlja i krvi, nego je riječ upravo o “stvaranju tvrde korice” autorstva, građevine (citiram mimo referenci Tvrdog teksta, izravno iz romana Isušena kaljuža: “Čitava jedna građevina prodrmana i razrovana”), koju treba uspostaviti – utvrditi – jezikom koji traga, koji želi neko uporište, neku utvrdu “u svemirskoj i raskvašenoj hunjavici”.
Na posve istom tragu je i Krleža kojeg Brlek navodi iz Dijalektičkog antibarbarusa: “Pisanje kao vještina sastoji se od jedne jedine vještine: vještine pisanja. Tko piše, taj piše rečenice. Rečenice su neprolaznije od bronce i kamena”. Kao da je i kod Kamova i kod Krleže Brleku važno iznova izgraditi i samu književnost kao nepropadivo zdanje. Brlek tako o Krleži: „Ako je Krleža odista pisac, valja ga čitati i pri tom biti svjestan da ga se, kao i svakog pravog pisca, nikada ne može pročitati.“
Brlek čita zadubljeno u stil, u kvalitetu i „nesagledivost“ formulacije. To je ponovno čitanje/klesanje pisanja/klesanja, a ne prelet preko različitih opusa
Opet vidimo da nisu u pitanju “samo” dekonstrukcijske manirističke igre čitanja šifri i zatim izrade novog šifrotvorstva. Prisutna je i kompleksna dokazna procedura kojom se pisca – Krležu – kanonizira upravo kao “programatski antishematičnog”, pokazujući okretanje forme protiv vlastite iscrpivosti. Rukopis (Krležin, baš kao i Brlekov) tako postaje djelovanje sila negacije, ali ispisanih – urezanih – rimskom kapitalom. Vrlo je zanimljivo razmišljati o tom Brlekovu jezičnom materijalu koji je navodno trajniji od svih naših postojećih građevinskih radova na slovima i interpunkcijama. Čime točno jezik uspostavlja svoju materijalnost, pita nas Brlek. Opet da se vratim na jedan stih Philippea Becka: “svijet nije svačija poništena gruba skica”. Možemo li onda s Tvrdim tekstom reći da jezičnost jedino i uspostavlja doslovce sve materijale koje koristimo – i to ne samo kroz mogućnost njihova prvotnog imenovanja, nego i kroz načine njihove pohrane, opisa, razvijanja, intenziviranja, korištenja tehničkih aspekata jezika kao komunikacijskog alata, ali i oblikovanja “jezika unutar jezika” ili književnosti kao gustoće forme koja misli samu sebe (znate što je bilo u početku Tore, zar ne).
Čak i grafički, Brlekova je knjiga iznimno pomno organizirana, gotovo kao likovni izložak, u kojem se pojavljuju i različiti jezici kao gradivni materijali (engleski, njemački, francuski, ruski, hrvatski). Puno je tu mara za rečenicu, na svim razinama. Kada knjigu držimo u rukama, nešto od njezine pomne uređenosti podsjeća i na srednjovjekovne inkunabule, premda nema ukrasa i ornamenata. Ali zato njihovo mjesto zauzimaju veoma precizne i brojne fusnote.
Autor Tvrdog teksta ujedno je i vješt polemičar, hedonist blago sarkastične prozivke, koja se (slično postupcima Kamova i Krleže) premeće u umjetničku formu i čak osobiti patriotizam njegovanja domaćih autora i materinjeg – materijalnog, najkonkretnijeg mogućeg – jezika
Sugraditelji i sugrađani
S Kaštelanom se Brlek kao majstor verbalnog klesarstva i kiparstva već potpuno oslobađa od polemičkog pozicioniranja. Postaje koautorom pjesničkog djela koje oblikuje (seže smjelije u principe gradnje teksta no što to inače čini dubinski čitatelj), prateći proces Kaštelanova pjesničkog oblikovanja “od superkonkretnog prema metaforičkom” paralelnim jezikom zrcalnog tumačenja. Citiram početnu rečenicu studije Kaštelana, koja je istovremeno promišljanje i neizravno citiranje Kaštelana: „Poezija započinje začećem koje je oskvrnuto a završava u Ništani, ali pritom ništa nije svršeno.“
Ili finale istog poglavlja: „Ni za pjesnika ništa nije u načelu drukčije, razlika je jedino u materijalu s kojim se radi. Agambenova tvrdnja s tim u vezi mogla bi poslužiti kao sažeti opis značaja i dosega Kaštelanove poetike: “Gdje završava jezik, tu ne započinje nekazivo, nego materija riječi. Tko nije nikada, kao u kakvom snu, dosegnuo tu drevnu supstanciju jezika, taj je, čak i ako šuti, zatočenik reprezentacija.” Doista, ništa nije svršeno – ni u Ništani, odakle na kraju pjesnik šalje pozdrav.
Tema is/trajnosti i us/trajnosti igre, stalne katahreze, bogate humornosti i dosjetljivosti nastavlja se i kroz Brlekovo utvrđivanje radikalno raspojasanog i razuzdanog, ali u isti mah i krajnje pažljivo strukturiranog te literarno “sračunatog” Slamniga, zatim s jednakim žarom traje i u analizi neprolaznosti svega pročitanoga kao čvrste građe Pavličićeve Lađe od vode. Od T. P. Marovića Brlek preuzima tvorbenost unutar samog jezika kao ključno načelo književnog stvaranja, baš kao i jedan od analitičkih modaliteta koji autoru Tvrdog teksta omogućuje i ovakva razmišljanja: “Pjesnički se iskaz ostvaruje ništenjem moći da išta iskazuje”. Ili, kako Brlek navodi u posljednjem odlomku svoje knjige: „Pjesničko djelo je govor, ali ono u obavijesnom smislu ništa ne govori: “Ono govori isključivo to: da jest – i ništa više. Izvan toga, nije ništa. Tkogod želi postići da izrazi nešto više, ne nalazi ništa, nalazi da ono ne izražava ništa.” Ili, kako stoji u 7. dijelu Hembre: „DOSTA JE DA POSTOJI DOSTA JE DA POSTOJI“
S Kaštelanom se Brlek kao majstor verbalnog klesarstva i kiparstva potpuno oslobađa od polemičkog pozicioniranja. Postaje koautorom pjesničkog djela koje oblikuje
Opet, kod nekog vrijednog arhetipskog ili pomnog ili deridijanskog čitatelja tim bi uspostavljenim iteracijama tragova literarnog teksta recepcijska glad bila zadovoljena, dapače do kraja namirena, ali kod Brleka je u pitanju i osobita spisateljska glad, točnije ekstatično izvođenje stihova u kanonu (s pjesnicima), da se poslužim opet jednom vrlo čvrstom glazbenom formom, nadasve pazeći da se kotač ili krug refleksije time zakotura ispod čitavog opusa. U toj volji za približavanjem glasova (u gornjem citatu autorski se Brlekov glas udružuje ne samo s Marovićem, nego i s Blanchotom) zbiva se niz stilskih varijacija ove knjige, ritmički vrlo odmjerene, pune suhih ironija, blage (beziznimno opravdane) ljutnje prema površnostima, izazivački otvorene mogućnostima preuzimanja obrazina literarnih umjetnika koje predstavlja.
Sve je uvijek u tome “kako” je nešto napisano, a Brlekov je Tvrdi tekst uistinu majstorska klasa suvremene književnoteorijske, baš kao i stilske akribije. On jest književnost, u doslovnim i prenesenim tumačenjima “prevedenosti” glave u poglavlja. Zbog toga ni ekskluzivnost konačnih izbora autorskih opusa u koje se ovom knjigom ulazi ne ostavlja dojam tvrdice, već veoma velikodušnog istraživača uglavljenih značenja, tretiranih kao da su u pitanju teške atomske jezgre, a ne samo živahna vrludanja valentnih elektrona.
„S knjigama je isto kao i s ljudima“
Ono što mogu reći kao evidentirani literaturojed jest da ponovljena čitanja Brlekove knjige samo produbljuju prvotni dojam o obilju arhitekturalne rafiniranosti Tvrdog teksta. Njegov je rukopis u domaćem kontekstu možda najsrodniji tekstovima Morane Čale, eruditske stilistice i filozofkinje literarne forme, dok je u međunarodnom kontekstu po nizu metodoloških i tematskih postupaka usporediv s piscima kao što su Paul de Man i Rodolphe Gasché. Uvijek velika skrb za fakticitet literarnog rukopisa i dosljedna strogost pažljivog, koliko i komparativnog čitanja, ali s tom je rigoroznošću povezana i literarna, ne samo filozofska lucidnost razmišljanja.
Pretpostavljam da bi za Brleka kao autora trebalo iskovati glagol koji je suprotan asimilaciji. To nije samo deridijanska diferancija (kako kompleksni Derridin pojam différance prevodi Vladimir Biti), nego bi to trebala biti disimilacija, nejednačenje, otpor analitičkim ladicama i pedantan rad na mikro-uzorcima. Opet, to je vrlo blizu radu poezije. I još ću jednom citirati Becka, pjesmu Čitanje, s kojom sam i otpočela razmišljanje o Brlekovoj knjizi:
„S knjigama je isto kao i s ljudima./ Moramo ih uzeti ozbiljno./ Zbog toga knjige nisu idoli ni instrumenti lijenosti./ Kažemo da nas moraju promijeniti./ Idoli ne mogu utjecati na nas./ Onaj tko ne živi među knjigama/ ako je takav život uopće moguć/ onaj kome treba snage da ih otvore/ već ima skromnost kojom se snaga zadobiva/ skromnost koju trebamo/ da pristupimo riječima/ s istom pozornošću/ kojom volimo sva živa stvorenja./ Tu skromnost možemo još nazivati i kulturom,/ ako kultura želi da se ostvarimo grananjem gustih realnosti.//“
Tko nam brani da teorijski tekst o poeziji legitimiramo poezijom? Svakako ne odabrani uzorak kritičara/pjesnika iz Tvrdog teksta, s Krležom na čelu. Pokazuje se da svaki tvrdi ili probojni ili prijelomni tekst nastaje razgradnjom, rastvaranjem granica, rušenjem jezičnih ograda. Stoga se iza naslova i ispod metodologije Brlekova teksta krije i respekt prema razornoj moć književnosti, nadasve otpornoj na obuzdavanje „rastrojstva“ i cenzuriranje diskurzivnih prijestupništava. Nije pred nama knjiga koja zagovara red i disciplinu jednom kanonizirane čvrste građe. Naprotiv, tekst nas utvrđuje baš zato što se ne boji svojih težina, ništavila, napora, praznina, eksplozija, zjevova i nevremena. Tekst se sidri u najopasnijem kaosu. Velika je stvar što se Brlekova knjiga oslanja i na čitatelje i na pisce koji se ne boje pristupiti tom stabilnom kovitlacu (da ne kažem viru, vrutku i izvoru). To je knjiga neobičnog povjerenja i u tekst i u ljude, odnosno u pohranu autorskog hodanja Ništanom kao maksimalno vitalnom lokacijom umjetnosti.