Kladim se, sada već neko vrijeme, da nitko ne kreće na put izjavljujući: „Odlazim da bih disao.“ Tko bi se usudio? Gdje bi se takav leksik mogao udomiti, koja institucija bi ga arhivirala? Jer što je to drugo, u našem rutiniziranom svijetu repetitivnih pokreta, odbrojavanja navika – mjesta, scena, svakodnevnih obaveza – ako ne očajnički predah nakon pretjerane stimulacije, neka vrsta anestezirajućeg trzaja kako bi se neutraliziralo monotoniju? A ipak to nikad ne priznajemo. Ogrćemo svoje odlaske u birokratski jezik dužnosti, u itinerare konferencija, radionica, prijatelja, rodbine. Možda svi ljudi odlaze da bi disali, ali u Palestini je ta fraza postala doslovna, gotovo idiomatska. Ona je naš jezik, naša kratica. Odlazim da bih predahnuo, ali vratit ću se brzo.
Ne kažemo, možda ni ne možemo reći: moram otići zato što su naseljenici zagušili atmosferu ograđivanjem, zato što klaustrofobija fiksnosti odbija popuštati, zato što je nepokretnost postala neizdrživa. Odlazimo jer ponavljanje u nama izaziva vrtoglavicu, jer nam vlastita slika, neprekidno bacana natrag na nas u ogledalu starih poznanika, postaje nepodnošljiva. Problem nisu samo pogledi, nego i odbijanje: njihovo uporno ne promjenama koje smo riskirali ili smo se pretvarali da ih riskiramo. Vide samo statičan portret, nikad mutaciju, posustajući pokušaj da se deinstaliramo iz programa istosti. I tako oklada ostaje: putujemo da bismo disali, dok smo istovremeno prisiljeni odreći se samoga zraka kojem težimo.
Ali odlazak sa sobom donosi i drhtavicu pitanja koje nas odbija napustiti: hoću li se moći vratiti? Ne samo: hoću li uhvatiti let natrag, ili, hoće li moji ključevi još uvijek uspjeti otključati bravu. Nego: hoće li sama vrata uopće postojati, ili su u mojoj odsutnosti deinstalirana, izbrisana iz koordinata mjesta, bombama eliminirana iz postojanja? Jer ovdje odlazak nikad nije nevin. Nikad to nije bio. Svaki iskorak u vanjsko prati sjena mogućnosti da više nećemo moći zakoračiti natrag unutra, užas mogućnosti da su pragovi i vrata koji su ostali u Palestini – te krhke dozvole pripadanja – možda preinačeni ili opozvani dok nas nije bilo. Povratak nikad nije zajamčen; njime upravljaju drugi. Ne vraćamo se po vlastitim uvjetima. Vrata kontrolira figura koja je unaprijed odredila naše isključivanje, čija čvrsta namjera je da te izbriše, čiji opis radnog mjesta se sastoji u tome da tvoj povratak učini nemogućim. I što će ga zaustaviti? Ništa – ne kada sam svijet, umoran od naših glasova, iscrpljen našim inzistiranjem da preživimo, prešutno dijeli njegovu želju da nestanemo. Na taj način nitko ne mora snositi breme srama, nelagodu što promatra kako tvoja kuća gori, kako se tvoj život poništava, da se suoči s ruševinama tvoje nesreće.
Lakše je za ovaj svijet, a možda i poželjnije, da te jednostavno nema. Odsutnost ga pošteđuje gnjavaže odgovornosti, oslobađa ga tereta svjedočenja. Iščeznuti znači druge osloboditi nelagode da moraju gledati, prepoznati, odgovoriti. To je razlog zašto se, svaki put kada odlazimo, kladimo ne samo na zrak, ne samo na dah, nego i na mogućnost da uopće postoji mjesto na koje se možemo vratiti – ponovo ući, ponovo prisvojiti; i ma koliko krhko, na činjenicu prebivanja. Oklada čiji ulozi su pragovi, vrata, fragilni kontinuitet doma. Ali to je oklada koja je naprijed izgubljena, poništena i prije nego što u nju ušli.
Odlazak sa sobom donosi i drhtavicu pitanja koje nas odbija napustiti: hoću li se moći vratiti? Ne samo: hoću li uhvatiti let natrag, ili, hoće li moji ključevi još uvijek uspjeti otključati bravu. Nego: hoće li sama vrata uopće postojati, ili su u mojoj odsutnosti deinstalirana, izbrisana iz koordinata mjesta, bombama eliminirana iz postojanja?
Pa ipak – imam prijatelja, jednog od onih serijskih ponavljača odlaska, jednom mjesečno nestaje, ponekad i dvaput, kao da uvježbava egzil, dok se konačno ne kalcificira u rutinu. Zadirkujem ga, poluozbiljno, da je već emigrirao, samo još nije predao papirologiju samome sebi. Drži se prilično dobro, djeluje čak i vedro – iako je izgled, kao što znamo, samo površinsko kodiranje, kućište koje prikriva svoje pukotine. Osmijeh je maska, dubine su šifrirane, nečitljive bez ključa koji omogućuje pristup. Što se akumulira ispod tih ponovljenih odlazaka? Koji prijelomi, koje tihe boli su ugrađene u njegove itinerare, prokrijumčarene u njegovoj ručnoj prtljazi? Otići tako često: je li to sloboda, neka vrsta samopropisanog treninga bijega? Ili je suprotno od toga: simptom radikalnog gušenja, odbijanja – ili nesposobnosti – da ovdje diše? Odlazi, vraća se. Vrata se, zasad, još uvijek pristaju otvarati. Hrabrost, dakle? Ili samo kultivirano umijeće povlačenja, ekspertiza u tome da izmigolji prije nego što čvor zategnu do kraja? Bježi li ususret nečemu ili od nečega? I važi li ta distinkcija uopće još kada mjesto i izmještenost kolabiraju u iste koordinate? Nestaje, ponovo se pojavljuje, sušto treperenje. Nekad ga uhvatim u Ramali, s tijelom koje vibrira od prijelaza, pomalo sablasnog, kao da je i sam dolazak samo uprizorenje. Zatim opet nestaje. Njegovi dolasci i odlasci ne pripadaju samo njemu; dramatiziraju nešto što nas sve određuje: nikad potpuno tu, nikad sigurno negdje drugdje. Uvijek u uvježbavanju odlaska, zauvijek nesigurni u povratak.
Ta ideja iščeznuća me nastavlja proganjati – iščezavanje ne kao poetika bijega, ne kao neko romantično nestajanje u eter, nego kao stigma činjenice da si previše neželjen, višak u knjigovodstvu svijeta. Izopćenik izbrisan iz knjige postojanja. Ne-entitet koji ipak skandalizira svojim inzistiranjem na jeziku, time što nastavlja govoriti i kada je šutnja već propisana. Iščeznuti zato što je samo preživljavanje postalo sramno: sram zbog toga što si preživio kada drugi nisu, što trpiš ono što se ne bi trebalo trpjeti. Iščeznuti zbog toga što bijes nagriza volju za opstankom, zbog toga što ustrajnost počinje sličiti na suučesništvo sa svijetom koji ostaje nepomičan, ravnodušan, nepopustljiv, čak i dok mašinerija ubijanja ide do kraja svoje logike. Na kraju krajeva – čemu afirmirati život u takvom svijetu? Čemu zamišljati djecu, kontinuitet, rodoslovlje, kada je obećanje života do te mjere unakaženo, do te mjere izdano? Inzistirati ovdje na životu riskira zvučati opsceno, kao parodija afirmacije. Pa ipak, potpuno napustiti život – dozvoliti mu da iščezne bez preostatka – riskira predaju upravo onom scenariju koji su nam nametnuli oni koji žele da iščeznemo.
Ali to iščezavanje – to uvježbavanje nestajanja – je ono što me ovih dana odbija napustiti. Koketiranje s rastakanjem, napast da se klizne izvan okvira, da se izbriše koordinate prepoznavanja: biti bez očiju, bez ušiju, bez čula koja nas osuđuju na to da trpimo ono što se mora trpjeti, da nosimo teret koji moramo nositi. Svjedočiti – uvijek svjedočiti – onome što nas razara, i osjećati, ili ne uspjeti osjećati, nepodnošljivu oscilaciju između afekta i njegove suspenzije. A ipak, kao što su previše brojni među nama morali otkriti, odlazak nije nikakvo spasenje. Teret nikad ne ostavimo za sobom. Tijelo krijumčari vlastita ponavljanja, um je švercana roba vlastitih kompulzija. Nosimo ono što nosimo, beskrajno, uvijek iznova vrteći istu snimku.
Iščeznuti zato što je samo preživljavanje postalo sramno: sram zbog toga što si preživio kada drugi nisu, što trpiš ono što se ne bi trebalo trpjeti. Iščeznuti zbog toga što bijes nagriza volju za opstankom, zbog toga što ustrajnost počinje sličiti na suučesništvo sa svijetom koji ostaje nepomičan, ravnodušan, nepopustljiv, čak i dok mašinerija ubijanja ide do kraja svoje logike
Ali kako se točno iščezava? Je li iščezavanje tehnika, disciplinirano uvježbavanje, ili samo fantazija koju insceniramo na rubovima iscrpljenosti? I postoji li, skandalozno, neka ljepota u iščezavanju? Tajna utjeha u povlačenju, u tome da se omotamo golemom dekom – dovoljno velikom da može pokriti tri tijela odjednom, obavijajući ih u dijeljeni zaborav?
Postoje dani kada na površinu izbija želja, opscena u svojoj lucidnosti: da se genocid više ne parcelizira u rate, da svoju okrutnost više ne proteže preko cijelog kalendara, da stigne sav odjednom – naglo, kataklizmično, jedan veliki prasak. Tada ne bi bilo hijerarhije u smrti, ne bi bilo čekanja na svoj red, gubitka voljenih prije gubitka samoga sebe. Jednakost dopuštena samo na rubu uništenja. Nije li to, vrlo precizno, upravo fantazija o kraju iz svetih spisa? U Kuranu, u Bibliji: Sudnji dan, Ushićenje – uvijek prikazani kao interval koji je abruptan, zgusnut, katastrofalan, sve samo ne razvučen. Patnja se ne produžava u beskonačnost; obrušava se na nas brzo, totalizirajuća, u kratkim naletima apokaliptičnog vremena. Čak i riječi – Ushićenje, Posljednji sud – najavljuju kratkoću intervala. Okrutnost je apsolutna, ali nije razvučena. Svi nestaju u jednom jedinom bljesku, konačno jednaki. Jednakost odložena do trenutka uništenja. Ne bi li to bilo nešto – nešto dovoljno zastrašujuće da ga brkamo s utjehom, ili dovoljno utješno da bude zastrašujuće? Želja koja se ne usudi progovoriti, osim u brisanju, osim kao ironija. Pa ipak ustrajava, uporna, ta fantazija o zajedničkom iščezavanju, umjesto da nestajemo sami, jedan po jedan.
Prijateljica iz Gaze poruku završava rečenicom koje se ne uspijevam riješiti: „Ne brini, uskoro nas više nećete morati čuti.“ Kao da je tišina dar, kao da bi me brisanje moglo poštedjeti opterećenja slušanja. Volio bih da je tako jednostavno – zamisao da bi se smrti Palestine, ubojstva njenog naroda, divljanja koje pustoši njenim gradovima i voćnjacima, mogli riješiti jednostavnim isključivanjem zvuka, ignorirati je poput pozadinske buke, poreći je bez preostataka. Naravno da je znala što je rekla, i što nije rekla. Njena rečenica nije bila izraz rezignacije, nego prozivanje: rečenica upućena nama na Zapadnoj obali, gdje se paraliza kostimira kao preživljavanje. Njene riječi su ogolile našu nesposobnost da djelujemo, da izbijemo iz reda, da provociramo konfrontaciju koja bi nas mogla uništiti, da se odupiremo. Htjela je jednakost barem u smrti, uništenje kao zajednički nazivnik, dignitet nestanka zajedno sa svima drugima. Što sam joj mogao odgovoriti? Ništa što bih napisao, ništa što bih mogao izvesti riječima, ne bi uspjelo doprijeti do nje, ne bi joj dalo utjehu koju si je sama uskratila. Htio sam joj reći: tvoj život je bitan, tvoje priče će preživjeti, tvoje oštro oko i san o putovanjima, o studiranju, o disanju drugdje – nisu izbrisani, još uvijek ima nade. Ali rečenica koju mi je dala – uskoro nas više nećete morati čuti – unaprijed je zapečatila razgovor. Tišina je već bila pripremljena, iščezavanje uvježbano, akutan osjećaj da je postala teret svijetu i teret intimnom drugom u Ramali. I tako sam joj odgovorio samo jednom riječju, ustvari, jednom rečenicom, ogoljenom do kosti: „Ne brini, mi ćemo iščeznuti nakon vas.“ Kao da se utjehu može kovati iz sekvenciranja nestanka, kao da utjeha leži u obećanju da će naše brisanje slijediti njihovo, poslušno, zakašnjelo, poput jeke pucnja. Kakva je to utjeha? Perverzna solidarnost, izokrenuta uspavanka, zavjet da ćemo ostati vjerni u uništenju. Ali možda je to bio jedini jezik koji mi je preostao, jedini slogovi koji još nisu bili kompromitirani, jedini odgovor koji nije zvučao kao izdaja. Govoriti o preživljavanju, o izdržljivosti, o budućnosti – nemoguće, skoro opsceno, suočeno s njenom rečenicom. Pa sam joj ponudio ovo: jamstvo da i mi uvježbavano nestanak, da će se naš pridružiti njenom. Obećanje zajedničke odsutnosti, sekvencijski, jedne za drugom.
Da – to su neki od razgovora koje danas vodimo. Ne jedini, da budemo precizni. Postoje i drugi, koji tvrdoglavo naginju, ponekad i apsurdno, prema svijetu kakav bi mogao biti. Svijetu na koji se kladimo u konjunktivu, svijetu skrpanom od razbijene gramatike nade. Nada; čak i kada se urušava pod vlastitom težinom, čak i kada šepa i muca, čak i kada nas svakodnevno izdaje. Priznajem: ja sam jedan od onih koji još uvijek inzistiraju. Ne zato što bih vjerovao, ne sasvim – vjera je previše naivna, previše uglačana – već zato što odbijanje traži vlastiti kisik, vlastita pluća. Preživjeti znači ne disati samo zrak, nego i razbijene slogove budućnosti koja odbija prihvatiti svoje otkazivanje. Čak i kada se sve urotilo za tvoje iščeznuće, uporno se držiš mogućnosti da bi moglo biti i drugačije – makar samo u ruševinama, samo u intervalu prije nego što gumb za isključivanje zvuka počinje djelovati.
I doista, mi koketiramo sa – ili možda još skandaloznije, mi žudimo za – PRASKOM. Ali tko je uopće taj mi? Kolebam se i dok ovo pišem, jer inkluzija ovdje nikad nije nevina. Ali čuo sam te rasute lamentacije, poput slučajno načutih krhotina: nečija majka koja oscilira – uvijek oscilira – između „pustite nas da odemo“ i mračnije želje, šaptane s okrutnom lucidnošću, „možda će nas sve pobiti“. I taksist koji me nedavno vozio, trebao je to biti kratak put, brzo obavljena obaveza. Ali u ovom krajoliku kratkoća je fikcija; sati se šire, rečenice se rastežu, samo vrijeme zaglavljuje. Mrmljao je istu okladu, kao ispod glasa, a ipak upućenu meni, testirajući hoću li joj se pridružiti ili ustuknuti. Ti refreni – napola ispovijedi, napola kletve – nastavljaju cirkulirati. Insceniraju vlastite nizove: otići / ostati, disati / gušiti se, iščeznuti / inzistirati. PRASAK, kao fantazija katastrofe, postaje opscenom kraticom za jednakost, za kraj okrutnosti isplaćene u ratama. Ali imenujući to već riskiramo dosluh s napašću, s njenom čudnom zavodljivošću.
Prijateljica iz Gaze poruku završava rečenicom koje se ne uspijevam riješiti: „Ne brini, uskoro više nećete morati čuti od nas.“ Kao da je tišina dar, kao da bi me brisanje moglo poštedjeti opterećenja slušanja. Volio bih da je tako jednostavno – zamisao da bi se smrti Palestine, ubojstva njenog naroda, divljanja koje pustoši njenim gradovima i voćnjacima, mogli riješiti jednostavnim isključivanjem zvuka, ignorirati je poput pozadinske buke, poreći je bez preostataka
Iščeznimo dakle svi odjednom – tako da Arape koji nas ne podnose, koji priznaju da nas mrze, konačno oslobodimo glavobolje, tvrdoglavog preostatka koji smo postali. Tako da mogu tulumariti s Izraelcima, plesati u nebesima normalizacije, slobodni od našeg upornog zahtijevanja. Iščeznimo svi odjednom, tako da se Svijet – s velikim S – ne mora suočiti sa svojom istinom, ne mora trpjeti da ga odvlačimo u neugodnu obavezu slušanja nepodnošljivih slogova koje nosimo. Tako da Njemačka može biti sigurna: da njeno sudioništvo u još jednom genocidu ne predstavlja okrutnost nego ljubaznost, uslugu narodu koji je i sam šaptao: obavite to brzo, riješite nas bez odgode. Tako je čak i ona pošteđena, rasterećena srama, ponovno sigurna u knjigu svoje povijesti.
Iščeznimo tako da vlade više ne moraju uprizorivati svoje nemušto kazalište demokracije, hapsiti vlastite građane, policijski suzbijati neslaganje. Tako da se naslovi u novinama više ne moraju nespretno spoticati o riječ Palestina, gušeći se kao na kamenu koji je zapeo u grlu. Iščeznimo bez sjećanja, bez preostatka – tako da ne postanemo ono što su naši neprijatelji postali, tako da naša imena ne mogu instrumentalizirati u pokolju drugih. Iščeznimo bez traga, tako da oni koji će preostati mogu otići odavde, rasterećeni gubitka Palestine, oslobođeni čak i žalovanja.
Možda u nama postoji perverzna želja, ne jedina, ali uporna, u svakome od nas, poput šrapnela. Kolektivna želja za smrću. Cirkulira tiho, zanijekana u svjetlosti dana, šaputana na marginama. Ne zato što bismo žudjeli za smrću kao takvom, nego zato što smrt barem obećava jednakost, poravnanje kada sve drugo kolabira u hijerarhije i odgađanje.
Perverzna je zato što nas užasava i istovremeno zavodi; zato što artikulirati je riskira suučesništvo, riskira zvučati poput predaje, čak i kolaboracije s mašinerijom koja je već napisala scenarij našeg brisanja. A ipak je tu, tvrdoglavo smještena u tijelu, odbijajući deložaciju. Želja da uništenje, ako već mora doći, dođe jednom zauvijek – ne parcelizirano, ne raspoređeno, ne razbijeno na rate. Pomisao da bi naša nijemost bila olakšanje, da će sprati sve naše grijehe. To nije isto što i nihilizam, niti je čista poetika mučeništva. Ovo je nešto mutnije: odbijanje okrutnog produžavanja patnje koje nam je svijet namijenio, nestrpljenje sa sporošću ove genocidne predstave. Žudnja za tim da ubrzamo nepodnošljivo čekanje, da skratimo interval između gubitka i vlastitog nestanka. Želja za smrću, da – ali kolektivna, gotovo utopijska na svoj iščašen način: ako već moramo iščeznuti, da iščeznemo zajedno.
Znam, znam – sve ovo skreće preduboko u tamu, previše se prepušta ugodi katastrofe, previše je nepokolebljivo u svom prihvaćanju trijumfa vojnog stroja. Ali opet, gdje drugdje krenuti? Postoji svjetlo na kraju tunela, da, samo se nitko ne može složiti pripada li vlaku koji juri prema nama kako bi nas samljeo, ili obećanoj zemlji koju smo toliko dugo uvježbavali. U oba slučaja – olakšanje. (Naučiš se biti promiskuitetan s olakšanjem, pozdravljati ga u svakom obliku.) Jedna prijateljica iz Gaze to je kondenzirala kristalno jasnom okrutnošću: „Ovdje je umrla čak i smrt.“ Rečenica toliko nepodnošljiva da -povratno iznova dospijeva do jasnoće, kao da želi reći: ono što vi nazivate krajem, mi već podnosimo.
S engleskog preveo Stipe Ćurković
Izvorno objavljeno na web stranici Communis. Prevoditelj zahvaljuje uredništvu Communisa i autoru na dopuštenju za objavljivanje ovog prijevoda.
