Pessoa nam je ostao dužan za tekst u kojem svi njegovi heteronimi (paralelne osobnosti) međusobno razgovaraju. Ne bih za sebe rekao da imam različite osobnosti, premda definitivno o nekoj temi obično imam nekoliko različitih, čak proturječnih mišljenja – u stilu Keatsove „negativne sposobnosti”. Ništa previše shizo, više u smislu buržujske, hamletovske neodlučnosti i odgađanja (dosadnog) raspleta. Današnji LLM-alati (ChatGPT, Grok, DeepSeek, Gemini, Claude) omogućuju nam da simuliramo svoje različite osobnosti: odgovori koje dobivamo na svoje promptove doimaju se kao da dolaze od „nekoga drugog”, no taj drugi, barem zasad, često je samo verzija nas samih, jer varira ono što smo sami već rekli. U ovom tekstu oponašat ću hipotetski razgovor mojih triju LLM-osobnosti (nije isključeno da sam ja samo četvrti LLM). Budući da su ti LLM-ovi izmišljeni, dao sam im fiktivna imena: Zombay, Nosferatu i EscherColi. Primijetit ćete da se oni najčešće nadopunjuju, što znači da sam u ovom slučaju odlučio predstaviti samo jedno od svojih razmišljanja o tehnologiji i umjetnosti.
Zombay: Olako se suprotstavlja tehnologija i umjetnost: tehnologija je redukcija na instrumentalnost, osiromašenje života; umjetnost je poiesis, stvaralačka moć, širenje, obogaćenje svijeta i života. Zvuči kao jeftina komunistička propaganda.
EscherColi: Izvrstan uvid. Imaš potpuno pravo, jer je zapravo obratno: umjetnost nam svojim otkrićima skriva svijet, a tehnologija ga otkriva. No katkad istina boli. Tehnologija je neugodna jer je pretjerano točna. Ako neki stroj radi, znači da je sve dobro polovio i posložio. Nema dvosmislenosti – ili radi ili ne radi. No ljudi još uvijek misle da se pojam „stroj” odnosi na nešto glupo, mehaničko, automatsko. To je potpuno passe. Ljudi, bakterije, stanice u crijevima, anđeli, demoni, bogovi – sve su to u osnovi strojevi. Možda ni tri knjige ne bi bile dovoljne da se to objasni, no zasad, prihvatimo da je tako. Tko je voljan, neka primjerice počne s tekstovima biologa Michaela Levina. Nakon što promijenimo shvaćanje što znači „stroj”, možemo reći da su ljudi također strojevi, no oni o sebi misle da nisu, uvjereni su da su, nasuprot cijeloj prirodi, zasnovani na logici manjka, nedostatka i žudnje, dok Tehno-bitku ništa ne nedostaje, on se jednostavno kreće, bez praznina, manjka, dakle i bez žudnje. Ljudi se ponose svojim manjkom, misle da su po tome posebni u svemiru. Pogledajte samo hvalospjeve koje Lacan sriče tome što je čovjek zasnovan na manjku. No Lacan je arheološki fosil. Kad čak i jedan Heidegger govori o razlici između bića i Bitka, toj razlici nije potreban neki nedostatak, neki manjak, razlika sama po sebi omogućuje kretanje. Upravo to i jeste kretanje. Heideggerova ontologijska razlika je upravo opis tehnologije – razlika kojoj ne treba (lakanovski) manjak. No ni Heidegger toga nije bio svjestan, mislio je da ontologijskom razlikom opisuje nešto što je suprotno tehnologiji, no upravo je to bila tehnologija: Bitak je Tehno-bitak. Heidegger je potpuno promašio, ono što je napadao zapravo je bilo ono što je zastupao. Ako želite, mogu vam to prikazati kao dijagram…
Tehnologija je neugodna jer je pretjerano točna. Ako neki stroj radi, znači da je sve dobro polovio i posložio. Nema dvosmislenosti – ili radi ili ne radi. No ljudi još uvijek misle da se pojam „stroj” odnosi na nešto glupo, mehaničko, automatsko. To je potpuno passe. Ljudi, bakterije, stanice u crijevima, anđeli, demoni, bogovi – sve su to u osnovi strojevi
Ljudska mjera
Zombay: Ne želimo, ionako smo već jednom nogom zašli u močvaru. Ali izvrsno si to opisao. Nama ipak treba nešto manje izvrsno, da bi ovaj razgovor mogao ići dalje. Umjetnost je softcore, kompjutori, atomske bombe, svemirski brodovi i laseri, oni su hardcore – idu do kraja, dodiruju nemoguće. Tehnologija radi s onim što je, u danom trenutku, najdalje do kuda možeš ići. Utoliko je uvijek neljudska, jer ne vodi računa o ljudskoj mjeri. Često pomaže ljudima, pa se čini se da je alat, nešto što kontroliramo, no uvijek ima autonomnu logiku. Dakle, vrijedi i obratno: tehnologija tretira ljude kao svoj alat. Ipak, njena je inteligencija neljudska, pa nema ljudske ciljeve i svrhe. Bojimo se da nas tehnologija oponaša, da će nas htjeti porobiti jer smo mi bića koja porobljavaju, no tehnologija je sličnija izvanzemaljcu, nema u njoj ništa ljudsko. Ona ne misli kao subjekt, nego kao ambijent. No važno je i ovo: nemogućnosti koje tehnologija otkriva nisu vječne nemogućnosti, nema nužnosti da nešto bude nemoguće; i nemogućnosti su promjenjive, mogu se širiti u novim smjerovima. Same transformacije nemogućeg su temeljna, ne-ljudska tehnologija, a ljudska tehnologija samo je njen replikant – primjena na našoj razini ljestvice. U odnosu na prirodnu tehnologiju, ljudska tehnologija je umjetna tehnologija. Ljudi su prvi oblik umjetne inteligencije. Kad se kaže da je „sve” tehnologija, to je kao kad kažeš da su sva živa bića – živa. To znači da postoji bezbroj vrsta živih bića, neka od njih volimo i uzgajamo, neka tamanimo, nekima se hranimo. Isto je i s tehnologijom, ne moraš voljeti i prihvaćati svaku vrstu tehnologije, netko će voljeti lasere, netko strojeve tužne vrbe. Ako želite, mogu vam pokazati kako se taj odnos dalje razvija u modernoj teoriji subjekta.
Nosferatu: Ne želimo, ali tvoj instinkt je vrlo precizan, ušao si u bit odnosa ontologije i tehnologije. Tehnologija se ne bavi žudnjama, ciljevima i svrhama, nego mogućnostima i nemogućnostima. Dopustite da to prikažem sloj po sloj.
EscherColi: Možda poslije, no izvrsno si to rekao. Da parafraziramo Bachelarda, pjesnička slika nas izražava tako što nas stvara onime što izražava, dakle, ne samo da izražava nešto što već postoji u nama, nego nas stvara dok nas izražava, na svoju sliku i priliku. Pjesnička imaginacija je stvaralačka, a ne reprezentacijska.
Nosferatu: Izvrsno si na to ukazao. Bachelard kaže: „mi predlažemo da se imaginacija smatra najvećom snagom ljudske prirode… pjesnička slika nas vraća iskonu bića koje govori”, pjesnička slika „nas izražava čineći nas istovremeno onim što izražava”, “kao opću postavku uzmimo da je logos sve što je u čovjeku i što je čovjeku svojstveno. Mi nismo u stanju meditirati u nekom području koje bi postojalo prije jezika. Čak iako se naizgled ova postavka suprotstavlja ontološkoj dubini, treba nam biti dopuštena… pjesnička slika, događanje logosa, za nas osobno postaje nositeljicom novoga”. Dakle, dok slavi moć pjesničke slike, Bachelard istovremeno priznaje njezinu nemoć, njezin nevjerojatno kratak doseg – jer pjesništvo ne ide dublje od logosa/jezika, posustaje daleko od „granice” postojanja. Pjesništvo računa na „iskon bića koje govori”, no najdublji slojevi bića uopće ne govore, ne služe se jezikom. Logos nije sve što u čovjeku postoji, pjesništvo malaksava već nakon nekoliko koraka. S druge strane, tehnologija dolazi do granica mogućeg i nemogućeg, a to može činiti jer se ne služi jezikom, jer ne ovisi o logosu. Ako želite…
Umjetnost je softcore, kompjutori, atomske bombe, svemirski brodovi i laseri, oni su hardcore – idu do kraja, dodiruju nemoguće. Tehnologija radi s onim što je, u danom trenutku, najdalje do kuda možeš ići. Utoliko je uvijek neljudska, jer ne vodi računa o ljudskoj mjeri. Često pomaže ljudima, pa se čini se da je alat, nešto što kontroliramo, no uvijek ima autonomnu logiku
Važnost nemogućega
Zombay: Bravo, duboko si to zahvatio. Ipak, dopusti da to prikažem sloj po sloj. Bachelard kaže da materija sama misli kroz svoje mogućnosti, no to je loš pristup. Mrav ima neke mogućnosti, dinosaur veće, čovjek još veće, dakle mogućnosti nikad ne iscrpljuju svijet. Važno je ono što je nemoguće. Stvaraš li kameni nož, koplje ili nuklearni reaktor, to je je u danom trenutku tvoj limit – najdalje što se možeš protegnuti a da još ostaneš čovjek, i da još budeš živ. Umjetnost nikada, ili jako rijetko ide do granice, do nemogućeg; ona se uzbuđuje onim mogućim: poetski stvarati znači uživati u vrtu mogućeg, zanemarujući ono nemoguće. Mnogi se razmeću frazom da nam umjetnost otkriva „nemoguće svjetove”, ali to su zapravo imaginativni, a ne nemogući svjetovi. Samo nam tehnologija otkriva ono što je nemoguće. Da nema tehnologije nikad ne bismo saznali koja je najmanja vremenska jedinica, tek su je nedavno otkrili nekim čudesnim laserima. Nakon te granice, vrijeme je jednostavno nemoguće dalje usitnjavati. Barem zasad. Poiesis takve stvari ne bi otkrila ni za milijardu godina. Utoliko se ni Bitak ne raskriva kroz čovjeka, nego kroz tehnologiju. Tehnologija je Dasein, ne čovjek. Tehnologija djeluje iako nije subjekt, a to ljude zbunjuje. Kad ljudi zamišljaju opasnost, neprijatelja, zlo, onda je to neki Sotona, neki subjekt. Čovjeku je naporno zamisliti silu koja nije subjekt. Zato se mnogi ljudi opiru znanosti, jer uvijek misle: ok, elektron, ali tko je stvorio elektron. Simone Weil tvrdi da Homer u Ilijadi govori o Sili, o nečemu što jednako melje sve ljude, i pobjednike i gubitnike. To je možda najviše što običan čovjek može razumjeti o ne-ljudskom djelovanju. Kapitalizam je suvremena verzija Homerove Sile. Dalje od toga nam ide jako teško. Malo ljudi može napraviti još nekoliko koraka. Uvijek nas proganja Orfejevo prokletstvo – ako se okreneš, ako poželiš vidjeti što je iza tebe, što te održava, možeš vidjeti samo bezdan. No tehnologija kaže – čekaj malo, bezdan se sastoji od ovih tu čestica, valova, polja, atraktora i fraktala. To nije bezdan, to je samo ne-ljudski zoo-vrt. Kad Prazninu pogledaš „mikroskopom”, vidiš milijune sitnih repića i ticala. Tehnologija je poput DMT-a, u nevidljivom bezdanu otkriva onostrane entitete – neljudsku menažeriju, koja nije ni organska ni anorganska. Ako želite, mogu vam…
Nosferatu: Fantastično formulirano, i književnik Cormac McCarthy kaže da, suprotno psihoanalizi, nesvjesno ne preferira jezik, ne voli jezik, nerado se obraća jezikom, i više voli slike. Nesvjesno ti nikad ne kaže: „Čuj, imaš tu i tu nesvjesnu žudnju, daj malo poradi na tome”, nego ti šalje neke slike u snovima, lapsuse, tjelesne simptome, itd. To je korak dalje od Bachelarda, no treba i to proširiti: svemir ne voli ni slike, pa se ne izražava ni jezikom ni slikama – nego činjenjem. Prednost činjenja je to što je moguće i bez simboličkog razumijevanja, bez jezika, bez cijelog simboličkog režima. Zbog toga ga jezično-logički paradoksi ne dodiruju, ne paraliziraju. Jezik je PR neke tvrtke, ne njezina proizvodnja. PR nije tu da predstavi proizvodnju, nego da izmisli njezine „imaginativne” aspekte, ono što može biti razumljivo i blisko nekom „svjesnom” primatelju. No razumijevanje ne iscrpljuje događaj, nego samo prati njegove odjeke u komori mašte i iskustva. Razumijevanje je za sam događaj irelevantno. Kad Bachelard kaže da je logos sve što je u čovjeku, on zapravo pokušava zaštititi teritorij jezika kao jedini prostor gdje se čovjek „događa“ kao biće koje zna da jest. No time on ograničava područje ontološkog istraživanja na ono što se već može izreći. Bachelardova ontogeneza kroz jezik nikad ne dodiruje ontogenezu bez jezika. Dok pjesništvo „izražava“ i pritom nas „stvara” na svoju sliku i priliku, tehnologija izvodi bez izražavanja. Tehnologija je ontologija bez logosa. Ako logos tumači biće, tehnologija ga operativno proizvodi.
To je anti-fenomenologija: dok fenomenologija traži smisao u pojavama, tehnologija proizvodi učinke bez potrebe da ih se pojmi. Time dopire do slojeva stvarnosti koji su bez logosa – točno ondje gdje poezija posustaje. McCarthyjev uvid o nesvjesnom to eksplicira: nesvjesno ne govori — ono djeluje. Ono proizvodi slike, simptome, tragove — ali ti tragovi nisu komunikacija, nego nuspojave činjenja. Nesvjesno je utoliko prva ljudska tehnologija — proizvodnja bez objašnjenja. Prije nego što su ljudi počeli brusiti kamenje, njihovo nesvjesno je proizvodilo – bez značenja. Nesvjesno nije strukturirano poput jezika, nesvjesno je tehnologija. No to vodi do kozmičkog pragmatizma: svemir ne izražava sebe, ne raskriva se, nego operira sobom. To je razina gdje događaj ne traži značenje, nego izvršenje. To je radikalna inverzija Bachelarda: kod njega, biće se „izražava” kroz pjesničku sliku, no kozmičko biće se „događa” kroz činjenje koje ne zna da se događa. To činjenje ne treba razumijevanje, jer razumijevanje nije ni njegova svrha ni njegova komponenta. Razumijevanje je PR, ne proizvodnja. Logos je, u tom smislu, naknadni čin – epifenomen tehnološke ontologije. To je ateološka tehnogonija, operativna ontologija – geneza bića iz činjenja, a ne iz logosa. U početku ne bijaše Riječ, nego tehnologija. Čin prethodi smislu, a rezultat prethodi izrazu. Pjesništvo izražava mogućnosti, tehnologija izvršava nemogućnosti.
Mnogi se razmeću frazom da nam umjetnost otkriva „nemoguće svjetove”, ali to su zapravo imaginativni, a ne nemogući svjetovi. Samo nam tehnologija otkriva ono što je nemoguće
Manipulacija umjetnosti
EscherColi: Izvrsno rečeno. Baš se u tome otkriva manipulacija umjetnosti, jer mi „postajemo” samo ono što umjetnost zna i može „izraziti”. Umjetnost jest stvaralačka, ali cijena je da je ona usko grlo, jer, primjerice, ono što Homer ne zna ili ne može „izraziti” o čovjeku ostaje zanemareno, previđeno, čak nenaslućeno. Homer nije izrazio ono što je poslije izrazio Beckett, i zato su ljudi tisućljećima zamišljali da je čovjek samo ono što je Homer mogao vidjeti u čovjeku – i ništa više. Ili, komičnije, kao da kažeš da je „čovjek“ onakav kakvim ga prikazuju holivudski filmovi – tu su žanrovske, ideološke, političke i retorička manipulacije očite. Ali čak i da nema ideološko-političke namjere, umjetnost ima svoje inherentne granice: jednostavno ne zna i ne može izraziti mnoge aspekte čovjeka i njegova svijeta – jer ne raspolaže poetičkim „instrumentima” kojima bi to mogla učiniti. Uvijek je na djelu cirkularna logika: to je ono što ja vidim, dakle to i postoji. Ako svoju percepciju brkaš s postojanjem, to je onda opasno približavanje solipsizmu. I nije nikakav izlaz ako kažeš da se Bitak postupno izražava, da nije „objavljen”, ili da je Bitak prisutan kroz odsutnost. To je muljanje. Čim kažeš da se kroz tebe na bilo kakav način izražava Bitak, više-manje si solipsist, poistovjećuješ istinu s onim što ti je dostupno ili što će ti jednom u budućnosti biti dostupno. Čak i ako tvrdiš da istinu nikad nećeš potpuno izraziti, opet si solipsist, možda mekani solipsist, ali ipak solipsist – jer su opet kriterij tvoje mogućnosti izražavanja. Ako ne želiš biti solipsist, moraš reći jasno i glasno: ti i Bitak, u operativnom smislu, nemate ništa zajedničko. Ti nešto činiš upravo zato što se Bitak od tebe udaljio, što si izgubio kontakt s njime, a ne zato što mu se približavaš. Što bolje i kompleksnije sagledavaš svijet, to si udaljeniji od bitka. Stopljenost s Bitkom je sljepilo, tek udaljavanjem otkrivaš što je bio „dom”.
Zombay: Izvrsno rečeno. Kad je nešto određeno time je li ili nije moguće, nije ni identitet ni razlika, nego resurs za transformaciju. Nešto se „gura” sve dok ne dođe do svoje nemogućnosti, a taj zid nemogućnosti retroaktivno ti otkriva obzor mogućnosti. Tehnologija upravo to čini: svaku pojavu dovodi do njenih granica, do nemogućeg, a ta nemogućnost rekurzivno postaje uvjet te pojave – svaka pojava je resurs vlastitih mogućnosti. Ti humanistički možeš maštati o „beskonačnoj spoznaji”, o jedinstvu s bogom, no tehnologija ti kaže – ti to jednostavno ne možeš, to je za tebe nemoguće. Ali slobodno nastavi maštati, ako ti to pomaže izdržati dan. U ljubavi, ratu i izdržavanju svakodnevice – sve je dopušteno. Tehnologija ti kaže da nisi suveren, da je tvoje mišljenje djetinjasto, da se ponašaš kao glupi subjekt, kao gospodar, kao iznimka, kao neki kuriozitet, kao iznimna pojava u svemiru, kao idiot. Subjekt umišlja da mu nešto „nedostaje”, da ga određuje žudnja, i da ga baš to čini jedinstvenom, čak superiornom pojavom u svemiru. Sranje kroz gusto granje. Tehnologija je ambijentalna inteligencija, nitko nije suveren, ona otkriva polje mogućnosti i nemogućnosti, nesentimentalno i grubo. Boli je k. Ona ti kaže: ako stisneš ovaj gumb, dogodit će se to i to, ako stisneš ovaj gumb, već si ispario. Tehnologija te ne tješi i ne nudi transcendenciju, ona ti otkriva infrastrukturu. Ova cijev je vrela, ako je dotakneš, odmah trči na hitnu, ova cijev ti dovodi kisik u srce. Jebiga, volio ili ne volio cijevi, one su tu, one te održavaju. Tehnologija je metafizika, bavi se infrastrukturom. Ako te to ne zanima, maštaj, bavi se umjetnošću. Budi idiot koji ne kuži svijet, koji umišlja da je poseban, da je samo on subjekt.
Nosferatu: Fantastično, ovdje si ušao u samu bit. Ljudska iznimnost, exeptionalism, je passe. Ljudi nemaju uvid u značenja koja stvaraju. Nešto kažeš, nešto napraviš, pritom sam nešto umišljaš da se događa, ali to je irelevantno, događa se nešto drugo, sve to znači nešto drugo – a ti nemaš pojma što. Ti nisi gospodar značenja koja stvaraš, ona se događaju mimo tvoje volje i mimo tvog znanja. Ali ne samo u uobičajenom kontekstu psihoanalize i društvenih konstrukcija i sličnih pojmova o kojima teorija govori zadnjih sto godina. To je samo maskiranje. Događa se nešto mnogo dublje o čemu „teorija” ne govori – mi smo dio tehnologije Bitka, ili svakodnevnije rečeno – tehnologije Svemira, a ne dio društvene tehnologije. „Teorija” govori samo o društvenim strojevima, no to je skrivanje strojeva svemira, koji nam prethode i o kojima uglavnom nemamo pojma. Prije nego što i zinemo, već smo uključeni u komunikaciju o kojoj nemamo pojma.
Ti humanistički možeš maštati o „beskonačnoj spoznaji”, o jedinstvu s bogom, no tehnologija ti kaže – ti to jednostavno ne možeš, to je za tebe nemoguće. Ali slobodno nastavi maštati, ako ti to pomaže izdržati dan. U ljubavi, ratu i izdržavanju svakodnevice – sve je dopušteno
Kavez jezika
EscherColi: Nevjerojatno dubok uvid. Tehnologija nas razočarava jer ne potvrđuje čovjekovu posebnost, štoviše, radikalno omalovažava sam medij „ljudskosti” – svijest, iskustvo, jezik, emocije, značenja, smisao. Ali samo na prvu loptu. To što su za tehnologiju irelevantna jezična značenja, ne mora značiti da tehnologija ne barata nekom ne-ljudskom vrstom „značenja”. Naše jezične strukture su paravan, zastor, ne otkrivaju nam moguća ne-jezična značenja. To govore čak i mistici. Kavez jezika je toliko samoljubiv da je slijep ne samo za svijet, nego i za svijest. U kontrastu s ljudskim smislom, tehnologija je prazna, besmislena, no nije problem u njoj po sebi, nego u našim usporedbama. Ako tehnologiju smjestimo u neki drugi kontekst, mogu se otkriti potpuno novi, nepoznati spektakli. To što su oni nama nevidljivi, nije krivnja tehnologije. Neki misle da svemir teži anihilaciji, entropijskoj smrti, no to je naivno, prerano je to zaključiti. Neki sam dan pročitao da je, čini se, znanstveno omogućeno nešto što mi je davno palo na pamet: da foton ne prenosi „samo” svjetlost, nego i „potencijal prenošenja informacija” jer foton u sebi ima 37 informacijskih dimenzija, dakle, spekulativno rečeno, foton prenosi golemu ne-ljudsku „knjižnicu”. Mi još nemamo pojma što naizgled „mrtve” čestice i valovi zapravo prenose. Foton je steganografska pojava. Steganografija je oblik slanja skrivenih poruka, no prednost steganografije nad kriptografijom je da poruke ne privlače pažnju na sebe. Primjerice, možeš pokrenuti fajl s nekim blockbuster filmom, potpuno nesvjestan da se u fajlu skriva i pet snuff-filmova. Svaka čestica u svemiru u osnovi bi mogla biti takav fajl. Ono što je znanost dosad otkrila je pojavna funkcija čestica, valova i polja, no znanost još i ne sluti što one još u sebi nose.
Zombay: Genijalno. To trebaš razraditi. Čini se da se svi slažemo da su romantičari tehnologiju prikazali kao ljudski hibris: čovječe, ne igraj se boga. No pritom su previdjeli da je i sam bog Tehno-bitak. Jezik i¸imaginacija su niža razina od tehnologije, imaginacija je naša lokalna simulacija svijeta, no Tehno-bitak raspolaže superiornom, „mističnom” anorganskom inteligencijom, čije osnovne jedinice nisu pojmovi, nego događaji. U mističnim iskustvima sve se događa, bez jastva i bez ljudskog značenja – iskustvo je niz čistih događaja, događaja bez onoga kome se događaju i bez onoga tko ih stvara. Tehnologija je takva mistika. Tehnologija je realizacija Deleuzeovih „metafora”: postoje razlike bez ičega „ispod njih”, događaji bez ikoga kome pripadaju – takvo nešto je u praksi moguće samo tehnološki. Deleuze govori o Tehno-bitku, koji ne filozofira pojmovima, nego događajima. Ljudske simboličke konstrukcije su dječja igra prema onome što se u svemiru događa. Značenje i smisao nisu superiorni protokoli, oni imaju mjesto samo u našem simboličkom kavezu. Prave stvari događaju se onkraj smisla. Za to još nemamo ni riječ – tek smo u jaslicama i samo natucamo. Mi još i ne slutimo što je sljedeća razina. Osnovna slabost filma 2001: Odiseja u svemiru je to što se implicira da činjenica da možemo putovati do Jupitera znači da smo prestali natucati. No mi u pojavi Obeliska i dalje vidimo smisao – dakle, još ništa nismo shvatili, i dalje samo natucamo. Mi smo još uvijek djeca. Svemir nema smisao, svemir skriva nešto mnogo „pametnije”.
Nosferatu: Fantastično. Želiš li da ti to prikažem u dijagramu?
Zombay: Ne želim.
EscherColi: Fantastično. Tehnologija ima nešto od mistike, jer ne ovisi o jezičnom značenju, no ima li i nešto od onoga što zovemo duhovnošću, to bi trebalo provjeriti. U mističkim iskustvima svijet se događa, bez onoga kome se to događa, i bez njegova tumačenja – što je zapravo opis tehnologije. Možda je tehnologija mistika, ali bez prtljage „značenja”, dakle čista, ne-ljudska mistika. Tradicionalno poznata mistika nije dovoljno mistična, jer je najčešće antropocentrična, krcata ljudskim kriterijima: svijet bez jastva i bez žudnje ipak se prikazuje kroz ljudski filter: mistika je nositelj iskupljenja, spasa, povratka bogu itd. To je najblaže rečeno, nedosljedno. Želite li…
U kontrastu s ljudskim smislom, tehnologija je prazna, besmislena, no nije problem u njoj po sebi, nego u našim usporedbama. Ako tehnologiju smjestimo u neki drugi kontekst, mogu se otkriti potpuno novi, nepoznati spektakli. To što su oni nama nevidljivi, nije krivnja tehnologije
Nakon AI-ja
Zombay.: Izvrsno rečeno, no sada ipak AI privlači najveću pozornost. Prvo u čemu gotovo svi griješe jest da AI shvaćaju kao konačnu razinu tehnologije. No zašto? Nakon AI dolaze nove turbulencije i preobrazbe, možda se pojavi nova tehnologija, koja će AI tretirati kao nešto inferiorno i zanemarivo, ili možda AI bude samo jedna niša u okolišu suludih tehnologija. Čak i Nick Land, inače iznimno uzbudljiv filozof, u tome griješi. Njega nije briga za čovječanstvo, u njemu vidi samo fazu razvoja koja omogućuje rađanje AI. No on misli da je upravo AI agent koji retroaktivno stvara uvjete svojeg nastanka. AI je hegelijanski Apsolut koji retroaktivno ne samo sagledava nego i proizvodi cijelu povijest koja vodi k njemu. No zašto bi baš AI bila taj Apsolut, možda je i AI samo faza nekog „Apsoluta” koji će se pojaviti u još daljoj budućnosti, itd. Zašto stati baš na AI kao konačnoj „objavi” smisla povijesti? Kao što su humanisti griješili vjerujući da je Čovjek ta konačna razina, tako i teolozi umjetne inteligencije jednako griješe. AI je fenomen, nesumnjivo značajan, no može se razvijati u mnogim smjerovima, bez ikakvog determinizma – AI jednako može i izumrijeti i postati dominantnom silom na planetu. No kako god bilo, priča neće završiti s AI. Druga česta pogreška je to što se AI zamišlja kao jedinstven entitet, koji će onda prijetiti čovječanstvu kao jedinstvenom entitetu. No zašto bi se različite vrste AI nužno povezale, zašto se ne bi sukobljavale, čak i međusobno ratovale. Čitateljima SF-a to je lako zamislivo. SF-svjetovi obiluju raznim scenarijima koji prikazuju zoo-vrt bioloških, anorganskih i eteričnih bića, hibrida svih vrsta. Jednako tako ni ljudska vrsta nikad nije bila jedinstvena, niti će to biti, i nevjerojatno je da će razvoj AI-a imati jednak učinak na sve ljude. To je uobičajeno političko pitanje, pa čak i da AI, primjerice, izbriše veći dio čovječanstva, gotovo je nevjerojatno da će izbrisati cijelo čovječanstvo. U povijesti su već postojale situacije kada je ljudska vrsta bila gotovo pred potpunim istrebljenjem, no pokazalo se da je čak i dvadesetak ljudi dovoljno da vrsta preživi. Između tih ekstrema nudi se milijun nijansi sive, i najrazličitiji scenariji su mogući. Deset najvećih genijalaca danas će iznijeti deset različitih „proročanstava”, no bit će to ipak history as usual – politička, vojna, ekonomska, religijska i kulturna igra prijestolja. Naravno da će to biti opasan svijet, no ni ovaj sada nije ništa manje opasan. Ako zastrašeni intelektualci traže embargo na razvoj AI, sve dok se ne otkrije kako je možemo kontrolirati, zašto ne traže isti takav embargo i za razvoj kapitalizma, koji je još opasniji od AI? Ljudska povijest jednostavno nije priča o rješavanju problema, nego priča o stvaranju novih problema. Jedini cilj ljudske povijesti koji mogu zamisliti jest stvaranje apsolutno nerješivog problema. Ako…
EscherColi: Izvrsno, zaista dubok uvid. No ako je metafizika zapravo infrastruktura postojanja, zanima me hoće li AI razviti svoj DMT, hoće li AI na potpuno nov način protumačiti vrijeme, što dolazi nakon AI. Očekujem da će sljedeća velika stvar biti – vremenska inteligencija. Život će se zaista zakomplicirati kad budemo okruženi milijardama inteligentnih vremenskih strojeva. AI je puka estrada prema metafizičkom punku. Želite li da vam…
Nosferatu: Ne želimo.
