U kasno proljeće šume i polja pod usjevima presijecaju ceste, kanale i nasipe, a utabane staze križaju se s prilazima za traktore i kosilice. Riječni rukavac odebljao od kiše vrzma se livadama gdje miriše divlja kamilica, zrije slak, bjelasa se lišće pelina i zeleni preslica. Uz obale rukavca pod vrbama se gnijezde fazani. Kad ih se uskoro izlegne na stotine, dolina će se oriti njihovim gladnim kliktajima. Hranjeni kuglicama od sažvakanih mušica dan za danom će rasti pod krilima neuglednih grahorastih majki, štićeni od glodavaca, lisica i mačaka. Do jeseni umjet će letjeti, do listopada naučit će pobjeći metku ili lovačkom psu. A kad jesenski vjetar očerupa napuštena gnijezda i poljima raznese suhe buketiće slame i grančica, i kad prve kiše isperu ljeto iz krajolika, stasali fazančići ostat će prepušteni kiši i magli.
No pustimo promrzli listopad! Radi se ovdje o jednom događaju, isprva nevažnom, ali s vremenom itekako presudnom. Stvar je započela upravo uz nabujali riječni rukavac posred kojeg je od nakupine dijelova starih automobila i komada jantarno žute pur-pjene nastao Otok. Voda je u slapićima preko njega jurcala prema betonskoj cijevi u nedaleko gradsko vodocrpilište. Fazani su se klonili Otoka.
Pfuj, smrdi, često su na nj graktali, držeći se livade.
Bio je dakle svibanj, bilo je jutro kad se kao kroz otvor na nebu jedna ptičurina obrušila na Otok i čvrstim nogama nasjela na Fiatov auspuh nasađen na kulu od smeća. Pogled na pticu stvarao je dojam nevjerojatnog spoja jednostavne forme i obilne čarolije raznobojnosti; od crvenog perja kojim joj je obraslo tijelo, grimiza oko glave, nebesko plave čube ispod kljuna te pjega žutih poput polena. Zasad ćemo došljaka, da ga lakše zamislimo dok čekamo dulji opis, dodatno oslikati kao ne puno većega od fazana, pa čak niti od domaćih gusaka, s repom širine kuhinjskog elementa, visinom od pola metra i težinom oko dva kilograma.
Budući da gnijezda nisu bila blizu Otoku kako bi izbjegli ljude što onamo danomice dovlače metalni, plastični i građevinski otpad, fazanima je trebalo neko vrijeme da primijete neznančev dolazak. Istini za volju, ni on njih nije odmah uočio onako zabrinuto zagledan prema šumi kao da će mu odande stići neki prevažni odgovori. Najprije su ga spazile fazanice pa odmah stale trubiti o plamenom šarencu. To je dovabilo mužjake koji su ga opkolili pa ga uz kriktanje i pikiranje krenuli tjerati kao što i priliči kad je obrana vlastita komada krajolika u pitanju. No kako pridošlica nije ustuknuo ni milimetra, mužjaci su zaključili da treba odabrati jednoga od njih i poslati ga da otkrije došljakove namjere. Možda najstarijeg? Ili najjačeg? Ili najljepšeg? Nastupilo je previranje, ali ne zadugo jer se umiješao slučaj i jednog fazančića, radoznalog kako već mladi znaju biti, nesretno izbacio iz gnijezda. Premda je odmah stao pištati i dozivati majku, ona ga nije mogla čuti na suprotnom kraju doline gdje je sakupljala gusjenice, gliste i larve. Iz okolnih gnijezda nije mu bilo pomoći jer su svi gledali svoja posla pa je preostalo jedino da neznani riđoperac siđe sa svoje pozicije na poderanoj kamionskoj gumi i spasi ptića od napasti što su ga u sekundi mogle odvući u brlog ili ponijeti u kljunu. Tako je i učinio nježno prišavši malcu:
Satir Tragopan, predstavio se pa ga umirio mušicom i odnio natrag u gnijezdo, a potom se vratio pod prednji branik Corse.
Malo je reći da je taj Satirov potez među domaćima naišao na odobravanje.
To sve govori o kričavoperom, složili su se mužjaci s naknadnom pameti, dok su fazanice tvrdile da je njima već na prvi pogled bilo jasno kako je došljak dobronamjeran i da je uostalom i nepristojno biti nepovjerljiv, pogotovo kad je očigledno da je tip također fazan, a svi su fazani, zna se, jedna duša unatoč boji, duljini krila i repa te činjenici da su neki iz doline, a neki s Himalaje.
No kad već pričamo što je tko rekao prvi ili drugi, spomenimo i kako je nekoliko mladih fazana vođenih intuicijom, koja se obično u kasnijim godinama zna povući pred iskustvom, više puta pokušalo objasniti kako pitanje Satira Tragopana nije stvar njegova primanja ili ne primanja u zajednicu, već da bi se trebalo razmisliti o onome što govori, poslušati što priča o opasnosti, o dolasku strašne opasnosti iz njegova dijela svijeta, o planinama otkinutima od tla, morima što su se ulila u klance i bezglavo brzim vjetrovima što brišu pred sobom sav poznati život.
Ali znate kako to ide… tko ikad sluša mlade?
A sad je ionako svejedno. Doline više nema. Nema više ni tih mladih, ni mužjaka, ni fazanica. Ni ptića, ni gnijezda uz riječni rukavac, ni vrba. Neće ostati čak ni jeseni, a ako bi je opet nekada bilo, nije izvjesno da će biti zime da je slijedi. Kao da je preokrenula rukav Zemljom sad poput poderane podstave teče blatna vodurina i kotrljaju se brda baš kako je čitavog ljeta, sjedeći na kanistrima od benzina ili bubotcima od silikonskog kita, nagoviještao Satir Tragopan.
Doći će, govorio je i govorio i kao lud napuhivao čubu crveniju od krvi da bi fazanima dočarao strahotu prijetnje.
Sad je ionako svejedno. Nema više ni Satira Tragopana, kao što uskoro u ovoj priči neće biti niti vas ne pobjegnete li vođeni žanrovskim pripovjedačem u krimić ili na primjer u priču o nečijem djetinjstvu u dolini gdje u kasno proljeće šume i polja pod usjevima presijecaju ceste, kanale i nasipe, a utabane staze križaju se s prilazima za traktore i kosilice.
Tekst je dio serijala „Ekoknjiževnost” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije. Druge tekstove iz serijala pročitajte na sljedećoj poveznici.
