Što je žena kad se odmara? Kad su joj noge čvrsto na zemlji ili kad se klate preko stolice, a ne kad je, uslijed različitih gravitacijskih polja, rastrgana u svim smjerovima. Je li žena ikad zapravo slobodna od sila povlačenja društvenih konvencija, ljudi i predmeta oko nje, generacijskih trauma, patrijarhata? Pitanja su to kojima se bavi roman Gravitacije.
Senka Marić već je pokazala izniman smisao za dokumentiranje ženske intime u svome, Mešom Selimovićem nagrađenom prvijencu Kintsugi tijela u kojem tematizira vlastitu fizičku i emocionalnu borbu s dijagnozom raka. Bolest se kao tema provlači i kroz Gravitacije koje preko prikaza individualnih sudbina, prvenstveno ženskih, oslikavaju društvene silnice koje tim životima upravljaju.
Rak kao patologija prostora
Rak je u romanu Kintsugi tijela doslovan, a u Gravitacijama gotovo društveni fenomen, i to na onaj način na koji Susan Sontag raspravlja o raku kao metafori u svom eseju Bolest kao metafora, onome što kvari i konzumira svoga domaćina, polagano i sustavno. Rak je nevidljiv dok ne dođe do svog finalnog stadija, a dijagnoza ne mora biti popraćena bilo kakvim, naoko vidljivim, fizičkim promjenama. Protagonistica Kintsugija promatra u zrcalu svoje tijelo koje ne odaje zlokobne znakove, ali za koje zna da će uskoro biti poharano, “isključeno” iz onog što se smatra normalnim i uobičajenim.
“Rak djeluje polako, podmuklo (…); i među najranije figurativne upotrebe raka spadaju metafore za ‚besposlenost‘ i ‚lijenost‘. Metaforički, rak je ne toliko bolest vremena koliko bolest ili patologija prostora”, navodi Sontag. Ovu patologiju Gravitacije razotkrivaju suprotstavljajući uposlenost i besposlenost, zatvoreni prostor i otvoreno polje, a osobit naglasak je na podmuklom napredovanju onog neizrečenoga i nedijagnosticiranoga koje se poput štafete predaje među generacijama.
Bolest se kao tema provlači i kroz Gravitacije koje preko prikaza individualnih sudbina, prvenstveno ženskih, oslikavaju društvene silnice koje tim životima upravljaju
Žena je pokret
Tematski, roman prati Đulsu i Hibu koje su Mikine bake, životne pratiteljice u svijetu na čiju društvenu sliku vrijeme teško da utječe. Njihove biografije pratimo kroz fragmente koje nam pripovijedaju spomenute junakinje. One će svojim pričama zahvatiti jedno životno razdoblje žena i ženske povijesti koje se proteže od dvadesetih godina prošlog stoljeća u ruralnoj sredini do urbanih dvadesetih i nama bliske sadašnjosti. Iz te fragmentarnosti tek periferno izranjanju muškarci, iako je njihov učinak na ženske živote itekako presudan. Za njima se, također, čezne, oni su nasilnici ili u najboljem slučaju sasvim bezopasni, ali priča im ne daje pravo glasa – njihove motivacije ili probleme samo nagađamo i iščitavamo iz učinaka koje imaju.
Žene, pak, u romanu Senke Marić neprestano su u pokretu. Njihove osobnosti ispisane su upravo kroz ono što rade i što ih okružuje: “Tu ću naučiti da je žena pokret. Tijelo koje se neprekidno kreće. Niz sitnih radnji, od ranog jutra do duboke, mrkle noći.” Rad i patrijarhat nerazdvojivo su združeni. Kad nove generacije žena ulaze u polje rada izvan kuće, on je tek dodatak uklesanim postavkama, a ne emancipacijsko sredstvo kojem su se feministice nadale. Đulsa i Hiba, svaka na svoj način, opiru se postojećem stanju, ali zato što nema pravog pogleda u život prethodnica, bake se u životu unuke pretvaraju u nevidljive simptome: u bolest koja razara iznutra ili gravitacijska polja koja neobjašnjivo privlače.
Vesela i iskričava baka Hiba vezana je uz svoju kuću i baštu gdje neprestano čisti i sadi cvijeće, a pasivnost i šutnja njezine sušte suprotnosti, bake Đulse, zapravo su poziv na promjenu stanja. Đulsin lik predstavlja odbijanje kao krajnji čin otpora, odvajanje od svijeta u kojem se ne može ostvariti kao osoba. Dok jedna opominje oko prašine i predlaže pravljenje ajvara kao načina da se ubiju dani, druga apelira na unuku: “Ne slušaj je. Procijeni kad je pravi trenutak i kreni preko polja.”
U svijetu koji je nemilosrdan ili podložan praktičnim računicama muškaraca, protagonistkinje se povlače, svaka na svoj način. Hiba radi na svojoj kući, ono što bi bell hooks iščitavajući prakse koje proizlaze iz klasne i društvene neprivilegiranosti, mogla nazvati mjestom otpora u kojem njegova stanovnica nije podložna dehumanizaciji. Đulsa pak danima leži, ona je neumoljivo tužna na mjestu koje od nje traži da bude sretna majka i žena. Odmor kao otpor strukturama Đulsin je subverzivni trenutak koji je gnjavaža za sve oko nje. Iz tog mjesta proizlazi njezin krik prema unuci da svoj pokret napravi iz trenutka odmora, a ne iz zauzetosti koja će je uvući u uobičajeni žrvanj. Đulsin trenutak nikad ne dolazi, ali ona se nada da će doći za one poslije nje. S obzirom na to da Đulsin otpor ne proizlazi iz svjesne odluke i da i sama ne može uočiti uzročno-posljedičnu vezu, ona osuđuje na nerazumijevanje i sve oko sebe.
Zbog nerazumijevanja one često jedna drugoj okreću leđa. Mika o svojem lošem iskustvu majčinstva i braka ne govori svojim bakama. Iz Mikinih razloga progovara i način na koji spisateljica tretira teme ovog romana: “Ne kažem ništa od toga. O takvim stvarima se ne govori. Mora se rubno, izvana, nikad iznutra.”
Rad i patrijarhat nerazdvojivo su združeni. Kad nove generacije žena ulaze u polje rada izvan kuće, on je tek dodatak uklesanim postavkama, a ne emancipacijsko sredstvo kojem su se feministice nadale
Transgeneracijsko naslijeđe
Iako je Mika sveučilišna profesorica koja živi u gradu, njezine su “boljke” iste, a na njih je nadodana samo pobjeda drugovalovskog feminizma. Njezin život nisu više polje i bašta, nego ulice grada, odlazak na posao i kave s prijateljicama, ali suštinski ona ostaje zarobljena u okvirima generacija prije nje, jer se unutar suvremenog društva ne uspijeva ostvariti kao osoba u skladu sa zahtjevima vremena u kojem živi. Rad i individualizam ne donose emancipaciju, na to Miku i ostale protagonistkinje upozorava i grčki kor koji autorica ubacuje kao simbol prethodnih generacija žena koje upozoravaju i opominju. Međutim, koja će prva iskoračiti iz kora i započeti dijalog sa svim prošlim i budućim generacijama?
Senka Marić uspijeva i u svom drugom romanu uhvatiti poetičnost svakodnevnice i zlokobnost koja vreba iz njezinih skrivenih značenja. Gravitacije vrijedi pročitati zbog suptilnog tretiranja tema kućanskog i plaćenog rada, bolesti, traume i načina na koje prošlost uvijek iznova izranja u sadašnjosti. Njezini su uvidi nježni, bez želje za prodikom ili iscrpljivanjem u analizi, proizlaze prirodno iz života koji se često žive nesvjesno i s određenim automatizmom. Senka Marić te živote zaustavlja na svojim stranicama, ali prepušta čitateljici da u njima pronađe vlastiti smisao.