Kad sam proteklog ljeta na čitanje dobila hrvatsko izdanje romana Sjene nad Hudsonom Isaaca Bashevisa Singera (1902-1991) o toj tek otisnutoj knjizi otprije nisam znala ništa. Njegov urednik, ushićen zbog ovog za njega vrlo osobnog izbora pojasnio je faktografsku pozadinu: šezdeset i pet godina od prvog pojavljivanja u izvorniku sada preveden i kod nas, roman je inicijalno u nastavcima objavljivan u novinama, a prvobitno pisane na jidišu, te prozne fragmente na engleski je krajem 1950-ih, uz pomoć suradnika, preveo sam autor. Kad su se kraće, za novinske svrhe serijalizirane proze, ovaj put kao kompaktna romaneskna cjelina, našle ponovo prevedene na engleski i ukoričene u njujorškoj izdavačkoj kući Farrar, Straus and Giroux, Singer je bio već sedam godina mrtav.
Jedan je to od onih naslova oko kojih se nakladnici potrude u ime velikih knjiških ljubavi, ne mareći za tržišni uspjeh, sretni zbog mogućnosti da publici ponude nešto vrijedno, u što najintimnije vjeruju. Ciljna skupina novih prijevoda prošlostoljetnih klasika mlađe su generacije koje brojne kanonizirane autore, ako nisu u lektiri, nisu dospjele upoznati. Ovaj Singerov roman, međutim, dobitak je prije svega za ozbiljnije čitatelje koji su svojevremeno iščitavali njegova odabrana djela, jer na naše jezike dosad u tim nizovima – a objavljivali su ih u Zagrebu Mozaik knjiga, Mladost i Znanje, a u Sarajevu Svjetlost – nije prevođen.
Njujorške godine grozničavog vitalizma
Četrdesetak godina nakon što će Singerova popularnost iz 1980-ih i s početaka 1990-ih u nas posve okopnjeti, skeptično prolistavam knjižni blok dimenzija prosječnog rječnika, s generičkom ilustracijom bruklinškog mosta na koricama, odlučna steći bar letimičan dojam o tekstu. Preletjet ću dijagonalno, pomislim naivno pa nestanem na čitav jedan vikend za sav svoj svijet, potpuno obuzeta tuđim, onim poljskih Židova u američkom egzilu. Uzevši u obzir vremensko-prostornu odrednicu romana, a to je druga polovina njujorških 1940-ih, jasno je da su ovi ljudi, taj povlašteni krug, u kratkom periodu nakon Holokausta uspjeli na drugom kontinentu iznova uspostaviti svoje građanske egzistencije, očuvati prijeratne ljubavničke i prijateljske odnose ili pak sebe osmislivši nanovo, otpustiti nekadašnji život, koji im je u domovini ionako otet pa poništen. Riječ je o pojedincima nevjerojatno sretnima i nezamislivo nesretnima, ispunjenim zahvalnošću, još više grizodušjem, a tu je i teret religije koja ponekima od njih doživotno pomračuje horizont.
Veličanstveno je u kojoj mjeri njihovi novi životi vriju, a poslovi bujaju; jer, evo, vrti se novac, priređuju se soareje, upušta se u frivolne ili sudbinske, nerijetko triangularne veze, sanjari se i srlja, najčešće sve u isti čas. Začudna je sposobnost samoočuvanja i brze regeneracije Singerovih desetak odabranih protagonista, pogotovo ako znamo da su mnoga od tih lica jedini preostali članovi svojih užih pa i širih obitelji, gdjetko od njih preživjevši i logore. Preostali su ti sretnici ili „sretnici“ kako bi svjedočili kolektivnu traumu, ali i kako bi svojom prisutnošću podsjećali da tolikih više nema; pozicija privilegirajuća i devastirajuća, kako s time živjeti? Razumljivo je, takva iskustva generiraju grozničav vitalitet, a ovu knjigu baš ta rubnost čini jezivim koncentratom užitka i ambicije, jer u živosti Singerovih „povlaštenika“ više je histeričnog očaja nego zdrave vedrine; prividna poduzetnost samo je naličje krajnjeg nihilizma. Jednom odbačeni s onu stranu smrti, znat će ti ljudi iskoristiti poklonjenu priliku, no hoće li naći zadovoljstvo i mir, ostaje otvoreno. Singerov roman, kako bilo, čitamo kao apoteozu snage i istrajnosti jednog unesrećenog naroda.
Izlaganje je pothlađeno i objektivizirano s povelikom dozom tinjajućeg pesimizma, a kompozicijski ovaj roman jedan je od onih tradicionalnih koji se čitaju s respektom prema književnom umijeću, ali i s lakoćom jer intuicija nam otpočetka govori da će nas autor kroz priču provesti čvrstom rukom. Za taj efekt opuštenosti kod hrvatskog čitatelja i više od autora zaslužan je Tomislav Kuzmanović, prevoditelj čije je ime na naslovnici osigurač od jezičnih stresova, njegov potpis upućenijima je jamstvo za promišljena rješenja i s mjerom uglačane rečenice. Važno je da je prevoditelj dorastao zadatku, toga su pažljivi čitatelji svjesni, no tijekom ovog čitanja nametnut će se i svijest o važnosti klasika; ako se do sada o tome nije razmišljalo, uvjerena sam da će svatko koga ovaj roman povuče u svoj vir osvijestiti kako im se itekako vrijedi vraćati, toliko je u tim knjigama „otprije“ mudrih i neprolaznih uvida da one o nama govore točnije od mnogih suvremenih.
Opisana iskustva generiraju grozničav vitalitet, a ovu knjigu upravo ta rubnost čini jezivim koncentratom užitka i ambicije. U živosti Singerovih „povlaštenika“ više je histeričnog očaja nego zdrave vedrine
Veze, interakcije, konstelacije
Napokon, o čemu piše ovaj američki književnik i esejist poljskog porijekla, Nobelovac od 1978, u svojoj posthumno objavljenoj knjizi koja se otvara svečanom večerom, u raskošnom stanu moćnog investitora Borisa Makavera koji rado okuplja probrano društvo? Dok Singer portretira goste za stolom, redom i pomno razlažući fizionomije, društvene i poslovne pozicije, međusobne poveznice iz prijeratne Europe te individualne otklone svakog od njih, čitatelj se na mahove dosađuje, jer ti ljudi još su mu strani i u dvojbi je trebaju li mu oni uopće, ima li zaron na 750 stranica smisla kad za to vrijeme stigne pročitati pet, šest neusporedivo ekonomičnijih naslova. Ako kolebljivac izdrži do portreta Anne, domaćinove kćeri, prostora za uzmak neće više biti. Annu možemo smatrati ishodištem svih muško-ženskih zavrzlama koje slijede, iako je akcelerator komplikacija ipak netko drugi, Hertz Dovid Grein, Singerov alter ego.
Tridesetogodišnjakinja koja je oduvijek imala sve, u drugom je braku sa zapuštenim cinikom koji ju je silno privlačio, dok ne uvidi da se ništa ne može s čovjekom dokonim, hvalisavim, a depresivnim, koji je profesionalno do apsurda neupotrebljiv, pravnikom koji bez pravosudnog ispita ni u Varšavi nije smio prakticirati struku. Prije njega bila je Anna udana za komičara i amoralnog luđaka koji je na njihovo bračno putovanje vodio ljubavnicu skrivajući je u hotelima u kojima su odsjedali. Defileu katastrofalno pogrešnih odabranika Anna će te večeri pridodati još jednog, zavodeći starijeg muškarca kojem će ona biti treća fatalna ljubav, kao uostalom i on njoj, doduše u njegovom slučaju niz nije sukcesivan nego usporedan. Budući da Singer veći značaj daje Greinovoj vizuri i njegovim partnericama, službenoj i tajnoj, jer usred kulminacije romanse s Annom njegov brak kao i dugogodišnja ljubavnička veza još su aktualne, njega pozicioniramo kao središnjeg protagonista, kao fokalnu točku oko koje zbivanja prokuhavaju, no fabula se evidentno pokreće s Anninom potrebom za promjenom bračnog statusa, odnosno za ljubavnom utopijom.
U razdoblju zaljubljenog nasrtanja na tog njujorškog burzovnog konzultanta, nekoć matematičkog i šahovskog genija u Poljskoj, privatno rastrzanog, neodlučnog, a lakomog, Anna je kontakt s prvim besprizornim mužem u potpunosti prekinula (kasnije će se i Yasha Kotik ukazati u New Yorku uznapredovavši od pripadnika varšavske glumačke trupe do holivudskog glumca, a nekadašnja intimna povezanost nastavit će se i kao poslovna suradnja), a sa sadašnjim se prisiljava ostati zato što joj otac, sluđen njenim budalastim ponašanjem, diže larmu i prijeti skandalom pa i oduzimanjem nasljedstva. Drugim zetom stari Makaver nimalo nije zadovoljan, Greina poštuje, čak i voli, ali još jedan razvod svoje kćeri, uz posljedično razbucavanje Greinove obitelji, on kao ortodoksni vjernik nije kadar tolerirati.
Dok se Anna blokirana formama i očevim autoritetom, ali bez emocionalnih repova prepušta svježoj fascinaciji, kod Greina je situacija drugačija i neusporedivo složenija. Grein je opčinjen Annom što ne umanjuje njegove emocije za ostale žene koje naizmjenice jednu zbog druge ostavlja pa im se periodički objema istodobno vraća. Njih dvije međusobno su karakterno, ali i odnošenjem spram njega komplementarne, recimo da bismo ih mogli odrediti kao prijateljicu_majku i ljubavnicu, kao agape i eros. Leah i Esther oprečnih su svjetonazora i životnih stilova i kao takve u kombinaciji tvore za Greina idealnu cjelinu. Leah je pobožna, prerano ostarjela žena predana roditeljstvu koja prihvaća suprugovu nevjeru jer obiteljsko zajedništvo joj je prioritet, pri čemu je samoj sebi najmanje bitna, da bi i ona, kad poodrasloj djeci više nije nužna, zanemarila domaćinstvo zbog trgovine i antikviteta. Esther pak, koju vizualiziramo kao izrazito privlačnu ženu maslinaste puti i zelenih očiju, odjevenu u boho stilu, intelektualka je, kreativna i buntovna, sklona alkoholu i suicidalnim idejama. Ona Greina ne ucjenjuje i ne ograničava, no u četrdesetima ipak pati što nema nekoga svoga na koga može računati, pa i rutiniranu svakodnevnost kakve se boji, ali je i priželjkuje.
Leah u svom besmislenom braku teško fizički obolijeva, a Esther gubi psihičku stabilnost u dvama kalkulantskim brakovima, najprije s primitivnim poduzetnikom, a onda s postarijim psihoanalitičarem. Obojica su sve što ona nije i ništa od onoga što joj treba; između dva bračna podbačaja dobit će šansu za idilu s Greinom u nekoj ruralnoj nedođiji kamo bježe od svoje u New Yorku sveprisutne izbjegličke zajednice što će se završiti tragikomičnim fijaskom, kao što se i Greinov ekskurs s Annom u Miami pokazao golemom pogreškom.
Njegova balansiranja između obaveza prema obitelji i prepuštanja ljubavničkim eskapadama, više ili manje spretna snalaženja u različitim oblicima ljubavi prema trima ženama, sva ta autodestruktivna previranja privest će se kraju sasvim radikalno, povlačenjem u religioznost, u tumačenju tarota bila bi to faza pustinjaka. Kod Anne će se aktivirati očev gen za biznis, jer neshvatljivo neuspješna u emocionalnoj sferi, a cijepljena od gubitničkog i samoubilačkog mentaliteta, odlučuje se fokusirati na novac. Annin otac pak, kad mu se kapital nađe u opasnosti, zasniva u visokoj dobi novu obitelj sa ženom za koju je s obzirom na godine čudo da je zanijela, no ni tu Singer ne dozvoljava optimizam novog početka jer dječačić se rađa sa stanovitim deformitetom.
Singer nas ostavlja bez utjehe, bez odgovora, jedno je sigurno, nitko od njegovih likova neće ostvariti ono čemu je težio, pitanje je jedino tko će od njih kapitalizirati gubitak ideala i najintimnije poraze, jer imperativ materijalnoga nameće se kao jedina religija modernog doba
Društvena freska s glamuroznim štihom
Sjajno je prepustiti se dinamici teksta koji nas nezaustavljivo švenka između društvenih konvencija i kontroverznih postupaka protagonista, martirija njihovih polumrtvih duša i inzistiranja na visokofrekventnoj joie de vivre. Sve ovo nalik je vrhunski produciranoj seriji, nikako filmu jer previše je tu sadržaja, relacije među likovima pomnjivo se razrađuju, ali i često mijenjaju, a to traje; za te rukavce i digresije, paralelitete i kolizije, sunovrate, pa bljeskovite uzlete potrebna je autorska, ali i čitateljska izdržljivost.
Sjene nad Hudsonom bez pretjerivanja kapitalan su knjiški ulov za napredne čitače, otežao od Singerovih filozofskih opsesija, ponegdje opterećen repetitivnošću, a opet neočekivano protočan mehanizam koji čitatelja meko propušta u svoju hiperrealističku naraciju, pomaman ritam i diskurzivne prebačaje. Društvena freska s glamuroznim štihom, ljubavna melodrama koja se promeće u studiju mentaliteta i karaktera, saga o razbijenim obiteljima za koje nema nade, implicitna drama o židovskom stradanju; sjenke nad fotogeničnom rijekom iz naslova za Singera su nacizam, tek okončan Drugi svjetski rat, na koncu nepopravljive sudbine pridošlih Europljana koji izmučeni, izmijenjeni i asimilirani pokušavaju krenuti ispočetka.
U fikciju su ugrađene ruminacije o moralu i vjeri, o ljudskim slabostima, naposljetku, o najvećim od svih tema, sreći, slobodi i ljubavi – ima li ih zapravo, ili su tek konstrukti. Singer nas ostavlja bez utjehe, bez odgovora, jedno je sigurno, nitko od njegovih likova neće ostvariti čemu je težio, pitanje je jedino tko će od njih kapitalizirati gubitak ideala i najintimnije poraze, jer imperativ materijalnoga nameće se kao jedina religija modernog doba. Hedonizam nad duhovnošću, cinizam nad humanizmom, ovoj civilizaciji nema spasa, zdvajao je Isaac Bashevis Singer sredinom prošlog stoljeća, njegovo turobno rezoniranje ne može nam danas biti bliže.
