Neku godinu dana prije sam postao glavni urednik u AGM-u d.o.o. i tu polučio nekakvu zapaženost, uspjehe, najviše zahvaljujući Vedrani Rudan, kad mi se javio Renato Baretić. Znao sam čovjeka samo preko Ferala, pita bih li ja izdao njegove kolumne o TV-programu – tada se TV još gledao, čak i HTV.
Volio sam njegove kolumne, ali mogao je on po meni više, u kompleksnija djela, vidjelo se to po mekoj ruci, razgibanoj rečenici, brzoj glavi, vedrom i prodornom duhu. Najvažnije, ufino je znao reći ružno i opake stvari pobrojati, a da nikoga ne razljuti i sud da izbjegne, što je bila i ostala rijetka vrlina. Na sastanku u Vinodolu, pitao sam ga ima li kakve beletristike kojim slučajem? Ima, kaže, ovim tempom za najranije pet godina mogao bi nešto poroditi. Ded, pliz, pošalji, rekao sam. Stigao je za koji dan mail, eto dijela prikvačmenta, uvijek u njegovu slučaju napisanog u scenarističkom courier new 12 fontu, prored 1,5 redak:
„Ponovit ću: u vrijeme napadâ na ‚Novo doba’, često praćenih besmislenim usporedbama s ‚Malim mistom’ i, ponekad, još besmislenijima sa ‚Životom na sjeveru’ (koji je istovremeno išao u reprizi, valjda je u tome stvar) palo mi je na pamet da započnem raditi scenarij TV-serije koja bi objedinila, što je više i što je bolje moguće, najjače adute spomenutih dviju, pa da onda vidimo čiji dedo voza skejtborda… Dr. Joela Fleischmana pretvorio sam u vladina povjerenika na izmišljenom hrvatskom otoku, dovoljno udaljenom, dovoljno izoliranom i dovoljno opičenom da, kao u Cicelyju, i najnevjerojatniji malomišćanski apsurd tu izgleda normalno. Svima, osim povjereniku Fleischmanu, jasno.
Brzo mi je dozvizdilo razmišljati o toj priči kao o scenariju. Pun mi je vitalni organ scenarija! Ja ću napraviti roman, a ako netko poželi iz njega raditi scenarij, neka mu, nek se sam znoji, nakon što plati autorska prava. (…)“
Rađanje otočkog svijeta
Na temelju prvih 30-ak kartica, od kojih smo pola bacili, dobio je ugovor za roman i obećanje da nakon njega idemo van i s kolumnama, ali hajmo prvo ovo zgotoviti. Otprilike svakih desetak dana slao mi je novi arak, ugrubo je znao kamo ide, ne u detalje kako tamo doći, imao je sinopsis s nekoliko alternativnih krajeva, ali jedrilo se dobro. Ja sam promptno pisao svoje komentare i impresije, telefoni su se užarili – posebno kada je trebalo ubiti Tonina, to ubojstvo je trajalo dobre tri noći, tek tada se dobri prevoditelj ugušio od vlastitog jezika – i u roku trudnoće Osmi povjerenik je bio dovršen i objavljen 2003. godine, početkom prosinca. Bio sam uvjeren da će ova knjiga završiti u lektiri. I naivan, iako nije da je bolji profesori ne obrađuju. Uskoro su počele stizati poruke čitatelja, sažeti bi ih se moglo u: žao mi je što sam završio/la, što nema još, fenomenalno, nikad viđeno… Osmi povjerenik je 2004. godine pokupio sve relevantne nagrade, osim one ne baš najrelevantnije Slobodne Dalmacije, u kojoj je Baretić tada bio zaposlen, i Jutarnjeg lista čiji mi je član žirija rekao – razumijem taj rezon – svi znamo da je Povjerenik odlična knjiga, trebalo je istaknuti još koju.
Otočki alternativni svijet koji je Baretić stvorio i ozvučio izmišljenim trećićanskim, miksom talijanštine, anglizama i dalmatinsko-otočnog dijalekta, što može samo netko finog uha i sluha, nezavršeni fonetičar recimo, pa još blagoslovljen ludizmom i inteligencijom (IQ 153 doznao sam tek nedavno), širio je optimizam i pružao nadu. Na Trećiću je sve bilo poredano i organizirano na autentično-alternativan način, od financija, preko nabave do distribucije, bio je to svijet dugovječnih, prijateljski nastrojen prema migrantima, ekološki zaokružen, s lokalnom mitologijom i herojima, s puno razloga da se ne inkorporira u tadašnju ili sadašnju Hrvatsku. Posebno je bila impresivna galerija likova i njihovih jezika, ako dobro pamtim, osam smo jezičnih slojeva izdvojili, glasova u romanu, neki su ostali slabo primijećeni, kao razlika između drugićanskoga i trećićanskoga. O mukama po prijevodu nitko nije razmišljao, ali našlo se hrabrih i vještih koji su vremenom knjigu preveli na, redom, makedonski, slovenski, ukrajinski, njemački, francuski i ruski. Barni im je izdašno pomagao, pravo mu budi, sam si je to skrivio. Od svih promocija najljepša je bila ona iz 2008. s oblucima iz Dunava, čaršavima i ambijentalnim zvukovima koju je organizirao Arsenijevićev Rende u beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju, nakon koje smo na tulumu kod Jele – to je onaj party-stan iz filma Munje – pred jutro upoznali i iskovali prijateljstvo sa Slavoljubom Stankovićem. Iz te čarolije rođen je Slavoljubov roman Split u kojem smo Barni i ja dobili likove.
Pričaj mi o njoj
Tijekom bliskog i intenzivnog rada na Povjereniku, koji se dijelom odvijao na moru, kada se moja mala obitelj preimenovala u Kvasinožiće, postali smo autorsko-urednički tandem, tako je i ostalo. Koliko je to bilo prepoznato shvatio sam ovih dana, kada mi je stiglo puno poruka s izrazima sućuti. Kao da mi je umro netko od rodbine. Rodbine po izboru, kako i jest.
Održao sam riječ i objavio mu TV-kolumne skupljene u knjizi Kadrovi kadra, pa još i drugu zbirku poezije, Kome ćemo pisati razglednice (prvu, Riječi iz džepova, objavio je u nakladi Ferala. Iz te poezije provirivao je duh Ivana Slamniga, pjesnika o kojem je Barni prijavio diplomski rad.
Nismo postali nego ostali prijatelji, jer bili smo to oduvijek, samo smo se trebali sresti. To se potvrđivalo, proputovali smo zajedno planinc i dolanc, sanjali sajmove, regiju, ukrajine i njemačke, dobacili i do Kine, i baš se dobro zabavljali, uvijek spremni za psine, toksine i adrenaline, pa i nadrealine. Super je vozio i DJ-ao, preferirao razne ritmične songove, svirao je udaraljke, ili udarao, kao li se već kaže, i Arsena. I Arsen njega.
Slava i prodavanost Povjerenika je trajala, ali došlo je vrijeme za drugi roman, što je nakon uspjeha prvoga diglo letvicu očekivanja javnosti do olimpijskih visina i proporcionalno toliko povećalo pritisak na autora. Iluzorno je bilo očekivati da će se uspjeh ponoviti, no sve to znanje nije Barniju puno olakšavalo. Osim toga, uspjeh rađa zavist, u to se tek trebao uvjeriti, da nisu svi ljudi poput njega, naprosto dobri, da sve ne veseli tuđi uspjeh.
Priča za novi roman bila je moćna, volio bih je vidjeti ekraniziranu, tagline koji je Barni ingeniozno i precizno smislio bio je „ljubavni trokut udvoje“. Pričaj mi o njoj je velik roman, ali optimizam Povjerenika, a optimizam se uvijek honorira, ništa nije moglo nadomjestiti. Da mu je Pričaj mi o njoj bio prvi roman, svi bi ga neštedimice hvalili. Neka dodam da i danas znam ljude kojima je to najdraži ili najbolji Baretićev roman. Nije to ništa čudno, jer kompleksni su svi njegovi romani, ima u njima mjesta i materijala za svakakve uvide i doživljaje što pokazuju kazališne i filmske adaptacije Povjerenika. Doduše, nijedna mi nije bila po ukusu, mada nekima ne niječem legitimnost interpretacije. S nekima i u tome imam problem.
Nismo postali nego zapravo ostali prijatelji, jer bili smo to oduvijek, samo smo se trebali sresti. To se potvrđivalo, proputovali smo zajedno planinc i dolanc, sanjali sajmove, regiju, ukrajine i njemačke, dobacili i do Kine, i baš se dobro zabavljali, uvijek spremni za psine, toksine i adrenaline, pa i nadrealine
Ekskluzivnost Grand hotela
Treći roman Hotel Grand Baretić je počeo pisati na rezidenciji u belgijskoj vili Hellebosch u Vollezeleu, koju mi je opisao riječima „selo i drkanje“. Opet mi ga je slao sukcesivno, dosta dugo je nastajao, a onda ušao u cajtnot. Kada je nastajala zadnja trećina predložio sam neke radikalnije rasplete, ali dvije su bile prepreke: prva temporalna koja je tražila retroaktivne promjene teksta, a druga ljudska. Barni je bio blaži čovjek od mene, kako prema ljudima, tako i prema svojim likovima. Hotel Grand je formalno bio igra s tada popularnom formom bloga. Na blurbu sam napisao:
„Na blog stanovitog Julia, posvećen književnosti, upada nepozvani gost pod nickom Condoleezo i počinje tamo ostavljati ulomke svojeg romana, možda autobiografskog. Između posjetitelja bloga te Julia i Condoleeza razvija se živahna prepiska i polemika oko tog rukopisa i priče u kojoj 25-godišnji Filip pokušava naći tragove prošlosti u prostoru svog djetinjstva, u hotelu Grand, u neimenovanom dalmatinskom gradu, kamo se vraća kako bi obavio nešto čime će napokon završiti svoje nesvakidašnje djetinjstvo.
A hotel Grand je u prvoj polovici 90-ih prošlog stoljeća bio leglo prostitucije. (…)“
Barni se opet igrao s glasovima likova i komentatora bloga, ovaj put su dobili i svoju disgrafijsku osobnost. Likovi su se opirali očekivanjima pripovjedača, vlasnika bloga, što je tema koju će razviti u Zadnjoj ruci. Roman je tako usput dobio i metafikcijski sloj i „amortizere“ za kritičke prigovore. Jaku priču je imao od početka. Roman, još malo tamniji od Pričaj mi o njoj dobro je prošao u javnosti, mada nije dosegao Povjerenika. No očekivanja javnosti koja se sve nadala Devetom povjereniku bilo je razumno ignorirati. Kuriozitet je bila naslovnica za koju smo odabrali sliku lijepe žene koja proviruje iza teške satenske crvene zavjese. Dečki iz prijeloma su me upozorili na tu, hm, ženu. Razgovor je tekao otprilike ovako. Ajde otvori naslovnicu; Jesam; Vidiš ti te noge, kao ti kao Miloš Šestić; Da i?; Pogledaj ruke.; Ajme, koje žile. Nije valjda…
Tako smo posumnjali u vlastitu muškost, iako je malo tko primijetio da je na naslovnici muškarac u haljini. To je bordelu Grand svakako dalo notu ekskluzivnosti i luksuza.
Nadalje smo priredili reizdanje Osmog povjerenika, ovaj put opremljeno mapom Trećića i Pogovorom Ive Žanića koji je na temelju lingvističke analize trećićanskoga napisao povijest kolonizacije otoka. Trećić se materijalizirao sve vrijeme, štošta u romanu spomenuto jednostavno se uprizorilo negdje, od pojave morske medvjedice do problema s ljesovima.
Otočki alternativni svijet koji je Baretić stvorio i ozvučio izmišljenim trećićanskim, miksom talijanštine, anglizama i dalmatinsko-otočnog dijalekta, što može samo netko finog uha i sluha, nezavršeni fonetičar recimo, pa još blagoslovljen ludizmom i inteligencijom (IQ 153 doznao sam tek nedavno), širio je optimizam i pružao nadu
Kad si dobro – loše ti se piše
Još na mail Algoritma, ne znam točno godinu, tamo sam radio do 2015., stiglo mi je 70-ak kartica rukopisa radno nazvanih Zvonko. Lijepo su me zabavile i razveselile te stranice, Barni je fiktivnim likovima iz nenapisanih djela pirandelovski dao prostora i volje da maltretiraju svojeg autora, bivšeg novinara, skrajnutog pisca, razvedenog i egzistencijalno labavo usidrenog, apatičnog Zvonka Filda, nezadovoljni time kako ih je napisao ili ostavio da čekaju na razrješenje sudbine u nekim svojim mučnim limbovima. S tim što mu dolaze u rijetkim trenucima kada je Zvonku dobro, pa je njegov izbor, ili biti loše ili biti dobro i njih trpjeti, što je nemoguće, pa opet dođe na isto, na loše.
Vidio sam velik potencijal, ali Barni je, pritisnut nestabilnim i često ponižavajućim freelancerskim životom, gubio volju. Pisanje je dug proces, a trebalo je nešto priskrbiti za obitelj, priskrbiti dovoljno da se osjećaš dobro i dostojanstveno. Uskoro sam i sam upoznao čar statusa slobodnog umjetnika, s tim što je meni u Zagrebu bilo neizmjerno lakše naći posao. Imali smo temu više za duge razgovore, a moja nagovaranja da se vrati Zvonku su oslabila. Naprosto, morao se okrenuti lukrativnijim poslovima. S Ivicom Ivaniševićem taj je purger iz Dubrave napisao Split za početnike – abeceda grada. Vratio se scenaristici, jer priča, lik i dijalog su ono što čine taj žanr, a u svemu tome je Barni bio meštar. Napisao je nekoliko epizoda za serijal Crno-bijeli svijet 2 i s Emirom Imamovićem Pirkeom Dnevnik velikog Perice, što nije lako doznati, jer se scenaristi u pravilu minoriziraju. Budući da su honorari scenarista ili dramatičara neizmjerno veći vs. onih književnika, pokazao je Barni da zna napisati i komercijalnu komediju. OtpisaNE su priča o Sirijcu emigrantu, čestoj figuri u njegovu opusu, beogradskom studentu medicine koji će protresti živote čak tri žene u Zagrebu.
Trebalo je proći doba korone da bi 2021., opet sukcesivno, počele stizati nove kartice Zvonka. Temu socijalnog nestajanja i gubitka volje, tihe propasti koja možda vodi i do psihijatrije sažeo je u tagline: „Kad si dobro – loše ti se piše“. Ali Barni je bio razigran, duhovit, prštao od ludorija i jezičnih igrarija, složenih psihoprofila, miješao je razine fikcije, pobuđivao odgovornost za bližnje, jer njegovi likovi polako su postajali demoni i prijetnja za najbliže mu. Dugo smo dumali oko naslova, a onda mi je pala napamet Zadnja ruka, ona koju Zvonko mora napisati da nekako anestetizira svoje zlostavljače. Nazvao sam ga, tražio je malo vremena, a onda se složio i sljubio s naslovom. Rekao mi je već da više ne misli pisati, znao sam da u liku Zvonka ječi i sam Barni, ali nadao sam se da neće tako biti, jer bilo je još nekih otvorenih foldera, ideja, kratkih priča neobjavljenih jer su neuglancane. Onda je još za taj roman Tisja Kljaković Braić napravila genijalnu naslovnicu koju trenutno ne mogu ni pogledati. Barni je u razvitku romanesknog opusa bio dosljedan, kako je i red, kako je i ljudski, od mladosti išlo se prema slabosti, od svjetla prema tami.
Temu socijalnog nestajanja i gubitka volje, tihe propasti koja možda vodi i do psihijatrije sažeo je u tagline: „Kad si dobro – loše ti se piše“. Ali Barni je bio razigran, duhovit, prštao od ludorija i jezičnih igrarija, složenih psihoprofila, miješao je razine fikcije, pobuđivao odgovornost za bližnje, jer njegovi likovi polako su postajali demoni i prijetnja za najbliže mu
Kome ćemo slati razglednice
Pišem ove retke a tako bih odmah redom uzeo sve Barnijeve knjige – da se prisjetim svih majstorija i iznenađenja, krčkanja i destiliranja jezika, emotivnih tobogana koje nam je znao prirediti, nemogućih situacija u koje je likove dovodio, da otkrijem nove slojeve, jer znam da su mi neki promakli, jer znam da je Barni bio pisac i razuma i osjećaja i instinkta – kao što sam noćas čitao Kome ćemo slati razglednice i guštao i gledao razglednicu iz koje je izvučena naslovnica Povjerenika koju mi je poslao 15. 9., godina nejasna, vjerojatno 2004., pošta Split s tekstom: „Evo, uzdanico, a strelice za pikado si kupi sam.“
Lako za razglednice i za strelice, ma i za nenapisane romane i drame, ali nedostaje čovjek, ekscesno dobar, izniman čovjek, Renato Baretić. Čovjek koji je u životu pregrmio epizode koje bi samo rijetki mogli podnijeti, nakon kojih bi mu se moglo svako ogorčenje i cinizam oprostiti, ali on je bio onaj koji je lako opraštao, ma ni to, jer čak nije ni zamjerao.
Renato Baretić je kanoniziran pisac, bilo bi tako i da nije napisao Osmog povjerenika, roman koji mu je donio najviše slave i novca. Inventar njegova i Majina stana čine po financijskom djelu nagrada nazvani, parafraziram, frižider I. G. Kovačića, prozori Vladimira Nazora, klizna vrata Augusta Šenoe… lsti taj slavni Povjerenik ostale je romane nepravedno potisnuo u sjenu, što je isključiv problem naše razmažene i inertne recepcije.
Za kraj, u ulomku iz Povjerenika zamijenimo ime Tonino imenom Renato, jer tako se nekako osjećam, unatoč svemu, unatoč tome što je Barnijev, barem Trećić izišao iz okvira književnosti i postao dio opće kulture, što je time Barni navodno osigurao besmrtnost:
„Koja je to apokalipsa spriječena, koji je jebeni meteorit skrenuo s puta, koja se posrana poplava povukla u dubinu zato što je Renato umro? Ništa se nigdje nije dogodilo, niti neće. Moj najbolji pravi frend je umro zato da se nigdje nikad ništa ne bi zauzvrat dogodilo.“
