Dobrota razdvaja dan i noć treća je zbirka stihova Marije Dejanović i sadrži trideset i dvije u jedan neprekinuti niz posložene pjesme od kojih se tek nekoliko izdvaja italikom. Zbirka konceptom najavljuje manje ambiciozan projekt od prethodne dvije knjige, dok stilom i sadržajem proizlazi iz njih – prevladava opsesija porijeklom i izgradnjom jedinke, izraženije autobiografičnosti negoli ranije, stoga i manje zakriljeno metaforom, alegorijom i personifikacijom, mada uvodna „Selidba“ obećava nastavak Etike kruha i konja i Središnjeg goda: „tijelo vibrira dok leži pored jezera // iz ušiju mu izrasta lopoč / i kralježnica mu je strelica / koja pokazuje jug“.
Ključna riječ ipak bi bila selidba, što će razraditi dugom prvom pjesmom, znakovita naslova „Putovnica“, a na koju vrijedi obratiti nešto više pažnje. Riječ je o manjoj pjesmi-poemi složenoj od deset fragmenata razdvojenih zvjezdicama, a kroz koje lirska junakinja fragmentarno evocira mjesta koja smatra formativnim, prijelomnim u svojoj životnoj priči o izmještenosti, nepripadnosti, odlascima i dolascima, selidbama i konačnim pronalaskom sebe i mjesta za sebe, dakle, možda ne konačnom, ali trenutnom pripadnošću. Kako se i priliči autobiografijskim zapisima, pa i poetiziranim, lirska junakinja počinje s rođenjem i prvim riječima, dajući govoru početnu premoć nad pismom: „Prve su mi riječi bile ta-to / izgovorene ispred tanjura graha / bilo je to pitanje što je to“. Kako tekst odmiče, postaje jasno da su lirska junakinja i autorica iste osobe, ako se tako može reći, a svoje životne pomake bilježi gotovo izvještajnim stilom: „Manjak doma, previše stanova / U prvih pet godina Bjelovar, Zagreb i nekoliko Sisaka (…) Za vrijeme studija u Zagrebu pitali bi me odakle sam // Tamo gdje sam rođena / bila sam tad i nikad više / Tamo gdje sam odrasla bila sam od početka / djevojčica čudnog naglaska“.
Apologija odlaska
Ovom pjesmom Dejanović piše apologiju odlasku, kao jedinom smislenom načinu života: „Ovu moju nedoumicu riješio je odlazak u inozemstvo / Tamo naši naglasci uglavnom zvuče isto“. Taj odlazak ipak nije rezidencijalne naravi, riječ je o selidbi, životnom pomaku, koji će za nju biti rasterećujući i pjesnički poticajan; u novom okružju u koji se nastoji uklopiti protagonistica uočava kulturološke sličnosti i razlike s vlastitim mjestima porijekla: „Pogledaš li malo gore, vidjet ćeš zelenilo koje visi s balkona / Grcima su ti lebdeći podovi ono što su nama dvorišta“. U tom uklapanju pomaže joj druga osoba, koja se diskretno, nenametljivo uvlači u govor, s vremenom mu dajući konture ljubavnog pisma koje počinje i prevladavati: „Evo ti, pa se sunčaj, gušterice, kaže / i pokaže na more“. U tom odlasku ona nosi teret prošlosti, često evocira djetinjstvo i nepripadnost, čak i nemogućnost (onemogućenost) kretanja: „Da sam htjela doći / iz Siska u Dubrovnik / trebala bi mi putovnica“, no polaže pravo na distinkciju spram pukog turističkog bauljanja: „Turisti misle da pijemo ouzo / Ali ouzo je smeće koje piju turisti“. Odbojnost spram turizma dublje je naravi, u fenomenu lirska junakinja vidi simptom frivolnog konzumerizma i angažirano se i ideološki pozicionira, tj. potvrđuje svoju lijevu ideološku poziciju zacementiranu još Etikom kruha i konja, ali sada nedvosmisleno i demetaforizirano: „Ne volim turiste / Nakon turista dolaze veliki shopping centri / s njima odlazi društvo i dolazi robovlasnička država“. U posljednjem fragmentu „Putovnice“ samosvjesno demonstrira mudrost zrele osobe iz koje progovaraju znanje i iskustvo, jezgrovito i aforistički: „Danas se trudim reći / točno kako mislim da jest (…) – na ljudima su mane najopasnije / kad povjerujemo da su vrline“, moralno: „Ne udaram slabijeg ni ako udari prvi“, i u konačnici ipak pjesnički poticajno: „Dok hodam cestom / pazim da zapamtim sve / nebitne stvari“.
Detaljnije čitanje „Putovnice“ dalo je jezgrovit uvod u zbirku. Već u „Patlidžanu“ nastavlja s povratkom na svoje osobe porijekla, majku i baku koje zatječemo u vrtu, valjda najpoželjnijem mjestu suvremene hrvatske poezije i dakako s motikom u ruci, jednako poželjnom alatkom. One u bašči sade sjećanja i tako evociraju prošle dane, u ovom slučaju pjesnikinjino rođenje u vrijeme etničkog čišćenja, a sličnost među njima, na koju baka nehotice i omaškom ukaže, utire put ženskoj nasljednoj liniji kao primarno značajnoj. Motivsku razradu nastavlja idućim pjesmama, povremeno se utječući metafori, ako treba i genitivnoj, no gdjekada ostaje nejasno obraća li se tim poslanicama u drugome licu majci/baki, ili pak samoj sebi, odnosno slici sebe, ili mogućnosti sebe, da je kojim slučajem ostala (ondje odakle je otišla). Jer upravo o tome govori pjesma Za mene, koja je odlučila ostati tamo, svojevrsna posveta nekoj drugoj sebi: „Postoji osoba koja je postupila drukčije / živi mojim životom uvjerena da je njezin i da su ostali životi tuđi“, da bi se u konačnicu pretvorila u ljubavnu poslanicu Njemu kao uzroku odlaska: „Presudile su / tvoje tamne oči (…) // Oči – dva kamina / u koja sam sretno uskočila“. Drugo lice jednine u poeziji može biti sklizak teren jer ostavlja dojam lažne skromnosti i nekakve tihe nametljivosti (Kome se obraća? Sebi? Čitatelju? Kako zna što čitatelj radi ili želi?), ali kod Marije Dejanović srećom prevladava lirski Ja. Među ljepše ljubavne pjesme valja ubrojiti i „Neko će vrijeme čekati“, „Pramen“ i „Ključ“, koja bi mogla biti još jedan ključ za ulazak u zbirku: „U ljubavi je sve naopako / Prekinuti znači započeti / a otići – doći“.
Frizure devedesetih
Niz je pjesama koje se stilski i motivski izraženije naslanjaju na Etiku kruha i konja, npr. „Vjeđe dalekovidnih“, „Riba“, „Tko je mislio, prevario se“, dok se u inače dobroj i za čitanje zbirke značajnoj „Kako smo ostavili pticu“ omaklo jedno nepopularno „bez da“. Pjesme, kako smo rekli, nisu razdijeljene u tematske cikluse, tako da se motivi nesmetano ulančavaju i poput melodije ponavljaju, variraju, razrađuju. Primjerice, nakon niza misaonih i slikovitih pjesama u drugoj polovici zbirke vraća se djetinjstvu post-stvarnosnom „Frizure devedesetih“, s jednim od rijetkih izleta u dosjetku: „Došla sam na svijet / oko vrata obješena o pupčanu vrpcu / i preživjela // Moje je prvo djelo / neuspješan pokušaj samoubojstva“.
Posljednja trećina zbirke donosi i niz najboljih tekstova koji uspješno balansiraju između negdašnje hermetičnosti i novootkrivene narativnosti. Ustaljenih tematskih preokupacija, obilježavaju ih dojmljive nadrealističke slike, personifikacije i aforistična filozofičnost: „ljubav ne može spasiti svijet / ljubav ne može spasiti ni one koji vole // tijelo leži u zemlji, pokopano / tijelo zemlje čeka ispod nogu čovjeka“ („Čekanje“). Česti su motivi iz repertoara pejzažne lirike, flore i faune, koje autorica već prokušanim tehnikama uklapa u vlastitu, sada već prepoznatljivu poetiku, a koju, kako se čini, usmjerava prema sve narativnijem izričaju.
Dodajmo da iz nekog razloga pjesme počinju samo na desnoj strani, tako da nalazimo desetak praznih lijevih stranica – teško je shvatiti taj postupak, bio on autorski ili urednički, osim da knjiga malo dobije na obujmu. No prazne stranice svakako mogu značiti prazna mjesta u biografiji, prešućena, cenzurirana, neispisana, koja autorica ima namjeru ubuduće popunjavati ili ih pak ostaviti čitatelju interpretu na volju. Dobrota razdvaja dan i noć kvalitetna je, uspjela zbirka poezije, koja ipak djeluje kao da razdvaja dvije faze autoričinog pjesnikovanja – dosadašnju, koju zaključuje, i buduću, koju možda u nekim segmentima i najavljuje – no svakako zbirka koja ispunjava velika očekivanja koja smo imali.