Tri kratka: Emir Imamović o novom rukopisu
1. Predstavite ukratko vaš novi rukopis. U kojoj je fazi i kada očekujete da će biti objavljen u formatu knjige?
Privučen oglasom kojim se građevinsko zemljište ili već postojeće, derutne kuće, nude za jedan euro pod uvjetom da postanu turistički kapaciteti, sredovječni sarajevski pravnik osigurane egzistencije i propalog privatnog života odlučuje prodati imovinu, odseliti u Dalmatinsku zagoru i postati vlasnik apartmana s bazenom. Njegov, kao i identičan plan drugih stanovnika Zadomišta – sela koje je iz pitoresknog evoluiralo u odvratno – spektakularno propada: turisti, naime, nikada nisu došli. Zato jesu svi, osim bosanskog doseljenika, otišli, pa nesuđeni turistički djelatnik živi sa duhovima cijelog, opustjelog mjesta, ali i onima iz svoje prošlosti, dok se sadašnjost trudi da mu ionako upropašten život dodatno zakomplicira. Tako se, eto, san o lakoj zaradi i ugodnoj starosti pretvara u moru suočavanja sa pogrešnim izborima, pokidanim vezama, izgubljenim prijateljima i zakašnjelom drugom prilikom. Onom za koju bi glavni junak volio da se nikada nije dogodila i sa kojom ne zna što bi. Priča o tome je zapravo već u onoj fazi u kojoj gotovo potpuno prestaje biti moja a postaje knjiga, dakle vlasništvo svakoga tko je barem počne čitati. Roman ima dva radna naslova – Moje kuće, odnosno Bazen od blata – prošao je sud čitatelja i čitateljica koje sam maltretirao da čitaju radne verzije: Viktora Ivančića, Andreja Nikolaidisa, Almina Kaplana, Nataše Govedarica i Ermina Čengića; uredničke intervencije Krune Lokotara, lekturu Ive Borković koja se morala boriti sa mojim igranjem bosanskim i hrvatskim standardom, dijalektima i nešto slenga, te je sada u prijelomu i čekanju da Kruno i ja odaberemo naslov. Kako će se to jednom i morati dogoditi, vjerujem da će do objave doći u narednih mjesec-dva.
2. Kako se tekst pozicionira u odnosu na vaše dosad objavljene knjige? U čemu se vide kontinuiteti, a u čemu vidite odmak od dosad objavljenoga?
Sve moje prozne tekstove je ili uredio ili, u slučaju nekoliko kratkih priča, savjetima popravio Kruno Lokotar. E on je, nakon čitanja ovog romana, rekao da ovakvu knjigu od mene nije očekivao. Ako sam i njega uspio iznenaditi – što nakon više od dva desetljeća prijateljstva i suradnje zbilja nije lako – onda sam i napisao nešto što, da tako kažem, ne liči na prošlog mene. Svakako ne liči na ono o čemu sam i kako pisao u prva tri romana u kojima sam imao na desetine izdiferenciranih likova, duga poglavlja, nekoliko linija radnje i događaje koji se nisu ticali samo jednog neuspjelog rentijera. Nemam nekih velikih očekivanja od svoje književnosti, ali bih volio da jednom, nekada, netko nađe sve moje knjige bez korica i imena autora i da ne bude siguran kako ih je, u boljem slučaju, napisao isti čovjek, a u gorem da je jedan napisao Jel’ neko vidio djevojčice, kurve ratne zločince, Tajnu doline piramida i Treće poluvrijeme, dok je netko drugi autor Vršenja dužnosti, Terorista i ove knjige sa dva naslova.
3. Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih i poznatih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? I još, oslanjajući se na metafore?
Kada smo prije više od trideset godina s pjesmom na usnama krenuli u kapitalizam, valjda smo svi očekivali da budemo gazde. O tome tko će biti radnik ili što ako posao ne krene, nije se baš razmišljalo. Moj junak, istina, postaje gazda, samo što bi morao biti i radnik da ima za koga raditi, ali eto nema, jer je posao propao u startu. Njemu, dakle, ostaje ili da se ubije ili nekako preživi sa demonima samoće, prošlosti, nikakve sadašnjosti i nezamislive budućnosti. On je poput Dopplera iz istoimenog romana Erlenda Loea, ali onog Dopplera kojem bi sve krenulo naopako. Malo je i kao Jay iz Intime Hanifa Kureishija, samo što on, za razliku od Jaya, nije aktivan u raspadu do tada izgrađenog života. Na rubu je da, kao Charlie Chaplin u Zlatnoj groznici, mora kuhati vlastitu obuću, ali u tome nema ničega šarmantnog, nema gega i, ipak, ne jede cipele. Da nema fakultet i ima titulu nekrunisanog kralja tombole, ličio bi na junaka koji u pjesmi Fikreta Zabranjenog pušenja govori o svojoj lošoj formi i uzaludnim pokušajima da ga se uspravi. Pri tome, moj junak nije zaslužan ni za te pokušaje, niti zna što bi, tako uspravljen, sa još jednim životom koji ga je zadesio.
1.
Puno pijem i često pišam u bazene. Naravno, tuđe. Moj je samo rupa u kojoj su trebale biti pločice, dovodi, odvodi, filteri, rasvjeta i voda. Uspio sam napraviti krater.
Više ne biram pića. Važno je da imaju barem malo alkohola, a poželjno je što više. Tri loše rakije sipane u čašu slobodnim stilom – minimalno pola decilitra – koriste mi više od tri čaše vrhunskog vina bilo koje boje. Kvaliteta mi, dakle, nije važna. Kvantitetom prekidam konekciju sa stvarnošću. Triježnjenje mi je zato dvostruko bolno: dok mi bubnja u glavi, gori u stomaku i grebe u grlu, suočavam se sa spektakularnim samouništenjem koje je trajnije od svakog pijanstva i nepodnošljivije od svakog jutra.
Volio bih da mogu puno piti i puno birati, ali ovdje, u Zadomištu, nema dućana, kafića i trafike. Imaju samo kuće, njih stotinu i devetnaest. Sve su moje iako tako ne piše u vlasničkim listovima. Došao sam posljednji i posljednji sam ostao.
Službeno, moja je jedna, ona na brijegu, vidi se s ulaza u mjesto, a ja iz nje mogu pogledom obuhvatiti sve ostale. Samo što moram – dok ih gledam – paziti da ne padnem u rupu iskopanu za bazen.
Posljednji put sam pio nešto dobro prije osam mjeseci. Predali su mi stotinu i osamnaesti ključ i bocu burbona koji su zvali whiskey. Rekli su isto kao i svi drugi: „Možeš li, kada ti bude na ruku, malo obać kuću, otvoriti, provjeriti vodu… Svi računi do sada su plaćeni… Ne boj se, biće ti to nadoknađeno kad dođemo na odmor. Il kad se vratimo. Ovo za troškove ćemo ti uplaćivati do desetog u misecu.“
Ni oni, kao ni ostali, nikada se neće vratiti, niti će doći na odmor. Odavde se ide zauvijek i ovamo se ne dolazi na godišnji. Oni što su trebali doći, prvi su otkazali. Vjerovali smo da je to zbog Svjetskog prvenstva u nogometu. Idućeg ljeta, kada su otkazali i drugi, mislili smo da je zbog smirivanja situacije u Egiptu i Turskoj i čekali da se negdje zarati. Treće godine smo se spremali za one što znaju da je na moru najljepše kada djeca krenu u školu, a vrelina popusti, vjerujući da to što je more malo dalje od nas njima neće smetati. Četvrte su rekli da je nekakva recesija. Pete više nije bilo važno zašto smo propali, nego možemo li se nekako izvući.
Uzalud sam potrošio pare za rupu u kojoj je trebao biti bazen. Prošao sam bolje od drugih. Oni su svoje završili. Kopanje je ipak najjeftinije.
Volim pišati u gotove bazene: na plave pločice koje slatkoj vodi daju boju mora iz turističkih prospekata. Do sada sam, pažljivo sam brojao, pišao u pedeset i dva bazena iz kojih je ispuštena voda i šezdeset i tri iz kojih nije. U četiri nisam: jedan čuvam, a preko ostalih su navučene cerade. Ne želim da mi mokraća prska po cipelama. Mislim da bi ih zbog lošeg alkohola uništila. Manje me brine što će mi svi ti zaboravljeni cezari, amara 18, lincure, travarice boje kriptonita, jeftini konjaci, pelinkovci, domaće rakije što smrde kao alkoholni marker i kisela vina rađena po didovom receptu – nema te greške koju malo šećera ne može popraviti – učiniti jetri. Nadam se da nešto hoće. Zakopao sam se u ovoj pripizdini davno. Smrtni list će samo potvrditi da me nema.
Moram paziti na cipele. Jedino njih ne mogu nositi ako nisu moje. Sve ostalo mogu. Čak i rublje. Da im je ono trebalo, ponijeli bi ga kao što su nosili novu i očuvanu odjeću. Ostavili su samo ono što su, dok su prvo sebe pa mene lagali da će doći barem na godišnji, mislili iskoristiti kao krpe za brisanje prašine, radne odore za čišćenje dvorišta i zamjenu za pidžame.
Skupio sam pedeset pari patika, cipela, čizama, papuča i jedne planinarske gojzerice. Držim ih u drugoj garaži. Ni nju nisam završio. Ložit ću ih ako drva budu mokra, kada mi se sjekira istupi i bude mi mrsko donositi cjepanice iz tuđih dvorišta. Moja, kao i druge klime grije slabo i puno buči. Taj zvuk ne volim.
Kada su noći tople da se može sjediti napolju, a prije nego što komarci počnu ubadati, obiđem sve kuće u kojima nije isključena struja zbog neplaćenih računa, u svakoj upalim radio ili pustim muziku s CD-playera, otvorim prozore i slušam kakofoniju dok sjedim pored svoje rupe za bazen i pijem. Što više pijem, to manje čujem. Vidim samo fleke svjetla u selu u kojem sam izvršio atentat na ostatak vlastitog života.
2.
Došao je Matko. Automobil na kojem piše „HEP: više od struje“ nije uspio nadglasati zrikavca. Ljudski glas mi pomaže da ga jedno vrijeme ignoriram. Osjećam da mi to radi namjerno: podsjeća me koliko sam sâm i koliko je sve oko mene prokleto pusto. Matko i ja izabrali smo kuću kojoj će on isključiti struju. Pokraj nje nema zrikavaca. Kao ni pokraj onih za koje sam ga zamolio da ih drugi put ostavi mračnim. U njima još ima hrane u hladnjacima, neke imaju dobre klima-uređaje, a druge mašine u koje, kako piše na kućištu, može stati sedam kilograma odjeće. U moju stane samo pet, ne ispire dobro i povremeno mi napravi poplavu u kupaonici. Matko kaže da očistim filter.
Ne prestaju me fascinirati ljudi koji misle da svako zna gdje je i kako se čisti filter vešmašine. Ili kako se izvlači struja za utičnicu na terasi, mijenja akumulator, skida luster, štema beton, lemi, miješa malter, popravlja česma iz koje voda curi, čisti dimnjak, lijepe keramičke pločice i montira vodokotlić.
Nikad nisam upoznao stomatologa koji diplomiranom pravniku kaže da sam sebi ukloni karijes s četvorke, ni glumca koji vjeruje da vulkanizer može dobro izgovoriti monolog iz dramskog teksta.
Oni što rukama znaju napraviti svašta olako preporučuju zanatske radove onima koji ne razlikuju brifer od šarafcigera.
Matko ima ženu, troje djece i stoku koju zove – blago. Ima i traktor, frezu, bušilicu, brusilicu, aparat za varenje, lemilicu, miješalicu i mašinicu za šišanje. Njom se šišaju on i dva sina. Žena i kćerka idu kod frizerke. Kada ja izaberem kuću kojoj će isključiti struju, on na nalogu koji je dobio prepravi adresu. Poslije dugo bira nagradu. Mislio sam da se nevješto pravi da ne zna kako mu nudim tuđe stvari, pokupljene iz kuća kojima je on stavio plombu na brojilo. Kasnije sam shvatio da ga nije briga.
„Daj mi šta god, samo da je džabe“, govorio je jedan moj poznanik iz prošlog života.
Kada Matko završi posao, sjedimo ispred moje kuće, pričamo i ponekad zajedno pijemo. On odbija alkohol kada je toplo kao danas. Meni je svejedno. Sve do noći zrak će titrati od vrućine bio ja trijezan ili ne.
Matko ne razumije ljude koji neće umrijeti tamo gdje su se rodili. U kući u kojoj živi stanovao je njegov otac, a napravio ju je očev otac. Kasnije su je, kaže, dograđivali. Rekao mi je da će me voditi da vidim i da upoznam njegove. Kazao je to, nadam se, onako, reda radi, vjerujući da ću reći da ćemo se dogovoriti. Tako smo se obojica oslobodili: on toga da naše poznanstvo podrazumijeva i to da mu upoznam obitelj, ja mogućnosti da i njima objašnjavam kako sam se zatekao ovdje.
Imao sam sasvim drugi plan. Temeljito je propao. Da bih Matkovim odgovorio na pitanje koje, nadam se, nikada neće postaviti, morao bih im ispričati sve. Onda bi me sažalijevali, a to ne podnosim iako ja jesam za sažalijevanje, ako ne i za liječenje.
U samoći mogu biti bolestan – ako sam uopće bolestan – koliko god ja želim. Nekad je najbolja terapija ponašati se kao da ti nije ništa. Ne mislim na bolesti koje bole, ruše s nogu, traže još jednu deku i nekoga da ode po tablete, već na one o kojima svi govore uvjereni da ih imaju, zbog kojih se ide na jogu, nalazi hobi, upisuje u planinarska društva, piju Xanaxi, posvećuje molitvi i čitaju knjige sa savjetima o tome kako sam sebe promijeniti i popraviti. Takve nisam čitao, a baš me interesira piše li da je svaka promjena – nužno promjena na bolje.
Inače, ja sam se promijenio. I nije mi prvi put. Svaki put je završilo gore i svaki put sam sebi dao rok da se nešto dogodi pa da se opet promijenim. Više to ne radim. Imam previše godina, premalo novca, ništa ideja i sve i da hoću, ne mogu započeti novi ili, to bi bilo jedino gore, nastaviti stari život. Da je valjao, trajao bi. Da sam bio sposoban popraviti ga, ne bih sada sjedio s Matkom pored rupe za bazen i slušao ga kako priča o tome da njegova kćerka bolje vozi traktor nego sinovi. Kaže da će ga prodati ako do zime i oni ne budu kao ona.
Ne vidim nikakvu vezu između upravljanja nečim i roda i spola. Matko ne vidi smisao imanja traktora ako će ga voziti žensko dijete. Ona će se, kaže, udati, otići kod muževih kao što je njezina majka došla njegovima. Rodit će djecu, kuhati, čistiti… On, kaže cijedeći riječi kroz žute zube, neće moći do smrti raditi na zemlji.
Magdalena, tako mu se zove kćerka, ima petnaest godina. Jakov, stariji sin, sedamnaest, a Domagoj jedanaest. Ne shvaćam njegovu žurbu, kao što on ne razumije kada mu kažem da pretjeruje, da jedanaestogodišnjaci ne trebaju voziti traktor, da će Jakov možda ići na fakultet i da se Magdalena sigurno neće udati još desetljeće, da će možda i ona željeti studirati i da, općenito, ima još dovoljno vremena da odluči hoće li prodati traktor.
Umjesto o njima, Jakovu, Magdaleni i Domagoju, Matko priča o sebi. Uvjeren je da je njegov život onakav kakvi životi njegove djece trebaju biti. Možda je u pravu. U meni nema dokaza da nije.
Zavodljiva je prevelika mogućnost izbora. U kombinaciji s ignoriranjem starenja može biti pogubna. Ja sam ponovo počinjao s osamnaest, dvadeset i nešto, trideset i jednom, u četrdeset i petoj i što je početak dolazio kasnije, to je poraz bio brži i teži. Matko o tome ne misli. On se drži običaja u svom i svim sličnim selima. Pitam ga što će biti ako je Magdalena zapravo sjajna učiteljica, oftalmologinja, arhitektica i ako ne dobije priliku da to provjeri. Njega zanima što će ako proba, pa se ispostavi da nije. Nemam odgovor u koji vjerujem.
Mogao bih mu reći da se uvijek može vratiti njemu, ali neću. Ne želim biti saučesnik u dvostrukom porazu. Ako bi Magdalena otišla u Zagreb, Split, Sarajevo, nevažno, upisala jedan pa drugi fakultet i onda u neko glupo popodne s koferima i dvije završene studijske godine došla kući, on bi se pravio da mu nije drago zato što je bio u pravu, dok bi ona vjerovala da će, samo kada se malo odmori i sama sa sobom dogovori, uspjeti postati nešto više od svoje majke. Puno kasnije zavidjet će upravo njoj i umjesto na sebe, ljutiti se na oca koji je bio u pravu.
Samo su dvije vrste želja dobre: jednostavne poput kupovine majice kakvu imaju svi i apsolutno neostvarive. Prvih je malo, a druge prođu s vremenom. Između su sve one za koje je trebalo samo nešto više truda, samo malo sreće, samo splet boljih okolnosti, samo još pola godine, samo onoliko novca koliko se mora posuditi ili ga dobiti prodajom blaga.
Želim da Matko uspije, da zaštiti kćerku od neuspjeha u ostvarivanju želja. Lakše se naviknuti na ono što slijedi nakon rane kapitulacije nego na manjak vremena za nove pokušaje.
Moj djed je govorio da se svakom dogodi ono što mu se trebalo dogoditi. On je izgubio nogu u Drugom svjetskom ratu. Prije toga je, tvrdio je, odlično plesao u kolu i iz mjesta mogao preskočiti ovna. Pitao sam ga je li nekada razmišljao o tome šta bi bilo da nije otišao u partizane. Rekao je da on nema vremena misliti ni o onome što je bilo, a kamoli o onome što se svakako više ne može dogoditi. Prošlost je prihvatao takvom kakva jeste, a budućnošću se nije bavio. U rat je otišao da postane konjički oficir. Do penzije je radio kao portir. Zbog visoke amputacije nije mogao ići u rudnik, a samo je to znao raditi: kopati po utrobi zemlje. Svojom se nije bavio dok nije osjetio jaku bol u stomaku. Umro je od raka debelog crijeva. Posljednje riječi je rekao mom ocu dok je on plakao kraj kreveta u kojem je ležao starac dječje kilaže: „Živ bio, ne seri. Odavno sam ja isto ko mrtav. I tebi i sebi i materi ti.“
Matko mi je na odlasku obećao donijeti svoju rakiju. Sigurno je odvratna. Ovdje je peku od onoga što im ostane nakon pravljenja vina. Zbog toga su glavobolje epske, a mučnina nepodnošljiva.
