Denacionalizacija proučavanja književnosti
Istodobno dok nacionalna paradigma, tek rubno nagrižena skepsom interkulturnog pristupa, uspostavlja potpunu književno-historiografsku dominaciju u postjugoslavenskom kontekstu, međutim, nju odlučno dovodi u pitanje veliki zaokret prema novim koncepcijama svjetske književnosti na prijelomu 20. i 21. stoljeća kod autorica i autora kao što su Franco Moretti, Pascale Casanova, Mads Rosendahl Thomsen itd. Ondje pritom nije riječ o tome da se nacionalnu paradigmu naprosto otpiše: naprotiv, preispitivanju redovno prethodi uvažavanje moći nacionalno usmjerenog pristupa i njegove dokazane sposobnosti da se nametne kao dominantni okvir proizvodnje narativa o književnoj povijesti. Upravo po tome se, uostalom, nove teoretičarke i teoretičari svjetske književnosti presudno razlikuju od svojih prethodnika. Naime, za Johanna Wolfganga Goethea, koji je krajem 18. stoljeća inaugurirao koncept Weltliteratur u razgovorima s Johannom Peterom Eckermannom, baš kao i za Karla Marxa i Friedricha Engelsa, koji su taj koncept sredinom 19. stoljeća reartikulirali u Komunističkom manifestu, svjetska se književnost javlja kao nova epoha koja postupno potiskuje pojedine nacionalne književnosti, stupajući u perspektivi na njihovo mjesto. Suvremene teorije, s druge strane, priznaju da je globalna cirkulacija književnih tekstova doista potvrdila neke aspekte Goetheovih, Marxovih i Engelsovih najava, ali ukazuju i na činjenicu da nacionalni okviri pritom nisu nimalo oslabili: naprotiv. Pascale Casanova, autorica Svjetske književne republike, vjerojatno najutjecajnije studije iz ovoga korpusa, zato sumira: „Naše književno nesvjesno uvelike je nacionalno obilježeno. Naši instrumenti analize i evaluacije su nacionalni. Uistinu, proučavanje književnosti gotovo svugdje u svijetu odvija se u skladu s nacionalnim podjelama. Zbog toga smo slijepi za izvjestan broj transnacionalnih fenomena.“
Zadatak suvremenih pristupa bio bi, utoliko, metodološki denacionalizirati proučavanje književnosti.
Većina suvremenih teorija, neovisno o međusobnim razlikama, prilazi tom zadatku naglašavajući promjenu točke gledišta koja povratno relativizira optiku nacionalnih pristupa: cilj je, kao što Casanova kaže, „promjena očišta“. Svjetska književnost ne može se naime kao specifična analitička konstrukcija svesti na puko gomilanje djela ili zbrajanje unaprijed zadanih nacionalnih konglomerata tekstova, niti može počivati na ekstenziji postojećih metodologija. Zato Franco Moretti poentira: „Svjetska književnost nije predmet, ona je problem, i to problem koji priziva novu kritičku metodu.“ Sličan impuls otkrivamo i u Casanovinom teorijskom modelu. Ondje se on, međutim, ne iscrpljuje u metodološkom obračunu s nacionalnim historiografijama i pukoj promjeni istraživačke perspektive, nego strukturno prožima samu domenu svjetske književnosti. Dug je to postavkama sociologije književnosti Pierrea Bourdieua, koje Casanova kombinira s Wallersteinovim modelom globalnog centra, periferije i poluperiferije. Preuzimajući od Bourdieua koncept polja kao socijalnog prostora strukturiranog rasporedom agenata koje međusobna borba i natjecanje za specifični tip „nagrade“ naizgled paradoksalno ujedinjuju, ona ga „globalizira“: svjetska književnost strukturirana je kao internacionalno polje borbe različitih nacionalnih književnosti, usmjerenih prema akumuliranju kulturnog kapitala koji im donosi prestiž i reputaciju. U svojim počecima, pojedine književnosti podređene su zadaći legitimacije nacije pa se akumulacija kulturnog kapitala odvija pod znakom političkog naloga. S vremenom, razvoj nacionalnog književnog polja omogućuje emancipaciju književnosti i ona se postupno „oslobađa“, što dovodi do interpretacije i valorizacije tekstova imanentno književnim kriterijima. Književnosti iz centra Svjetske književne republike – koja je prema Casanovi i sama relativno neovisna spram internacionalnih odnosa političke moći – tako su, poput francuske ili njemačke, istodobno književnosti s najvišim stupnjem akumuliranog kulturnog kapitala i s najvišim stupnjem autonomije. Zbog toga, naposljetku, logika nacionalnog rivaliteta nije odmah vidljiva: prikriva je ideal univerzalnog i slobodnog književnog stvaralaštva proizveden u centru. Ostvarivši emancipaciju, „pobjedničke“ književnosti tako u novom obratu (p)ostaju sistemski slijepe za historijske uvjete vlastite autonomije, pa se mehanizmi internacionalnog književnog polja jasnije otkrivaju pogledu s periferije.
Većina elaboracija i kritika Casanovina pristupa fokusira se na ovu dionicu, shvaćajući ga prvenstveno kao model kompeticije nacionalnih književnosti. To je, međutim, tek jedna strana historijskog procesa izgradnje Svjetske književne republike: opozicija heteronomnog i autonomnog pola ne strukturira samo internacionalno književno polje, diferencirajući međusobno nacionalne književnosti prema stupnju njihove autonomije, nego se povratno upisuje i unutar polja svake pojedine nacionalne književnosti: „No unutarnja konfiguracija svakog nacionalnog prostora homologna je konfiguraciji internacionalnoga književnog univerzuma: on se također organizira prema opreci između najviše književnog (i najmanje nacionalnog) sektora i zone koja je politički najovisnija, odnosno prema opreci između autonomnog i kozmopolitskog pola te heteronomnog, nacionalnog i političkog pola. Ta se opozicija prvenstveno utjelovljuje u suparništvu između ‘nacionalnih’ i ‘internacionalnih’ pisaca.“
Rez koji je ovime uveden, iako ne čini težište Casanovina rada, nameće se kao osnovna metodološka pretpostavka historiografskog napuštanja nacionalnog okvira. Izvedemo li naime do posljednje konzekvence postavku strukturne homologije između bipolarno organiziranog internacionalnog polja podijeljenog na manja nacionalna polja s jedne strane i podjele svakog od pojedinih nacionalnih polja na nacionalni i kozmopolitski pol s druge strane, onda ona uspostavlja jasnu alternativu dvaju mogućih pristupa: onoga koji će za osnovnu analitičku jedinicu uzeti nacionalno književno polje i onoga koji će poći od fundamentalnog antagonizma unutar tog polja. Radi se utoliko o izazovu da se demonstriraju eksplanatorne prednosti pristupa koji nije zadan nacionalnim okvirom, nego omogućen njegovom dekonstrukcijom. Radi se, drugim riječima – barem u postjugoslavenskom kontekstu – o tome da se mitologija sveobuhvatnog kronološkog reza, na kojoj počivaju ovdašnje nacionalne historiografije, zamijeni strukturnim rezom unutar svakog od pojedinih nacionalnih polja, rezom koji „poprečno“ presijeca svaku od pojedinih nacionalnih historiografija. Na ovom mjestu, postavke teorije svjetske književnosti evidentno se razilaze s postavkama interkulturne povijesti književnosti. Cilj im, naime, nije ukazati tek na „rubne“ fenomene, individualne pojave i porozne granice, problematizirajući tako domet nacionalnog pristupa, nego dovesti u pitanje samu konceptualnu matricu na kojoj nacionalna književnost počiva.
Zamisao međusobnog razlikovanja aktera i tekstova nacionalne književnosti s obzirom na njen „nacionalni“ i „kozmopolitski“ pol nije pritom nova ni kontroverzna. Zadržimo li se u domeni postjugoslavenskih nacionalnih historiografija, nalazimo je, na primjer, već kod Jovana Deretića i Slobodana Prosperova Novaka. Ondje ona, međutim, jedinstvo nacionalne književnosti u krajnjem izvodu ne dovodi u pitanje, a u najgorem mu slučaju nanosi tek usputnu štetu, pa tako za Novaka predstavlja uzrok „nepotrebnih unutarnacionalnih podjela, i to prije svega podjele na navodno bolje i izvornije Hrvate, ljude privrženije ognjištu i bliže ruralnom mentalitetu, i na one druge, kozmopolitske, urbane, slabije Hrvate, ljude nebrižljive prema jeziku i baštini. Ovakve retrogradne podjele na bolje i lošije Hrvate štete razvoju suvremene Hrvatske i njezine književnosti jer onemogućuju integraciju svih nacionalnih i identitetnih resursa“.
I dok se za ovakav pogled radi o potencijalnoj šteti nanesenoj nacionalnoj književnosti, pristup koji ovdje želim razviti nudi perspektivu iz koje šteta postaje potpuna, a metodološko napuštanje nacionalnog okvira omogućuje zbrajanje dobitaka proizišlih iz novog načina čitanja. Većina se tih dobitaka razotkriva unutar postjugoslavenskog okvira. Njegova je specifičnost, naime, u zajedničkom kulturnom nasljeđu: rekonstruiramo li, nasuprot mitu o sveobuhvatnom rezu, one integrativne faktore na području bivše države koji su u književnom polju opstali i nakon raspada, otvara se perspektiva „zajedničkog kulturnog prostora“ konstituiranog kroz borbu spram nacionalnih polova pojedinih ex-jugoslavenskih nacionalnih književnih polja, odnosno – pozitivno izraženo – strukturiranog primarno kao zona savezništava između kozmopolitskih aktera i homolognih pozicija na kozmopolitskim polovima nacionalnih književnih polja. Tako shvaćeno, postjugoslavensko književno polje nije samo suma pojedinih nacionalnih književnih polja na području nekadašnje Jugoslavije, nego, na tragu postavki nove teorije svjetske književnosti, podrazumijeva promjenu istraživačke perspektive: kao analitički konstrukt, postjugoslavensko polje „ujedinjuje“ upravo one aktere koji izmiču nacionalnom okviru, artikulirajući u sinkronijskom rezu njihove odnose i opisujući u dijakronijskom luku njihove putanje sve do razine čitanja književnih tekstova unutar novouspostavljenog zajedničkog konteksta. U sasvim konkretiziranoj i zaoštrenoj izvedbi, krajnji cilj ovakvog pristupa bio bi dokazati teze da je neki književni tekst, primjerice, Miljenka Jergovića produktivnije čitati usporedno s tekstom Svetislava Basare nego s tekstom Ivana Aralice, iako Jergović i Basara prema „službenoj“ historiografiji ne pripadaju istoj nacionalnoj književnosti, a Jergović i Aralica pripadaju; da je egzilantska pozicija Dubravke Ugrešić „bliža“ egzilantskim pozicijama Aleksandra Hemona ili Davida Albaharija nego pozicijama „nacionalnih“ pisaca koji su devedesetih ostali u Hrvatskoj; da sama „egzilantska književnost“ predstavlja dosljednu žanrovsku opstrukciju nacionalne književnosti ma koliko je ova uvijek iznova pokušavala uključiti u vlastiti kanon, i tako dalje.
Postjugoslavensko književno polje nije samo suma pojedinih nacionalnih književnih polja na području nekadašnje Jugoslavije, nego, na tragu postavki nove teorije svjetske književnosti, podrazumijeva promjenu istraživačke perspektive: kao analitički konstrukt, postjugoslavensko polje „ujedinjuje“ upravo one aktere koji izmiču nacionalnom okviru, artikulirajući u sinkronijskom rezu njihove odnose i opisujući u dijakronijskom luku njihove putanje
Književna republika Jugoslavija i postjugoslavensko književno polje
Ako pritom inzistiramo na aspektima kontinuiteta, možemo, na tragu Casanovine metafore o „Svjetskoj književnoj republici“, govoriti o Književnoj republici Jugoslaviji: prostoru strukturiranom antinacionalnim pozicioniranjem i transnacionalnim povezivanjem aktera koji opstaje nakon političkog raspada države. U metodološkoj pretpostavci relativne autonomije kulturnog polja spram onog političkog, ekonomskog ili šire društvenog, koju Casanova preuzima iz dvadesetstoljetnih marksističkih rasprava, naglasak je pritom na autonomiji. Stavimo li pak naglasak na relativnost kulturne autonomije, u igru ulazi društveni kontekst, a fokus se usmjerava prema rezu početkom devedesetih koji, međutim, shvaćamo nešto drukčije nego što to čine nacionalno kodirane historiografije. Na ovom mjestu razotkrit će se teorijski potencijal Bourdieuovog koncepta književnog polja kao modela artikulacije postjugoslavenskog stanja koji predlaže Dean Duda u tekstu „Prema genezi i strukturi postjugoslavenskog književnog polja. Bilješke uz Bourdieua“, s obzirom na to da burdjeovska teorija polja s jedne strane omogućuje razumijevanje proizvodnje književne autonomije unutar šireg društvenog i ekonomskog konteksta dok s druge strane maksimalne eksplanatorne učinke ostvaruje onda kada je se primijeni na opis socijalnih situacija nakon velikih socioekonomskih lomova, prvenstveno onih uzrokovanih kapitalističkom reorganizacijom društvenih odnosa. Bipolarnu strukturu književnog polja, koju Casanova postavlja na osi nacionalne heteronomije i kozmopolitske autonomije, Bourdieu izvorno orijentira u odnosu na ekonomsko tržište, istražujući kako ono s jedne strane podređuje produkciju i recepciju književnosti svojim mehanizmima i kako, s druge strane, književnost ostvaruje autonomiju spram takvih pritisaka. Analitičko ukrštanje ovih dviju osi – nacionalno-kozmopolitske i tržišno-autonomne – omogućuje nam tada dvostruku artikulaciju postjugoslavenskog književnog polja: nakon što je inicijalno konstituirano u zajedničkoj točki otpora heteronomnom polu svakog od pojedinih nacionalnih polja, uvjete mogućnosti mu uvelike određuje novonastala ekonomska logika.
Evo, dakle, u čemu je razlika u razumijevanju reza početkom devedesetih: ta se cezura iz nove perspektive može shvatiti prvenstveno kao prelazak iz socijalizma u kapitalizam, dakle kao lom koji više ne razdvaja ex-jugoslavenske nacionalne književnosti, nego ih ujedinjuje i podrazumijeva njihovu zajedničku dimenziju. Riječ je o repozicioniranju kompletnog književnog polja unutar šireg društvenog konteksta koje se, sasvim uopćeno, najčešće tumači kao gubitak nekadašnjeg društvenog statusa književnosti, a potom je, na nižim razinama eksplikacije, riječ o analizi efekata inercije i strategija „snalaženja“ književnih aktera u novim, kapitalističkim društvenim odnosima, odnosno analizi operacija koje presudno usmjeravaju njihove putanje. Ključni razlog da se novonastalo polje opiše kao postjugoslavensko proizlazi pritom iz inherentne ambivalencije predloženog pojma: umetanjem prefiksa „post“ istovremeno se deklarativno raskida s konceptom na koji se prefiks odnosi, ali i implicitno demonstrira načelna nemogućnost artikulacije novonastale konstelacije mimo tog koncepta. Postmoderna tako napušta modernističko povjerenje u „velike metanaracije“, ali istodobno ne pronalazi načina da novoproglašeno stanje fragmentiranog znanja imenuje a da se pritom ne pozove na modernu, ostajući, dakle, ovisna o njoj čak i kada je radikalno kritizira; slično stoje stvari i s postmarksističkim teorijama u odnosu na marksističku paradigmu, s poststrukturalističkim rastvaranjem premisa strukturalizma itd.
Postjugoslavensko književno polje utoliko se od jugoslavenskog književnog polja dijelom radikalno razlikuje, a dijelom iz njega proizlazi: analitički zadatak sastoji se u što preciznijem opisu različitih aspekata kontinuiteta i diskontinuiteta te dinamike. Preliminarno možemo reći ovo: ako kod Casanove internacionalno književno polje predstavlja strukturu zamišljene Svjetske književne republike, onda postjugoslavensko književno polje strukturira Književnu republiku Jugoslaviju nakon što se ona druga, politička republika raspala. Govorimo li o Književnoj republici Jugoslaviji, dakle, onda govorimo o liniji kontinuiteta autonomne književnosti koja nadilazi politički raspad; govorimo li o postjugoslavenskom književnom polju, onda govorimo o društvenom kontekstu koji tu liniju lomi, reartikulira književnost i relativizira njezinu autonomiju.
Evo, dakle, u čemu je razlika u razumijevanju reza početkom devedesetih: ta se cezura iz nove perspektive može shvatiti prvenstveno kao prelazak iz socijalizma u kapitalizam, dakle kao lom koji više ne razdvaja ex-jugoslavenske nacionalne književnosti, nego ih ujedinjuje i podrazumijeva njihovu zajedničku dimenziju
Povratak Jugoslavije
Na samom završetku ovog uvoda vratimo se posljednji put mitu o posvemašnjem rezu: kao što Svjetlan Lacko Vidulić upozorava, na njemu se ne temelje samo nacionalni, „jugoalergični“ narativi, nego i oni „jugonostalgični“, koji oplakuju „destrukciju ‘prirodnog’ jugoslavenskog kulturnog prostora u korist ‘neprirodne’ podjele na ‘izmišljene’ nacionalne kulture“. Iako naizgled radikalno suprotstavljeni nacionalnoj optici, oni tako počivaju na istoj logici čitanja Jugoslavije u prošlom svršenom vremenu. Dokazuju to i teze o navodnoj subverzivnosti jugonostalgije spram današnjih društveno-političkih poredaka: njen se kritički potencijal beziznimno razotkriva obilaznim strategijama tumačenja prema kojima nostalgija za prošlim vremenom neizravno upućuje na nezadovoljstvo aktualnim socioekonomskim uvjetima, sugerirajući mogućnost alternative. Ovdje ćemo odbaciti lažnu opreku antijugoslavenske nacionalne alergije i „projugoslavenske“ nostalgične subverzije kao lice i naličje iste operacije stavljanja kompleksne jugoslavenske povijesti u zagrade, odnosno njenog premještanja s onu stranu reza povučenog raspadom države, čime se Jugoslavija svodi na nijemi objekt istraživanja limitiranih luksuzom naknadne pameti, posve neovisno o tome jesu li ta istraživanja vođena negativnim ili pozitivnim sudovima o jugoslavenskoj prošlosti. Predlažemo suprotan pristup: zalažemo se za reafirmaciju incidentne, isprekidane i nerijetko kontradiktorne tradicije osmišljavanja zajedničke jugoslavenske književnosti kao specifičnog književno-historiografskog znanja, proizvedenog u jedinstvenim povijesnim uvjetima, koje nam danas nudi alatke za razumijevanje postjugoslavenskog prezenta. Pitanje, dakle, nije što mi možemo naučiti o Jugoslaviji, nego što nas Jugoslavija uči o nama. A povratak Jugoslaviji tada više ne predstavlja povod za neizravnu kritiku postjugoslavenskih država – na način da nostalgija za vremenom relativne socijalističke sigurnosti simptomatski sugerira nezadovoljstvo rizicima kapitalizma, da sjećanje na proklamirano „bratstvo i jedinstvo“ ukazuje na implicitnu kritiku nacionalne isključivosti i slično – nego metodološki povratak Jugoslaviji znači povratak Jugoslavije: inzistiranje na onim aspektima suvremenosti koji se primjereno mogu shvatiti tek uzmemo li u obzir da ih i dalje aktivno oblikuje jugoslavensko nasljeđe. U književnosti pritom povratak Jugoslavije prvenstveno znači gestu otpora monopolu nacionalnih historiografija.
Otpor je to spram onoga što Bourdieu naziva simboličkom dominacijom ili, zaoštrenije, simboličkim nasiljem. Njegova teorija simboličke moći proizlazi iz razumijevanja značenja kao domene transponiranih društvenih sukoba, što znači da trenutni simbolički režim ne podrazumijeva samo perpetuaciju zadanog stanja, nego i borbu protiv njega. Poricanje te borbe operacijama imenovanja koje „fiksiraju“ društvenu stvarnost osnovna je strategija dominantnih pozicija moći, kojom one brišu kako povijest sukoba iz kojih je aktualna društvena stvarnost proizašla, tako i vlastito sudjelovanje u nastavku borbe za očuvanje postojećeg stanja. Ključna uloga u ovoj strategiji petrifikacije socijalnih antagonizama pripada prema Bourdieuu znanosti: „Za taj politikom neobilježeni politički jezik karakteristična je retorika nepristranosti, kojoj su svojstveni efekti simetrije, ravnoteže i zlatne sredine, i koju podržava etos pristojnosti i doličnosti, potvrđivan izbjegavanjem najžešćih oblika polemike, diskrecijom, naglašenim uvažavanjem protivnika, ukratko svime što pokazuje negiranje političke borbe kao borbe. Ta strategije (etičke) neutralnosti doseže svoj prirodni vrhunski oblik u retorici znanstvenosti.“
Ovo posebno vrijedi za društvene znanosti, a onda i za nacionalno (regionalno, etnički itd.) imenovane fenomene kojima one barataju prikrivajući povijest društvenih borbi koje su do određenog nacionalnog, regionalnog ili etničkog imenovanja dovele. Nasuprot toj sekularnoj beatifikaciji zatečenog stanja i imenovanja, Bourdieu društvenim znanostima oduzima luksuz lažne neutralnosti i vraća ih u sukobe čije tragove pokušavaju izbrisati: „Svaka je teorija – sama riječ to kaže – određeni program percipiranja; ali to osobito vrijedi za teorije o društvenom svijetu. I zacijelo ima malo slučajeva gdje se tako neosporno očituje strukturatorska moć riječi, njihova sposobnost da propisuju pod prividom opisivanja ili da prokazuju pod prividom iskazivanja.“
Iz ovakvog razumijevanja znanosti slijedi napokon zadaća preispitivanja imenovanja kojima ona raspolaže: „Društvena se znanost bavi već imenovanim, već klasificiranim realitetima, koji su nosioci vlastitih imena, općih imenica, titula, znakova, signala. Kako bi izbjegla opasnost da na sebe preuzme, a da toga nije ni svjesna, činove konstituiranja čija joj je logika i nužnost nepoznata, ona mora obuhvatiti kao svoj predmet društvene operacije imenovanja i obrede instituiranja u kojima se te operacije vrše.“
Poučak o društvenim znanostima koje svoj predmet proučavanja lišavaju povijesti društveno-političkih borbi iz kojih je on, zajedno s pripadajućim razgraničenjima, nastao, kako bi povratno prikrile vlastiti angažman u reprodukciji uspostavljenih odnosa moći – kako bi, drugim riječima, sudjelovale u simboličkoj dominaciji – u jednakoj se mjeri može primijeniti i na nacionalno kodirane povijesti književnosti, na njihovu dominantnu poziciju u književnoj historiografiji i na naturalizaciju veze između nacije i književnosti koju uspostavljaju i uvijek iznova nameću. Historijska specifičnost dvadesetostoljetnih pokušaja konstitucije zajedničke jugoslavenske književnosti sastojala se s druge strane upravo u borbi protiv nacionalnih književno-povijesnih narativa: ne samo, kao što ćemo vidjeti, u borbi vođenoj „prema van“, protiv književno-povijesnih konstrukcija pojedinih jugoslavenskih nacija ili barem njihovih maksimalističkih eksplanatornih pretenzija, nego i „iznutra“, kroz historijski proces u kojem je ideja jugoslavenske književnosti kao književnosti jugoslavenske nacije ustupila mjesto zamisli zasebne, nadnacionalne jugoslavenske književnosti. Ta je borba iz novijih književno-povijesnih prikaza očekivano izbrisana ili je u njima marginalizirana.
U prvom poglavlju ove studije zato ćemo je rekonstruirati, analizirajući književno-povijesne modele četvorice glavnih zagovornika zajedničke jugoslavenske književnosti – Pavla Popovića, Antuna Barca, Svete Lukića i prije svih Svetozara Petrovića – okrećući se zatim paradigmama jugoslavenske komparatistike i interkulturne povijesti književnosti koje od osamdesetih naovamo stupaju na njihovo mjesto i, završno, različitim konceptima postjugoslavenske književnosti koji se razvijaju u 21. stoljeću. Drugo poglavlje posvećeno je Bourdieuovoj sociologiji, posebno sociologiji književnosti koja nam se, kritički korigirana s marksističkih pozicija, nametnula kao najbolji poligon za reafirmaciju i „osuvremenjivanje“ nekadašnjih teorija jugoslavenske književnosti. U trećem poglavlju, napokon, na temelju tako postavljene metodologije gradimo model postjugoslavenskog književnog polja, uspostavljen kroz pet razina analize kako bi se obuhvatio njegov širi društveni, politički i ekonomski kontekst, njegovi akteri, „paraliterarni“ fenomeni poput festivala, polemika, natječaja i nagrada, kao i – naravno – književni tekstovi nastali unutar tog polja.
Četvrto i završno poglavlje stavlja zatim teoriju i metodologiju „u pogon“, pokazujući na konkretnim primjerima izabranih književnih tekstova, autorskih figura i događanja na književnoj sceni kako bi mogla izgledati interpretacija oslobođena nacionalnih okvira i nacionalnih okova. Cilj nam je pokazati da na prostoru Jugoslavije nakon njezina državnog raspada nastavlja funkcionirati zajednički književni prostor koji na tragu specifičnog jugoslavenskog kulturnog nasljeđa okuplja anacionalno i antinacionalistički orijentirane akterice i aktere, pri čemu mu uvjete mogućnosti određuju novouspostavljeni kapitalistički društveni odnosi. Zapravo, još više: želimo pokazati da taj prostor ne samo što opstaje, nego se protokom vremena integrira i konsolidira.
