Serijal tekstova Jedan dan u životu predstavlja tekstove domaćih autora/ica koje smo pozvali da odaberu jednog lika, zamisle jedan dan u njegovu životu i ispišu ga u željenoj formi. Lik može biti iz književnosti, mitologije, politike, popularne kulture, svakodnevice itd.; može pripadati prošlosti ili sadašnjosti; biti glavni ili sporedni, muški ili ženski, sasvim različit od autora/ice ili njegov/njezin alter ego i dvojnik. Jedan dan u životu tog lika može biti izmišljen ili “stvaran”, običan ili presudan. Kao urednici/e Kritike-hdp ovim serijalom želimo – u vrijeme narcističke kulture i toliko česte zaokupljenosti samim sobom – potaknuti literarnu imaginativnost i nastanak književnosti koja govori o drugima, nepoznatim i tuđim iskustvima.
Velika filozofkinja, smještena prema vlastitom zahtjevu u Limb, ni na onom se svijetu nikad ne budi prekasno. Dan započinje crnom kavom, Petit Beurre keksom i cigaretom.
– Bez sposobnosti novog započinjanja, prekidanja i zahvaćanja bio bi život osuđen na to da sve ono što je specifično ljudsko prepusti propasti i uništenju. Nasuprot toj neprestanoj opasnosti stoji odgovornost za svijet, koja proishodi iz djelovanja i ukazuje da ljudi doduše moraju umrijeti, no nisu rođeni zato da bi umrli. Naprotiv. Rođeni su da bi započinjali nešto novo, dokle god životni proces ne samelje autentični personalno-ljudski supstrat koji je s njim došao na svijet. – misli Hannah dok se, nakon doručka te čitanja Kanta i Jaspersa za razgibavanje, uspinje stubama prema Raju.
Danas je na redu mjesečni posjet frizeru. A svi frizeri su u Raju. Iako nema baš ništa protiv feniranja, lijepa kosa nije ono što je privlači da jednom mjesečno pokuca na rajska vrata. Razlog je taj što novine i na onom svijetu drže još samo frizerski saloni. Posjet salonu je jedinstvena mogućnost da sazna novosti i usput prodiskutira, kadikad i otrača novinske članke sa starim znancem, frizerom Bertoltom B. Na taj se način, koliko je to moguće na onom svijetu gdje bi ljudska duša trebala naći detoksikaciju i mir, informira o događajima na Zemlji.
Na ulazu u “FrizeRaj” skener očitava natuknicu s Wikipedije: Hannah Arendt (prvi puta viđena na Zemlji 1906., Linden-Mitte, Hannover, Njemačka; zadnji puta viđena na Zemlji 4. prosinca 1975., Upper West Side, New York, SAD). Njemačka filozofkinja židovskog porijekla. Najpoznatija djela: Izvještaj o banalnosti zla, Izvori totalitarizma, O nasilju, Ljudi u mračnim vremenima etc,etc,etc.
Nebesa se nevoljko i uz škripu rastvore, a anđeoski frizer Bertolt ljubazno pozdravi gošću, ponudi espresso, zeleni čaj i cedevitu, te poznavajući dobro navike svoje mušterije, složi pred nju hrpicu magazina. Bertolt, za života pisac i socijalist, želio je ostati u komunikaciji s narodnim masama te mu rajski oci, ne znajući do danas bi li ga smjestili u Raj, Čistilište ili Pakao nakon smrti, dodijeliše ovaj posao.
– Stigao je novi Sorry! Kasni tek nekoliko tjedana za zemaljskim vremenom. – reče Bertolt.
Iako nisu posve po njenom guštu, daj šta daš, Hannah iz magazina saznaje zanimljivosti o kraljicama, političarkama, umjetnicama, književnicama, čak i pokojoj filozofkinji. Nisu to samo žene koje redovito vježbaju, ne jedu slatko, redovito ažuriraju profil na Instagramu, nose peglane pramenove, kratki bob ili balajaž. One su neovisne, snažne, vedre i smjele! Sve do jedne.
Hannah je istinski fascinirana. A još je dublje impresionirana recentnim muškarcima koji dižući utege citiraju Heideggera u njegovim boljim danima, a pritom, iako donekle smiješno odjeveni, izgledaju znatno zdravije.
Iz razmišljanja je prene hipster Samuel, nekad suvremenik, danas šef u obližnjem slow food restoranu “Kod Godota” koji je, ušavši u salon, ujudno pozdravi te, ne okolišajući, zamoli Bertolta da ga izbrije sa strana, a gore mu ostavi malo cufa na prijelazu u irokezu – kako je on to nosio još za života, puno prije punkera, a osobito prije hipstera (naglasio je).
Hannah na to ne reče ništa, činjenice su činjenice. Ona čeka da joj se uhvati boja u nijansi kakvu je zamijetila u magazinu kod mlađe kolegice Salecel, no jedan članak iz časopisa Sorry, kojeg je resila fotografija polugolog muškarca s puškom, posebno joj privuče pažnju. Taj članak ovdje navodimo u cijelosti, onako kako ga je Hannah naglas pročitala frizeru Bertoltu i šefu Samuelu:
JEDAN DAN U ŽIVOTU VLADIMIRA PUTINA
Ako stavimo sve na stranu i ‘zaboravimo’ rat u Ukrajini i totalitarnu diktaturu ruskog predsjednika Vladimira Putina, sigurno biste pomislili kako se ruski predsjednik nikad ne odmara. No moramo vas ‘razočarati’ i reći da Putin voli dugo spavati, a ujutro ne žuri na posao.
Ruski predsjednik ne voli se rano buditi te ustaje izrazito kasno za jednog predsjednika države. Kao i svi obični ljudi, dan započinje doručkom. Najdraže mu je jesti omlet, zobenu kašu s voćem, a najviše uživa u jajima od prepelice i domaćem siru. Sve je, naravno, organski i svježe.
Putin ima zaposlenu osobu koja svu hranu koju on namjerava jesti proba prije njega, ne bi li se utvrdilo da hrana nije otrovana. Nakon što završi sa svojim obrokom, slijedi uživanje u šalici kave.
Kada popije posljednji gutljaj kave, Putin svakog dana odlazi plivati u svoj bazen. Plivanje ga opušta od stresa. Njegovi pomoćnici otkrili su da obožava vrijeme provoditi na bazenu zato što tu razmišlja. Nakon bazena, često ide trenirati s bivšim predsjednikom Ruske Federacije, Dimitrijem Medvjedevom. Putin je svojedobno rekao kako više voli podizati utege, nego raditi cardio i vježbe za kondiciju. Nakon što se odmori od teretane, tek oko 17 sati odlazi na posao.
Budući da kasnije dolazi na posao, prije nego dođe, njegovi radnici pripreme mu apsolutno sve, a on pregledava spise i obavlja telefonske razgovore. Kada je riječ o razgovorima, on ustraje da svaki poziv bude obavljen putem fiksnog telefona. Ne voli tehnologiju i pametne mobitele, a pojedini mediji spekuliraju kako se boji prisluškivanja. Inače, svoj posao obavlja od kuće, iz svog ureda.
Nikada ne biste pretpostavili da je Vladimir Putin ‘noćna ptica’. Ima svog privatnog kuhara koji mu za svaku večeru sprema specijalitete, a najdraže od svega mu je sladoled od pistacija. Ako ima neki dogovoreni događaj na kojem se treba pojaviti, on ostaje do ponoći. Nikada ne pije alkohol, a moglo bi se reći da ga prezire. Kada se ruski predsjednik vrati kući, najčešće čita knjige i dovršava posao.
Pomalo zatečeno, Hannah na trenutak odloži Sorry i zapita:
– Sladoled od pistacija? Što se ovo događa Bertolte?
– Sladoled od pistacija može bit dobar. Mene zanima što taj čita, sigurno nešto što puno bolje od nas stoji na Goodreadsu – dobaci Samuel koji je za života također nešto pisao.
– Quod licet Iovi non licet bovi. Jupiter si može priuštiti što vol ne smije. Iako to nije u fokusu teksta, rekao bih da je dolje u Europi brutalan rat. – reče Bertolt.
– Ali ipak rat koji je moguće staviti po strani, bar tako piše. – dobaci Samuel.
– Ah, Bertolte, a i vi Samuele, k vragu sve, pa uzalud smo mislili i djelovali. Čudna je povezanost između nepromišljenosti i zla. – reče Hannah.
– Kad nitko više ne vjeruje ni u šta s takvim svijetom možeš raditi što hoćeš. Zar ovo ne rezonira s onim što si pisala o laži i propagandi, o prosječnosti zla, o običnim ljudima, o banalnosti, truć, bla, o svemu tome. – reče Bertolt.
– Ne sjećam se da sam pretjerano djelovao, to mi je uvijek izgledalo pomalo besmisleno. – dobaci Samuel.
– Dragi moji, nemam riječi. Istinsko je zlo ono koje prouzroči nijemi strah, kad je sve što možemo reći: to se nije smjelo dogoditi. Ovakav čovjek se nije smio roditi. – reče Hannah zureći u polugolog tipa s puškom.
– To smo govorili i za Hitlera. Ali, draga moja, ne zaboravi, propast njegovog projekta ne ukazuje na to da je Hitler bio idiot. Ili demon. – reče Bertolt.
– Klaun! – dobaci Samuel.
– Bertolte, sad malo mensplejnaš. Ali slažem se. Veliki politički kriminalci moraju biti razotkriveni i posebno izloženi smijehu. Oni nisu veliki politički zločinici, već ljudi koji su počinili velike političke zločine, što je nešto sasvim drugo. – reče Hannah.
– Ipak, može se reći da se tragedija nosi sa ljudskom patnjom mnogo manje ozbiljno nego što to čini komedija! – reče Bertolt.
– Šokantna izjava, Bertolte; u isto vrijeme je u cijelosti istinita. Ako želite sačuvati integritet u ovakvim okolnostima, možete to uraditi samo ako se sjetite kako ste ranije posmatrali stvari. – reče Hannah.
– I ako je ubio deset miliona ljudi, on je još uvijek samo klaun. – dobaci Samuel.
– Dok god postoji jedan čovjek koji će se smijati i rugati klaunovima, koji će ih prokazivati, dok god postoji onaj jedan čovjek koji laž neće prihvatiti kao nešto normalno, čovječanstvo će se izvući, tako smo barem mislili. – reče Bertolt i s mjerom poprska Samuela učvršćivačem za kosu.
– Ali u klaunovskom svijetu, u kojem bi svi pristali na klauniranje i banalnost kao normalnost, ne bi li to bilo nemoguće? Dragi kolege, možda smo ipak totalno mrtvi! – reče Hannah.
– Ja predlažem da pričekamo. – reče Samuel Beckett i ovlaš prstima popravi frizuru.
* U ovoj priči korišteni su citati iz tekstova i intervjua Hanne Arendt, kao i članak izvorno objavljen u magazinu Insider o Vladimiru Putinu.
Olja Savičević Ivančević (Split, 1974.) nagrađivana je i prevođena autorica romana, poezije, kratke proze i drugih tekstova. Izdvajamo romane Adio kauboju (2010.) i Pjevač u noći (2016.) te pjesničke zbirke Mamasafari (2012.) i Divlje i tvoje (2020.)
