Morski Aušvic

Portret Arian Leka
Suvremeno albansko pjesništvo

Morski Aušvic

Pjesme iz žanrovski hibridne, esejističko-pjesničko-prozne knjige "Morski Aušvic: nijema mapa utopljenih", albanskog pisca i znanstvenika Ariana Leke
S albanskoga preveo Danilo Brajović

Arian Leka, albanski književnik i naučnik, rođen je u Draču 1966. godine. Za književna djela primio je više nagrada Ministarstva kulture Albanije. Djela su mu prevedena na brojne svjetske jezike. Saradnik je mnogih časopisa za književnost u Evropi i regionu. Doktorirao je iz oblasti albanske književnosti, tematizirajući eru socijalističkoga realizma. Radio je u Albanskoj akademiji nauka, a trenutačno je predavač na Univerzitetu umjetnosti u Tirani. Osnivač je izdavke kuće i časopisa Poeteka. Živi u Tirani.

Logor I – Jadransko more

Znojnim čamcima stigosmo. Neki su hodali po vodi.
Rupu ponora, iznad Otranta, đe su nas odveli,
Začepiše oblacima.
Onda oni odoše. Doveli nas tu, nijesmo sami došli.
Mi, prekriveni crnom vodom, nijesmo bili
Cigani. Ni profesori opśednuti tabú istinom.
Nijesmo bili homoseksualci.
Ni disidenti, od onih koji su slobodu tražili svijećom.
Bili smo jadnici.
Plavooki jadnici.
Crnooki jadnici.
Morska trava za kosu. Zlatni pijesak na trepavicama.
Nijesmo bili najbolji na svijetu. Izabrali su nas jer
smo dugo zadržavali dah.
Zaronili su nas da zavarimo ispucalo dno mora,
Odakle teče strah.
Slušaj!
Ne govori se otvoreno, ali noću, pjesme kitova kažu da,
Dodirujući dno, mi, zarobljenici ovog podvodnog bunkera,
Postajemo Jevreji.

Više od toga ne znam.
Našem Gospodu zabijaju rđave klinove u jezik.
Prišivaju mu koncima usne.
Ovo je kamp. Okružen žicom od pjene.
Tokom rada, u logorima zatvorenim zidovima od valova,
Mi demontiramo svoja tijela.
Od udova proizvodimo dijelove za kamione.
Od očiju proizvodimo crno-bijele filmove.
Puder od kostiju. Lijekove od sperme, jajnika i srži.
Tražite sapune dobre marke?
Imamo masti za svijeće, od koje ne crne hramovi i svetilišta.
Od naših dana, otopljenih u livaonici
Spiralno vrijeme teče u obliku gamele i kašike.
Namočeni hljeb logorski sušimo na suncu.
Dolazi veče. Stavlja nam pidžamu.
Tuširamo se prije nego što legnemo. Mokra posteljina.
Čaršafi u golu vodu.
Mjesec baca na nas mlazeve tople svjetlosti.
Snažno se trljamo crnim zvijezdama.
Čistimo smrad svojih imena.
Ti bješe novi klin, na kojem je postavljena tabla utapanja.
Bijela kanavaca
Bješe ti.

 

Logor II – Obale Lampeduze

Tabane brišem prije nego što zakoračim na plavetnilo
Postavljeno ispred luke poput loše ispletene prostirke.
Skidam sa života ovratnike.
Predajem ukrase. Prsten se odvaja od prsta.
Lanac i ogrlica sa vrata.
Pažljivo otkopčavam dugmad ostrva
I širom otvorim oči za malo neba.
Kad se vratim, provjeravaju me da ne skrivam uspomene ispod kože.
Prvo veče u kampu. Krov je prokišnjavao.
Postrojismo se u red.
Stariji na stranu. Đeca odvojena. Muškarci odvojeni.
Žene odvojene. Čekali smo red sa po jednim srcem u ruci.
Neko je držao lijepa pluća kao lepezu.
Neko drugi bubrege poput lišća magnolije.
Treći pak zube tako nove,

Toliko da ni ukus vrhova prstiju nije probao.
Sunđerasta je. Malo korištena gušterača. Duge trepavice, sa crvenim rijekama.
Jetra presuhla za jeftinim alkoholom.
Čekali smo dok najmlađi među utopljenicima nije donirao
Svoje organe za transplantaciju.
Poljubac zapali plavu vatru pod morem.
Zalisci naših aorta montiraju se na tijela onih
Koji se utope u očaju. Ali ipak, krijući,
Ćutke i nelegalno,
Nastavljamo da treniramo svaki dan,
Kao da smo spasilački tim.
Utopljenu đecu učimo vještačkom disanju.
Bijela usta preko crnih usta.
Usta cvjetna tvoja bjehu.
Plodnik bješe.
Tučak.
Glavica.

Naslovnika izvornika "Morski Aušvic"

Logor III – Egejsko more

Usamljenost je tvome tijelu dala oblik kompasa.
Jutrima izlaziš da dijeliš zemlju ispod mora. Ne žuri!
Vazduha i ne toliko, ali zemlje ima za sve utopljenike.
Možemo da biramo, čak. Rudine sa travom. Livadu za pašu.
Platoe. Ravnice sa morskim koštanjima. Žbunaste šumarke.
Brdašca za lozu.
Brodovi će biti naši argati. Njihovi dimnjaci šume su.
Malo kasnije, vrhovi glisera zaoravaju solanu.
Vlaga među valovima.
Brazde u vodenim poljima.

Kostobacači s čamcima ispod tabana.
Probijamo se među ugare. Sadimo pršljenove u nizovima zaoranim.
Odatle će se roditi đeca utopljena s igračkama u ruci.
Trajekti teže na grudima,
Dok ulaze između da sašiju ostrva, kao što se šiju rane,
Da sačine domovinu na tečnoj mapi.
Trajekti nam bacaju hranu u crnim plastičnim kesama.
Nebeska màna – naše svakodnevno smeće baci nam i danas!
Zamotanim kostima vraćamo se sezonskim poslovima.
Agrarna reforma pod morem.
Obećanu Božju zemlju dijelimo na parcele
Zatvorenih usta stisnemo među usne pjenastu melodiju.
Uveče ti zatvaraš kompas svojih
Prekrasnih nogu i vraćaš se u kamp poput pčele na drečavom tučku.
Talas vaja spolja naš sarkofag.
Ti cvijet bijaše.
Zajednička grobnica.

 

Logor IV – Tirensko more

Izgleda kao Disneyland, ali nije tako.
To je kamp. Radni logor.
Šahtom zatvoren.
Na sunčanim klinovima
Postavlja se šator, đe valovi kuvaju gustu supu od pjene za nas.
Zadaci su podijeljeni.
Od prvog dana su podijeljeni i nijesu bili sveti.
U krojačnici utopljene žene mlađe od 40 godina.
Muškarci u odjeljenju za popravku istrošenih cipela, poput života.
Radili smo u tišini, sve dok zvono trajekta,
Koji prolazi da nas nadzire svakog sata,
Naloži da isključimo naše tijelo na dugme Turn

Off. Fešta.
Godinu dana od dolaska u podvodni
logor. Godinu dana od našeg utapanja u moru.
Smijeh prestaje, ali radosti ima za sve.
U svaku gamelu po malo.
Radujmo se! Uhvatimo magični trenutak!
Život je kratak. Radni dan dugačak.
Okreni na eks eliksir rastopljene smrti!
Da se životom napijemo!
Napunite dlanove pićem
Koje se pjenuša mjehurima zraka, što pucaju kao šampanjac kad,
Sa kraja naših pluća,
Puknu ka površini ovog lijepog mora!
Muškarci zavode žene u plesnim vrtlozima,
Pritiskajući crno-bijele tastere rebara.
Crni dimni ogrtači. Pjenušave čipke.
Svjetlucave!
Zadivljujuće!
Toliko!
Linijski trajekt ponovo nad nama.
Dijeli epiderm mora.
Piše brojeve. Pravi tetovaže na sunđerastim kostima.

Onda udara zvono.
Fešta je gotova.
Moramo da se vratimo u spavaonicu.
Mjesečev projektor puzi nad podvodnim kampom.
Provjerava da ograda od bodljikavih talasa nije negđe slomljena.
Neko može pobjeći i reći konkurenciji
Tajne života u logoru.
Tehnologija.
Cijene.
Tržišta na kojima se prodaje odjeća i do pola istrošena obuća.
Kao i naš život.
Sklupčamo se ispod kreveta, ali ne spavamo.
Bojimo se da će neki san doći izdaleka
I izabrati našu lubanju da se posadi.
Stoga ne spavamo.
Snovi ne treba da nas zateknu u snu.
Ako ti pronađu san u tijelu, obuhvate te tri člana.
Podrška trafikingu.
Pokušaj bijega iz logora.
Neovlašteno sanjanje.
Jutros nas zatiče dok čistimo pidžamu kostura,
Sve dok zvono i plima ne podignu kamp na nogama.
Neko je podesio tastaturu između rebara, raštimovanu tokom plesa.
Đeci, koja su zvijezde brojala prstima,
Koža se puni bradavicama,
Kad pokucaju na vrata.
Ti ulaziš u vrt da iz aorte iščupaš moje srce.
Sviće dan.
Mi smo ugašene svijeće na torti.

 

Logor V – Obala Španije

Pokrijte svoje meso našim!
Svaki put kad uđete u utopljene košulje,
Jakne i haljine,
Vi se oblačite nama.
Tržište korišćene odjeće naše je tajno mjesto sastanka.
Dođi maskiran. Ratno je vrijeme.
Sakrij svoje tijelo u moje ispražnjeno tijelo.
Nadzornici kvaliteta stižu u logor.
Odvajaju savršenu odjeću od falične.
Onu kojoj nedostaje dugme,
Od one kojoj je šav iskrivljeniji od istine.
Biraju gradove zapadnog Balkana,
Đe će ići prvi tovar.
Počinje pakovanje. Naša tijela od jeftine vune i pamuka,
Nabijaju se, lijepe, slažu i vežu u pakete.
Da zauzmu što manje prostora.
Da se ne miču i da se ne razvežu tokom prevoza vozom.
Ośećaš li moje obraze probodene iglama?
A konac pokidani zubima, ośećaš li, kada nosiš moje tijelo,
Rezano po modi iz 40-ih?
Dolaze ronioci sa maskama. Poniru u prazninu moje duše.
Sakupljaju kosu, nokte i trepavice za ekstenzije
I perike za muškarce koji briju glavu.
Da bih se sakrio od njih, umaljam se blatom.
Ne da bi se raželio.
Da bi se zaštitili razilazimo se po štandovima grada nagrizenog
Od siromaštva modrim mesom.
Ti bješe konac zubima otkinut.
Čvor.
Omča
Ti bješe.

 

Logor VI – Jonsko more

Imali smo izlaz za slobodu, ali skrenuli smo s puta,
Nakon što je grupa turista s kanisterima na leđima
Došla da vidi iznutra naš logor.
Ulazna karta se plaća suncem na ruku,
Kada se podigne trula greda. Skoro jesen.
Plodna sezona za jednu podvodnu turneju
Kroz potopljeno veličanstvo.
Dan kratak. Livade bez žetve.
Vodič upućuje pośetioce da, u znak poštovanja prema nama,
Ne pucaju snažno mjehuriće kompresovanog vazduha,
Koji žubore među naduvane obraze.
Lusitanija se pojavljuje u prvoj dvorani.
Nagrada uključena u kartu, plus popcorn.
Možete odabrati Titanik, u multimedijalnoj dvorani broj dva.

Kateri i Radës mnogo privlači, pošto se snima uživo,
Dva puta dnevno,
Baš pred očima znatiželjnih koji podriguju helijum.
Svako od nas ima svoju ulogu.
Snima se samo kada je grupa turista veća od 20 ljudi.
Akcija. Scena 1. Epizoda 1. Plan – portret – detalj:
Utopljeni otac uči sina da pliva.
Epizoda 2. Masivna scena – široki plan:
Utopljenici sa artritisom idu u popodnevnu šetnju u dvorište.
Neko, omamljen nultom silom, uzvikuje: – Hodanje pod morem je let.
Podśeća na ples na površini
Mjeseca. Kamera stop. Ponoviti. Dvoje mladih
Statista protrljalo je kosti prstiju da zapale vatru.
Dešava se da su kosti mokre. Asistent donosi još dvije kosti,
Dobro suve.
Akcija!
Trljanje kosti prstiju kako bi se zapalila vatra počinje ispočetka.
U jednom trenutku obilazak je završen.
Śedimo na palubi, u zadnji dio broda.
Vadimo nenačeti hljeb suncu, koje tone u našem moru.
Njegovim zlatnim opiljcima plaćamo trgovcima
putovanje na obalu.
Naše ljude zatičemo u spavanju.
Hrče. Buncaju.
Vraćaju se s posla.
Svađaju se poslije večere.
Mire se u krevetu.
Vrijeme sastanka je isteklo. Dolaze trafikanti.
Pozivaju mlade turiste da pośete naš podvodni logor.
Otpatkom sunca se plaća povratak.
Broje nas.
Peremo noge.
Ti bješe kraj.
Ti bješe početak.

 

Logor VII – Obala Libije

Ovaj logor je podvodni raj.
Bez prašine, buke i blata.
Travnati platoi još nijesu pokošeni.
Posuda za krštenje sa slanom vodom ovaj pogled.
Ulazimo redom za krštenje.
Prije nego što se pretvorimo u utopljenike sa redovnim dokumentima
I krijumčarene utopljenike,
Zakon zahtijeva da boju kože objesimo o klin,
Vjeru da zatvorimo u ormar
I etničkoj pripadnosti da hrastovinom štavimo debelu kožu.
Utopljeni smo. Nema razlike.
Sa međunarodnim znacima, manjine utopljenika potonulih u našem moru
Žele nam vječnost i mir.
Više se ne svađamo oko boje očiju.
Ali mogu li im reći nakon toga da su ribari ponovo izvadili
Naša tijela iz vode?
Kako da im kažem da nakon toliko godina zaposlenosti pod morem,
Đe smo pozirali goli, kao model za studente umjetnosti,
Opet moramo nositi cipele
I nositi košulje s bijelim ovratnikom?
Vraćamo se.
Šta tamo nalazimo?
Masline s trupom punim zakrpa. Okrenute čamce na obali.
Ljude, koji čitaju obaviještenje da naknada
Za utopljenike najnovije pomorske tragedije
Neće se isplaćivati u filijalama pošte,
Već će se dostavljati u koverti na kućnu adresu.
Naći ćemo osmatračnicu na plaži odakle smo krenuli.
Toranj grada, zaboravljen usred polja,
Kao i nit paukove mreže,
Preko koje bijeli vojnik razgovara sa crnim oficirom.
Zatim grmlje sa pośečenim nogama. Ose na zrelom grožđu.
Praznu trpezu u mehani naselja,
Đe je čaša prolivenog vina zaboravila njene narukvice.
Obješeno odijelo koje kaplje na žici.
Naše posrmtne ostatke stavljaju u sanduke,
Poput gomile bijelih ljiljana.
Vraćaju nas na suvo. Poklanjaju nam neobrađenu zemlju.
Ti bješe slomljeno ogledalo.
Korijenski češalj iznad lobanje?

 

Logor VIII – Obala Tunisa

Ko je želio kamen s dna mora za ogrlicu,
Kući je ponio izbušeno srce.
Pod morem, crnomanjasti muškarci su dobri ukrotitelji rijeka.
Žene raspuštene kose predu kišne konopce na kuđeljama.
Đevojčice s jarbolima u rukama šiju ispucale vene.
Vratih se.
Operem oči prije ulaska u kuću. Sklanjam nož sa trpeze.
U šaku skupljam duše smrvljene na stolnjaku.
Otkidam nit suncu,
Koje se trese usred neba.
Smanjujem glas na radiju.
Vidim svoju sliku na zidu.
Dan započinje istim slikama.
Tata se smiješi.
Tata je posadio kuću usred našeg dvorišta.
Okalemio ju je prekrasnom đecom, punom života,
Koja se bez mape vraćaju kući.
Četkice za zube u čaši.
Tata se penje stepenicama da bi se zakačio na zeleni krst apoteke.
Ti izlaziš na prozor.
Kao list na vjetru mašeš rukom.
Kao pokošen.
Plava ruža, otrovana svjetlošću.
Kosa skraćena.
Mala strelica na crnom polju sata.

* Esej iz knjige Morski Aušvic: nijema mapa utopljenih možete pročitati u rubrici O(ko) književnosti