Generacija Z ima sve. Imamo memeove, savjete na TikToku, otvorene razgovore o mentalnom zdravlju, poruke „tu sam ako išta trebaš“ (često bez stvarnog kapaciteta da budemo tu)… Imamo svoje riječi i fraze; svoje triggere, red flagove i lowkey burnoute. A ipak, nikad nisam bila u razredu u kojem je itko rekao: „Ja sam žrtva.“
Upravo o toj tišini progovara Samo jedna od, debitantski roman Petre Prtajin, prvi hrvatski roman o generaciji Z pisan upravo iz pera, tj. iz keyboarda jedne genZ-jevke. To nije samo roman koji hvata duh vremena, već ozbiljan pokušaj da se toj šutnji napokon daju forma, glas i literarna težina. Dok na svjetskoj sceni mladi autori sve češće dobivaju priznanja i prijevode (primjerice, autor norveškog književnog hita, Oliver Lovrenski sa svojim prvijencem Kad smo bili mlađi, rođen 2003. godine kao i Prtajin), domaći prostor tek se počinje otvarati autentičnim generacijskim glasovima. U tom kontekstu potpora i urednički potpis Kristiana Novaka definitivno nisu samo simbolični – roman Petre Prtajin čvrsto je strukturiran, ritmičan i jasan, bez da pritom izgubi emociju ili autentičnost.
Otvara se u bolničkoj sobi – prologom koji vjerno dočarava psihičko bunilo. Tu nas poetični ženski pripovjedni glas uvodi u priču: „prvoklasnu recitaciju. Sve – od korice do korice.“ A u koricama se krije mnogo muke. Neke od najtežih nedaća koje mogu snaći pripadnike generacije Z zadesile su i protagonisticu Piju. Povučenu maturanticu, djevojku koja se skriva u podrumu kako bi vježbala sviranje flaute, kći rastavljenih roditelja i bake koja boluje od shizofrenije, žrtvu bullyinga koju se izbacuje iz razrednih WhatsApp-grupa, za koju se čak stvara lažni Instagram-profil na kojem ju ismijavaju, a koja pritom ima samo jednu prijateljicu – Elu. No, i Ela je zapravo samo izlika, maštarija, imaginarno biće koje služi kao alibi. Rekla bih da je osnovna emocija koju Pia nosi – sram. Sram pred razrednim kolegama, sram pred starim prijateljima, a na kraju i sram pred svojom majkom kojoj se ne usuđuje priznati koliko joj je svakodnevica teška. Budući da sam nekoliko puta spomenula riječ sram, ne mogu ne prizvati poveznicu s aktualnom istoimenom serijom za mlade, što me zapravo iznimno veseli. Naime, serija i ova knjiga dijele tematski prostor te nude realističan, emocionalno precizan prikaz srednjoškolaca u punom rasponu njihova promišljanja (prijateljstvo i pripadnost, ljubav i seksualnost, mentalno zdravlje, pitanje identiteta, odnos s roditeljima/autoritetima, život na društvenim mrežama, problemi s ovisnostima, pritisak u školi…). Pia tako u kontekstu romana postaje simbol šire generacijske nemoći – glas onih koji traže prostor u kojemu će biti dovoljno vidljivi, a ne osuđivani.
Serija „Sram“ i ova knjiga dijele tematski prostor te nude realističan, emocionalno precizan prikaz srednjoškolaca u punom rasponu njihova promišljanja
Elaboracija žrtvinih osjećaja
Iako smo autorica i ja sličnoga godišta, iako smo za književno polje male, zapravo smo dosta velike da ne budemo male i da pripadamo onome naraštaju koji nije odrastao uz toliko dostupnih sadržaja koji upozoravaju na teškoće sazrijevanja, pa i sveprisutne oblike vršnjačkoga nasilja. Od svih obuhvaćenih tema, upravo je elaboracija žrtvinih osjećaja jedan od najvažnijih segmenata ove knjige i baš je zbog te društvene funkcije važno da ona postoji. Da je usmjerena na osjećaj odbačenosti i nemoći, da pomoću pitke fabule objašnjava do koliko fatalnih posljedica mladu osobu mogu dovesti izopćenost i loš društveni status. Zanimljiva i informativna mogla bi biti i roditeljima i mladima, a osobito mladim bullyjima (ako bi ih, kojim slučajem, netko naveo da je pročitaju te kasnije analiziraju i o njoj vođeno promišljaju).
Zahvaljujući živopisnim dijalozima koji precizno zrcale ekonomičan jezik mladih, roman se brzo čita i u njemu nema suvišnih epizoda. Ipak, neke su situacije mogle biti i razrađenije – primjerice, romantično zbližavanje s vršnjakom Danijelom i njihovo otvoreno dijeljenje životnih priča dolazi sumnjivo prebrzo, a nekoliko paragrafa koji na psihotrileričan način dočaravaju Piu kako izvana promatra vlastitu stvarnost mogli su biti raspisani na više prostora, što bi dodatno produbilo dojam psihološke složenosti lika. No, kad je riječ o govornoj karakterizaciji, baš zato što je i sama pripadnica generacije o kojoj piše, autorica se vješto, prirodno i točno služi slengom (npr. pretvrdo će bit, aj se dodaj, sve su nam omogućili, zove se Elena i ona je art kuja, peer pressuream te, on je tu čisto iz gasa). Osim riječi i fraza, govor tinejdžera vjerno je prenesen i na ostalim jezičnim razinama (npr. Reko mi Antonio da uzmem pet boci votke), čime se dodatno pospješuje autentičnost generacijskog izraza. Također, posebno mi je drag nenametljiv, ali dojmljiv prikaz Zagreba — osobito njegova noćnog života i underground lokacija na kojima mladi traže svoj prostor slobode, od zadimljenih klubova do opožarenih garaža.
Uz težnju za pripadnošću (što je odlika mnogih, u svakoj generaciji), specifičnost generacije Z jest odrastanje uz internet i društvene mreže, koji su neizostavan dio svakodnevice — uvijek smo povezani, ali rijetko doista prisutni. Ta hiperizloženost mnogima stvara neprekidan pritisak da život bude sadržaj za prikazivanje, a slobodno vrijeme pretvara se u još jednu platformu na kojoj se mjeri naša vrijednost. S jedne strane, to vodi do preosjetljivosti — svaki komentar, svaki pogled može biti okidač za niz emocionalnih reakcija — a s druge strane, istovremeno smo i emocionalno zatvoreni, skrivajući prave osjećaje iza ironije i meme kulture koja postaje obrambeni mehanizam.
Pritom je prisutna i toksična pozitivnost: stalna potreba da se sve (pogotovo u većim društvenim skupinama) gleda kroz ružičaste naočale, kao da je izražavanje negativnih emocija znak slabosti. U tom svijetu neprestanih usporedbi i natjecanja, uspjeh je imperativ, a svaka neuspjela prilika ostavlja trag. Mentalno zdravlje tema je o kojoj se danas, srećom, otvorenije govori, no stigma je i dalje prisutna — što potvrđuje i protagonistica Pia, koja se osjeća izgubljeno i nesposobno uklopiti se u društvene okvire. Cijeli je roman zasnovan na antitezi oni – ja; iako Pia priželjkuje da se „ja“ u nekom trenutku pretvori u „mi“, niz loših odluka i nesigurna privrženost ruše tu iluziju kvalitetnog pripadanja.
Mentalno zdravlje tema je o kojoj se danas, srećom, otvorenije govori, no stigma je i dalje prisutna — što potvrđuje i protagonistica Pia, koja se osjeća izgubljeno i nesposobno uklopiti se u društvene okvire
Početničke stilske nespretnosti
Premda tonom i tematikom turoban, u romanu ima humorističnih dosjetki (npr. „Pukao je himen mojih pluća“, na satu Informatike uči se „lekcija iz Pythona za ovaj razred pun zmija“). Ipak, kao početničku stilsku nespretnost uočavam misli koje nose neke „velike istine“, no izrečene su u formi floskula (npr. „Ako se nisi borio u životu, nisi živio“, „Bježiš i skrivaš se, ne od mene, nego sama od sebe“, „Više nas nitko neće spriječiti da budemo svoji“). Ako bih pokušala tražiti alibi, navedeno bi se također moglo provući kroz generacijsku rešetku; kao simptom kad se želi reći sve, ali ukratko, zbog straha da će se zvučati patetično (ili ne daj Bože – cringe). Pojavljuju se i određeni poetični iskazi koji ponekad djeluju previše stilski izdvojeno u odnosu na ostatak teksta te se vjerojatno radi o kreativnim dosjetkama koje je autorici bilo žao napustiti (npr. „Vrati se sita. Nahranile su je krafnom punjenom lažima. Klipić posut prijetnjama pojest će na sljedećem odmoru“, „Ukrala sam rumeni oganj s neba – obrazi su mi rumeni kao suton iznad grada“). Pripovjedni glas stoga odaje dojam rastrganosti, i to zbog želje za brutalnom iskrenošću prekrivenom docirajućom didaktičnošću.
Ono što donekle smeta jesu i ponavljanja – kako pjesničkih figura, poput zeugmi („Igraju se – mobitelima i mojim samopouzdanjem“, „Po crvenom šljunku razvlačimo noge i dosadne teme“), tako i fraza koje se često pojavljuju u govoru nekolicine likova, zapravo neistomišljenika (npr. „sakriti se mami pod suknju“). Naslovna rečenica objašnjava se tri-četiri puta u posljednjoj četvrtini romana, a pojedine scene tučnjave i česti sukobi, iako raspisani s namjerom da pojačaju napetost, djeluju donekle šablonski jer je napetost ionako prisutna kroz samu (dobro usmjerenu i održavanu) atmosferu romana.
Pripovjedni glas odaje dojam rastrganosti, i to zbog želje za brutalnom iskrenošću prekrivenom docirajućom didaktičnošću
Autoanalitična Pia i aspekti odbačenosti
U današnjem društvu, ali i u samom svijetu ove knjige, jasno se nazire sukob između visokih društvenih očekivanja i unutarnje nemoći s kojom se mnogi pripadnici generacije Z suočavaju. Očekivanja da se bude uspješan, emocionalno jak, socijalno prilagođen i istovremeno autentičan često su ne samo nerealna nego i iscrpljujuća. Taj pritisak stvara stanje u kojemu se lako gubi osjećaj vlastite vrijednosti, a neuspjeh ili posrtaj doživljava se kao potpunu katastrofu. Roman Samo jedna od vješto tematizira upravo ovaj jaz između vanjskog svijeta i unutarnjih borbi, progovarajući o vapaju za nježnošću, potrebi za bliskošću, problemima vezanima uz tijelo, pa čak i najtežim temama poput prostitucije i suicidalnosti. Ono što često zamjeram ovakvim vrstama knjiga jest izostanak mogućih rješenja, no u ovom slučaju to je izbjegnuto – čitatelj koji se prepozna u Pijinoj situaciji može naslutiti kako bi razgovori s roditeljima, razrednikom, školskim ili kliničkim psihologom mogli (ili bi trebali moći) pomoći razriješiti situaciju. Iako Pia posrće i donosi loše odluke, ostaje autoanalitična, jasno prepoznaje nasilje, imenuje zlostavljače te shvaća koliko je besmisleno tražiti racionalan razlog zašto je baš ona žrtva.
Pia je kompleksan lik koji, osim srama, nosi i mržnju i strah – strah da se njezina situacija nikad neće promijeniti. Neutemeljene optužbe za promiskuitet koriste njezine neprijateljice kao glavnu vrstu oružja, a ona sama polako sklizne u društvo propalica i lako prijeđe od trijezne i trezvene djevojke do ovisnice o drogama. Prtajin vjerno i detaljno dočarava sve male aspekte odbačenosti – kao što je, primjerice, scena na norijadi gdje je jedino Pijina majica bez potpisa pokazuje njezinu izoliranost. Istovremeno, roman nosi i jasnu poruku mladima, upozoravajući ih na posljedice pripadanja disfunkcionalnim skupinama. Ova priča također služi kao oštra kritika odraslima koji banaliziraju probleme tinejdžera i adolescenata: „Mi mladi samo filozofiramo. Nismo se rodili anksiozni; anksioznost se rodila s nama.“ Posebno je snažna osuda nefunkcionalnoga školskog sustava, i to likom pasivne razrednice koja ne pomaže Piji, nego se zapravo nastoji svidjeti većini razreda (zanimljiva je scena na maturalnoj večeri, na kojoj svi učenici odmaknu stolce od Pijina stola te ona ostaje sjediti sama. Unatoč vapaju za pomoć – razrednica opravdava većinu i kozmetički rješava situaciju riječima kako su maknuli stolce samo jer žele biti zajedno). Kritici su u romanu izloženi i zlostavljači koji, premda se povremeno kaju, ne smiju to javno priznati – poput manipulativnog pisma isprike jednoga razrednog kolege koji priznaje da je povrijedio Piu kako bi zaštitio sebe i svoj društveni status, ali moli da ona o tome ne govori drugima. Tu je i lik Marine B., djevojke koja je također odbačena, no slijepo vjeruje glasinama kako bi postigla osjećaj pripadnosti: „Rekle su da si kopam rupu. Postoji razlog zašto se nitko ne druži s tobom – rekle su.“
Osjećaj pripadnosti važan je svakoj generaciji, no današnje metode isključivanja i odbacivanja postale su brutalnije i sofisticiranije nego ikada prije. Društvene mreže dodatno pojačavaju taj pritisak — nevidljive norme i tiha pravila oblikuju tko je prihvaćen, a tko marginaliziran, često na način koji je suptilan, ali itekako bolan. Tako se odbacivanje više ne događa samo u stvarnom životu, nego i online, gdje se jedan komentar ili ignoriranje mogu osjećati kao trajna osuda, a prostor zlostavljanja nije moguće napustiti tek fizičkim udaljavanjem. Iako to na ovaj način nije elaborirala, autorica je navedeno vrlo jasno dala do znanja.
Posebno je snažna osuda nefunkcionalnoga školskog sustava, i to likom pasivne razrednice koja ne pomaže Piji, nego se zapravo nastoji svidjeti većini razreda
Autentičan glas i iskrena empatija
Osim već spomenute važnosti obrađenih tema, jedno od jakih mjesta romana je i odnos s majkom. Upravo ta dva lika konstruiraju jedan mikrokozmos koji u ovome slučaju (mogla bih reći i nažalost) nije toliko pozadinski objašnjen, no vjerujem da je pisan iz mjesta jasnog poriva i emocionalne angažiranosti te da može biti plodonosan u autoričinim budućim djelima.
U konačnici, Samo jedna od nije samo roman o odrastanju, već i važan kulturni dokument jedne generacije koja se sve glasnije pokušava izraziti u društvu koje ju često ne sluša i još uvijek ne shvaća dovoljno ozbiljno. Prtajin hrabro propituje teme koje su i dalje često prešućivane – jer, da parafraziram Hiljsona i Miach, možda još vlada onaj sram, sram, sram da ti kažem sve što osjećam. Iako stilski povremeno neujednačen, roman nosi autentičan glas i iskrenu empatiju prema svojoj protagonistici. Ako uspije doprijeti do ciljne publike, ovaj bi roman svojom iskrenošću i emotivnom dubinom mogao imati pozitivan učinak na pojedince koji su bilo žrtve, bilo nasilnici — ali da bi do toga uopće došlo, rekla bih da će ključna uloga biti na odraslima (nastavnicima, roditeljima) koji će roman trebati preporučiti. Jer s obzirom na smanjen broj čitača i popularnost BookTok naslova, mislim da se knjige hrvatskih pa još mladih pa još nepoznatih autora teško probijaju kroz algoritme. Nadam se da se varam te, ako je ovo tek početak, s velikim zanimanjem pratim daljnji autoričin razvoj. Njezina priča tek počinje, a njezin glas, kojim ozvučava cijelu generaciju, svakako zaslužuje biti saslušan.
